Fra Ladislav Fišić, pet pjesama umjesto oproštaja

Rodio se 22. rujna 1937. u Grahoviku, župa Dolac kraj Travnika, umro 4. svibnja 2018. u Novoj Biloj, u staračkom domu Otac Kristofor.

Dugo je i teško bolovao fra Ladislav Fišić, ali oni koji su ga znali i imali osjećaj za njegov osjećaj života i smrti kazuju da je „volio još onako čak posve nepokretan živjeti i završiti još neke priče“ (iz pisma prijatelja). Po onome kako sam ga poznavao, mislim da je to izvrstan opis  pokojnikova duha i karaktera. Da, umro je fra Ladislav, i počinut će na gučegorskom groblju na Gorici, jednome od najljepših mjesta u Bosni, s pogledom na sve četiri strane, na sva četiri vjetra…

Bješe sav od pisma i knjige, od jezika. Suvremeni fratarski polihistor, pisao je priče (zadnjih godina objavio je tri takve knjige!), povijesno-kulturne monografije župa, književno-povijesne studije i članke, reportaže, prikaze knjiga i druge priloge u časopisima i novinama. U franjevačku mjesečnu reviju, nekad znamenito Svjetlo riječi, bio je ugrađen sav, od njezina osnutka 1983. pa do odlaska u mirovinu 2009. godine.

Osobit dio njegova opusa jesu prijevodi s njemačkoga: 34 knjige, među kojima su kapitalni naslovi poput Nježnost i snaga Leonarda Boffa,  Kršćanstvo i svjetske religije. Islam, Hansa Künga i Josefa van Essa, te dvije knjige Küngova učenika Karl-Josefa Kuschela - Spor oko Abrahama i Od sporenja k natjecanju religijaŽidovi – kršćani – muslimani. Podrijetlo i budućnost .

To s njegovim njemačkim lijepa je i pomalo žalostiva priča, tipično bosnosrebrenska fratarska. S velikom preciznošću u detaljima i odlično dramaturški vođenu, pričao mi ju je dok me onoga davnog ljeta vozio u Dolac na predstavljanje drugoga izdanja njegove uzorne monografije Korijeni i život; povijest župe Dolac kod Travnika s osvrtom na ostale župe Lašvanske doline.

Darovita za jezike, poslije teologije i ređenja odrede ga starješine da studira germanistiku. No, fakultet nije mogao upisati jer je po tadašnjim zakonima imao priznatu samo osnovnu školu, i to prva četiri razreda. Radeći kao župni vikar u Gučoj Gori (1961-1962) i u Podmilačju (1962-1963), polagao je naknadno sve razrede više osnovne škole (zvalo se to tada niža realna gimnazija, i sâm sam na njezinu kraju polagao malu maturu) i gimnazije, te napokon upisao germanistiku u Beogradu. Bilo je tu svakakvih zgoda i nezgoda s njegovim fratarskim zvanjem a bogme i njegovim katkad kvrgavim karakterom, no, kaže Ladislav, njegov dar za njemački primijetio je i jako zavolio veliki Zoran Konstantinović. Nekako s Ladislavovim završetkom studija podudario se i Konstantinovićev odlazak na katedru u Innsbruck. Profesor je na sve načine nastojao da fra Ladislav kod njega prijavi doktorat i nastavi sa znanstvenim radom i akademskim napredovanjem. No, za to nije bilo baš nikakvih financijskih uvjeta, a ni volje kod starješina – njima je bilo dovoljno da za gimnaziju u Visokome imaju profesora njemačkoga, po potrebi hrvatskoga i latinskog.

Germanistička karijera tako bila je prekinuta u povojima, ali fra Ladislavovo znanje njemačkoga i prevodilački dar i energija došli su na svoje.

Ima, međutim, u njegovom radnom opusu nešto što u očima ovoga tumača zauzima vrlo posebno mjesto – Fišićeva ljubav za pisca Hrvoja Bora, to jest njegovoga subrata fra Ljubu Hrgića. Iz te ljubavi, i neke sasvim osobite unutarnje korespondencije i razumijevanja, te zahvaljujući samo Fišićevom trudu i konkretnom priređivačko-uredničkom radu, objavljene su posmrtno dvije Hrgićeve knjige – zbirka pripovjedaka Posljednji krug i izvanredna dnevnička proza Životni krug. Na otkrivanju i obradi Hrgićevih još nepoznatih, možda zagubljenih rukopisa ne znam tko će raditi poslije fra Ladislava Fišića. U svakom slučaju, dokumentarna proza o tome velikom patniku i sjajnom piscu, koju sklapam, ne bi mogla biti ni zamišljena ni započeta da nije bilo Fišićevoga otkrivalačkog rada.

Kao intimni posljednji pozdrav fra Ladislavu Fišiću, ispovjedit ću na kraju kako sam mu ostao dužan. Kad god bismo razgovarali, i ja svaki put hvalio njegove historijsko-dokumentarne knjige o zavičajnim župama kao otmjeno i s velikim znanjem pisanu pravu književnu prozu, a dragocjenu za kulturno i historijsko pamćenje, on bi mi rekao: „Ali, vidim da ti nisi čitao moju poeziju, to je moje najbolje…“

Njegove pjesme nije da nisam čitao, ali priznam, a to sam i njemu uvijek otvoreno priznavao, nisu me previše dodirivale. Sada, otvorio sam neke od njih, i najedanput su mi se učinile drukčijima, kazuju mi nešto što nikada ranije nisam u njima čuo. Je li to zbog misterija čovjekovog konačnoga odlaska, ili je zbog moje nekadašnje površnosti – ne znam, i nije ni važno.

Evo nekoliko tih pjesama, neka govore same za sebe, i za svojega autora.

Ivan Lovrenović

 

FRA LADISLAV FIŠIĆ, PET PJESAMA

Hodočasnici

Nikada nisam tako sigurno
bio protiv sebe,
niti to znao biti,
kao sada,
dok putujem s njima
i dotičem se niti
njihovih živih nada.

Mislio sam da presporo idu -
hodočasnici sa štapom,
s vjetrom u očima,
bosih nogu.
Vidjet će, rekoh, kasnije
da nikad, tako na koljenima
neće prispjet k Bogu.

Jer idu, mislio sam, iz daleka.
Iz kraja pritajene sumnje
koja nagriza putokaze
i postavlja gorka pitanja.
Vratit će se umorni, svaki za sebe
u noći bez svitanja.

Sad vidim: ja sam na putu,
a oni se, radosni, vraćaju
pijeskom koji se pod koljenima mrvi.
Ja stojim na njihovu tragu,
a oni sigurno koračaju,
puni nove krvi.

 

Poslije ispovijedi

Sad lako koračam putom,
kao po zračnoj mreži.
Tako lagane stope
i meki otisci,
kao kad magla nekamo bježi.

Put i ne mora znati
gdje moje breme sad mrtvo leži.

Ali, i sam sam iznenađen
kako sam odjednom
i lakši i – teži.

 

Slika

I ovaj se val samo dotaknuo obale
i razlio se sitnim pijeskom
u šutnji i razočaranju.

Kako se u pritajenoj radosti
spremao za veliki trenutak!
Vježbao ritam talasanja
gledao kako to drugi rade,
skupljao i tuđe kapi
i vezao ih svojim kapilarima
da bi bio jak i prkosan.

Tako mu je proteklo djetinjstvo
u gledanju preko ograda
i u živim snovima o velikom trenutku
koji baš njega čeka.

Dok se jednog jutra, još vruć od sna,
nije pokorio blagom vjetru
i krenuo za njegovim migom.
Plovio je u povorci,
sputan sprijeda i straga,
u premalo prostora
za rasplet svojih divljih želja.
Mislio je o svom prvom sudaru
s kamenom na obali:
sav će se vitko preliti preko njega
i učiniti što drugi nisu mogli.

Na ravnom žalu čakao ga je,
međutim, samo meki pijesak
i blago progutao svu njegovu pjenu.

Što je ostalo,
bilo je nekoliko bistrih suza.

 

Put je dalek

Nema u meni više ponosa
ni samostalnosti.
Neka se svatko umiješa u moje planove,
neka uhvati korak sa mnom!

Jer, meni je još jedno oko zatvoreno,
makar ja govorio drukčije.
Počinjem, slijep, svoje cik-cak lutanje
za gorkim travama u planini.
Kad ću pokupiti izgubljene dijelove sebe
koje je moja majka nekoć brižno povijala u pelenice
i držala ih na okupu znakom križa,
a sad oni plutaju u bogzna koliko rijeka,
od obale daleko, daleko…
I pršte sitnom pjenom, znakom smrti.

I dok ovo govorim,
iskren sam kao bilo koje golo drvo u prosincu.

Neka se svatko umiješa u moje planove!
Neka uhvati korak sa mnom!
Put je dalek! Ispraznite ruke!
I pružite ih meni!

 

Pitanje sa strahom

Je li to nesreća
što sam već precrtao
toliko stvari
koje se inače rimuju s proljećem:
topla zemlja,
novo perje u krilima,
krhko cvijeće,
varka cjelovite sreće,
napeti luk duge,
i neizrecive druge,

pa sad tražim one vječne tragove
u tvrdom kamenu
i njima pozorno idem
sa svojim vremenom na ramenu?

Je li to nesreća?
Recite,
je li to nesreća?

 

Komentari nisu dozvoljeni.