Bili smo u Kijevu

Bili smo u Kijevu pola jednoga, pola drugoga dana te jednu noć između njih, na putu u Lenjingrad i Moskvu. Ogroman nekakav studentski hotel, dom, s ubogim sobicama, ubogo namještenima.

Dopao nas je visok kat i naši su prozori gledali u prostranstvo, a njime je, blještavim suncem obasjanim, gospodario Dnjepar, sa svojim plavim vodama, sa svojim zelenim adama, kao do nakraj svijeta, a prije kraja svijeta – nestvarne kupole Kijevsko-pečerske lavre i bezbroja drugih crkava i manastira.

Od grada, šta smo vidjeli, čega se mogu sjetiti? Neka grčevita i brza „šetnja“ u pratnji domaćina, njima grčevitija nego nama jer su im zadaci ozbiljni i odgovornost pema gore velika. Od sve zabave stigli smo tek da u oskudno opemljenoj slastičarni blagujemo čuveni ruski sladoled.

Onda nas je odvelo na aerodrom. Prolazili smo kroz beskrajne hodnike, kao da idemo ukrug, ili kroz labirint. Na svakom ulazu i izlazu smrknuti vojnici s automatima na prsima. Čekanje na pregled pasoša. Čekanje na pristup avionu. U avionu čekanje da poleti. Polazak se odlaže, obavještenja nema, avion je zatvoren, bez ventilacije, stoji na suncu, vani je 30 celzija, u avionu vrućina nesnosna, sve veća. Pola sata, sat, sat i pol, počinjem se gubiti – gušenje?, nesvjestica? Panika za kakvu nisam znao.

U Lenjingrad slijećemo već u noć, u lenjingradsku bijelu noć – taman je polovica lipnja. Kiša, studen, nekih osam celzija. Smrzavamo se, drhturimo, dugo putujemo do hotela.

Što još?

Da, vodilo nas je i u Ermitaž. Obeshrabrenost odmah na početku, kao i u svim ovakvim gigantskim muzejima: trebalo bi unaprijed pažljivo izabrati dvije ili tri stvari i njima se posvetiti. Sve drugo je zaludu.

Začarani Peterhof na sivim baltičkim vodama. Sav zlatan i vlažan.

Strpljivo čekanje u redu ispred vrata restorana da se unutra oslobodi mjesto.

Pijana noć u noćnom klubu u koji smo upali preko neke jake veze, kazačok, votka, votka, kazačok, gledam pomamno kolektivno grljenje, ljubljenje…

Povratak u hotel u rano jutro, preko goleme sjere vode Neve.

Kao da od svega toga nikada ništa nije bilo.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.