Ivan Lovrenović, Četni kuhar, gitara

Kasni listopad hiljadudevetstošezdesetsedme. Još pedalj, i snijeg bi im bio do pojasa. Poligon kasarne zatrpan – ni ne nazire se mreža bodljikave žice ispod koje se svakoga dana provlače vježbajući puzanje uz dreku desetarā: „spusti dupe!“. Kapetan Dukić je nepokolebljiv i manijački kreativan: rasprtili su liniju uz početak žice, i sad dvojica po dvojica zaliježu i provlače se ispod žice koja se ne vidi, i ispod visokoga sloja snijega koji ne da disati. Kad nekako na kraju žice izrone, on je sretan i zadovoljan. „Sledeći!“ – urliče euforično.

Ozebli, slomljeni, bolnih udova popadaju poslije večere u krevete, i još nisu čestito otkinuli prvi san – uzbuna. Sat-dva egzercira po krugu kasarne, kroza snijeg, koji je srećom još uvijek suh i prhak jer je velika studen. Nad glavama im prijetnja: ovo je samo priprema, jedne od skorih noći slijedi uzbuna pa marš trideset kilometara pod punom opremom. Već su dovoljno upoznali kapetanovu ćud pa znaju da prijetnja nije prazna.

U kasarni na rubu gradića pod Bjelasicom oni su sami, na kraju svijeta – izmještena četa bataljona, koji je stacioniran u dalekim Pljevljima. Vojna pošta 6330/23 Kolašin, neslužbeno se zna, to je kažnjenička četa, i za vojnike i za oficire, ne šalju u nju svakoga, treba to zaslužiti.

Nad njima vlada kapetan Dukić sa svojim desetarima, u njegovim su rukama k’o u božijim. Uz kapetana ide priča: bio je perspektivan oficirski kadar, služio u Beogradu, brzo dogurao do majorskoga čina, smiješio mu se potpukovnički. Uto zla sreća: vrativši se neplanirano ranije kući s nekakvoga zadatka, zateče ženu u krevetu s kolegom oficirom. Njega ubije hicima iz pištolja, nju ni ne takne. Na vojnom sudu uzmu mu u obzir olakšavajuće okolnosti, degradiraju na kapetanski čin i bace u kolašinsku vukojebinu da komanduje planinskom četom i malim garnizonom.

Nose bizarnu uniformu: okrugla kapa šilterica s produžecima za uši, hlače pumperice koje se skapčaju pod koljenom, duge čarape koje pokrivaju listove, a zaduženi su i šufericama, čije motanje oko stopala valja savladati da bi služile kako treba i ne nabijaju žuljeve, na nogama čvrste gojzerice, te preko svega toga pelerina s kapuljačom i s prorezima za ruke. Groteskni kao skakavci, sami su sebi smiješni, sasvim nemuški na nogama bez nogavica.

Traži se spas pred Dukićevim ubojstvenim maršom. Četni doktor je mladi liječnik Stipo Vukadin iz Livna, vodnik-stažist, jedini kojega se Dukić ne usuđuje maltretirati, barem ne bez jaka razloga. U stacionaru on ima četiri kreveta, sad su svi popunjeni, primio je „na poštedu“ najvještije ili zaista najprehlađenije. Vojnik u krevetu, u pidžami, s bolesničkim kartonom – to u Dukiću budi najžešći bijes, jer se ne usuđuje izbaciti ga iz kreveta i potjerati na poligon. Svakoga jutra dolazi on u ambulantu u lovu na simulante, dugo proučava bolesničke kartone što vise na pregradi kreveta. Odlazi bijesan, uvjeren da se radi o prijevari, uostalom ispravno. No pred autoritetom medicinske papirologije i terminologije ipak ustukne, pomalo praznovjerno.

I evo ih: doktor Vukadin, četni kuhar i četvorica „bolesnika“ sjede u doktorovoj kancelariji oko tople peći kasno u noć, pred njima piće, narezana kobasica, vruć krumpir u ljusci. Nije da ne suosjećaju s drugovima koji tamo negdje u bijeloj noći gaze duboki snijeg i proklinju Dukića i zlu sudbinu, i nije da im to malko ne kvari raspoloženje, ali, ruku na srce, snažan je užitak u miru i toplini, spremno se predaju mekoti koja im se razlijeva po udovima, po duši.

Kuhar, čvrst a sjetan momak iz Rijeke, kojemu je kolašinske kazne već na vrh glave, samo to ne pokazuje jer „broji sitno“ i uskoro će biti slobodan, vadi gitaru i počinje prebirati po žicama. (Kako li se ono zvaše? – nikako da se sjeti onaj čije je ovo iskustvo, i krivo mu je, baš mu je krivo, jer drži da je pamćenje i bilježenje imena ljudima jedina, makar i slaba, zamjena za besmrtnost.)

„If youʼre going to San Francisco / Be sure to wear / Some flowers in your hair…“ tiho njihov kuhar pripijeva nježni ljetošnji hit djece cvijeća i miluje gitarine žice. Sve se najedanput puni tim mekim zvucima i opčinjavajućim akordima, soba postaje svjetlija, pretvara se u sigurnu kapsulu koja se s njima šestoricom neprimjetno, sasvim lagano, otkida i podiže iznad kasarne, iznad snijega, iznad svake brige.

To, evo, nikada poslije ne može biti zaboravljeno.

 

Komentari nisu dozvoljeni.