Ivan Lovrenović, Crni Steve i bijela Stela

Studentski centar u Savskoj, velika dvorana na katu krcata, gleda se na televiziji svjetsko nogometno prvenstvo u Čileu – Jugoslavija protiv Sovjetskoga Saveza. Ovamo nasljednici neusporedive jedanaestorice iz pedesetih – Jerković, Galić, Skoblar, Šoškić, Šekularac, Jusufi, Mujić, tamo na golu Lev Jašin, gigant i gospodin, svuda po terenu Igor Netto, đavolji zvrk, pa Slava Metreveli, strašni Viktor Ponedeljnik; taj i Valentin Ivanov će i presuditi: 2:0 za SSSR. U španjolskoj ekipi još su uvijek Puškaš i Di Stefano, ali njihovi su dani prošli, oni su tu više radi oproštaja na svjetskoj sceni. Prva Puškašova reprezentacija, madžarska, nije ni blizu „lakoj konjici“ iz pedesetih, ali u njoj blista mladi Flórián Albert. Za Brazil harači isti onaj kvintet vanzemaljaca iz Švedske ʼ58. – Garincha, Didi, Pele (nakon povrede zamjenjuje ga Amarildo), Vava, Zagallo.

Zlatno je doba  Nesvrstanih, „Galeb“ s Titom oplovljava luke i gradove toplih mora, Afrika, Azija, toplo se i široko osmjehuje Broz svojim zabljesnutim domaćinima, otvara im zemlju.

Prvi red u Studentskom zarana su zaposjeli momci iz afričkih zemalja što studiraju po zagrebačkim fakultetima, zdušno navijaju za Jugoslaviju. Zadovoljni životom, malo su preglasni. Tada se odnekud  iz pozadine, iz petoga-šestog reda gusto zbijenih stolica, začuje iznervirani prosvjed: „Kaj je, nigeri prokleti, kaj galàmite, niste si doma!“ Za trenutak zavlada mrtva tišina, oni iz prvoga reda ustaju s prijetećim gardom, ne zna se što će nastati. No, uto se iz one pozadine polako diže ogroman crnac i, smijući se, nastavlja savršenim zagrebačkim kajkanjem: „Jezuš, dečki, dajte se smirit da gledamo tekmu, vrag vas zel, niste sami!“ Dvoranom se prolama gromki, oslobađajući smijeh.

Znao ga je cijeli studentski Zagreb. Imao je bezgraničan dar komunikacije i jezika, uz to je išla munjevita duhovitost i blagost, i sve se to u njega dobro usklađivalo s ogromnom i snažnom figurom. Nazovimo ga ovdje – Steve. Hodao je s kršnom i raskošnom, visokom Zagrepčankom – plava, izrazito bijele puti (neka joj je ovdje ime Stela), činila je s njime čudesno skladan par, već na prvi pogled mogao si biti siguran da su jedno drugome pisani. Nikomu, ni najpoganijim ustima, nije na um padala bilo kakva ružna aluzija na tu vezu.

Prošle su zagrebačke godine, rasulo se sve ono iz prve polovice šezdesetih, rasuli se svi oni što im je Studentski centar u Savskoj znao biti cjelodnevni boravak – komu iz potrebe, komu iz zabave, a kao studenti izgledali su među nama i Udbini cinkeri, dok rade svoj mučni i mračni posao.

Prošle su potom i šezdesete, kao san. U Parizu sam, na sedmodnevnom izletu, Pariz je najedanput prozaičan, ničega od one zatravljenosti u kojoj me je kao u lijepom bunilu, u levitaciji, držao s proljeća ʼ65. u Rue de Berri, ili još ranije, ʼ60, u Rue Monge. Konak je u nekom malom hotelu u desetom arondismanu. Kasno je, silazim u tijesan lobi da nešto popijem. U lobiju gužva, smijeh – grupa Afrikanaca se, kao i ja, opušta pred spavanje. Sretnu nam se pogledi, na trenutak se razdvoje, pa se opet sretnu. Nema sumnje – prepoznajemo se istovremeno, Steve me uzima u svoj golemi zagrljaj, smije se, viče: Zagreb, Zagreb, Studentski…

Poslije sjedimo uz piće, razgovaramo. Završio je studije (politički menadžment, reklo bi se danas), oženio se svojom Zagrepčankom Stelom koja je završila medicinu, odveo ju u Ganu u kojoj Steve radi za vladu, reflektira na ministarski položaj, a ona počela raditi kao liječnica. Uskoro je to, međutim, morala napustiti. Ali kako!

Priča Steve: kod nas ti je još sve poluplemenski – automobili, frižideri, televizori, usisivači, coca cola, whiskey, to je OK, nema problema, ali bijela liječnica, pa još onakva kao moja Stela – to je pomalo natprirodno. Kult su naročito počele stvarati žene. Dolazile su nam kući, donosile poklone, posebno spravljana jela, sve to – samo za Stelu, iskazivale joj pobožno štovanje, kao da joj se utječu za zaštitu.  A kada je rodila sina, stekla je i neslužbenu titulu: bijela kraljica. Morala je napustiti posao, to joj je ispočetka bilo teško, ali se nakon nekog vremena prilagodila novom statusu „kraljice“, a našla načina da se nastavi baviti medicinom. Žene nam i dalje dolaze, ali ona je uvela red, neku vrstu radnoga vremena, isposlovala je da u kući smije držati pravu malu apoteku, pa ih pregledava i pomaže savjetima i lijekovima, ali na takav način da žene sve to primaju od „kraljice“ a ne od liječnice.

Za večernjega pića u lobiju maloga pariškog hotela nije se na Steveu i njegovim prijateljima moglo primijetiti da u Gani odavno nije „sretno doba“ Kwame Nkrumaha i njegovoga panafričkog socijalizma. Zemlja je u času našega susreta već bila u dubokoj krizi, a cijelo desetljeće do 1981. bit će ispunjeno smjenama vlasti u vojnim udarima, te međuplemenskim sukobima na sjeveru države. Kako li su u tim zbivanjima prošli veseli Steve i njegova Zagrepčanka Stela, „bijela kraljica“? Lijepo bi bilo znati da su ih mimoišle nesreće.

Kada su ʼ62. zagrljeni ulazili u zagrebački Studentski centar, sretni i moćni kao sjedinjena mlada božanstva, crno i bijelo, i najpoganija usta ostajala su nijema, zadivljena.

 

Komentari nisu dozvoljeni.