Ivan Lovrenović, Dobra samoća

22. listopad 2018.

Novinar je pitao:

„Kako biste se Vi kao intelektualac i pisac zemljopisno i nacionalno pozicionirali? Rođeni ste u Zagrebu, a najvažnije stvaralačke godine proveli ste u Sarajevu. Neki Vas nazivaju hrvatskim, drugi bosanskohercegovačkim, a treći pak bosanskim intelektualcem. Kako se Vi doživljavate?“

Bilo je to prije četiri godine. Danas mi je još jasniji odgovor koji sam mu dao:

- Kao sve što ste nabrojali, istodobno. Ali ne statično, nego vrlo pomično. Bosanski se osjećam i reagiram kada se iz perspektive neohrvatskoga političkog divljaštva nihilizira bosanski povijesni i kulturni identitet, tradicija i društveni stil bosanskih franjevaca, itd. Hrvatski – kada se iz sarajevskih krugova, političkih i akademskih podjednako, bosanskohercegovačko hrvatstvo (kao i srpstvo, uostalom) proglašava uvozom, nečim što ne pripada ovoj povijesti i ovoj zemlji, pa ga u skladu s tim treba izbaciti „iz kuće“. Taj stav i ta politika, zapravo, na najopasniji način uništavaju mogućnost pluralnoga kulturnog bosanstva.  Bosanskohercegovački – kada se iz svih triju nacionalističkih perspektiva narušava politički integritet zemlje, i s užasnim herostratizmom odnosi spram njezina bogatoga zajedničkog kulturnog naslijeđa, kad se ugrožavaju i same pretpostavke njezinoga opstanka. A pošto se sve nabrojano u podjednakoj mjeri događa ama baš svaki dan i svaki čas – eto kako se ja „doživljavam“ u tijesnom okviru koji ste ponudili svojim pitanjem!

A najbolje se osjećam i „doživljavam“ izvan njega, u dobroj samoći!

Komentari nisu dozvoljeni.