Enes Karić, KOGA TO KURʼĀN DOISTA KUDI?!

(Povodom peticije za brisanje i reviziju kurʼānskih ajeta u Francuskoj)

Veoma je širok spektar postupaka, djela, čina, ljudi, zajednica, skupina, vjerovanja… koje Kurʼān kudi ili prokazuje na ovaj ili onaj način. Kurʼān gotovo podjednako kudi mnoge postupke i djela jevreja, muslimana, kršćana, idolopoklonika…

Oni koji smatraju da je Kurʼān bezrezervno pristran prema bilo kojoj skupini, nisu tu knjigu shvatili iz duha njezine cjeline. Tražiti da se iz Kurʼāna odstrane dijelovi koji kude neke postupke jevreja isto je kao i tražiti da se iz Kurʼāna izbace dijelovi koji govore o muslimanima munaficima i njihovom dvoličnjaštvu.

I.

Kurʼān kao “štivo pozne antike“

Ako valjano razumijemo glavne intencije knjige  “Der Koran als Text der Spätantike“ (“Kurʼān kao tekst pozne antike“), koju je napisala njemačka profesorica Angelika Neuwirth,   na svjetsku pozornicu islam i Kurʼān  dolaze u razdobljima obilježenim mnogim  “dockan-vremenima“ preostalim iz antike. Kulture i civilizacije Rima, Grčke, Perzije… bile su već uveliko zahvaćene erozijama prolaznosti, nutarnjim i vanjskim. U tim erozijama drevna i slavna antika je doživljavala svoja mnogolika slamanja, raslojavanja i skončavanja.

Povijesno gledano  (i tragom tvrdnje profesorice Angelike Neuwirth o  “Kurʼānu kao tekstu pozne antike“),  samu poruku Kurʼāna, koja se u Arabiji obznanjuje od 610-632. po ʻĪsāu el-Mesīhu ili Isusu Kristu, obilježava niz snažnih “napetosti“.

Prvo, Kurʼān se javlja kao knjiga jasne monoteističke vjere, kao svojevrsni obnoviteljski projekt, kao još jedna obznana nade u jednoga jedinoga Boga. Kurʼān na politeizam i paganstvo gleda kao na štetno i svađalačko fragmentiranje čovječanstva. S druge strane, monoteizam Kurʼāna pobuđuje glas o jedinstvenom čovječanstvu zajedničkog porijekla. Ali, kao da samom Kurʼānu primarna zadaća nije u pobuđivanju kompliciranih teoloških rasprava. Baš iz tih razloga, kao knjiga ponovne obznane vjere u jednoga Boga Kurʼān izvrgava snažnoj “kritici“ ili kuđenju oblike vladavine i mnoge paganske vladare drevnih ili antiknih vremena. Na primjer,  20. sura, među mnogim drugim poglavljima u Kurʼānu, razobličava okrutnu faraonsku vlast (k tome, ta sura, uz mnoge druge sure, uzima jevreje u zaštitu!). Nadalje, sura 2:258., aludira na babilonskog vladara Nimroda  i s gnušanjem govori o njegovoj oholosti i bahatosti, itd. Na svim ovim dionicama u Kurʼānu se insistira na pravdi (ʻadl). Kriterij valjanosti neke vlasti jeste pravda i pravednost, a ne primarno vjera koju vladar vjeruje – kao da nam na ovim mjestima Kurʼān nekada upravo to poručuje. Naime, vladari i vlasti moraju biti pravedni – jedna je od snažnih obznana Kurʼāna. Dobre i pravedne vladare Kurʼān hvali i navodi ih kao uzor, npr.  sura 2:102., hvali – treba li to ovdje posebno isticati -  jevrejskoga vladara Sulejmana (o njemu se pohvalno govori na barem još desetak mjesta u Kurʼānu), također, Zulkarnejn (Aleksandar Makedonski?) spomenut je (18:83. i dalje) kao vladar koji se bori protiv okrutnih zavojevača i koji štiti slabije, itd.

Drugo, osvrćući se na antikna vremena Kurʼān u više navrata i neumorno kudi sve oblike nepravednih društvenih odnosa. To Kurʼān čini i spram sredine gdje se njegova riječ prvi put oglasila (u fragmentiranom arabljanskom idolopoklonskom društvu), a jednako tako i u svojim osvrtnim kazivanjima o narodima iz nedoglednih davnina (ili antiknih pokoljenja). Kurʼān s posebnim pokudama, ponekada oštrim osudama,  govori o drevnim ili antiknim narodima faraona, ʻĀda, Semuda, Eyke, Irema, Tubbaʻa… zato što su podržavali, između ostalog, nepravedne i izrabljivačke društvene odnose. Moguće je da se tu nahodi razlog tome da prva kurʼānska poglavlja (iz tzv. Mekkanske periode) praktički poistovjećuju pravedne društvene odnose i samo vjerovanje u Boga i Sudnji Dan (usp. npr. 107:1-7).

Sa koliko velikim intenzitetom Kurʼān ustaje u odbranu pravde svjedoči jedna epizoda o  “nepravedno umorenoj devi“ (usp. 7:77; 11:65; 91:14). Naime, narod Semud (Semuđani) imao je važnu “vjersku“ dužnost: da osigura  da Salihova, a.s., deva ima svoja vremena kad pije vodu. Ali, Semuđani su joj uskratili pojilište, štaviše, tu su devu osiono i bahato preklali!

Za razliku od mnogih antiknih štiva gdje se na ropstvo gledalo kao na “normalni poredak stvari“, Kurʼān kao  “štivo iz pozne antike“ nema niti jedne jedine riječi u pohvalu ropstva, niti u pohvalu držanja ljudi u bilo kojim ropskim stanjima. Naprotiv, Kurʼān na barem dvadeset mjesta kudi ropstvo i diže svoj snažni glas protiv ropstva. Kad Kurʼān afirmira svoj koncept ʻabdullāha (ili “Božijeg roba“), to istodobno znači da je ʻabdullāhu najstrožije zabranjeno da ikoga drži kao roba ili tretira kao roba (ʻabd).  Naprotiv, pred ʻabdullāha  se u Kurʼānu stavljaju mnogi ideali, a jedan je da   ʻabdullāh među ljudima objelodanjuje dostojanstvenu slobodu i njezine blagodati. Nije slučajno da se samoga Muhammeda, a.s., na jednome mjestu u Kurʼānu (72:19) naziva ʻabdullāhom.  Nažalost, upravo  su sami muslimani iz potonjih generacija prvi izdali i krivotvorili ove kurʼānske principe o pravednim društvenim odnosima. Dakako, mnoge muslimanske imperije i carstva imale su veoma ustaljenu i razvijenu trgovinu robljem. Tako su se muslimani sami, protokom vremena, našli pod lupom oštrih kurʼānskih pokuda bavljenja ropstvom. Prisjetimo se, na primjer, da Kurʼān snažno proklamira (24:33) načelo: “I svoje robinje ne prisiljavajte na blud!“ Upravo ova alineja Kurʼāna, ako se stranice Kurʼāna razumijevaju unutar mnogolikih procesa  promoviranja dostojanstvene slobode, sama po sebi poručuje da je praksa držanja robinja, harema itd. jedna antikna tekovina koju Kurʼān prevladava i, u krajnjemu, naznačava puteve njezina ukidanja.

Treće, kao  “štivo pozne antike“, Kurʼān se na mnogim svojim dionicama   osvrće na religijsku scenu  preostalu iz antiknih epoha, scenu koju je Kurʼān zatekao kako, dijelom, u Arabiji, tako i na širim prostranstvima azijskog, afričkog i evropskog kontinenta. U tom kontekstu “kritičkog“ osvrtanja na prošlost treba sagledavati i kurʼānsku pokudu ili osudu institucije svećenstva (“…mnogi svećenici i monasi imanja svijeta bezobzirno jedu…“ usp. 9:34). Kad su posrijedi vjerske skupine ili religije, Kurʼān, kraće ili duže, govori o idolopoklonicima, jevrejima, kršćanima, Sabijcima, vatropoklonicima, obožavateljima Sunca, zvjezdopoklonicima, sotonopoklonicima… Dakako, Kurʼān govori i o novoj zajednici koja se javlja, njezine pripadnike često naziva  “muʼminūn“ (vjernici)  – riječ je o zajednici islama i muslimana u stasanju i nastajanju.  Riječ  “muslimūn“  također se javlja u Kurʼānu, njome se označavaju kako sami sljedbenici Muhammeda, a.s., tako posve  jednako i prethodni Božiji poslanici kao i njihovi sljedbenici (npr. u suri 2:133., Jakubovo, a.s., jevrejsko potomstvo sebe naziva muslimanima).

Povijesno gledano, upravo u želji inkorporiranja toga što smatra pozitivnim stečevinama antiknih vremena, sa svojih stranica Kurʼān muslimanstvo projicira unatrag tako što, na svoj način, preuzima monoteističke tradicije jevreja, kršćana, itd. Ovim već dolazimo do jednog veoma važnog pitanja: Kako se Kurʼān zbilja ophodi(o)  sa religijskim nasljeđem jevreja i kršćana iz vremena  “kasne antike“.

II.

Čovjek kao  “predmet“ kurʼānske pokude

Ali, prije nego što kažemo nekoliko riječi o odnosu Kurʼāna spram religijskog nasljeđa iz vremena  “kasne antike“,  dobro je,  radi koliko-toliko ispravnog recepcijskog odnosa prema mnogolikim spletovima kurʼānskih kazivanja, iznijeti nekoliko primjera kurʼānske pokude čovjeka općenito.  Načelno gledano, opće pokude čovjeka u Kurʼānu odnose se kako na muslimane, tako i na jevreje, kršćane, vatropoklonike, Sabijce, zvjezdopoklonike… Na tim dionicama svojih kazivanja Kurʼān ne pravi nikakve iznimke.

Prema slovu Kurʼāna, čovjek je   “stvoren slabim, ili kao slabić“ (4:28),  “kad je usred zlih prilika, onda hrli Bogu, a kad izađe iz škripca tada zaboravlja Boga“ (10:12), čovjek je i  “veliki nezahvalnik“ (11:9),  on je “osion“ (14:34), k tome, čovjek je “nagao“ i ne zna sebi mjere (17: 11), spram Boga je “otvoreni neprijatelj“ (16:4), kao biće sklon je “očajanju“ (17:83), govori da  “neće biti proživljen nakon smrti“ (19:66), osim toga, čovjek voli  “naširoko raspravljati“ (18:54), on je spram sebe  “nepravedan i neznalica velika“ (33:72), stvoren je  “lahkomim“ (70:19). Itd.

Dugo bi nas odvelo kad bismo ovdje izlistali sve to što Kurʼān o čovjeku govori na način kuđenja. Bitnije je imati na pameti to da ova kuđenja Kurʼān sa svojih stranica distribuira   na pojedince iz svih religijskih zajednica koje oslovljava: muslimane, jevreje, kršćane, Sabijce, vatropoklonike… Ova kuđenja su, naprosto, univerzalna i referiraju se na cijelo čovječanstvo. Ovome je najbolji dokaz to da Kurʼānska riječ prekorijeva Muhammeda, a.s.,  “jer se [jednom prilikom] namršteno i nehajno okrenuo od slijepa čovjeka“ (80:1-10).

Pa ipak, iz rečenog o kurʼānskim pokudama čovjeka ne treba zaključiti da Kurʼān o čovjeku nudi jednu crnu predstavu ili nihilističke i pesimističke pobude. Naprotiv, uglavnom je vedar   ton Kurʼāna kad su posrijedi mnogi dobri ljudi  koje ta knjiga spominje. Također, sa stranica Kurʼāna razliježe se Božanski glas koji uzima u zaštitu čovjeka i čovječanstvo pred prigovorom anđela (meleka) spram stvaranja Adema, praoca čovječanstva (2:30-37). Itd.

III.

Da li Kurʼān izopćuje jevreje i kršćane iz Božanske milosti?

U mnogolikim potragama za odgovorima na  pitanje “Koga to Kurʼān doista kudi?!“  potrebno je itekako biti oprezan. Kurʼān ima  svoje zasebne etape, dionice ili “svoje strane“, ali Kurʼān ima i “svoju cjelinu“. Ovo dvoje se jedno bez drugoga dobro ne vidi! A osnovno pravilo hermeneutike Kurʼāna je da se tekst Kurʼāna treba razumijevati saobražavanjem njegovih dijelova sa duhom njegove cjeline.

Ova napomena je važna kad god se želi zaimati punovažan pogled o tome kako Kurʼān doista tretira jevreje i kršćane. Nadalje, sa povijesne pozicije je itekako važno znati i to na koja se jevrejska i kršćanska učenja (ili sljedbe) referira Kurʼān. Preliminarno se može kazati da Kurʼān ima u vidu one jevrejske i kršćanske zajednice koje su živjele u 7. stoljeću na Arabljanskom poluotoku te u Palestini, Siriji, Egptu i sl.  Bilo kako bilo, o kurʼānskom tretmanu jevreja i kršćana ovdje treba, tek preliminarno, istaći nekoliko važnih stvari.

Prvo, pratimo li tekstualnu evidenciju Kurʼāna, vidimo da se s posebnim pokudama govori o tome da su jevreji i kršćani “svojatali Boga“ samo za sebe, to jest sebi su pripisivali  “miljeništvo“ kod Boga (usp. 9:30). Dakako, ovim se unekoliko aludira  i na onovremene rasprave vođene između jevreja i kršćana o tome ko to ima  “preimućstvo kod Boga“. Ali, pri svemu tome ne treba zaboraviti da Kurʼān ovim svojim dionicama skreće pažnju samim muslimanima da ni oni nisu  “unaprijedni miljenici Božiji!“ Sura 43:32., rezolutno negira da su ljudi  ti koji po svom nahođenju “raspodjeljuju milost Božiju!“ Ovim načelom Kurʼān, po ko zna koji put, oglašava da je Bog – Bog svih ljudi, svih Svojih stvorenja, svih svjetova i univerzuma.

Drugo, jevrejska zajednica u Kurʼānu se kudi usljed popustljivog stava prema uzimanju lihve (4:161) i načina takvog poslovanja sa svijetom. Ali, jednako tako se lihva i okrutna kamata zabranjuje i samim muslimanima (2:275), štaviše, muslimanima se tu (2:279) nagovješćuje  “rat od Boga i Njegova Poslanika“, ako budu lihvarili!

Treće, Kurʼān jevrejima priznaje status  “izabranog naroda“ (usp. 45:16) jer su dobili Knjigu, zatim im je data Vlast i Vjerovjesništvo, itd. Prema tome, pogrešno je smatrati kako Kurʼān negira misiju jevreja (i njihovog izdanka kršćanstva) na pozornici čovječanstva! Ono što u Kurʼānu vidimo jesu pokude nekih oblika jevrejske prakse, npr. (uz već spomenuto poslovanje lihvom) spominje se i “ubijanje Božijih vjerovjesnika“ (2:61). Ali, ovaj prijekor nipošto se ne odnosi samo na jevreje, već i na savremenike Muhammeda, a.s., koji su pokušali da ga ubiju!

Četvrto, unatoč mnogim pokudama “jevrejske prakse“, Kurʼān od svih naroda antiknih vremena najviše govori o jevrejima. Kurʼān je, na posve jasan način, nedvojbeno na strani jevreja u svim kazivanjima o njihovom stradanju pod faraonom! Povijesno gledano, Kurʼān je u svoj “islamski put“    inkorporirao sve znamenite jevrejske vjerovjesnike, poslanike i “proroke“  (Ishak, Jakub, Jusuf, Musa, Harun, Davud, Sulejman…). K tome, u Kurʼānu se pohvalno spominju “znalci (ulema) sinova Israila“ (ʻulemāʼu benī  isrāʼīl  -  26:197), tvrdi se da oni dobro znaju šta Kurʼān jeste.

Napokon, kao što je to slučaj i sa kršćanima, kroz veliki broj stranica Kurʼāna na  jevreje se ukazuje počasnim naslovom – Sljedbenici Knjige ili Sljedbenici Pisma (ahlu l-kitāb). Tražiti da se iz cjeline Kurʼāna istrgnu i odstrane dijelovi koji govore o jevrejima značilo bi, povijesno gledano, zahtjev da se islam odrekne, ili da se islam liši, jedne tradicije koja mu integralno pripada!

Peto, čitanjem cjeline Kurʼāna stiče se jedan opći dojam da se “rasprave sa jevrejima“ ne odnose toliko na “teološka pitanja“ koliko na lihvu, zlatno tele, poslovanje, zatvaranje u sebe i osorno i nadmeno odbijanje da se  “čuje i Muhammedova, a.s., strana“, itd.

Međutim, kad su posrijedi kršćani, sa njima se početni, pa i kasniji, prijepori javljaju uglavnom oko  “teoloških“ i  “dogmatskih“ pitanja. Naravno, ima dionica Kurʼāna koje itekako glorificiraju kršćane. Na primjer, sura 5:82., oglašava da su  “vjernicima [tj. muslimanima] prijateljstvom najbliži oni koji vele: “Mi smo kršćani!“ I dok drugdje Kurʼān, uglavnom, nema lijepe riječi za svećenstvo i svećenike, na ovom mjestu (5:82) ukazuje se da ta  “kršćanska ljubav spram muslimana“ dolazi otuda jer među njima [kršćanima]  “svećenika ima i monaha i zato jer se oni ne ohole!“

Šesto, učenje o Trojstvu, koje Kurʼān detektira kao kršćansku dogmu (npr. u sūri 5:73), najkrupnija je stvar koja se u kurʼānskoj cjelini pomalja i stavlja kao prijeporna crta između muslimana i kršćana. Premda Kurʼān  “žestokim riječima“ i  “formulacijama nevjerstva“ karakterizira vjerovanje u Trojstvo, ipak se muslimanima savjetuje da sa svima, pa i sa Sljedbenicima Knjige ili Sljedbenicima Biblije (kroz Kurʼān se kršćane tako iz počasti oslovljava mnogo puta), treba da raspravljaju na  “najljepši način“ (16:125).

Kad smo kod učenja o Trojstvu, u jednom eshatološkom razgovoru između Boga, s jedne,  i ʻĪsāʼa el-Mesīha, s druge strane (usp. 5:116-119), riječ je o kurʼānskom dijalogu koji se donosi u riječima punim uzvišene samilosti. Tu kurʼānski ʻĪsā  el-Mesīh pred Bogom spominje, zapravo traži Božanski oprost za svoje sljedbenike, te ih tako ne ostavlja bez nade. Naravno, znademo posve dobro da je kršćanima takve dijelove Kurʼāna teško čitati i još teže prihvatiti. Ali, s druge strane, spomenuto mjesto je jedno od hiljadu mjesta u Kurʼānu koja otvaraju perspektivu, naznačavaju otvorene i vedre vidike nade, oprosta i milosti.

Sedmo,  unatoč zamjerkama, ponekada i žestokim osudama jevrejskih i kršćanskih postupaka i dogmi, iz kurʼānske cjeline se vrlo jasno razaznaje da među  “jevrejima, kršćanima i muslimanima“ u vjerovanju ima nešto zajedničko, jedna jednaka ili jedna ista riječ “i među nama i među vama“ (3:64). Ta  “jednaka ili ista riječ“ jeste, svakako, vjerovanje u Boga. Nema sumnje da ovim obznanama Kurʼān podstiče jednu vrstu sporazumijevanja, kohabitacije, zajedničkog življenja sa jevrejima, kršćanima, itd.

Osmo,  povijesno  gledano, nije nepoznato da je Kurʼān u svoj vjerski univerzum integrirao i glavne utemeljiteljske likove kršćanstva:  ʻĪsāʼa  el-Mesīha (Isusa Krista) i njegovu poštovanu majku Merjemu (Djevicu Mariju). Kad se u kurʼānskom izvorniku čitaju dionice  o Merjemi i njezinome Sinu, nailazimo na revelacijske himne bez premca, njima se dodiruju najviše tajne! Muslimani te dijelove čitaju sa suzama, ganuto i pobožno. Kao što je slučaj i sa   jevrejskim  Božijim poslanicima, tako i u kazivanjima o Merjemi i njezinome Sinu Kurʼān posve jasno raskriva kako izlaže svoju vlastitu, to jest islamsku utemeljiteljsku tradiciju. Tražiti da se iz Kurʼāna odstrane dijelovi o kršćanima značilo bi, ma koliko se to činilo apsurdnim, da se tim činom odstranjuje dio kurʼānske cjeline koja, povijesno gledano, umnogome utemeljuje islam.

Deveto, nigdje u Kurʼānu nema niti jednoga stavka ili alineje iz kojih bi se mogla pročitati  “Božanska punomoć data muslimanima“ da progone jevreje i kršćane zbog njihovih dogmi i vjerovanja! Veliki halifati su mogli biti dobri ili manje dobri, ali uvijek su u ogromnom broju imali svoje jevrejske i kršćanske stanovnike, kao i pripadnike drugih vjera. Prema Kurʼānu, kad se iscrpe sve mogućnosti sporazumijevanja i dijaloga, preostaje na kraju da se mirno konstatira: “Vama je – vjera vaša, a meni – vjera moja!“ (109:6). Bog je – Bog i dobri stvoritelj svih, on će svima pravedno suditi. A na Ovom Svijetu treba se nastaviti zajedno živjeti, uz sve vjerske i druge razlike.

Deseto,  ako Kurʼān čitamo povijesnim tragom uviđamo i sljedeće:  Što se više ide prema 632. godini i završetku objavljivanja Kurʼāna, u njemu se sve više nailazi na jedno spoznanje da su jevreji, kršćani, vatropoklonici, Sabijci itd. već formirane vjerske zajednice i zaokruženi religijski  “sistemi“. Premda je islam za sve njih otvorio svoja vrata, velika većina se prema tim vratima nije zaputila. Stoga je, posve na kraju, uslijedila važna proklamacija Kurʼāna:

“Onima koji su vjerovali, i onima koji su bili jevreji, i kršćani, i Sabijci, koji su u Boga i Onaj Svijet vjerovali i dobra djela radili, pripada nagrada njihova kod Gospodara njihova! Njima nema straha i oni neće očajavati.“ (2:62).

Ovom se obznanom Kurʼāna potcrtava baš to da na Ovom Svijetu niko nikom ne može biti ključar Raja, ali jednako tako ni Pakla.

IV.

Da li su muslimani bezuvjetni miljenici Kurʼāna?

Rekli smo već da se pokude koje Kurʼān s vremena na vrijeme upućuje na račun jevreja, kršćana i drugih vjerskih zajednica (ili, pak, antiknih naroda), odnose i na same muslimane u mjeri u kojoj ih opseg dotične pokude obuhvata.

Ali, ako se Kurʼān čita kao unaprijed zgotovljena optužnica protiv jevreja i kršćana, onda će se posve zanemariti brojna mjesta u Kurʼānu gdje ova Knjiga Božanske Revelacije izvrgava pokudi i mnoge muslimane, tj. njihove postupke, djela, shvatanja i stremljenja. Stoga i ovdje treba pokušati razumjeti Kurʼān iz njegove cjeline.

Kurʼān vrlo žestoko kudi Arabljane (beduine?) i njihovo formalističko prihvatanje islama (49:14-15), također, ta knjiga za Arabljane (9:97) kaže da su “najveći nevjernici i licemjeri“ (dakle “veći su nevjernici čak i od jevreja i kršćana“!!!). U jednoj alineji Kurʼāna (62:11) za neke muslimane, savremenike Muhammeda, a.s., kaže se  “da kad trgovinu kakvu ili zabavu vide, tome pohite, a tebe [Muhammede] da stojiš [u džamiji] ostave!“ Također, sūra 9:25., na kritički način  govori o muslimanima koji su, u boju na Hunejnu, pobjegli sa poprišta. “Zemlja vam je, unatoč što je prostrana, tijesnom postala, i vi ste se okrenuli bježeći!“ – kaže se za njih u Kurʼānu (9:25).

Da su mnogi iz Muhammedova, a.s., naroda sa skanjivanjem prihvatali Kurʼān vidimo iz same tekstualne evdencije te knjige. Sura 25:30. obznanjuje kako se Muhammed, a.s., u očaju i u dubokim vapajima, obraća Bogu i kaže:

“O moj Gospodaru, narod moj ostavlja Kurʼān ovaj!“

Štaviše, na jednom mjestu u Kurʼānu  (47:38) iznosi se žestoka prijetnja protiv muslimana. Naime, ukoliko oni ne budu činili dobro (npr. dijelili svoje imetke na putu dobra), Bog će njih “drugim narodom zamijeniti, pa oni potom neće nalik vama biti!“

Nadalje, Kurʼān žestoko oslovljava  “jednu skupinu između vas“  muslimana koji su iznijeli potvoru bluda protiv Aiše, Muhammedove, a.s., supruge (24:11-20).

Ovim već dolazimo do tzv. munāfika ili dvoličnjaka i licemjera, koji su se među samim muslimanima pojavili u Medini u trećem desetljeću sedmoga stoljeća po ʻĪsāʼu el-Mesīhu. U Kurʼānu ima više od stotinu mjesta gdje se o muslimanima munāficima i njihovom munāfikluku govori vrlo kritički i krajnje pokudno. Štaviše, jedno poglavlje ili sura Kurʼāna (63. po redu) nosi ime el-Munāfikūn ili Dvoličnjaci. Kurʼān nigdje ne traži da se protiv munāfika isuče okrutna sablja, niti se muslimanska zajednica opunomoćuje i ohrabruje da ih ubija. Naprotiv, rasprave u Kurʼānu sa munāficima uveliko se svode na iznošenje moralnih i ćudorednih dokaza protiv njih.

x x x

Prema izloženom, u svom odnošenju prema jevrejima, kršćanima, muslimanima, Sabijcima… Kurʼān nešto prihvata a nešto odbija. Upravo je to bilo razlogom da su se tokom dvadesetog stoljeća vodile   rasprave o tome da li Kurʼān zagovara ili, na neki način, pripušta vjerski pluralizam. Tih se rasprava još uvijek neki sjete. Odgovori su bili različiti, od toga da je vjerski pluralizam na praktičnoj ravni jedna velika stečevina Kurʼāna, do toga da vjerski pluralizam proizilazi iz same koncepcije Boga u Kurʼānu (Gospodar svih svjetova – rabbu l-ʻālemīn). Bilo kako bilo, ostaje činjenica koju je više puta iznio i nedavno preminuli historičar Bernard Lewis:  “Za razliku od drugih,  islamska civilizacija bila je prva koja se mogla nazvati univerzalnom, u smislu da je ona obuhvatala ljude mnogih različitih rasa i kultura na tri različita kontinenta.“ (“Islamic civilization, in contrast, was the first that can be called universal, in the sense that it comprised people of many different races and cultures, on three different continents.“[1]

Recimo na kraju ovog eseja da pred muslimanima, i znalcima Kurʼāna općenito, danas stoji zadaća da se iznova vrate moralnim i ćudorednim čitanjima i tumačenjima Kurʼāna.

Ideološka čitanja Kurʼāna iskrivljuju poruku Kurʼāna i od njega prave zavodljive manifeste, ali koji kratko traju i izazivaju veliku štetu.

(…)

 



[1] Bernard Lewis, Cultures in Conflict, Oxford University Press, Oxford, 1995., p. 10.

Komentari nisu dozvoljeni.