Jergović: hrabrost da se ne sjedne ni na jednu stolicu

Laudacija Doris Akrap na dodjeli nagrade „Georg Dehio“ Miljenku Jergoviću, održana 10.10.2018. u Crvenoj vijećnici u Berlinu

Poštovani Miljenko Jergoviću, poštovana Brigitte Döbert, dame i gospodo,

Svima je znana situacija kada nam netko želi ispričati priču o svojoj obitelji koja počinje od pokojne majke neke lijepe sestrične čiji stric u emigraciji postane krsni kum najmlađoj kćeri bogate tete svoga punca, treće među sestrama, a čija je jedina živuća sestra škrta maćeha najmlađeg praunuka ubijenog prastrica, koji je, u rodnom mjestu rastavljene majke, imao trgovinu rabljenih automobila treće generacije koju sada vodi lopovski poznanik nijemog susjeda.

Svi imaju obiteljske priče, ali ne može ih svatko ispričati. Dobrog pripovjedača prepoznaje se po tome da je u stanju odnose u familiji i među poznanicima prikazati na način da svi, unatoč visokom stupnju nepreglednosti, žele slušati cijelu obiteljsku priču. Ono što kod drugih zvuči kao da je sastavljeno od prašine, obiteljskog stabla i dosade, pod rukama znalaca pretvorit će se u portret individualne posebnosti u kontekstu društvene panorame, i to bi jedno doista slobodno društvo trebalo objesiti kao razglednicu u obiteljskom ili nacionalnom muzeju.

Takav znalac je Miljenko Jergović i želim svakoj obitelji, svakoj državi, svakoj naciji i svakoj regiji, svakom sinu, svakoj kćeri, svakom ocu i svakoj majci pisca poput njega. Iako možeš biti siguran da ćeš nakon njegove priče stajati pred ruševinama vlastite povijesti, vlastitog sjećanja, vlastitih osjećaja i vlastitih spoznaja: podloga radikalne bezobzirnosti kojom Jergović opisuje katastrofalne posljedice kolektivnog i autoritarnog dodanog bremena na životu pojedinca jest radikalno uvjerenje da je svaki čovjek duboko povredivo i povrijeđeno biće kod kojeg se uvijek može naći nešto što nije baš skroz pod kontrolom, što nije potpuno izliječeno i što se ne može izliječiti.

Kada tražite neko mjesto na kojemu se mogu naći nesreća, tuga i moralni ponori, nije nužno uzeti u ruke Homerov ep o bogovima ili veteranske priče iz ratnih rovova. Obično je dovoljno zaviriti u vlastiti obiteljski album.

„Naše porodično zajedništvo“, kaže Miljenko Jergović u knjizi Rod, „ono što smo bili i što je činilo naš identitet, bilo je, kao i svako drugo zajedništvo kulture, roda ili kućnoga sljemena, zasnovano na iluziji.“ Iluzija je zasnovana na vjeri u zajedništvo, kontinuitete i sklad. „Otac, dva ujaka i ja išli smo u istu sarajevsku gimnaziju“, to je prva rečenica tog romana. Ali ono što Jergović priča u sljedećih 1118 stranica o obitelji Stubler ima samo jedan kontinuitet: kontinuitet gubitka u vidu mrtvih, zaboravljenih, otpadnika i gubitnika.

Ono što začini svaku obiteljsku pripovijest, to su oni nepregledno zamotani, labavo i čvrsto privezani, vrlo tanki i debeli konci kojima su povezani protagonisti ne samo zbog krvnog srodstva i kumstva. Pogotovo su povezani zbog onog neizgovorenog i prešućenog, zbog krivnje i dugova, zbog odgovornosti i odbijanja odgovornosti, zbog razočaranja, laži, odmicanja, distance i mržnje. A tako je bilo i u društvu državnog jedinstva. “Jugoslavija je”, piše u knjizi “Otac”, “bila unutrašnja stvar obitelji”.

U knjizi “Rod” spajaju se prastare obiteljske poveznice koje dolaze iz svakojakih kutova Europe. Pradjed Karlo Stubler, željezničar i Nijemac iz Banata, došao je sa svojima kao kuferaš u Bosnu. Tako su, to smo naučili od Jergovića, u Bosni zvali ljude koji su se pod vladavinom Franje Josipa doselili iz svih krajeva austrougarske monarhije na Balkan, jer su tamo nalazili posao i porezne olakšice.

Ti migranti, koji su navodno živjeli u svojim koferima, stvorili su posebni identitet, nadnacionalni: Ne uplićući se u promjene vlada, ideologija i režima, od monarhije, preko socijalizma, do nacionalizma na Balkanu. Što su političke fronte udaljenije (to što se stariji Nonin sin priključio SS-u, to je više-manje nesretni slučaj), to su tvrđe fronte unutar obitelji zbog krivnje i odgovornosti za sudbinu pojedinca u tom čas zločestom, čas bizarnom, čas nešto ljepšem balkanskom 20. stoljeću.

Ne bi bilo u redu da Miljenku Jergoviću odajemo počast samo zato što je kroničar razgranate i potisnute obiteljske i društvene povijesti. Jergović jest i to. Ali više od toga, on je kroničar pitanja identiteta, pitanja koje je u Europi porodilo najviše patnje.

U noveli “Otac” piše: “Bio sam isti otac. Srećom, jer ako bih bio isti majka, postavljalo bi se pitanje tko mi je otac. Od tog pitanja počinje naša cjeloživotna potraga za identitetima, porodična i društvena povijest, nekoliko zajedničkih i odvojenih nacionalnih historija prorešetanih ratovima, kao njegovo staračko tijelo metastazama; od pitanja tko je djetetu otac, koje nikada nije retoričko i koje se postavlja i nakon što bi odgovor na njega trebao biti do kraja izvjestan, počinju narodnooslobodilačka borba, zajedno s pet stoljeća pod Turcima, nekoliko srpskih ustanaka i hrvatska seljačka buna; da nije njega, tog prvog našeg pitanja, (…) mi u stvari ne bismo znali tko smo i šta smo, niti bismo znali da se u ovome našem balkanskom i srednjoeuropskom svijetu, u ovoj tužnoj katoličkoj vukojebini, na divljem pravoslavnom i islamskom zapadu, ljudi dijele na one koji sliče na matere i one koji sliče na očeve.“

Manje je on kroničar masovnih strahota na Balkanu, on je kroničar ljudskih boli koje pojedincu donose smrt, gubitak, zločin, krivnja, odgovornost i pomračenje vlastitih djela u nacionalnoj inscenaciji. Kroničar je mnogovrsnih fragmenata identiteta koji se ne sastoje samo od dijelova koje bi čovjek ponosno nosio na grudima, nego od banalnih stvari poput odrastanja kao dijete rastavljenih roditelja, kao što to Jergović opisuje i knjizi “Otac”.

Za neke od njegovih protagonista identitet leži i u njihovim automobilima. Često se koristi pojam  “road movie” kada se želi klasificirati razantna avantura. Obično mislimo na nepredvidljive dogodovštine pored puta, kvar auta, neobični radnici na pumpi, hipici ili kakav zločin. U Jergovićevoj trilogiji srebrni Buick Rivera (godina proizvodnje 1963.), narančasti Volvo (godina proizvodnje 1975., bez saobraćajne nesreće) i Volga (godina proizvodnje 1971.) nisu samo dodaci koji bi se mogli izmjenjivati s kamionom ili odjeljkom vlaka. Automobili su dio priče njihovih vlasnika, dio identiteta, i zato i dio problema.

Hasan Hujdur misli da ima dobar život kada može računati na svog “američkog prijatelja”, na svoj Buick, iako će taj završiti u kanadskom jarku uz cestu. Volvo profesora filozofije Karla Aduma (iz „Freelandera“) „posljednji mu je prijatelj koji mu preostaje“. I tako je auto i posljednji i jedini svjedok svih bolnih gubitaka njegovog života. Što bi životne priče naših majki i očeva bile bez priča o njihovim automobilima? Rijetko tko će se sjetiti kojom su avionskom linijom otputovali na prvi zajednički odmor. Ali auto s kojim smo bili na putu do nedavno je bio nezaobilazan detalj našeg sjećanja.

Pisac i esejist Jergović rafinirani je i pomni skladatelj. Njegovo eliptično pripovijedanje slijedi izbrušene tragove sjećanja, nepredvidljive zamišljaje i automatizirane samouvjerenosti pripovjedača. S Karlom Adumom i njegovim Volvom Jergović u jednom liku stvara cijelu proturječnost eksperimenta Jugoslavije. Intenzivno osvjetljivanje likova dovodi do toga da umisliš tridesetogodišnji vonj ledenog znoja u sjedalima tog automobila. Potkožna i eksplicitna upozorenja, digresije i izlijetanja s glavnih tračnica pripovijedanja, na koje u Jergovićevoj prozi često nailazimo, ne smetaju izravnosti njegove proze nego dodatno oživljavaju labirintske svjetove mišljenja i osjećanja. To, doduše, nije samo rezultat velikog umijeća pripovijedanja. Iza toga stoji i spoznaja da nema gotovo ničeg što bi se moglo izravno ispričati.

Na književnike gledamo, pogotovo kada dolaze iz drugih zemalja, kao na moralne vertikale. Kada se negdje desi genocid, mi pitamo najpoznatijeg pisca iz te zemlje može li napisati esej o tome otkud dolazi sve to nasilje. Kao da je pisac bolji sociolog, njega se poziva na okrugle stolove, jer je navodno uvjerljivi i nekorumpirani glas koji bi nama strancima mogao objasniti što se „tamo dolje“ stvarno dešava. To je zaista zanimljiva stvar, pogotovo kad uzmemo u obzir da pisac po vokaciji treba pretjerivati i umišljati, sanjati i fikcionalizirati. Znači, čovjek kojeg bismo trebali očekivati na strani onih nacionalista koji povijest, koja se nikad nije desila, izmišljaju i do krvi brane, samo da bi ostali na vlasti.

Upravo u neovisnoj državi Hrvatskoj ništa što je proturječno, nije poželjno. Ništa ne smije smetati neupitnom narativu o hrvatskim žrtvama. Ali Jergović smeta.

Nagradom, koju mu danas dodjeljujemo, institucija Deutsches Kulturforum Östliches Europa odaje počast onima “koji istražuju i predstavljaju zajedničko kulturno naslijeđe regija istočne Europe u kojima su živjeli Nijemci i koji s time podržavaju interkulturalni dijalog i međusobno razumijevanje.“ Vrlo je lijepo i vrlo je dobro da se prepoznaje namjera nekog koga mnogi ljudi shvaćaju kao smetnju: htjeti razumjeti i činiti razumljivim.

Bivša Jugoslavija je upravo takav slučaj u kojem bismo baš voljeli znati zašto je sve tako silovito pošlo krivo. Miljenko Jergović ne dostavlja potpuno objašnjenje. On nam, sa svojim često esejističkim razmišljanjima, u svojoj prozi dostavlja krajolike duša koji nas upoznaju s ahilovim petama i ranjivostima društva. A mi njegove romane oduševljeno čitamo baš iz tog razloga, jer su nam te ahilove pete nekako poznate. Imamo i u našim društvima slično osjetljive točke. Samo što smo mi već duže vrijeme našli metode izlječenja. A te metode, što Jergović neumorno naglašava, leže u obradi prošlosti, u “njemačkom sjećanju”, kako on to zove, i u kojemu vidi putokaz za cijelu Europu.

Čitanje Jergovića znači učenje o Njemačkoj, čak i za čitateljicu socijaliziranu u Njemačkoj. Na primjer o poljskom nogometašu Ernstu Wilimowskom, jedinom igraču koji je pucao golove protiv Njemačke (9. rujna 1934. u utakmici 2:5 u Varšavi), kao i za Njemačku (13 golova u 8 utakmica). Rođen na šleskoj granici, izgubio je majku u koncentracijskom logoru, a kako bi preživio, sebe je proglasio Nijemcem i s time je nakon 1945. u Poljskoj postao nepoželjna osoba. Na Svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj Wilimowski je htio posjetiti hotel u kojemu je boravila poljska reprezentacija kako bi s njima razgovarao. Nisu ga primili.

Nisam poznavala tu priču. I na žalost ne možemo čitati tu literarnu preradu nejednoznačnih identiteta, jer je ta knjiga izašla tek na hrvatskom i poljskom jeziku.

Apropos nogometa. Jergović je veliki ljubitelj nogometa. U komentaru za legendarno polufinale Brazil-Njemačka na SP 2014. piše kako je hrvatski novinar u tim magičnih prvih 29 minuta vikao “Njemački Blitzkrieg”. “Ružna i nepristojna metafora”, komentira Jergović, “zbog koje bi ih valjalo poslati na kratki preodgoj u neku nadležnu instituciju, recimo u kino, da nekoliko dana gledaju dokumentarne filmove iz 1939. i nekoliko sljedećih godina, pa da shvate zašto neke riječi i simbole treba koristiti samo u jednom smislu i značenju. Nisu sve riječi slobodne i ne mogu se pretvoriti u metafore. Neke su riječi živa groblja.“

Kakva precizna rečenica. Dugo ćete tražiti u Jergovićevim knjigama riječi i rečenice koje ciljaju na jeftinu poantu i koje riskiraju povijesne netočnosti. Akribičan poput znanstvenika, stvara svoju prozu, a u članku na Wikipediji navode već 25 romana i pripovijedaka. Piše, doduše, da je to “izbor”.

Čak je u svojoj polemici protiv hrvatstva toliko točan, satiričan i oštar da bismo ga mogli zvati Karl Kraus Kroatiens, ne samo zbog aliteracije.

Pogrešno je Miljenka Jergovića nazivati hrvatskim autorom. Državljanstvo je dobio samo nakon što se krstio – i to kao ateist! Jednako je pogrešno zvati ga bosanskim piscem, jer ga i tamo – kao i u Hrvatskoj – smatraju izdajicom. Postoji samo jedan opis koji mu odgovara: on je europski pripovjedač. Njega ne trebamo katalogizirati pod balkanskom literaturom nego pod svjetskom literaturom.

Ono što predstavlja kao autor, nije problem Balkana nego je temeljni uzorak, temeljni sloj i obiteljsko stablo Europe. Europski identitet jednako je raznolik i ranjiv, jednako kontroverzan predmet svađe kao što je to i na Balkanu. U vremenima u kojima se ponovno “pronalaze” reakcionarne i fašističke tendencije, koje im je europeizacija navodno ukrala, autor poput Jergovića nije zanimljiv samo u Sarajevu ili u Zagrebu. Da europska ideja o jedinstvu u razjedinjenosti ne bi završila u briselskom jarku poput Buicka Rivere, dobro je što ima hrabrih autora poput Jergovića kojima ne možemo dovoljno zahvaliti na njihovoj hrabrosti da ne sjednu ni na jednu stolicu.

Trebamo biti zahvalni i prevoditeljici Brigitti Döbert. Jer, činjenicu da Jergovićevu prozu adekvatno čitamo na njemačkom jeziku zahvaljujemo njoj koja je, usput rečeno, doktorirala na temu estetike kod Fichtea i koja je prije toga završila studij kod Georga Lukacsa. Trenutno ne postoji bolji prijevod iz hrvatskog, srpskog ili bosanskog jezika. To je 2016. primijetio žiri Lajpciškog sajma koji joj je dodijelio nagradu za prijevod “Tutora” Bore Ćosića. Knjiga, stara 40 godina, o čijem je prijevodu autor Ćosić rekao: “S time nemam veze. Prevoditeljica je morala toliko toga izmisliti, da je postala njezina knjiga.” Malo je toga do sada prevedeno. Da ne govorimo o kolumnama i esejima u novinama Feral Tribuneu, Globusu i u Jutarnjem listu, najvećim novinama u Hrvatskoj za koje Jergović i danas radi.

Želim autoru i njemačkim čitateljima da Brigitte Döbert prevede što više njegovih djela, i oboma od srca čestitam!

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

 

Komentari nisu dozvoljeni.