Almir Zalihić, ĐAVOLJA KUTIJA

Za stolom u kuhinji,
k’o od majke rođen, sjedi A. Z.
i pije rakiju.

U sobi postaje veoma zagušljivo.
Platneni koferi koprcaju se na podu.
Tromi glas golog duhandžije
drhtav je kao krug kredom
nacrtan na stolu.

A onda tu je i problem odlaska
koji bi trebalo razmotriti.

Cipela spremna za dugi hod
neumoljiva je kao satni mehanizam
koji pokazuje nestalnost vremena
ili poriče sveukupno postojanje čovjeka.

Svjetlost zvijezda još uvijek
privlači providno cvijeće,
historia non est magistra vitae
ni čovjeku ni zvjeri,
jer granice ljudskog nemara
stvarno su nepoznate.

Naši su starci oduvijek govorili
da je ova natmurena država
najnesretnije mjesto na zemlji.

Nadbiskupi, reis-efendije i vladike
u svojim prostranim odeždama
pred tv-kamerama objašnjavaju
zašto je trava zelena,
zelenija od bića iz sf  filmova.

Fabrike novina rade danonoćno,
proizvode najjači opijum za mase
i onda se ljudi nezadovoljni okupe,
pa zabljesne svjetlost logorskih vatri,
pa ulice opašu bodljikavom žicom.

Zločine koji budu učinjeni
amnestrirat će nova država.

U đavoljoj muzičkoj kutiji,
ima dovoljno mjesta za podla lica,
jer započeto dovršiti treba,
i koga je briga što će se opet
kotrljati glave niz ulice.

 

Komentari nisu dozvoljeni.