Foto jok, čizme jok! Heil Hitler!

Fra Bono Ostojić, Uspomene iz Drugog svjetskog rata

 

Putujem u Jajce

Rujan je godine 1942., hladan i vjetrovit. Već je prošao mjesec dana kako čekam da željeznica proradi. Veza s Jajcem je prekinuta. Vodi se borba od Vakufa do Jajca, stanice popaljene, pruga prekinuta na više mjesta. To saznadoh u Travni­ku, kamo sam se uputio, da saznam može li se ikako prebaciti do Jajca. Nije bilo druge, nego – hajde, fra Bono, natrag u Zenicu, pa čekaj dok se situacija ne promi­jeni.

Svršetkom rujna čujem da pruga Vakuf-Jajce radi. Odmah se zaputim i stignem u Lašvu, u namjeri da prvim vlakom krenem na svoju novu dužnost. Naime, od­lukom provincijalata, na proljetnom kongresu imenovan sam i gvardijanom i žup­nikom u Jajcu.

Čekati polazak vlaka u Lašvi uvijek je bilo nezgodno i dosadno, ali sada, u ratno doba, upravo užasno. Zatekoh dar-mar! Vojnici, oficiri, civili i štokakvi probisvijeti zauzeli staničnu čekaonicu i restauraciju da se čovjek nema gdje ni okrenuti. Na sve strane galama, svađa i najprostačkija psovka. Za imalo pristojna čovjeka upravo nepodnošljiva atmosfera! Svi čekaju na vlak. Kompozicija se is­tom formira. Vidim kako se putnici spremaju da se uguraju u vagone i osvoje mjesto, barem za stajanje. I ja se ozbiljno brinem kako ću ući u vlak. Na menije redovničko odijelo i franjevački plašt. Vidim kako me ljudi fiksiraju, kao da nikad nisu vidjeli franjevca. Stojim pred stanicom i mislim kako li ću se s ovom svjeti­nom rvati i gurati.

Otpravnik vlakova, moj stari znanac, pristupi k meni i šapćući upozori me da nekako neupadljivo odmah uđem u kola prvog razreda koja su, podaleko od sta­nice, sama, čekala da budu prikopčana, jer čim se i ona prikopčaju, krećemo! Tako sam i uradio. Bio sam sretan! Krenuli smo oko podne i u Vakuf stigli oko osam sati navečer.

Na stanici doznam da nećemo dalje jer je noć, a pitanje je hoćemo li i sutra. Dakle, fra Bono, traži konak! A sutra? O tom po tom. Noćio sam u kasabi kod neke starice. Sutradan, čim je svanulo, krenem na stanicu. Jest, svanulo, ali se meni smrklo kad ugledah nered oko postaje i po kolosijecima. Da sve to ne gledam, uđem u restauraciju, ali tu je još i gore. Po stolovima proliveno vino, prevaljene čaše i boce. Oficiri i vojnici pjevaju i deru se do iznemoglosti, piju, psuju i obilno se služe najbezobraznijim rječnikom. Od dima i izlivena vina mi se smuči. Ali šta ćeš! Ipak je bolje nego vani, jer sjever puše, štono se kaže, kroz kosti. Slušam što se govori o borbama koje su se tih dana vodile oko Jajca i jajačke pruge. Jedni kažu da je sve mirno, da su se partizani povukli, a drugi to niječu i vele da još pripuckuje, da pruga nije slobodna, itd. A ja mislim jedno te jedno: samo dami se nekako dogurati do mog samostana.

Zovem restoratera Janka i pitam ima li štogod pojesti. Odgovara da nema i veli: „Da imam ne znam što, ovi bi pojeli. Ni carska im hazna ne bi bila dosta! Opuhali su me svega. Nego, šta ćete vi ovdje? Kuda, kuda?“ „A, eto, idem u Jajce.“ U salu ulazi skretničar i sjeda upravo za moj stol. Odmah vidim da je katolik, dok slobodno sjede uz misnika. Pitam ga kad ćemo krenuti za Jajce.

- Šta, ne ćete valjda i vi?

- Hoću, hoću!

- Bome je pogibeljno! Oni vragovi još pripuckuju, a ko zna je li i pruga čitava.

- Kakvi vragovi? Vragovi su u paklu, nisu u šumi.

- E, tako je bilo prije, ali svi izašli, i eno ih puna šuma, šumski vragovi, nikako drukčije, a pako osto prazan, kažem vam!

- Svejedno, odgovaram, kad smijete vi, smijem i ja.

- E, kad je tako, onda da pitam mašinovođu. Karta vam ne treba, zajedno ćemo: mašinovođa, vi, ložač i ja.

- I ode čovjek. Čujem kako viče: „Ložač, ložač! Gdje je mašinovođa?“

- Što će ti mašinovođa? – odgovara ložač.

- Reci mu da će i jedan fratar s nama.

- Kakav fratar, je li poludio? Zar ne zna da su partizani okolo?

- Ja sam mu sve kazo, ali on hoće pa hoće.

- E, kad mu je svejedno, može ići. Poruči mu kad bude polazak.

Dakle, sve u svemu, izgleda da ću ja danas stići u Jajce. Idem pitati i šefa stanice. Ali, hoćeš, ja! Na vratima se razapeo, raskoračio neki vojnik, obadvjema rukama podupro o do vratnik i štuca li Štuca, ama do iznemoglosti. Pokušava ući, ali ne može da zakorači na stepenicu. Najedanput provali iz njega kao iz bačve i sve sasu taman pod stol, na kom je stari Morzeov brzojav, sav upljuvan od muha, kucka i kucka. Šef ljut ko ris, opsova nešto krupno, skoči i izdera se: „Vuci se napolje!“ I meni se smuči te se odmah okrenem. Opazih lokomotivu ijedan vagon sa željeznim stupovima, a pri vrhu povezanim lancima. Prazan vagon.

Naiđe kraj mene dežurni i upitam: „Hoćemo li u Jajce?“ Odgovara da nije sigurno jer je pogibeljno. Vratim se u restoran i čekaj – čekaj! U jedanaest sati ulazi skretničar i odmah s vrata viče: „Hajdemo, velečasni! Penjite se u vagon, omotajte dobro taj fratarski ogrtač jer vidite kako sjever puše.“

Ustanem i za tili čas ja već u klasi. I krenusmo. Na sreću, bezbeli! Po podu vagona poredano nekoliko tračnica, lopata i krampova. Sa mnom i skretničar u bundi. Pitam: „Kuda s ovim materijalom?“

-  Može nam zatrebati. Ako naiđemo na gdjegod prekinutu prugu, da možemo popraviti i nekako se dalje provući. Nc mogu se načuditi da ste s nama pošli! I nemojte se uvrijediti ako vam nešto reknem. Danas će se vidjeti, a ako se štogod dogodi, onda, onda… Ja u to ne vjerujem, ama, eto, samo tako kažem. Nego, ako se štogod ipak dogodi, učinite ovako: mašinovođa će odmah zaustaviti, a vi sa mnom zajedno iskočite i sklonite se za lokomotivu.

I vozimo polako, zapravo vučemo se ko spuž. Ostavljamo Vakuf i što dalje, lokomotiva sve sporija i sporija. Mislim, a ništa ne govorim, ako bude ovako išlo do Jajca, neću stignuti ni do ponoći. Gledam popaljene stanice, nagorjele grede još se puše. I sve mi biva očevidnije da prolazim kroz ratno područje. Stižemo do Bravnica. Mašinovođa veselo viče: „Sretno dopuzasmo!“ Eno dolazi ususret loko­motiva iz Jajca, znak da sad možemo brže.

- E, sad, velečasni, vidim da niste baksuz. Ama, ja sam se ono malo našalio.

I za nepun četvrt sata, mašismo jajačko predgrađe i ugledasmo grad Jajce. Vožnja je trajala pet sati! Pa, nije sporo.

Novi načelnik u Jajcu

Osvanulo jutro maglovito i oblačno, a grad poklopila nekakva tišina, ko daje sve pomrlo. Pa ni u crkvu nitko ne dolazi. Šta mu ovo znači i čemu sluti? Jučer vrvjela svjetina po čaršiji (gradu). Njemačka soldateska i u mojoj kući i po gradu u privatnim kućama motala se tamo amo, da nisi mogao proći, a jutros nigdje nikoga. Stoje to bilo noćas? Je li moguće da su Nijemci pobjegli?

Dolazi moj prvi komšija, Anto Krešo i javlja: “Gvardijane, otišle Švabe, u gradu nema ničije vojske i mi smo ti sada zemlja bez vlasti. Svijet se boji, sve se zaključalo, pa u strahu čeka tko će doći, šta će biti. Bojim se nereda, pljačke i osvete. Molim vas, idite na općinu pa vidite i nešto poduzmite, ako ikako možete”.

U isti čas dođe i općinski podvornik i poručuje: „Pozdravlja načelnik Nazmija i moli vas da odmah dođete u općinu. Već su došli svi odbornici i na vas čekaju.“

Odmah krenem uz Megdan i za pet-šest minuta eto me u općinskoj vijećnici. Načelnik Nazmija ustaje, pozdravlja i odmah počinje govoriti: „Dobro nam došli, velečasni fra Bono! Mi želimo da se s vama dogovorimo što ćemo i kako ćemo jer, kako vidite, u gradu nema nikakve vlasti. Nijemci se naglo povukli pa, eto, tako… Ja idem kući na Volujak i ne salazim u čaršiju dok ne dođu partizani, a oni će, bezbeli, doći, jer ko ima drugi da dođe! U ime svoje i svih ovdje skupljenih vijećni­ka, molim vas da preuzmete vlast do dolaska partizana. Vodite poslove i upravljajte općinom kako možete i kako hoćete.“

E, ovo me iznenadilo! Zašto baš ja moram preuzeti odgovornost? Ne znam šta ima u gradskom magazinu, ne znam u koga ću se pouzdati i na koncu konca, gdje ja mogu garantirati za red i mir u „ničijoj zemlji“. A opet, bojim se jer ne znam komu ću morati polagati račune kad dođe ta partizanska vojska. A šta ako dođu kakvi drugi partizanski odredi? Drugo je poslove svršavati s vojskom, a drugo s partizanskim odredima. Znam ja to dobro. Deverao sam ja to.

Vide ljudi da se omišljam pa povikaše gotovo u jedan glas. „Primite se, velečasni, tko će drugi, ako ne ćete vi?“

„E, pa dobro, velim ja, ali odmah vam kažem da ne mogu ništa učiniti bez vaše pomoći pa, eto, ako ćete mi ići na ruku, u redu, a ako nećete, onda…“

„Kako naredite, onako ćemo i raditi“, viče Nazmija.

„Onda me poslušajte: Vatrogasna četa s još nekoliko uglednih građana mora formirati gradsku stražu. To par pušaka, što drži općina, nek se preda straži, odnosno komandiru straže, koji će onda rasporediti patrole. Patrole će morati krstariti gradom uzduž i poprijeko i dan i noć i meni se javljati svaka dva sata, a ja ću dežurati župnom uredu. Sad mi zovite komandira vatrogasne čete.“

Dođe čovjek i malo poplašeno pozdravi na vojničku i promuca: „Izvolite, velečasni!“ A ja se uozbiljio i smrkao kao njemački general, pa kažem: „Ja, kao načelnik, naređujem da mi do dvanaest sati doneseš popis vatrogasaca i drugih građana s kojima ćeš osnovati gradsku stražu za čuvanje reda i mira, dok ne dođe vojska. Potrebne upute dobit ćeš kad dođeš. Je li tako, ljudi?“ Odgovoriše svi: „Tako je!“

- E, onda doviđenja i na posao!

Idući kući, mislim: „Da ne bi Drugog svjetskog rata, nikad, nikad ne bih postao načelnik. U ratu sve može biti.“

Primopredaja

Prođe dan, a i noć, a da se baš ništa ne dogodi. Moja straža nije morala uredovati. Ali već drugog dana iza podne počelo zuckati po Čaršiji da je Jajce opkoljeno te da svaki čas može doći narodnooslobodilačka vojska ili kakvi partizanski odredi. I zbilja, čim se smrče, eto partizana. Odmah pomislih i naslutili da se i moja načelnička stolica još ko ove noći srušiti.

Oko jedanaest sati noću dolazi u samostan partizanska patrola i pita me: „Druže, jesi li ti načelnik?“

Odgovaram: „Jesam, što želite?2

Drug komandant naređuje da odmah dođete u općinu, mi Vas moramo predvesti.

Vidim nije druge, mora se ići. I pođem s patrolom. Nastojim da idem između gova, u sredini, ali borci ne daju. Jedan otkresa: „Druže, Vi pred nama!“

Šutim i idem ispred dvije puške sve do općine. Jedan građanin nagnuo se z prozor, gleda i glasno reče: „Odvedoše gvardijana, vjere mi moje!“

U općinskoj sali zatekoh sve odbornike i neke građane, pa i načelnika Nazmiju. I njega dojurilo s Volujka ko i mene s Vrbasa. Tu je i desetak partizana. Ne znam ni jednog. Svi sjede oko velikog stola na kom se dime dvije male gasnjače i jedna stearinka prilijepljena drvetu jer nema električnog svjetla. Elektrana ukočena pa ne radi.

Sjedam na ponuđeno mjesto i pozdravljam: „Dobro došli, drugovi!“ Drug meni s desne viče: „Zdravo, fra Bono!“

Meni se odmah razvedri, vidim da me pozna. Osjećam da ćemo lakše razgovarati.

Taj drug odmah ustane i počne govoriti: „Obaviješteni smo da je nakon odlaska okupatora preuzeo općinu i komandu u gradu ovdje prisutni gvardijan fra Bono. Pozivam ga da nas izvijesti o svom radu kroz ova dva dana i da preda vlast jer smo mi sada vlast. Izvoli, druže!“

Kud ću sada? Znojim se i ne znam s koje strane da počnem, ali odmah ustajem kažem: „Drugovi! Pretprošle noći Nijemci pobjegoše. Dao Bog da se više ne vratili! Mislim, da se neće vratiti. Jučer smo imali sastanak ovdje i ja sam na molbu načelnika Nazmije i svih odbornika preuzeo odgovornost za red i miru gradu. Odbornici i neki građani odobrili moj prijedlog da vatrogasci formiraju stražu i patroliraju po gradu. Oboružao sam ih puškama koje drži općina. Sada puške vraćam i predajem vlast. Više nemam što da kažem. Svoju sam dužnost obavio i sad idem kući.“

„Polako, druže! Još imamo da razgovaramo. Recite nam šta je s magazinom, šta je s pšenicom, kukuruzom, pirinčem i šećerom?“

Gledam u Nazmiju i odbornike, ali oni šute, a ja ne znam je li toga bilo u magazinu općinskom i ako je bilo, koliko je bilo. Drugovi, eto, znaju, baš ko da su ostavili. I sad moram opravdati i sebe i općinu, a načelnika Nazmiju posebno.

Izjavim: „Sve što je bilo u općinskom magazinu, podijeljeno je prije nekoli­ko dana. Znam da su podigli fasung baš oni najsiromašniji, a znam i to da se pri podjeli naročito pazilo na obitelji s više djece. Ništa više ne znam kazati i sad idem kući, već je blizu dva po ponoći.“

- Ček’, ček’ još malo, druže! Što se tako žurite? Pokažite nam spisak, da vidimo, komu ste davali sledovanje ili, kako vi kažete, fasung.

Šta sad? Odgovorim da ću sada potražiti u bilježnikovoj sobi, ali da sum­njam hoću li ga naći jer mislim da nije sačuvan. Obratim se Nazmiji i kažem: „Hajde sa mnom, pokaži mi gdje se takvi popisi drže.“

Ostadosmo u sobi sami i pitam načelnika Nazmiju: „Šta ćemo sada?“ A on odgovori: „Ne znam, velečasni.“

„Ama, brate, nema to ‘ne znam’. Zar ne vidiš kud je ovo pošlo? Nego vadi i traži, makar i stari zapisnik.“

I Nazmija izvuče zapisnik od bogzna koje fasunge i sam sebi poče šaptati: „Evo jednoga, vjeru mu njegovu, ali šta vrijedi kad je datum stari.“

Pogledam i vidim da se ne će moći čitati pri ovakvom svijetlu jer su slova i cifre dosta zaprljane, ko kad su se povlačile od ruke do ruke, a usto olovkom pisane.

Vratim se u salu i predam drugu taj blaženi popis. Drug čita i čita, pa kad mu dodija ćorati, odloži ga i reče: „U redu, druže fra Bono! Sad možete ići i laku Vam noć!“

E, ali ja sad neću da idem, dok ne sastavimo zapisnik o primopredaji. Zamolim prijatelja Mehmeda da sastavi i napiše. Mehmed je bio pravnik i kotarski pristav u penziji. Poznavao sam ga odavno i sva sreća da se tu večer desio. Kasnije je ubijen, zajedno sa svojom pokćerkom u svojoj kući. Bebu smo našli u vodi, pred kućom u viru.

I Mehmed je to lijepo napisao i potkučio drugu.

Drug pročita, potpisa, meni dade pa i ja potpisah.

I tako se zapisnički posvjedoči i utvrdi da sam dobro učinio što sam se po­brinuo za red i mir; da sam predao oružje; da sam pravilno postupao pri podjeli hrane, itd.

Ne mogu kazati koliko mije žao što sam taj zapisnik izgubio.

Posjete okupatora

Čekam. Uzela me nekakva nervoza, pa ništa ne mogu raditi. Brzo će i kur­toazni posjet. Baš je kurtoazan! Već sam smislio plan kako da primim gospodu i što da govorim. Predviđena je šljivovica i crna kafa.

Točno u jedanaest dolazi njemački major, njegov zamjenik, apotekar Muha i moja poznanica – suradnica. Ja se, bajagi, začudih kad ugledah to šareno društvo. Rastapam se od radosti i pozdravljani:

„Klanjam se, dobro došli, izvolite, izvolite!“

Major se ispričava što nije najavio dolazak, što je bio tako slobodan pa po­veo i apotekara i gnädige Frau. Bile i još neke gnädige.

Ja se, tobože, iznenadih pa upitam majora: „Zar i dame dolaze na Vaše čajan­ke? To nisam znao.“

On počne dokazivati kako to zahtijeva bon-ton, da se zbog toga nitko ne smije čuditi, itd. I na koncu reče: „Znate, velečasni, oficiri nisu franjevci, a dame nisu duvne.“

Odobrim njegovo mišljenje i kažem: „Ja bih Vam, gospodine majore, zamje­rio da niste pozvali naše gospođe, jer znam daje muško društvo bez njih ko park bez cvijeća i ukrasnog grmlja.“

Apotekar Muha prevede tu moju glupost, major se nasmija i reče: „Ovaj velečasni je moderan i suvremen čovjek, bravo, bravo!“

I tako sve uz čašicu. Gospoda piju halapljivo i neoprezno. Valjda misle da njemačkog oficira ne može udariti pa i oboriti šljivova grana. I kad se baš dobro zagrijaše, poče ozbiljan razgovor. Prvi poče major.

„Recite nam, velečasni, hoćemo li mi pobijediti ili rat izgubiti?“

Odmah mi poleti mozgom da će to biti ona stupica u koju treba da se uhva­tim. Ako kažem da će izgubiti, onda će doći ono što se zove „uza zid“, a ako kažem da će pobijediti, ispast ću lud, jer već i vrapci na krovu cvrkuću kako se njemačka ratna mašina počinje lomiti. I, najzad, neću lagati pa i da tako lako izgubim glavu. Moj odgovor mora biti postavljen na liniju manje opasnosti.

Ustajem i tobože uzbuđenim glasom odgovaram:

„U njemačkoj armiji ne smije postojati ni jedan oficir koji nije sto posto uvjeren da će Njemačka pobijediti. U njemačkoj armiji ne smije biti ni jedan oficir koji ne zna kakva bi nesreća snašla njemački narod i zemlju u slučaju da izgubite rat. Koji njemački vojnik nije uvjeren u pobjedu, neka baci pušku pa ide kući. Na postavljeno pitanje ne znam odgovoriti drukčije.“

I udarim šakom po stolu toliko da se major i drug mu moradoše trznuti.

Apotekar Muha prevede na njemački jezik. Slušam i pazim je li točno to što prevodi pa priznam da jest. Nastade tajac. Da izbjegnem šutnju, ponudim goste crnom kaficom, što svi primiše vrlo rado. Odoh odmah da naručim. Hotimice se zadržim duže, da gosti imaju prigodu porazgovarati o mom odgovoru.

Vratim se nakon desetak minuta i odmah s pika opazim da su gosti raspoloženiji. Što su govorili i kako su moje riječi komentirali, saznat ću tek kas­nije. Dolazi kafa. Još čašica-dvije, pa odmah kafa.

Nalijevam, a sve mislim: samo da odu što prije. Kafa inače i jest kandžija, barem tako se kod nas rekne, i čisto se obradovali kad major ustade i reče:

„Oprostite, pater gvardijan, vrijeme je da idemo. Drago mi je da smo se upoznali. Molite Boga za sreću našeg oružja pa će biti sve dobro! (Mislim: baš posla!) Morate jedno veče biti naš gost. Moj zamjenik će se pobrinuti da to bude čim prije.“

„Hvala, gospodine majore; doviđenja, gospodine majore; klanjam se, gospo­dine majore!“ I, pokret!

Izlazeći, saradnica mi šapnu na vratima: „U četiri sata!“ Odgovorim: „U redu!“ I odoše.

U četiri točno, dolazi.

„E, šta ima, govori odmah!“

I žena priča:

„Čim Vi odoste po kafu, major poče: ‘Gospodo, mi smo krivo obaviješteni. Nije velečasni ono što smo mislili. Dao nam je moralnu pljusku, ali ima pravo. Jeste li vidjeli kako uvjerljivo govori, nije se pretvarao. Moram ga jednom poz­vati na večeru kao našeg prijatelja. Priznajte daje tu pažnju gvardijan zaslužio. Moramo se pobrinuti da ta večera bude pripremljena tako da pater osjeti kako je u gostima kod njemačkih oficira ili, kako se kaže, kod njemačke armije’. Eto, oče gvardijane, sve sam ispričala, mislim, da možete biti zadovoljni. A sad, molim jednu crnu kafu.“

„Bravo, živjela, doći će i rakijica i kafica, jer neće doći ono strašilo ‘uza zid’, mogu mirno spavati.“

I popismo!

Čajanka

Komandant mjesta, neki Folksdojčer iz Pančeva, dolazio mi u posjet više puta. I sa mnom se dobro sprijateljio. To je, valjda, jedini Nijemac s kojim sam mogao razgovarati ko s čovjekom.

Opazio sam da ne voli svoga glavnokomandujućega gospodina majora, a zašto – nikad nisam pitao, ali sam ipak kasnije doznao.

Taj isti komandant jednom zgodom, u prijateljskom razgovoru, reče mi ovo: „Velečasni, prijateljski Vas molim da dobro pazite što u Vašim propovijedima govorite, a još više imajte opreza kad s privatnicima nešto raspravljate. Komandi mjesta stižu štokakove prijave protiv mnogih građana, pa i protiv Vas, ali se ne bojte i ne brinite za to, jer ja sve bacam u peć. I dok sam ja ovdje, neću poduzimati ništa bez dogovora i sporazuma s Vama, ali izgleda da neću dugo ostati u Jajcu.“

I tako dalje.

Jednog dana prije podne, dolazi moj prijatelj Pančevac, raspoložen i veseo, i nosi poziv da večeras dođem u vilu Elektro-Bosne na večeru. Zahvalim se i izja­vim da ću doći.

U samostanu časnih sestara u Jajcu ima, osim učionica, i jedna prostorija u prizemlju, vrlo zgodna za sastanke i veća društva. Razumije se po sebi da je nje­mačka vojska redovno zauzimala i sestarski i franjevački samostan i tu se razbašila ko u kakvoj vojarni usred Berlina.

Dobro su mi poznate terevenke koje su njemački oficiri priređivali u spomenu­toj prostoriji. Takve terevenke nazivali su čajankama. Na tim sijelima jelo se i pilo do iznemoglosti.

Koliko je sudila rakija i vino na čajankama, vidi se vrlo dobro iz sljedećeg slučaja.

Jednom prilikom, nakon takvog sijela, vraćao se kući njemački major. Stanovao je kod Ive Anđukića. Došavši do kuće, popne se na verandu i, mjesto da krene nalijevo i prihvati se vrata, udari nadesno i padne s verande u dvorište. Ivo bio u kući, osjetio dolazak svoga sustanara i, vidjevši da ne ulazi, izađe i opazi majora kako se koprca i valja po zemlji. Sađe i pomogne gospodinu ustati. Povede ga u kuću i upita: „Što se dogodilo?“ A gospodin samo nešto promrmlja i sam sebi opsova Sakrament! Unišao je i zaspao ko zaklan.

Na čajanku su pozivane i neke gospođe koje vladaju njemačkim jezikom. One su morale doći jer njemačka oholost i lažljivi ponos nisu praštali ako slu­čajno koja poznanica ne bi mogla ili, što je još gore, ne bi htjela doći.

Kao u sestarskoj, i u mojoj su kući Nijemci gospodarili kao u svojoj. Radili su što su htjeli, a da ja nisam smio prigovoriti nikad. U mojoj kuhinji pekli i po danu i po noći.

Jednog dana opazim da se kuha i peče naveliko. Pitam špisa što se to sprema, a on veselo odgovara da je večeras čajanka i večera za oficire te da do sedam sati mora sve biti gotovo, a da su pozvane i neke dame.

Odmah otrčim do špijunke te joj to kažem i upitam je – je li pozvana, a ako nije, nek se, kako zna, pozove. Reče da jest. Preporučim joj da dobro otvori uši i pripazi štogod se bude govorilo.

Čajanka je prošla i odmah sutradan dolazi moja pouzdanica i kazuje:

„Govorilo se i o vama, svećenicima. Misle da ste Vi i fra Jozo sumnjivi, da ste opasni, da imate vezu s partizanima te da bi vas trebalo strijeljati. I pošto su dobro nafarbali, pao je zaključak da vas treba strijeljati. Major je rekao: Ja ću ‘uza zid’ onoga starog patra, a lajtnant je viknuo: A ja ću patra gvardijana.“

„Još sam čula, kako major kaže da će sutra, a to znači danas u jedanaest, posjetiti patra gvardijana. Dakle, očekujte posjet i čuvajte se! Oni dolaze da se uvjere jeste li ili niste ono što misle, tj., jeste li za strijeljanje ili niste. Doći će i apotekar Muha kao tumač, jer sam rekla da vi ne razumijete njemački. Doći ću i ja kao garde-dama. Do viđenja!“

I ode.

Dakle, gvardijane, drži se danas! Ispitujem i mislim tko li je to svoju dušu predao đavolu, a moju i fra Jozinu glavu Nijemcima. Ne znam i ni na koga da mogu prstom uprijeti. Ali naći ću ja toga patriota. Bit će za to zgode i prilike. Tko bio da bio, kukavica je, izdajnik i luda.

Ukradeni foto-aparat i čizme

Opet Švabe dolaze. I to romelovci. Promatram iz kancelarije i vidim: kolona za kolonom prolazi kozlučki most. Idu iz Travnika preko Pougarja. Odjeveni u nekakvo bijelo odijelo. Čini mi se ko omotani u deke. Na ramenu skije, a na prsima puškomitraljez. Gledam i strahujem da ne skrenu prema samostanu. Kad najednom, jedna kolona krenu prema crkvi i odu dalje. Odahnem – neće u samo­stan!

Ni sat vremena poslije dolazi mi mnogopoštovani fra Jozo Markušić i veli: „Oče gvardijane, malo prije dolazile Švabe u moju sobu, sve premetnuli i odnijeli foto-aparat i nove novcate čizme. Molim Vas, idite u njemačku komandu i prija­vite.“

Već sam dočuo da je komandant odsjeo u kući dra Milera, bivšeg direktora Elektro-Bosne. Odmah se uputim njegovoj kući, nađem komandanta, prijavim krađu, zatražim istragu i zamolim povratak odnesenih stvari. Komandant se opružio i izbečio u Milerovoj fotelji, šuti i sluša. Kad ja dovrših, on odsječe: „Seien Sie ruhig! Heil Hitler!!!“ Osjetih ja, što mu ovaj čas znači: „Heil Hitler!“ Baš ko da mi reče: „Gubi se“! I bome, ja iziđoh, brže nego što uniđoh. Osta foto, ostadoše čizme.

Poslije istom dosjetih se kako Nijemci provališe u fra Jozinu sobu. Crkva je bila otvorena, unišli u crkvu, popeli se na kor pa s kora na prvi kat te onda redom od sobe do sobe.

Opet dolazi fra Jozo i pita: „Oče gvardijane, jeste li prijavili, jesu li se našle moje čizme, foto-aparat?“

Odgovaram da jesam, ali čizme jok, foto jok! Heil Hitler!

„Zar baš tako!?“ – opet fra Jozo.

„Ama, kad Vam kažem: foto jok, čizme jok! Heil Hitler!“

 

(Dobri pastir, God. X. sv. I-IV, Sarajevo, 1960)

 

Komentari nisu dozvoljeni.