Ivo Lučić, Duge sjene dugodnevice

Vrijeme je ljetnog solsticija. U godišnjem hodu kalendara, on ima posebno mjesto u svim civilizacijama i kulturama. Najduži dan u godini one obilježavaju svojim najvišim vrijednostima. Trude se da solsticije prate samo plemenita i njima dostojna iskustva. U kršćanskom kalendaru zvali su ga „ljetni Božić“ i njime počastili sv. Ivana, Isusova prethodnika. Popovo polje, krški krajolik najvišeg rada, pamti, međutim, na svetog Ivana 1941. jednu od najvećih i najsramnijih tragedija u svojoj poznatoj povijesti. Dogodila se u poretku koji se uvelike legitimirao nacionalnim vrijednostima i kršćanskom vjerom.

Tragedije koje su nas obilježile

Ne radi se o prirodnoj katastrofi, već o „djelu“ ljudi, naših domaćih ljudi. U dva dana, 23. i 24. lipnja, ustaše su pohapsile i poubijale sve odrasle muškarce Srbe koji su se našli u dijelu Popova polja koji se zove Gornje polje. Težini tog zločina pomogle su posebne prirodne okolnosti. Neredovite i dugotrajne poplave polja, koje narod ovdje zove blato, zadržale su se do katoličkog sv. Ivana i kako su se povlačile, narod je brižno orao upravo okopnjele njive. Naime, blato bi uobičajeno znalo potrajati dvije trećine godine – čak do 300 dana – pa bi se zemlja, kako bi se voda povlačila, morala hitno obraditi, inače se „otme“.

Ustaše su iskoristile tu okolnost, hapsile ljude, odvodile ih do sedla prema Ljubinju, poubijale ih na lokalitetu Ržani do i bacile u jamu Jagodnjaču. Na tu posve iznenadnu situaciju, ljudi su su spontano reagirali: neki su se predali ne znajući zašto ih hapse ili misleći da je posrijedi greška. Drugi su instinktivno bježali, s promjenjivom srećom. Neki su se sakrili pa ostali, dio ih je pronađen u skrovištu i odveden. Neki su pokušali preplivati; najmanje jedan se utopio.

Prema kroničarima, u ta dva dana uhićeno je i ubijeno između 174 i 187 Srba. Bilo je još nekoliko slučajeva u kojima je stradao manji broj srpskog stanovništva, a najstrašniji zločin ustaše su počinile 11. kolovoza te godine. Tada su pohapsili 101 osobu srpske nacionalnosti, zapravo sve osobe koje su te noći zatekle u selu Čavaš. Premda među njima nije bio nijedan radno sposobni muškarac, ubili su ih i bacili na lokalitetu Male jame u Popovu polju.

Gorivo za nove ratove

Ubiti u dva dana na pravdi Boga najmanje 174 ljudi – jer nigdje nije ništa rečeno o njihovoj krivnji – u kraju u kojem se jedva pamti da je netko nekada nekoga ubio, nepravda je koja vapi u nebo. O njoj se među Hrvatima šuti.

Ti nesretni događaji nikad se nisu spominjali. Međutim, za njih smo znali. Kako ih objašnjavamo? Autor pamti neke od reakcija u privatnim razgovorima, od kritike, preko rezervi zamotanih u argument „a šta su oni nami radili“, do odbijanja razgovora o tome. Kako god, ne možemo ih ne smatrati dijelom svoje povijesti i dijelom povijesti svoje zajednice.

Jesmo li za njih odgovorni, čak i kad smo rođeni nakon njih? Nikada se nitko nije javno odrekao, niti ogradio od tih zločina. Njihovu težinu, uvećanu za osvetničku dimenziju, osjećali smo cijelo vrijeme između dva zadnja rata. Tako je i bilo moguće da se kao broj žrtava pripisivan ustašama na Ržanom dolu navodila brojka od njih 1000, pa i više, do 1200, da bi nakon ekshumacija 1990. bila utvrđena brojka od najmanje 236 žrtava. A onda je to postalo gorivo za nove ratove.

Političari, povjesničari i svećenici

Kako god, s time se jednom moramo suočiti. Kada? Što prije. Kako? Odgovorno, dostojanstveno i bez cjenkanja. Na koga bismo se mogli osloniti?

Na političare? Na njih ne vrijedi trošiti riječi.

Na povjesničare? Od domaćih povjesničara ne možemo očekivati velike koristi. Ovdje se gotovo isključivo njeguje nacionalna historiografija, kojoj je glavni cilj opravdanje svega što je nacionalno i koja je imuna na kritiku vlastite zajednice.

Oni za stradanja Hrvata u Drugom svjetskom ratu, koja su gorka i golema, optužuju samo druge, ne vidjevši da je povijest splet međusobnih utjecaja, u kojima su Hrvati najviše sebi krivi. Primjerice, umjesto uglednih i odgovornih političara iz HSS-a, kojima je nuđeno da formiraju vlast u NDH-a, ali koji su shvatili da se pod kapom fašizma ne može ništa dobro napraviti, na čelo su došle ništarije koje su za sobom dovukle, u najvećem dijelu, sebi slične. U Popovu polju upravo su oni napravili najdalji korak u spirali zla, i potaknuli odmazdu drugih kad su oni došli u priliku da se osvete. Kada ćemo to čuti od naših povjesničara?

Zar nije jadno i kukavički, da mi koji smo rođeni i odrasli u blizini Čavša, kažemo da su „oni započeli prvi“, ili da su to uradili neki „stolački cigani“. To je diskurs kojim se služe djeca, dakako, ona po godinama, ali ovdje i po moralnoj nezrelosti.

Da se oslonimo na svećenike? Zbog važnosti etnoreligijskog kompleksa, mjesta i utjecaja Katoličke crkve – tada, a i danas – te same prirode problema, po našem sudu, bilo bi očekivano i dobrodošlo da svećenici snažnije pokrenu to pitanje.

Nažalost, kod nas se svećenici u velikoj mjeri ponašaju kao činovnici jedne organizacije čiji smisao više mnogima nije odveć jasan. Umjesto milosrđa, propagiraju kolektivnu poslušnost, umjesto da čovjeka gledaju kao Sliku Božju, gledaju tko je koje vjere i nacije.

A zašto ne baš mi?

Obični ljudi, većina kojih živi pod stalnim pritiscima dokazivanja pripadnosti većinskoj naciji i vjeri, i koje stalno straše drugima, što oni mogu? Ima li opravdanja zašto oni šute? Možda nemaju objašnjenja? Srame se? Smatraju da to i nije njihova briga? Ili još gore, da to nije ništa strašno?

Kako god, jedno je važno: u naše ime, u ime hrvatskog naroda, učinjeni su najkukavniji zločini, koji se tumače kao nešto napravljeno za naše dobro i smatra se da smo ih mi odobrili. Zato nam se oni i pripisuju.

Odrastajući, mnogi od nas te su priče sklapali tako da su stavljali „naše“ na stranu dobra. Odrasli nam nisu spominjali zlo koje su „naši“ nanosili drugima – eventualno tek kao junačke pobjede – a spominjali su samo žrtve koje smo trpjeli. To je postao naš svijet i naš identitet. Veliki broj ljudi postaje zatočenikom vlastite prošlosti i svjesno ili nesvjesno traži opravdanje za nju. A zapravo smo zgroženi i trebamo biti zgroženi pred tim događajima. Moramo toga biti svjesni i zapitati se za čije dobro odobravamo najgore od najgoreg: poništavanje nevinih života?

Na nama je važna odluka: hoćemo li se ugledati na najbolje predstavnike hrvatske povijesti ili na ništarije?

Zapravo, i nije potrebno oslanjati se na druge. U nama ima mogućnosti za sve odgovore, i dobre i loše. Trebamo se, za početak, zagledati u sebe čovjeka, a ne pripadnika ovog ili onog naroda.

Na sliku naše zajednice pale su duge i teške sjene. I to na „ljetni Božić“. Stajat ćemo pod njima sve dok sami ne odlučimo izaći iz njih. Izbjegavati to i misliti da se o tome ne zna, neodgovorno je i kratkovidno. Kraj pamti, pamte grobovi, spomenici, ali prije svega, pamte mnogi ožalošćeni ljudi. Prije ili kasnije, moramo se suočiti i odgovoriti na to pitanje. Možemo to učiniti u sebi, u tišini. Ali poštenije i ljudskije je – reći to naglas.

www.prometej.ba

 

Komentari nisu dozvoljeni.