Pjesme glasova, Kazaz

Enver Kazaz, Glasovi, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2018.

Posljednjih godina Enver Kazaz stvara i objavljuje knjige poezije moglo bi se reći u pravilnom, dvogodišnjem ritmu. Nakon zbirki  Kuća i drugi elementi 2016. i Na razvalinama 2014. godine, te knjige u rukopisu Trojansko doba, pred nama je knjiga Glasovi. Ova redovitost već sama po sebi pokazuje da u Kazazovom književnom pozvanju poezija ima mnogo važnije mjesto nego što bi se moglo pomisliti poznavajući ga kao univerzitetskoga profesora, književnog teoretičara i kritičara, te kao izrazito angažiranoga neovisnog intelektualca. Po sudu ovoga recenzenta, moglo bi se i zaoštriti pa reći da je u cjelokupnom Kazazovu dosadašnjem opusu zapravo poezija njegov esencijalni vid i izraz.

No, nije redovitost pojavljivanja i objavljivanja sama po sebi argument za gornju tezu – ona je samo vanjska indikacija. Ono što o Enveru Kazazu govori kao o autoru u kojega je poezija primarni vid književnoga, umjetničkog izražavanja i ostvarivanja jest silna transformativnost njegovoga pojesničkog jezika i govora; taj izvorni dar i osjećaj koji iz knjige u knjigu otkriva i osvaja nove mogućnosti jezika, pronalazi nove ritamske obrasce, napokon, otvara uvijek nove i začuđujuće tematske prostore.

U ovoj knjizi sve je to rezultiralo do sada najsublimnijim ostvarenjem. U knjizi Glasovi od početka do kraja jedina je tema – glas; istraživanje glasa u njegovim beskrajnim modifikacijama kao bitno određujućeg elementa čovjekovoga čovještva; osluškivanje glasa u svim njegovim bezgraničnim pojavljivanjima, modulacijama, katkad tek naslućivanjima; potraga za ne uvijek jasnim i ne uvijek ugodnim značenjima i porukama koje ti glasovi doznačuju iz svojih/tvojih dubina i tmina…

Knjiga Glasovi jezično, stilski, prozodijski artikulirana je kao jedno cijelo. Preko dvije hiljade stihova, sa šezdeset i tri segmenta označena rimskim brojevima – to je zapravo jedna grandiozna poema, žanrovski uzorna i jedinstvena u našim jezicima. Po ritamskoj strukturi i po raskošnim amplitudama značenja, slika i spojeva, kao da nosi u sebi nešto od muzičke prirode, one i onakve kakva je bila svojstvena, kao organski element, pojavi glasa u prvobitnoj lirici, u praskozorje poezije, književnosti.

Ivan Lovrenović

 

 

 

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.