Enver Kazaz, MILUTINOVIĆEVA KRITIČKA MRENA

(Odgovor na optužbe iznesene na moj račun u knjizi Bitka za prošlost Zorana Milutinovića)

O bošnjačkoj nacionalističkoj kritici Andrićevog djela pisano je relativno mnogo, najviše u Bosni i Hercegovini. Nekoliko kritičara je na veoma argumentiran način analiziralo različite aspekte bošnjačkog nacionalističkog diskursa o Andriću. Začetak te kritike pripada Nedžadu Fejziću, koji je 1996. godine u zeničkom časopisu Hijatus objavio inspirativan tekst Hronika najavljene smrti. U njemu se teorijski precizno dokazuju sve manjkavosti i nacionalistička podloga opsežne knjige Muhsina Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu. Drugi tekst koji nastavlja Fejzićev razračun s bošnjačkim nacionalističkim diskursom o Andriću je moj, Egzistencijalnost/povijesnost Bosne – interpretacija u zamci ideologije, objavljen u časopisu Izraz 2000. godine. Ova dva teksta u svojoj dobro napisanoj knjizi Bitka za prošlost (2018) Zoran Milutinović ne navodi kao početke naučnog oponiranja bošnjačkom nacionalističkom diskursu o Andriću. Moj tekst, doduše, pominje, ali preko knjige Subverzivne poetike (2012), djelimično iskrivljujući neke njegove teze, ali i dolazeći do sličnih, nekad čak gotovo identičnih zaključaka do kojih sam došao u kritici zbornika radova Andrić i Bošnjaci (2000). Nejasno je zašto ta dva teksta, kao oponirajuća bošnjačkom nacionalističkom diskursu o Andriću, Milutinović ne pominje u knjizi koja ima namjeru biti akademski zasnovana, utemeljena na činjenicama i potpunom akumuliranju znanja o predmetu kojim se bavi. Tim prije što precizno navodi imena onih kritičara i kritičarki koji/e su, kako sam Milutinović kaže, „istupali kao njegovi (misli se na bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću, op. E. K.) kritičari i oponenti.“ (Milutinović, 2018: 20) U takve on ubraja Amilu Kahrović-Posavljak, Harisa Imamovića, Tarika Haverića, Muharema Bazdulja i Nedžada Ibrahimovića, ne navodeći za svakoga od njih radove kojima bi potkrijepio svoje stajalište.

Milutinović me svrstava u bošnjačke autore koji su „tumačenju Andrićevih dela dali značajan doprinos, kao Midhat Begić, Midhat Šamić, Hatidža Krnjević, Enver Kazaz i Edin Pobrić.“ (Milutinović, 20) Zahvalan sam mu na tome, ali ostaje otvorenim pitanje koliko i kako se nabrojani, te u kojem smislu, osjećaju Bošnjacima. Što se mene tiče, bošnjaštvo Izetbegovićevog tipa nipošto ne prihvatam, a ono iz vremena socijalističke Jugoslavije nije mi, priznajem, odbojno, jer se utemeljivalo na internacionalističkim narativima, modelu jugoslovenskog multikulturalizma i modernističkim vrijednostima. Međutim, na pitanje da li se osjećam Bošnjakom, uvijek bih odgovorio da mi je svaki takav oblik pripadanja stran, a da se u današnjoj Bosni i Hercegovini ne osjećam Bošnjakom, već loše, zbog vonja nacionalizma koji u njoj sve više i više zaudara. A ako me se pita da li pišem kao Bošnjak, onda je odgovor, naravno, negativan, zbog toga što kao podlogu za pisanje ne mogu, čak i kad bih to htio, prihvatiti narative na kojima se utemeljuju različite, pogotovo ne hegemonijske, projekcije bošnjaštva.

Preispitujući Milutinovićevo stajalište o bošnjačkim autorima koji su „tumačenju Andrićevih dela dali značajan doprinos“, iznova sam analizirao ono što sam pisao o Andriću, i nisam tu našao ništa bošnjačko, niti jedan, dakle, narativ koji tvori neko bošnjaštvo, naročito ne narativ o bošnjaštvu koji sam tobože prihvatio kao polazište za tumačenje Andrićevih djela.

Milutinović, kojeg cijenim i rado čitam, a njegovo kritičko djelo poštujem, morao bi kao teorijski veoma obrazovan interpretator književnosti znati da se djela ne mogu tumačiti tako da je u tom tumačenju kao osnovna podloga prisutno neko bošnjaštvo, srpstvo, francustvo ili ma kakav drugi nacionalno određen narativni sklop. Kada bih htio cjepidlačiti, mogao bih reći: da, Zoran Milutinović možda i jeste uvjeren da se može čitati kao Srbin, samo je pitanje koje posljedice to ostavlja u procesu čitanja.

U svojoj na momente inspirativnoj knjizi Milutinović pomno, gotovo red po red, analizira bošnjačku nacionalističku kritiku o Andrićevom opusu. U prvom planu njegove žustre, dobro argumentirane polemičke analize, jesu poznata imena što ih određuje kao bošnjačke nacionalistički orijentirane kritičare: Muhsin Rizvić i Rusmir Mahmutćehajić prije svih, a potom i Esad Duraković, Sanjin Kodrić, Šukrija Kurtović itd. Tu se Milutinovićevoj argumentaciji ne može ništa prigovoriti. Polazeći od tačne teze da bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću nastoji njegova djela čitati iz perspektive teorije odraza, on zaključuje kako ovaj diskurs pokušava utemeljiti muslimanski realizam, tj. svoju nakaradnu ideološku inačicu socijalističkog realizma i njegove poetičko-ideološke koncepcije. Tu je, bez sumnje, Milutinović u pravu, jer bošnjački nacionalistički diskurs, uvjeren da je Andrić bošnjakomrzac i islamomrzitelj, falsificira djelo ovog pisca u istoj mjeri u kojoj socijalistički realizam kroz fokus ideologije falsificira složenu stvarnost reducirajući mimetički aparat književnosti na svoja ideološka polazišta. On pokazuje kako je Rizvić falsificirao psihoanalizu i teoriju recepcije u tumačenju Andrića, a Mahmutćehajić svoju kritičku aparaturu sveo na perenijalnu filozofiju, lošu teologiju, iskrivljenu historiografiju, da bi sve to začinio radikalnim ideološkim aparatom nacionalizma, oslanjajući se čak i na pojedine fašistoidne autore koje citira u svojoj knjizi. Jednostavno rečeno, u Milutinovićevim analizama Rizvićeve knjige Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu, Mahmutćehajićeve Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja (2015) i Durakovićevih stajališta o Andriću otkriva se autorov izrazit književnokritički talent, vještina argumentiranja i značajna akumulacija književnonaučnog znanja. Taj trud naprosto plijeni, jer polemički interpretirati gotovo red po red obimne knjige Muhsina Rizvića i Rusmira Mahmutćehajića, te radove Esada Durakovića, Šukrije Kurtovića i njihovih ideoloških saputnika – ogroman je napor, za koji, priznajem, nikad ne bih imao nerava niti volje. Davno sam utvrdio da se tu radi o nacionalistički postuliranoj kritici, kojoj je Milutinović posvetio obimnu knjigu (380 strana, uključujući indeks autora i korištenu literaturu). Mahmutćehajiću sam to rekao izravno, oči u oči što se kaže, u razgovoru za emisiju Sporovi u kulturi Trećeg programa Radio Beograda, u kojem je, uz nas dvojicu, učestvovao i Aleksandar Jerkov, a Rizvićevu knjigu na više mjesta pominjao sam kao jedno od polazišta za kasnije nacionalističke radove, pogotovo one iz zbornika Andrić i Bošnjaci. To znači da Milutinović ima ne samo književnonaučno znanje, već i izrazito dobre živce i veliku strast u odbrani Andrićevog književnog djela od bošnjačkog nacionalizma. Na tome treba čestitati autoru Bitke za prošlost. Nakon ove knjige bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću neće moći da računa ni na kakvu neupitnost. Na nju, naravno, nije mogao računati ni do sada, jer su mu je osporili mnogi, pa i autori koje je nabrojao Milutinović.

Međutim, postavlja se pitanje zašto u oponente bošnjačkog nacionalističkog diskursa Milutinović ne ubraja Fejzića i mene. Ako i pođemo od pretpostavke da nije imao informaciju o Fejzićevom tekstu zbog toga što je teško dostupan, mada je nakon objavljivanja u časopisu Hijatus iz 1996. štampan i u dva nastavka u magazinu Dani (110, 111, juli, 1999), onda bi ovu grešku morao ispraviti u narednom izdanju svoje knjige, ako tog izdanja bude. Baš kao što bi morao ispraviti ime Rašida Durića, kojeg pogrešno navodi kao Rešid Đurić. Takve greške ne bi se smjele događati autoru koji ima ambiciju da dostigne potpunu akademsku preglednost građe o kojoj piše.

Za razliku od Fejzića, kojeg uopšte ne pominje, u Milutinovićevoj knjizi poprilično sam zastupljen, čak na desetak stranica i u dvije obimne fusnote. Autor Bitke za prošlost zamjera mi što u povodu bošnjačkih i srpskih nacionalističkih čitanja Andrića koristim termine indikatore osmanofobni i osmanofilni metanarativ, tvrdeći da oni „postavljaju jedan neadekvatan interpretativni okvir.“ (Milutinović, 2018: 334) Smatrajući ih dobronamjernim, moram te primjedbe odbaciti, jer moje termine indikatore Milutinović simplificira i smješta u pogrešne kontekste. On misli da su oni psihološki postamentirani, pa samim time sufiksi fobija i filija „redovno zamagljuju prirodu fenomena kojim se bavi (misli se na mene, op. E. K.).“ (Milutinović, 334) Takvo poimanje mojih termina indikatora vodi ga slijedećem zaključku: „Kazaz osmanofilni narativ – philia je jedna od grčkih reči za ljubav, pa se ovo može prevesti kao ‘ljubav za Osmansko carstvo’ – razumeva kao reakciju na iracionalni strah drugih od Osmanlija. Ali nije jasno da li je ta reakcija nužna i da li je zaista prouzrokovana baš iracionalnim strahom ‘osmanofoba’: ako se Srbi i Hrvati neopravdano boje Osmanlija, zašto Bošnjaci na to moraju da reaguju ljubavlju za Osmanlije.“ (Milutinović, 335)

Ovaj Milutinovićev zaključak potpuno je promašen. Moji pojmovi, onako kako su zasnovani, nikako se ne mogu povezivati s nekim kolektivnim reakcijama, srpskim, bošnjačkim, hrvatskim, ili ma kojim drugim, na historijska ili politička zbivanja. Naprotiv, oni kao metanarativi nisu ništa drugo do vajtovski shvaćene objasnidbene strategije historiografije i faktori izgradnje ideoloških naracija. Srbi, Hrvati i Bošnjaci s tim nemaju nikakve veze, već proizvodnja historiografskih interpretacija prošlosti i ideoloških naracija. Naravno, Whiteov epistemološki skepticizam iz njegove Metahistorije polazište je za postavljanje teze o osmanofobnom i osmanofilnom metanarativu, baš kao i zaključci Lloyda S. Kramera povodom Whiteovog stava da sva historijska djela „imaju dubok strukturalni sadržaj koji je općenito poetski i specifično lingvistički po svojoj prirodi, a koji služi kao predkritička paradigma onog što bi specifično historijsko tumačenje trebalo biti.“ (Lloyd S. Kramer, 2001: 157) Slijedeći Kramera i Whitea pokušao sam ovim terminima indikatorima objasniti manihejsku matricu znanja o osmanskoj Bosni. Otud sam u tekstu Historijski i kulturnopovijesni metanarativi o osmanskoj Bosni postavio slijedeću tezu: „Kada bi se iz takve perspektive (Whiteovih i Kramerovih stajališta, op. E. K.) pokušao dekonstruirati model kulturnopovijesnog pamćenja i historiografskog diskursa o osmanskoj vladavini u BiH, u prvi plan bi svakako izbio zaključak da su osmanofobni i osmanofilni metanarativi u njima poslužili kao vajtovski shvaćene objasnidbene strategije, te da se historiografija uglavnom oblikuje romantičnim i tragičkim zapletima, operirajući mehanicističkim i organističkim modelima argumentiranja koji su smješteni u radikalno, rigidno i konzervativno ideološko impliciranje, a dominantni tropi koje koristi jesu metafora, odnosno sinegdoha.“ (Kazaz, 2012: 113) Naravno, moguće je da nekome moje teze izgledaju promašeno, da su termini neadekvatni za predmet kojim se bavim i sl., ali nemoguće ih je dovoditi u kontekst iz kojega ih Milutinović promatra.

Da li su ti narativi utjecali na interpretacije Andrićevog djela? Siguran sam da jesu, a i sam Milutinović to posredno dokazuje kad otkriva da bošnjački nacionalistički kritičari idealiziraju osmansku vladavinu u BiH smatrajući je apsolutno tolerantnom prema neislamskim skupinama, čak nekom vrstom međuvjerskog raja kojemu je podloga nekakva imaginarna tolerantnost islama. U imaginiranju takve tolerantnosti osmanske vladavine Bosnom bošnjački nacionalizam ide dotle da osmansku vlast smatra izvorištem bosanske multikulturalnosti. I sam Milutinović konstatira takve težnje bošnjačkih nacionalističkih kritičara kad optužuju Andrića za iskrivljenu sliku osmanske vlasti u BiH.

Zašto onda Milutinoviću smetaju moji termini indikatori? Možda zbog toga što on tvrdi da ne postoji velikosrpska kritika Andrićevog djela. Zato me i optužuje da se uključujem u bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću, iako je tvrdio da ne spadam u njegove proponente. Evo šta Milutinović kaže: „Kazaz se u ovaj bošnjački diskurs o Ivi Andriću uključuje na kraju svoje knjige Subverzivne poetike pitanjem: ‘Je li moguće čitati, pak, protivbošnjačku ideologiju u povodu Andrića?’ i odmah odgovara: ‘Odgovor na ovo pitanje, nažalost, je potvrdan, budući da se jedan značajniji dio srpske recepcije Andrića upravo, kao što je ovdje naglašeno, utemeljivao na toj ideologiji, falsificirajući pritom Andrića i tražeći u njemu argumente za vlastiti nacionalizam.’ ‘Velikosrpski propagandisti manipulišu Andrićevim tekstom’ i baš je taj interpretacijski kontekst ‘dominantno velikosrpski, koji i jeste nametnuo stav o Andrićevoj literaturi kao islamomrziteljskom i protivbošnjačkom tekstu’ kriv za nastanak ovog bošnjačkog diskursa o Andriću’.“ (Milutinović, 336) Ovaj zaključak koji mi imputira Milutinović nikada, nigdje, nikako nisam mogao napisati. Zašto ga iz mojih stavova izvlači nejasno mi je. Zaključak da je velikosrpski interpretacijski kontekst kriv za nastanak bošnjačkog nacionalističkog diskursa o Andriću je Milutinovićev, a ne moj. No, pođimo redom. Milutinović je najprije iskasapio moje rečenice, pa onda njihove različite kontekste doveo u nemoguću vezu. Potom je ustvrdio da nema velikosrpske kritike Andrićevog djela, što znači da sam neko ko je izmišlja, a ako je izmišljam onda se uključujem u bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću.

Da li je u mojim stajalištima baš sve onako kako ih predstavlja Milutinović? U citiranim dijelovima mojih rečenica govori se, da odmah naglasim, o recepciji, a ne o velikosrpskoj kritici. Zašto je to važno istaći? Zato što je pojam recepcija širi od kritike. On uključuje i čitanja i poimanja onih koji ne moraju biti stručnjaci u oblasti, npr. novinare, političare, pjevače novokomponovane muzike, režisere itd. Oni svojim stavovima o Andriću oblikuju javni prostor koliko i kritičari, ako ne i više. Zato kad se u Karadžićevom uredu na Palama strancima dijeli prevod Andrićeve priče Pismo iz 1920. godine, to je osoben recepcijski čin, odnosno čin koji potvrđuje takvu recepciju. To bi Milutinović morao znati, pa se ne bi zbunjivao nad mojim stajalištima, da ne kažem: ne bi ih iskrivljavao. Nadalje, iz konteksta u koji su smješteni dijelovi rečenica koje Milutinović citira, a na šta upućuje ono kao što je ovdje naglašeno, analiziram tragom Ive Žanića baš načine na koje je šira, ne samo velikosrpska recepcija, tretirala Andrićeva djela. Mnogi stranci, koji su čitali Andrića da bi bolje upoznali Bosnu, čitali su njegova djela ne samo kao fikciju, već i kao naučnu literaturu, što je, naravno, smiješno. A kad Karadžićev ured, on lično ili neko u njegovo ime, dijeli prevod Andrićeve priče, to je najbezočnija zloupotreba pisca. Evo šta o tome kaže Milutinović: „Ali konačno smo došli do imena jednog predstavnika ‘značajnijeg dijela srpske recepcije’: Radovan Karadžić. Nije doduše književni kritičar, ništa o Andriću nije napisao, nije baš ni sasvim izvesno da je on lično delio engleski prevod Pisma iz 1920. godine stranim diplomatama koji su mu dolazili u posetu – Ivo Žanić od koga Kazaz preuzima ovaj podatak kaže samo da se prevod ove pripovetke delio ‘u uredu na Palama’, ali ne pominje i da se delila Na Drini ćuprija…“ (Milutinović, 339)

E, tu nastaje spor između Milutinovića i mojih stavova. Jer, za njega nije ništa sporno što se taj prevod dijeli u uredu na Palama, ma ko da ga dijeli. Za mene, međutim, jeste. Ako se dijeli u nekoj političkoj instituciji, a Karadžić je u tom trenutku predsjednik Republike Srpske, onda je to besramna politizacija i ideologizacija jednog pisca i njegovog djela. Besramna u onoj mjeri u kojoj se tim činom prikriva ideologija mržnje koju Karadžić preko vojske, policije i paravojnih formacija provodi na terenu. Kako taj čin objašnjava Milutinović: „Karadžić je koristio jedno književno delo, Pismo iz 1920. godine, da bi uz njegovu pomoć ubedio strance da je Bosna zemlja mržnje i da je u njoj zajednički život Srba, Hrvata i Bošnjaka nemoguć. O tome da li je Bosna zemlja mržnje ili ljubavi i ti stranci su mogli imati svoje nezavisno mišljenje, stečeno ne iz literature nego iz promatranja šta se zbiva na terenu koji obilaze, ali ako im je interpretativna sposobnost bila makar i prosečna, svakako im nije promakla poenta pripovetke: kao u poznatoj bliskoistočnoj priči Smrt u Samari, Levenfeld beži iz jedne zemlje mržnje, da bi poginuo u drugoj istoj takvoj, gde je smrt imala zakazan sastanak s njim. Nema zemlje koja ponekad nije postajala zemlja mržnje, a Bosna i Hercegovina i u Prvom i u Drugom svetskom ratu, što je Andrić mogao da vidi, i u ratu 1992-1995, što Andrić nije video, nije bila daleko od toga.“ (Milutinović, 339-340)

Budući da se ni na koji način direktno ne očituje o dijeljenju Andrićeve pripovijetke u uredu na Palama, zaključak je da Milutinović taj čin ne smatra nikakvom širom recepcijom Andrićevog djela, pogotovo ne njegovom nacionalističkom ideologizacijom. Nadalje, nije mržnja o kojoj govori Milutinović u BiH ili u ma koju drugu zemlju u Prvom i Drugom svjetskom ratu došla niodakle. Neko ju je proizveo, operacionalizirao, nametnuo društvenom polju, njome rukovodio, čak je stupnjevao i pretočio u ratne zločine. Taj neko ostaje skriven u Milutinovićevim rečenicama, pa je pitanje zbog čega? Ako Andrićev junak Maks Levenfeld u priči Pismo iz 1920. godine vidi da mržnja u BiH izvire iz nekih institucija, religijskih prije svega, onda je pitanje zašto Milutinović ne vidi da je mržnja u pomenutim ratovima proizvedena nekom ideologijom, operacionalizirana u nekim institucijama i provedena u djelo njihovim radom.

Ako je on uistinu književni naučnik koji analizira načine na koje se društvena zbilja preoblikuje u fikciju, a jeste, onda je pitanje zašto mržnju promatra kao esencijalnu kategoriju, nešto prirodno, što niče samo od sebe, bez bilo kakvih djelovanja ideologije i njenih aparata. Na taj način se Karadžić amnestira od odgovornosti za proizvodnju mržnje, jer, zaboga, eto ta mržnja dolazi sama od sebe, iz nekakvog projektivnog bića Bosne i Hercegovine, postaje spuštena istina zemlje, da to kažem ironično, onako kako Milutinović ismijava Mahmutćehajićev teološki koncept spuštenih Božijih istina. Zato po Milutinoviću i nema velikosrpske kritike Andrića, niti međusobnog ovjeravanja između nje i one bošnjačke. Drugim riječima, Milutinović kliže iz nauke u navijanje. Posljedica je da u mojim rečenicama vidi ono čega nema.

Milutinović mi, nadalje, zamjera što nisam naveo niti jedan primjer velikosrpske kritike, ne i recepcije Andrićevog djela. Nisam, jer je samo pominjem, a njome se na bavim, ne istražujem je. To očekujem od nekoga drugog, nekoga ko se može njome baviti onako kako sam se ja bavio bošnjačkim nacionalističkim čitanjem Andrića. Ali, i iako pristanem na to da sam trebao makar u fusnoti navesti imena autora i tekstove koje smatram srpskim nacionalističkim čitanjem Andrića, onda bi spisak bio zaista podugačak, jer pod takvom vrstom kritike smatram svako čitanje koje završava zaključkom da je Andrić pisao romane koji su postali srpska nacionalna predanja, gradili srpsku istorijsku svest, govorili o srpskom istorijskom stradanju itd. Milutinović kao znalac književnosti i književne nauke prepoznat će u ovim kurzivima neke kritičare i njihova stajališta. Ili će i dalje tvrditi da takve kritike jednostavno nema. I to rezolutno: „Zato što takva književna kritika ne postoji. Ne samo što nije značajni deo srpske recepcije, nego ne postoji uopšte.“ (Milutinović, 341)

Milutinoviću se namiče osobena mrena u kritičkom pogledu kad treba analizirati implicitne ideološke slojeve u kritici o Andrićevom djelu koju pišu kritičari sa srpskim imenom i prezimenom. Neka za to posluži primjer iz njegove knjige. Pišući o zavrzlami koju je proizveo Predrag Palavestra svojim „otkrićem“ da je Andrić Pismo iz 1920. godine u radnoj verziji priče naslovio i kao Pismo iz 1992. godine, Milutinović mi s pravom zamjera greške u fusnotama u tekstu Kritika mržnje i utopija ljubavi, objavljenom na portalu Strane. U tom tekstu analizirao sam pomenutu Andrićevu priču koju smo, nije zgoreg napomenuti, Ivan Lovrenović, Nikola Kovač i ja uvrstili u Antologiju bosanskohercegovačke pripovijetke (2000), i zaista pogriješio, loše prateći svoje bilješke, u navođenju bibliografskih jedinica. Te greške Milutinović je otkrio i zahvalan sam mu na tome. Međutim, komentirajući zavrzlamu oko naslova Andrićeve priče, Milutinović pokazuje da nije imun na pomenute kritičke mrene kad analizira Palavestrina stajališta o Andriću. I Palavestra i Milutinović esencijaliziraju mržnju koju u BiH proizvode različite institucije i nameću društvenom polju. U Pismu iz 1920. godine Andrićev junak Maks Levenfeld je, kako sam pisao u tekstu o ovoj priči, misli da se ta mržnja proizvodi u religijskim institucijama, pa traži da ljudi u Bosni osvijeste svoju mržnju, kako bi oslobodili njenog djelovanja. Na kraju priče, kad on gine u Španskom građanskom ratu kao ljekar u šatoru sa znakom crvenog krsta, narator u ironičnom komentaru pokazuje mržnju kao transpovijesnu energiju koja upravlja povijesnim procesima. Palavestra i Milutinović ne primjećuju da se mržnja proizvodi, već govore o njoj kao nekom nadvremenom, esencijalnom fenomenu. Citirajući Palavestrin tekst Tragovi Andrićevih predskazanja, objavljen 1997. u Sveskama Zadužbine Ive Andrića, Milutinović ne uviđa da Andrić nije pisao proročku literaturu s elementima fantastike, već je bio zabavljen najčešće historijom i njenim djelovanjem na pojedinca. Andrićeva vizija otud nema proročku, već skeptičnu dimenziju, s težnjom univerzalizacije značenja. Palavestra, međutim, nedvosmisleno vidi u Andrićevoj književnosti proročku dimenziju, a s njim je saglasan i Milutinović. Zato i piše okvir za komentar Palavestrinih stavova: „Da, Bosna i Hercegovina nema monopol na mržnju, probate li da pobegnete od nje mržnja će vas stići u Španiji. Zemlja je svuda dobro natopljena krvlju. Ali tenzija oblikovana ovom pripovetkom (misli se na Pismo iz 1920. godine, op. E. K.) ostaje: da, i Španija i mnoge druge zemlje, ali i Bosna i Hercegovina. Postoji samo jedan način da se Andrić osudi zbog oblikovanja ove tenzije i ta ideja apriorno negira: da jedna od tri zajednice u Bosni i Hercegovini naumi da sebe izuzme iz odgovornosti za zajedničko zlo, i da svu odgovornost pripiše drugim dvema zajednicama, ili čak samo jednoj od njih, a da za sebe tvrdi kako samo reaguje na postupke onih drugih.

Andrić nije tako mislio, a nije ni Palavestra, Srbin iz poznate mostarske porodice, čiji su poslednji preostali članovi prognani iz Mostara već na početku rata 1992-1995. Taj grad je danas, skoro četvrt veka nakon rata, i fizički podeljen između Bošnjaka i Hrvata, a da je nekad u njemu živela i brojna srpska zajednica ostaje samo podatak za istoriju. Rođeni Sarajlija i član Akademija nauka BiH, Palavestra je u pripoveci Tri dečaka video:

‘zastrašujuće i mutno proročko znamenje. Ono se, gotovo na mističan način, ostvarilo pedeset godina od nastanka priče (…). Kao da ga je bilo zahvatilo neko čudno vizionarstvo, puno mračnih predskazanja, Andrić je, u toku posleratnog boravka u Sarajevu, pod pritiskom tamošnjih još svežih uspomena na strahote rata i duboke taloge mržnje među ljudima, nekako naslućivao budući nezdravi mir i video dalja mračna razrešenja…’

Šta je u ovom velikosrpsko ‘opravdanje za rat u Bosni i Hercegovini’? Da se Andrićevo viđenje Bosne i Hercegovine kao zemlje u kojoj istokrvna i istojezična braća, podeljena na tri vere, proganjaju i ubijaju jedni druge – koje je bilo nemoguće izbeći posle Drugog svetskog rata – vratilo kao stvarnost pola veka docnije istorijska je činjenica o kojoj je napisana čitava biblioteka knjiga. Da je Sarajlija poreklom iz Mostara, koji je o toj stvarnosti imao i lična neposredna saznanja, mogao da Andrićevu dijagnozu nedostatka ljubavi između istokrvne i istojezične braće, koja proizlazi iz verske podeljenosti, shvati kao ‘zastrašujuće i mučno proročko znamenje’ koje se pred njegovim očima ostvaruje, ne izgleda nimalo neobično.“ (Milutinović, 345-346)

Ne izgleda samo na prvi pogled, mada o izgledanju ili neizgledanju nije riječ, već o analizi književnosti. A ona bi morala biti vođena metodološki precizno, teorijski utemeljeno i naučno argumentirano, onako kako to traži Milutinović od bošnjačkih nacionalističkih kritičara kad počnu rukovati mistifikacijama i mističnim pretpostavkama u čitanju Andrićevih djela, prikrivajući svoju ideologiju. Na sličan način prikriva je i Palavestra kad esencijalizira bosansku mržnju, ne videći da je Andrićeva literatura uronjena u historiju i načine njenog djelovanja na čovjeka. Mržnja, ponavljam, nije samonikla, a Andrić nije pisao proročka djela, spuštene istine odozgo na krvavu zemlju. Kad Palavestra, a to mu ne osporava Milutinović, vidi u pripovijeci Tri dečaka mutno proročko znamenje koje se gotovo na mističan način ostvarilo pedeset godina od nastanka priče, onda je rat u BiH 1992-1995. rezultat djelovanja ne nacionalizma, velikosrpskog, hrvatskog, bošnjačkog i zlih elita koje su ga uobličile u institucijama sistema, već neka mistična nužnost koja dolazi iz ljudi opsjednutih međuvjerskom mržnjom. U tome je problem, u tom prebacivanju odgovornosti s institucija u domen nekakve iracionalne ljudske psihe obuzete mržnjom koja je povela rat pedeset godina nakon nastanka priče. Tom strategijom kritičar pretvara Andrića u proroka koji je pisao ne prozu utemeljenu na logosu historije, već prozu utemeljenu na poetici fantastike i fantazmagorije. No, još teža po kritičara koji esencijalizira mržnju jest činjenica da Andrićeva literatura nastoji na svojoj slici mržnje djelovati etički opominjuće, vapeći da se njeni čitatelji suoče s institucijama, u ovom slučaju religijskim, koje proizvode mržnju, i da se probaju osloboditi njihovog zlog djelovanja. Palavestra, a njegovim tragom i Milutinović, ne vidi da se u ovakvoj kritičkoj strategiji prikriva rad ideologije, njenih aparata, njene institucionalne moći, u konačnici njenog zla, a Andrić postaje ne pisac psihološkog realizma nego fantastički i fantazmagorijski mistik ponesen mračnim proročanstvima. To je suština problema s takvom esencijalističkom književnom kritikom, koja svojim stajalištima ne radi ništa drugo nego legitimira nacionalizam, velikosrpski, bošnjački, hrvatski, bilo koji. A šta je mogao osjećati Palavestra gledajući slike bosanskog rata, nevažno je za učinak njegovog teksta. On pomenutu Andrićevu priču dovodi u kontekst krvavog bosanskog rata 1992-1995, promatrajući ga kao nužnost zbog historije bosanske mržnje. Time je skinuta odgovornost s ideologije i institucija sistema za ratnu tragediju i prebačena na mržnju koja, eto oduvijek traje, i trajat će, valjda, do konca svijeta.

Ako se u implicitnom sloju takve kritike nalazi osobena legitimacija nacionalizma, postavlja se pitanje: je li to nacionalistička kritika, bez obzira na to što ona ne eksplicira nijedno nacionalističko stajalište. Ja mislim da jeste, Milutinović da nije, i tu se nas dvojica razilazimo.

Prethodna iskrivljavanja mojih stavova ništa su, obični mačiji kašalj u odnosu na ona koja je načinio autor Bitke za prošlost u fusnotama. On to čini po prastarom receptu: istrgne iz mojih rečenica jedan dio i umetne ga u kontekst u kojem me optuži da sam relativizirao bošnjački nacionalizam i njegovu odgovornost za zločine Armije BiH počinjene tokom rata 1992-1995. godine. Pritom su to fusnote od karticu-dvije teksta, u kojima me Milutinović predstavlja čak kao advokata bošnjačkog nacionalizma. Evo kako počinje prvu, koja je povezana s njegovim krivim tumačenjem mojih termina indikatora osmanofobija i osmanofilija: „To verovatno proizlazi iz Kazazovog generalnog stava da Bošnjaci uvek samo reaguju na stavove Srba i Hrvata, a nikad nisu autonomni u svojim stavovima, niti su ikad sami oblikovali stav na koji bi onda Srbi i Hrvati reagovali. Iako ne poriče postojanje bošnjačkog etnonacionalizma, Kazaz za njega kaže da je samo ‘reaktivan’, izazvan srpskim i hrvatskim krvavim sabratom, isprovociran najstrašnijim mogućim zločinima nad Bošnjacima.“ (Milutinović, 335) Ne dolazi u obzir da sam ikad mogao napisati da Bošnjaci uvek samo reaguju na stavove Srba i Hrvata, naprosto jer je nemoguće znati kako Bošnjaci, Hrvati, Srbi ili pripadnici ma koje druge nacije u cjelini reaguju na nešto. Milutinović možda misli da zna kako svi pripadnici neke nacije reaguju, ja ne znam, niti mislim da se to može ustanoviti bez ozbiljnog sociološkog istraživanja. Drugim riječima, Milutinović je opet esencijalizirao moje stajalište i time ga falsificirao. Nikakav generalni stav o reakcijama Bošnjaka na stavove Srba i Hrvata ne mogu imati, jer sam uvjeren da su nacija i njen identitet konstrukti koji realiziraju određene elite preko institucija i diskurzivnih mreža koje kontroliraju. Ako se tu Milutinović i ja ne slažemo, onda je to naše, njegovim jezikom rečeno, generalno razmimoilaženje. Iz njega proizlaze sva druga.

U tekstu Ćosićiziranje bosanskih pisaca tačno sam napisao ne ono što Milutinović tvrdi, nego sljedeće: „Ni neki bošnjački pisci nisu umakli govoru mržnje. Bošnjački etnonacionalizam je reaktivan, izazvan srpskim i hrvatskim krvavim sabratom, isprovociran najstrašnijim mogućim zločinima počinjenim nad Bošnjacima, ali ne treba zaboraviti da su baš neki bošnjački pisci na stranicama listova kakvi su Ljiljan i Zmaj od Bosne ispisivali najstrašnije etnonacionalističke tekstove, kako u ratu, tako i dugo iza njega.“ (Kazaz, 2012: 60) Dakle, ne Bošnjaci, kako tvrdi Milutinović, već je bošnjački etnonacionalizam reagovao na stavove, ne Srba i Hrvata, već srpskog i hrvatskog nacionalizma. Razlika u pojmovima je presudna, zato što ja govorim o diskursima i diskurzivnoj praksi, a Milutinović o nacijama. Nadalje, ja govorim o nacionalističkom diskursu pisaca u tekstu čiji naslov sugerira da je proces uobličavanja bošnjačkog nacionalizma u pisaca vođen po ćosićevskom modelu. Ne znam zašto taj naslov izbjegava pomenuti Milutinović. Nije valjda zbog Ćosića.

Ova ironija, međutim, ne bi smjela prikriti sljedeće: nacionalizam bošnjačkih pisaca je reaktivan, naprosto zato što slijedi model Dobrice Ćosića, što ne znači da on nije kao politički i ideološki projekt i samorodan, da npr. Aliji Izetbegoviću i njegovom nacionalizmu nije bio potreban neki srpski, pa je on stvorio svoj kao reakciju ne njega. Ali, tu dolazimo do ironičnog pitanja iz filma Ničija zemlja Danisa Tanovića – ko je prvi počeo?

Ovo nije jedino iskrivljavanje mojih stajališta. U istoj fusnoti Milutinović piše: „Isto tako se mogu dovesti u pitanje i druga Kazazova tvrđenja: recimo, da je Armija BiH ‘i po nacionalnom i po ideološko-političkom profilu bila, u stvari, bosanski orijentirana, s prepoznatljivim građanskim imageom’.“ (Milutinović, 2018: 335) Ni ovo nisam napisao, već nešto drugo. Istrgnuvši dio moje rečenice, Milutinović joj je potpuno promijenio značenje. Taj citirani dio rečenice smješten je u sljedeći kontekst: „I Ljiljanovi i kolumnisti Zmaja od Bosne pokušali su nametnuti javnosti vlastiti ideološki projekt čiste nacije. Ustvari, osnovna ideološka teza zasnivala se i u jednom i u drugom glasilu na viktimizacijskom stavu o Bošnjacima kao žrtvi svojih susjeda, pri čemu se ta žrtva mora vratiti svojim korijenima, vjeri, rigidno interpretiranoj tradiciji, mora pseudopovijesnu naraciju o genocidima nad Bošnjacima pretvoriti u ideologiju, a spas pronaći u ideološki snažnoj armiji koja će svoj ideološki habitus imati u islamskoj vjeri.

Na toj osnovi Latić, ali i drugi autori, radili su na projektu islamizacije Armije BiH, koja je i po nacionalnom i po ideološko-političkom profilu bila, ustvari, bosanski orijentirana, s prepoznatljivim građanskim imageom.“ (Kazaz, 2012: 61-62) A svega dva pasusa prije stoje i ove moje rečenice: „A ti su pisci (mislim na one koji su zagovarali bošnjački nacionalizam, op. E. K.) zastupali i rigidne interpretacije islama, podržavajući panislamsku ideološku fantazmu, pa su zasnovali i provodili islamizaciju Armije BiH, a u svojim tekstovima o miješanim brakovima pokušavali su rasističkim jezikom produbiti međuvjerski i međunacionalni jaz.“ (Kazaz, 60)

Zašto u ovolikoj mjeri falsificira moje stavove, to valjda zna samo Zoran Milutinović. Iz mojih stajališta očigledno je da je proveden proces islamizacije Armije, pa je besmislen nastavak fusnote u kojem se navode islamska imena jedinica i nabrajaju njihovi zločini. Besmislen, jer sam o tome pisao, a Milutinović me predstavlja kao nekog ko prešućuje te zločine i islamizaciju Armije BiH u cjelini. Za razliku od Milutinovića koji uzgredno piše o odgovornosti srpskog nacionalizma za ratni užas, o odgovornosti bošnjačkog pisao sam bezbroj puta, čitavu biblioteku tekstova, da parafraziram Milutinovića kad govori o biblioteci knjiga koje su tretirale podjednaku odgovornost svih nacionalizama za rat u BiH.

Na kraju da odgovorim i na primjedbu iz druge fusnote koju mi je Milutinović posvetio. Zamjera mi što sam tvrdio da je „nacionalistički angažman bošnjačkih pisaca pre i tokom rata bio ‘benigan’ u poređenju sa sličnim angažmanom srpskih, hrvatskih i crnogorskih.“ (Milutinović, 2018: 342) Tačno, jer nijedan bošnjački pisac nije kao Radovan Karadžić osuđen pred međunarodnim pravnim institucijama za ratne zločine, niti je kao Dobrica Ćosić bio predsjednik države. Bošnjački nacionalistički pisci jesu zagovarali i činili zlo, ali nisu kao Karadžić i Ćosić bili predsjednici paradržave i države, tj. rukovali tolikom količinom civilne i vojne vlasti. Ova razlika je historijska činjenica, ali bez obzira na nju, i bošnjački nacionalistički pisci spadali su u elitu goru od rulje, kako bi rekao Mirko Kovač. Previdjeti tu činjenicu značilo bi činiti logičku grešku sličnu onoj koju Milutinović pravi kad postavlja pitanje šta bi se dogodilo da je namjesto osam svirepo strijeljanih vojnika JNA u Velikom parku u Sarajevu (istine radi, nisu ubice bili sve sami Muslimani, kako tvrdi Milutinović) u ratnom zločinu 1992. bilo osam hiljada zarobljenih. Nije ih bilo osam hiljada, pa je Milutinovićeva dilema besmislena, baš kao i njegovo krivo tumačenje i iskrivljavanje mojih stavova.

Literatura:

1. Kazaz, Enver (2012), Subverzivne poetike, Synopsis, Zagreb – Sarajevo.
2. Kramer, Lloyd S. (2001), „Književnost, kritika i historijska imaginacija: književni izazovi Haydena Whitea i Dominicka LaCapre“, u: Nova kulturna historija, uredila i predgovor napisala Lynn Hunt, Naklada Ljevak, Zagreb.
3. Milutinović, Zoran (2018), Bitka za prošlost, Geopoetika, Beograd.

Komentari nisu dozvoljeni.