Enver Kazaz, Midhat Begić – transformacija poetske kritike i zasnivanje bosnistike i bošnjakistike

Osnovno pitanje koje se, nakon poststrukturalističkog obrata i ratnih iskustava na južnoslavenskom prostoru, a posebice u BiH s genocidom, urbicidom i masovnim ratnim zločinima, postavlja pri čitanju opsežnog kritičkog opusa Midhata Begića jeste: da li je njegov model esencijalističke poetske kritike bio aideološki,[1] nezainteresiran za društveni kontekst i stalno u potrazi za transvremenim univerzalijama ljudske egzistencije? Poststrukturalistički obrat ukazao je na mnogobrojne kontekste koji se upisuju u tekst i određuju i njegova mnogovrsna čitanja, pa tekst, njegovi konteksti, te čitateljske pozicije grade osobenu semantičku cjelinu koja pokazuje da je svako čitanje vremenito i uključeno u interpretativni dijalog. Ratovi na južnoslavenskom prostoru skinuli su masku esencijalistički pojmljene nevinosti s književnosti i razorili sve predstave o njenoj autonomnosti u odnosu na ideološku moć. Književnost se tada pokazala kao ideološko sredstvo i mjesto začetka nacionalizma, čak prostor moralne pripreme i opravdanja zločina. Jednostavno rečeno, književnost u vremenu ratova i nakon njih ne može više držati svoje larpurlartističke perle i predstavljati se isključivo kao estetska igra u jeziku, bezinteresna u odnosu na društvenu stvarnost, niti se, pak, zatvarati u svoju idealistički i modernistički pojmljenu autonomiju u kojoj se pozivala na estetska načela, braneći pravo na slobodu kreacije.

Ovo pitanje nije pokretano u dosadašnjim čitanjima Begićevog opusa, iako je o ovom kritičaru pisano mnogo, praktično više nego o svim kritičarima s bosanskohercegovačkog prostora zajedno.[2] Moglo bi se reći da je to pitanje naznačeno u vrsnom tekstu Juraja Martinovića o Begiću,[3] dok ga je Nedžad Ibrahimović[4] u svojoj doktorskoj disertaciji unekoliko simplificirao promatrajući Begićevu kritiku u kontekstu socmarksizma kao ideološke podloge, društvene i kulturne prakse. I dok je Martinović Begićev kritički opus i zalaganje za pravo na imenovanje, sistematiziranje, kanoniziranje i proučavanje bosanskohercegovačke, a potom i tada muslimanske književnosti promatrao u kontekstu ideoloških, ali i političkih borbi u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Ibrahimović je tu liniju Begićeve akademske kritike promatrao kao borbu u kući, pri čemu je ostajao neokrnjen ideološki raster socmarksizma. Naravno, Begić jest isticao da je po svome ideološkom opredjeljenju marksist, ali iza te eksplicitne razine, u dubinskim slojevima njegovog kritičkog pisma, u poetskoj figuri njegove kritike, ne bi se mogao pronaći samo marksizam, već ponajprije esencijalistički univerzalizam u koji je kao u kakvu semantičku rešetku ovaj kritičar smještao transvremene suštine ljudske egzistencije. A to podrazumijeva da se eksplicitna razina Begićevog kritičkog djelovanja ne bi smjela brkati s implicitnom, metodološkom i teorijskom razinom njegova pisma. Počesto je njegovo pismo u svom esencijalističkom temelju dovodilo u pitanje i osporavalo proklamiranu ideološku osnovu i konkretnu politiku tadašnjeg socijalističkog političkog subjekta, tj. Saveza komunista Jugoslavije i njegovog bosanskohercegovačkog dijela.

Čitajući Dizdara, Selimovića, Vuletićevu poeziju ili Skendera Kulenovića i Daru Sekulić, Begić je puleovskom fenomenološkom, odnosno kritikom svijesti ili bašlarovskom poetskom kritikom nadilazio ideološke okvire socmarksizma, a samim tim dovodio u pitanje njegove osnove u definiciji čovjeka kao bića čiji je identitet određen dijalektičkim procesima u društvenoj praksi. Njegovo kritičko pismo jest bazirano na poetskoj i fenomenološkoj kritici, ali ono je funkcioniralo i kao metodološka sinteza, baš onako kako je njegova poetska kritika bila zasnovana na sintetskom obuhvatu poetske riječi i sintetizirajućem potencijalu kritičkog izraza. A to znači da se metod bašlarovske poetske kritike, odnosno puleovske kritike svijesti koje kao svoja teorijska polazišta pominje i sam Begić, a naglašavaju njihov značaj za njegovo kritičko pismo svi koji su ga istraživali, prilagođavao ovdašnjem književnonaučnom, kulturnom i ukupnom društvenom kontekstu, te u njemu obavljao funkcije onoliko drugačije koliko su se razlikovali tadašnji društveni konteksti Francuske i SFRJ. Ta se činjenica naprosto previđa u gotovo svim čitanjima Begića, jer ona polaze od stava da je književnost umjetnost riječi, neovisna od društvenih konteksta i svojih uloga u njima.

Na razliku u funkciji književnosti u SFRJ i društvima liberalnih demokratija, odnosno društvima Zapada, na vanredan način upozorio je Endru Baruh Vahtel. U svojoj, danas glasovitoj, knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije[5] Vahtel dokazuje da su ovdašnja književnost i njen kanon bili u funkciji višestrukog ideološkog rada. Naime, budući da su se jugoslovenske nacionalne zajednice tokom historije nalazile pod vlašću različitih imperija, Osmanskog carstva kao teokratske imperije i Austro-Ugarske monarhije s osobenim konceptom multietničnosti, književnost je bila ključni diskurs izgradnje nacionalnog identiteta i razvoja nacionalne oslobodilačke svijesti. Iz te svijesti i nikla je ideja jugoslovenstva koju će, kako između ostalih i Vahtel pokazuje, književnost razvijati u različitim pravcima – od onog npr. ilirskog, hibridnog, do onog srbocentričnog, sa srpskom kulturom kao nadnacionalnom, jugoslovenskom kanonskom osnovom, ili onog monarhističkog koje je u suštini bilo srbocentrično integralističko, odnosno onog kompozitnog, multikulturalističkog karakterističnog za Titov socijalizam, ponajviše u njegovoj liberalnoj fazi. Književnost koja je nastojala stvoriti jugoslovensku naciju razorila ju je u temelju svojim nacionalizmom formiranim upravo u fazi Titovog etnosocijalizma.[6] Tada, još sedamdesetih godina prošlog vijeka, književnost je u nacionalističkim krugovima, prije svega onim okupljenim oko srbijanskog pisca Dobrice Ćosića,[7] oslobodilački potencijal književnosti iz tradicije pretvorila u ideologiju lokalnog imperijalizma slikajući etničkog susjeda kao svepovijesnog demonskog neprijatelja.[8] Na taj način ona je služila ideologiji kao zbir slika o tobožnjim povijesnim istinama u kojima se nalazilo moralno opravdanje za kasniju praksu zločina. U Francuskoj takvih ideoloških težnji u književnosti nije moglo biti, jer tamošnje društvo naprosto nije bilo multietnička zajednica kao Jugoslavija za vrijeme Begićevog života, niti je francuska književnost morala da se nosi s antikolonizatorskim fantazmama i ideološkim naracijama, niti je književnost trebala da služi za gradnju kolektivnog identiteta.

Situirani u tako različite kulturne i tradicijske kontekste, ni bašlarovski model poetske kritike, ni puleovski model kritike svijesti, nisu mogli ostati izvan ideoloških matrica. Stvari se na planu odnosa ideologije i kritike još više usložnjavaju kada se imaju u vidu tipovi društvenih uređenja. Društvo u kojem je rođena esencijalistička poetska kritika spada u liberalne demokratije u kojima prostor slobode iskaza nije ideološki deklarativno ograničen, nego se to čini perfidno, skrivenim mehanizmima vlasti. Kada takav tip kritike preuzima Begić, on ulazi u društveni kontekst jednopartijskog društva, s titoizmom koji određuje ukupan ideološki prostor što je prošao niz svojih faza, od one staljinističke neposredno iza rata, preko tipično titoistički diktatorske, do faze liberalnog titoizma u kojem se poštovala autonomija umjetnosti, ali se kontrolisala sloboda iskaza, a samim tim i sloboda akademskog kritičkog uma.

Je li ovih razlika u kulturnotradicijskim, te društvenim i povijesnim kontekstima bio svjestan Begić, pitanje je na koje kao da nije ponuđen valjan odgovor u literaturi o njemu. Kad Nedžad Ibrahimović ideološku osnovu njegovog pisma određuje pojmom socmarksizam u navedenoj knjizi, onda se različit Begić, odnosno Begićevo pismo u svojim različitim fazama podvodi pod jedinstven ideološki metaoznačitelj. Naravno, Begić jeste socmarksist, ili preciznije rečeno titoistički marksist, on to veoma eksplicitno i sam naglašava u nekim svojim tekstovima, a ponekad i na implicitnoj razini svoje kritike. No, titoizam nije jedinstven, homogen i do kraja u jednu cjelinu zaokružen ideološki sistem. Kao ideološki fenomen, on je više raznolik negoli homogen. U početnoj fazi, neposredno iza oslobođenja SFRJ od okupatorskih snaga, titoizam je sve do razlaza Tita i Staljina 1948. identičan staljinizmu. Poslije on sebe kao ideologiju gradi na opreci prema staljinizmu, pa se određuje kao socijalizam sa humanim licem, što podrazumijeva da postoji i onaj s nehumanim, tj. staljinistički, realsocijalizam. Te opreke naročito će biti izražene u sferi kulturne politike, gdje je temeljni događaj Kongres jugoslovenskih pisaca u Ljubljani 1952, na kojem je praktično političkom odlukom data autonomija umjetnosti. Prije toga, na Kongresu jugoslovenskih naučnika 1949. godine data je autonomija nauci. Te razlike u kulturnoj politici nisu samo posljedica nastojanja da se napravi opreka prema staljinizmu, nego će one dalekosežno odrediti prostor individualnih sloboda u društvenom polju. Ali, činjenica da se na Kongresu pisaca, političkom odlukom daje sloboda umjetnosti ukazuje na mogućnost da se ona može i uzeti od strane političke moći. Pri tom, važno je naglasti da je takva odluka došla u književnu praksu koja se iznutra, u prostoru svoje literarne kreacije, već počela oslobođati stega socrealizma i s njim usklađene ideologije.

Umjetnost koja je dobila autonomiju nije se istodobno smjela eksplicitno zalagati za neku drugu, alternativnu, antititoističku ideologiju. To je na vrlo upečatljiv način pokazao slučaj Đilas. Naime, Milovan Đilas je kao najbliži Titov saradnik nakon teksta Anatomija jednog morala[9] završio na dugogodišnjoj robiji. Ta benigna kritika morala Titove vladajuće klase bila je uzrok sukoba u istoj ideološkoj kući, pri čemu je Đilas tražio promjenu modela organizacije društva, praktično osobene socijalističke parlamentarne izbore, a Tito je pokazao da želi autokratski model vlasti i diktaturu jednog političkog subjekta, Saveza komunista Jugoslavije.

No, sloboda književne figure nije bila ugrožena ovim slučajem, već sloboda društvenog diskursa, ponajprije onog akademskog. A to znači da se Begić u tadašnjoj fazi titoizma nalazio u društvu koje je ograničavalo slobodu njegovog kritičkog iskaza. Ta će se sloboda proširiti sedamdesetih godina, kada se titoizam u značajnoj mjeri liberalizirao pod pritiskom liberalnih snaga u okviru SKJ-a, prije svega tzv. srpskih liberala na čelu s Markom Nikezićem i Latinkom Perović, te ranije poznatim Masovnim pokretom u Hrvatskoj, u koji su bile involvirane i rukovodeće ličnosti Saveza Komunista Hrvatske, Savka Dabčević-Kučar i Mika Tripalo. Titov socijalizam toleriše kritički politički roman, npr. Andrićevu Prokletu avliju još pedesetih godina, s manje-više direktnom asocijacijom na Titov logor za političke neistomišljenike na Golom otoku, ili Selimovićev Derviš i smrt, šezdesetih, s jasnom parabolom o montiranim političkim procesima u titoizmu. Prostor umjetničke slobode u tom socijalizmu je takav da rokenrol osamdesetih može pjevati vrlo direktne pjesme o partijskom vođi, kakve je npr. pjevala kultna rok grupa, zagrebačka Azra.

Kad se takve razlike niveliraju u jednom pojmu koji insistira na homogenosti ideologije, kakav je Ibrahimovićev socmarksizam, onda se ne uviđa historičnost titoističke ideologije i njene promjene ne samo na razini ideoloških naracija već i unutar društvene prakse. Jednom riječju, titoizam je složen i slojevit fenomen s nekoliko ideoloških lica i naracija i s nekoliko naličja. Ako je on, kao socijalizam s humanim licem, baziran na naraciji o dvostrukoj revolucionarnosti u ratu, pa Narodno-oslobodilačku borbu tumači kao osvajanje dvije vrste sloboda: klasne i nacionalne, onda se mora promatrati i kao etnosocijalizam. Zato je vrhunac tog etnosocijalizma ustav iz 1974. kojim je Jugoslavija definirana kao složena federacija šest republika i dvije autonomne pokrajine, pri čemu je subjekt federalnih odnosa titoistički tip definirane nacije i međunacionalnih odnosa. To se u pojmu socmarksizma naprosto ne vidi, a u mnogome određuje Begićev rad, pogotovu onaj zasnivački na planu bosnistike i bošnjakistike kao njenog sastavnog dijela.

U takvom društvenom i ideološkom rasteru, te kulturnom i književnotradicijskom kontekstu, Begićeva poetska kritika imala je višestruk sistem uloga. U začetnoj fazi, neposredno iza rata 1941-1945, Begić je čisti socrealist, da bi već pedesetih godina postao esencijalist, a u šezdesetima poetski kritičar s osloncem na fenomenologiju puleovskog tipa, dok je u sedamdesetim na terenu ideoloških borbi, gdje kao akademski kritičar i povjesničar književnosti uviđa da svojim esencijalizmom ulazi u prostor ideologije i zasniva neku vrstu hibridnog kritičkog pisma koje u sebi sintetizira elemente raznolikih književnonaučnih metoda: strukturalizam, semiotiku, fenomenološku i poetsku kritiku, a interpretacija prerasta u sintetski esej sa književnopovijesnim utemeljenjem.

Tako višestruk, Begić nije puki poetski kritičar čije pismo, kako naglašava Ibrahimović, isključivo obilježava dvostruka migracija, ona kad duša kritičara migrira u dušu pjesnika unutar saobraženja tzv. lijepih duša u kritičkom činu, i ona kad jezik kritike migrira u poetski jezik. Begićeva višestrukost rezultat je ne samo razvoja njegove kritičke svijesti, nego i spoznavanja višestrukog odnosa ideologije i kritike, te funkcija kritike, kulture i umjetnosti u društvenom polju. A to znači da on ne može biti jedino esencijalistički univerzalist čiju interpretaciju ne određuju konteksti, niti samo socmarksist, čiju interpretaciju natkriljuje samo jedan ideološki metaoznačitelj. Onako kako se promjenom društvenog konteksta emancipirao od socrealizma, on se promjenom društvenog polja emancipirao i od jednostrukosti, u sebe zatvorene, samodovoljne poetske kritike, i ušao u ideološke borbe, da bi akademskom književnom kritikom izravno utjecao na rješavanje ideoloških sporova.

Zatvoren u pojam socmarksizma, Begić, kao i drugi kritičari, te umjetnost u cjelini i akademski diskurs koji je prati, ne mogu biti viđeni u ulozi osporavanja ideološke norme, prikrivenih strategija njene subverzije, ali i strategija njene promjene. Naravno, Begić nije titoizmu na izravan način suprotstavljao drugu ideologiju, zapadni tip liberalizma npr., što implicitno od njega očekuje Ibrahimović kada ga određuje isključivo kao socmarksistu, ali on je, uz čitav niz drugih kritičara, svojom poetskom kritikom liberalizirao titoizam. A to znači da je njegova kritika svijesti, tj. fenomenološka kritika, zalihom svoga znanja, odnosno akumulacijom znanja širila ne smo znanstveni, već i prostor slobode u društvenom polju. Zato odnos Begićeve kritike i titoizma valja tumačiti ne isključivo kao saglasnost na svim razinama, nego prije kao slojevitu napetost u kojoj postoji i potvrđivanje ideološke naracije, njeno implicitno osporavanje, ali i djelovanje na njene promjene.

U tom slojevitom odnosu Begićeva kritika je propitivala moral ideologije, drugačijim sredstvima od umjetnosti, ali i sredstvima same umjetnosti, tj. figurativnim igrama.[10] Ta vrsta propitivanja moralnog središta ideologije u Begićevom, ali ne samo u njegovom kritičkom pismu, već u esencijalističkoj kritici tog doba, a naročito kod velikih kritičara, kakvi su npr. Kasim Prohić, Nikola Kovač, Zdenko Lešić, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Svetozar Koljević tada u BiH, odnosno Flaker, Frangeš, Konstantinović ili Pranjić na jugoslovenskom planu, ali i niz drugih uistinu značajnih kritičarskih imena, kao što su Taras Kermauner, Draško Ređep, Milivoj Solar, Svetozar Petrović itd., nužno se odvijala na implicitnoj razini kritike i kroz poetske figure. Kritika nije, dakle, direktnim jezikom i naučno utemeljenim diskursom, nego tropima reagirala na ideološki kontekst, pa npr. Begićevo čitanje Selimovića ili Andrića nije bilo određeno teorijskim okvirima političkog romana, ali se politički prostor egzistencije u titoizmu pojavljivao u interpretaciji kao moralno sporan, upitan, totalitaran i antiljudski. Na toj osnovi ideologija je zbog akumulacije interpretativnog znanja gubila svoje moralno uporište, a prostor slobode nicao je kako iz umjetnosti, tako i iz same poetske kritike. Ta evolucija slobode ili (re)evolutivna sloboda od njenog nepostojanja u socrealizmu do pitanja njenog smisla u poetskoj kritici šezdesetih, odnosno sintetskoj Begićevoj kritici sedamdesetih posvjedočuje napet odnos ideologije i poetske kritike.

Taj napeti odnos ideologije i poetske kritike možda najbolje ilustriraju dva Begićeva čitanja pripovjedačkog opusa Zije Dizdarevića. U prvom iz 1948. godine on piše: „Predmet pripovjedaka Zije Dizdarevića jeste bosanska kasaba. Ta tema je već davno ušla u našu književnost. Još Svetozar Ćorović je u svojim pripovijetkama obrađivao život hercegovačke kasabe iz vremena austrijske okupacije. Ivo Andrić je dao veći broj pripovjedaka i dva velika književna djela (Na Drini ćuprija i Travnička hronika) u kojima je glavno poprište događaja bila stara bosanska kasaba“.[11] A potom mu ovaj uvod kliže u ideološku ocjenu društvenog prostora kasabe: „Kasaba je bila brana na kojoj su se slagali stoljetni nanosi feudalno-kapitalističke vladavine. Na toj društvenoj osnovi stvarao se i održavao sav balast vladajućeg društvenog mišljenja, pogleda na život, navika i vaspitanja. Sistemski zadržavan u srednjovjekovnom mraku, daleko od svake prosvjete i kulture, naš kasablijski čovjek je često vidio u feudalno-buržoaskoj čaršiji nesalomljivu stihiju o koju se razbijaju svi životni pokreti, koja svemoćno stoji nad ljudima i upravlja njihovim sudbinama“.[12] A onda iz ideološke kvalifikacije Begić odlazi u ždanovljevski tip socrealističke kritike i s njom usklađene ocjene Dizdarevićeve poetike: „Osim te gotovo nužno uslovljene slabosti pisca-početnika, u njegovom djelu su se, tu i tamo, odrazile i slabosti mnogih naših pisaca toga doba, naročito pisaca naše uže bosanskohercegovačke sredine. To su pojave naturalističkog i ekspresionističkog zastranjivanja koje su uzrok da su djela mnogih naših pripovjedača toga doba i pored nesumnjivog talenta i umjetničke sposobnosti svojih stvaralaca izgubila mnogo od svoje vrijednosti. U Zijinim pripovijetkama iako u manjoj mjeri nailazimo na ta skretanja, suvišna psihologiziranja, uopštena i pretjerano potencirana duševna stanja junaka, bizarne izraze, suviše naglašen folklorni karakter lica i događaja. Taj književni manir odrazio se donekle i u jeziku našeg pisca, jeziku koji je inače imao sve kvalitete živog i jednostavnog jezika naše napredne realističke književnosti.“[13]

No, 1976. godine Begić se vraća Dizdarevićevim pripovijetkama, sada već kao izgrađeni, zreli poetski kritičar, a ne socrealistički ždanovljevac, pa procjenjuje i svoj negdašnji metod i Dizdarevićeve pripovijetke iz nove metodološke i epistemološke perspektive u kojoj distanca od dvadesetak godina pokazuje (re)evolutivni razvoj prostora slobode u kritici: „Marxovim tragom, dakle, ne bih u tom Zijinom svijetu gledao obrazac buržoaskog društva, kao što sam to činio 1948. sve do analize ekonomike, što je danas smiješno, nego bih pošao od Zije, njegove biografije, ukoliko ima elemenata u njoj za interpretaciju njegovih misli i riječi, njegova djela, njegova stvaralačkog bića.“[14] Biografske elemente koji su mu potrebni za analizu pronalazi u Zijinom dnevniku i njegovom opisu ličnog stanja, dilema i shvatanja iz 1939. godine. Mladi pripovjedač tada povodom samoubistva Ernsta Tollera sumira svoje poimanje tadašnjeg političkog stanja svijeta, jačanje Hitlerovog nacizma i njegovu okupaciju Čehoslovačke. Dizdarević je u svom dnevniku pesimist, ogorčen zbog Tolerovog samoubistva i razočaran slomom svih ljudskih vrijednosti na političkoj pozornici svijeta pred Drugi svjetski rat. Begić, kao poetski kritičar, prati liniju te Dizdarevićeve razočaranosti i ovog mladog antifašistu ne promatra više kao pisca bosanske kasabe s njenim klasnim odnosima, nego kao kosmopolitu obuzetog strahom od globalnog ratnog gubilišta. Potom Begić, u razračunu sa sobom negdašnjim, pažnju usmjerava na poetske aspekte Zijinih priča, gdje je u prvom planu poetsko-psihološka pripovijetka Lela, djevojka sa modrim očima. A to podrazumijeva da Begića sad ne zanima Zijina situiranost u lokalni hronotop, nego u globalne događaje, a u prvom planu njegova interesa je Zijin lirski kosmopolitizam, utemeljen na piščevoj etičkoj drami i odgovornosti za humanističku supstancu u svijetu kao nacističkom zvjerinjaku.

Begićeva promjena kritičke paradigme odraz je koliko njegovog unutarnjeg kritičkog sazrijevanja isto toliko i evolucije titoizma iz staljinističke dogme u antistaljinizam, a potom u liberalni socijalizam. A tu je sadržana dvostruka funkcija Begićeve poetske kritike u društvenom kontekstu. Ona, na jednoj strani, svojom poetskom figurom prati evolutivne promjene u titoizmu i dolazi u prostoru svoje slobodne riječi kao potvrda slobode koju je titoizam dodijelio umjetnosti i nauci, a na drugoj formira polje svoje autonomije, svoj autonomni moral baziran na univerzalistički koncipiranom humanizmu gdje su paradigmatski obrasci dvije tragične sudbine ljevičarskih pisaca: Dizdarevića, koji je ubijen u Pavelićevom nacističkom logoru Jasenovac, i Tolera, koji će se ubiti zbog nemoći svijeta da se odupre rastućem Hitlerovom nacizmu. To podrazumijeva da Begić titoističku ideologiju prati, ali i usmjerava njen moralni narativ ka univerzalnom humanizmu.

Poetska kritika je, dakle, svjesno odlučila da napusti poziciju ideološke bezinteresnosti, implicitno se opredijeli za titoizam, a onda i proširi njegovo moralno i ukupno humanističko polje. Takvu situaciju u bašlarovskom izvornom tipu poetske kritike ne nalazimo, nego je ona rezlutat prilogođavanja kritičkog modela novom društvenom kontekstu, ali i begićevska nadopuna te kritike uslovljena njegovom odanošću Marksu. Zato on u svom novom tekstu o Ziji naglašava: „Marx je, i sam pjesnik, imao izvanrednu intuiciju da dosegne samu maštovnu bit stvaraoca, u maksimalnom zbliženju teksta i njegova sačinioca, pisca i njegova djela.“[15]

Ovdje se vidi kako Begić marksizam ne vidi isključivo u ravni filozofije, niti jedino u ravni ideologije, već u ravni sinteze filozofije, ideologije i poezije, da bi naglasio: „Pa i biti marksist samo znači dublje doseći poetsku istinu, koja je ljudska istina, mobilišući sve sposobnosti mašte, srca i uma, protivnost upravo od onoga što smo mi pojedinci činili odmah poslije oslobođenja pod uticajem vrlo sumnjivih ljubitelja književnosti. Biti marksist govoreći o nečijem djelu obavezuje na maksimum žrtve, znači samo najdublje što je moguće zaroniti dušom u tuđu dušu, tuđe ostvareno ili začeto djelo. Jer Marx je svuda pozivao na silnu poetsku, dijalektičku vidovitost, a naša kritika, kao i književnost, bila je onda suhoparna marksistička čitanka iz treće ruke, danas totalno prevaziđena“.[16]

U ovim rečenicama mogu se naći osnove Begićeve kritičke sinteze ideologije i poetske kritike, pri čemu formulu poetske kritike o saobraženju duše kritičara i pjesnika Begić prekontekstualizira iz esencijalističke nadvremenosti u marksizam kao totalitetnu diskurzivnu praksu koja obuhvata i poeziju, i filozofiju i ideologiju. Uz to, on naglašava da takvo saobraženje traži maksimum žrtve i napor da se što je moguće najdublje zaroni dušom u tuđu dušu. Ma šta sve mogli značiti ovi Begićevi esencijalistički pojmovi duše i njihovog susreta u kritičkom činu, oni podrazumijevaju i svijest o vremenitosti interpretacije. Naime, obje duše uronjene su u svoje društvene kontekste, jer ih Begić vidi u marksovski koncipiranoj dijalektičkoj sprezi, u silnoj poetskoj dijalektičkoj vidovitosti, pa se nužno taj odnos duša historizira, uvlači u sebe društveno-povijesne odnose i kulturološke kontekste. Na sličan način i Puleov koncept kritike svijesti podrazumijeva da se u činu čitanja susreće svijest kritičara sa sviješću pisca, pri čemu pojam svijesti podrazumijeva ne nešto apriorističko, esencijalno, dato unaprijed bez veza sa kontekstima. Naime, fenomen svijesti kod Pulea podrazumijeva akumulaciju znanja, talenta, intuicije, pa je nužno historičan, a u činu interpretacije susreću se i prožimaju dvije takve svijesti kako bi izgradile interpretaciju kao njihovu sintezu. A sve to podrazumijeva da je Begić poetsku kritiku poimao kao dijalektički odnos stvaraoca i interpretatora sa svim njihovim kontekstualnim uslovljenostima, a ne samo kao vanvremeni događaj susreta duša. Begićev je to teorijski doprinos poetskoj kritici sa stajališta njegove utopijske vezanosti za marksizam.

U tom smislu on, kako naglašava i Juraj Martinović, odustaje od estetskog normativizma i univerzalizma i opredjeljuje se za kontekstualnost estetskog vrednovanja. Razmatrajući taj problem, Martinović, povodom Begićevih stavova iznesenih na Simpoziju Svjetlosti iz 1970. o bosanskohercegovačkoj književnosti podcrtava: „Moglo bi se, naravno, primijetiti kako ova poređenja na liniji srodnosti i podudarnosti (misli se na djela bosanskohercegovačkih nacionalnih književnosti, op. E. K.) nisu identična vrijednosnim poređenjima među djelima raznih nacionalnih književnosti, što Begić u referatu i polemici povodom referata bespogovorno odbacuje i kao samu mogućnost. Sa stanovišta kritičkog normativizma ova bi primjedba bila tačna, a našla bi argumentaciju i u Begićevom komentaru razgovora o historiji jugoslavenskih književnosti 1964. godine, u kojem, suprotstavljajući se mišljenjima o podređenosti naših književnosti u odnosu prema evropskim, naznačava i neke bitne odrednice vlastitog pogleda na književnost u duhu sopstvenog interpretativnog postupka: ‘Za mene su naša djela ne relativne no apsolutne vrijednosti; nezamjenjive i neotuđive, i jezički kao i istorijski; ništa ne može zamijeniti Vidrićevo djelo, ni Helderlin ni Rimbaud, ni ma ko, jer je u pitanju jedinstvenost istorijske i egzistencijalne situacije, nesvodivost jezičke strukture itd. Može biti izvjesnih duhovnih upoređenja, često vrlo plodnih pojava paralelizama, ali ne istovjetnosti i ponavljanja, jer nema stvarne mogućnosti valorizacije, naročito u jezičkim ostvarenjima.’“[17]

Naravno, poetska kritika bi u svom esencijalizmu tražila univerzalne estetske norme, ali Begiću je jasno da te norme moraju biti kontekstualno uslovljene i bazirane na komparativnim paralelama. Tu se i skriva svijest o historičnosti i kulturnotradicijskoj uslovljenosti estetskih kriterija, te nužnosti prilagođavanja poetičkih uzusa iz tzv. visokodiferenciranih literatura domaćim okolnostima kada ih preuzimaju tzv. niskodiferencirane literature. Drugim riječima, Begiću je jasno da Rembo ili Helderlin ne mogu određivati normu južnoslavenskog modernističkog kanona, nego Vidrić, ne samo zbog razlika među jezicima i njihovim poetskim tradicijama, nego daleko više zbog specifičnosti poetičkih okvira južnoslavenske moderne. Optuživši Begića za relativizam estetskih kriterija, njegovi kritičari nakon Simpozija svjetlosti nisu uviđali zamku u koju upadaju. Naime, zamku prema kojoj je moguć transjezički kanon svjetske književnosti bez potrebe međujezičkog prevođenja. Budući da je književnost prije svega ostvarenje kreativnih potencijala jezika, a pogotovo je to poezija koja zvuk, ritam, metar i rimu bazira na jezičkim specifičnostima, onda takav transjezički kanon naprosto nije moguć. Ali, itekako je moguće ovo Begićevo poredbeno estetsko vrednovanje, pa ono nije nikakav relativizam, kako se učinilo i samom Martinoviću, inače vrsnom poznavatelju književnosti i interpretatoru poezije,[18] nego upravo komparativni, kontekstualno utemeljen princip vrednovanja i izvođenja literarnog kanona koji je svjestan polijezičnosti literature.

No, Begić je svojim odustajanjem od estetskog normativizma težio uspostavljanju interkulturnog kanona i južnoslavenske i bosanskohercegovačke interliterarne zajednice. Time je on bez teorijskog znanja o interkulturnoj komunikaciji i interliterarnim zajednicama, a kao kritičar koji je bio uronjen u francuski i južnoslovenski kulturni prostor, intuicijom i talentom vrsnog interpretatora književnosti nagovijestio ono što će se na teorijskom horizontu desiti s postkolonijalnim obratom u književnosti i teorijom interliterarnih zajednica, a pogotovu ono što će u povodu Tinjanovljevog koncepta književnopovijesno utemeljenog estetskog vrednovanja primijetiti Vladimir Biti: „Na osnovu četiri faze kao osnove književne transformacije (1. nastanka novog konstruktivnog načela, 2. identifikacije njegove primjene u novim djelima, 3. proširenja njegove upotrebe u književnoj praksi, 4. njegove automatizacije koja rezultira pojavom drugog, novog konstruktivnog načela) Tinjanov dolazi do stava da je vrijednost koja čini neku književnu činjenicu sadržana ne u nadvremenosti, nego u njenoj povijesnosti, pa je svaka vrijednost koja čini neku književnu činjenicu povijesna varijabla, jer ovisi kako o unutarnjoj strukturnoj hijerarhiji silnica te činjenice, tako i o njezinu položaju među drugim činjenicama. Tinjanov u toj svezi oštro opovrgava ne samo tvrdnju o univerzalnim estetičkim osobinama književnosti, već i o univerzalnim estetičkim vrijednostima. I razlikovne se i estetičke vrijednosti uspostavljaju tek na presjecištu unutarknjiževnih i izvanknjiževnih odnosa, koji određuju svaku književnu umjetninu”.[19]

Begićeva kritičarska drama saobražavanja postulata francuske poetske kritike domaćim književnim i društvenim uslovima nije se iscrpila u ovom nacrtu kontekstualnog i komparativnog modela vrednovanja književnosti. On je kao akademski kritičar bivao maksimalno uronjen u društvena zbivanja i pokušavao na planu kulture i književnosti stalno razrješavati ideološke sporove. To se ponajbolje vidi u nizu njegovih tekstova, kakvi su npr. Pismo Odjeku, Književno stvaralaštvo u BiH od 1945, Uvodna riječ za književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja, Naš muslimanski pisac i njegova raskršća, Uz književna kretanja u Bosni i Hercegovini poslije oslobođenja, U jedinstvenom okviru. Pristup i teze za projekat Istorije bosanskohercegovačke književnosti.

Da bi se uvidjela transformacija njegove poetske kritike u sintetski postuliran književnopovijesni esej ili studiju, nužno je osvijetliti društvene pozadine u kojima je Begić djelovao. Pokrenuvši časopis Izraz u Sarajevu 1957. godine, on je, uz Ivana Fohta, predstavljao ključnu figuru za uspostavljanje imanentnih pristupa u tumačenju književnosti, a i ukupne umjetnosti na skali od poetske do fenomenološke kritike. Begić je u tom smislu, bez sumnje, zasnivač modernističke kritičke svijesti u BiH, pa s tim autoritetom on i kreće iz autonomnosti poetske kritike u izravan društveni angažman. Na drugoj strani, titoizam je kao etnosocijalizam izuzetnu pažnju posvećivao kulturi i kulturnoj politici. Može se reći da je kultura za njega bila idealan altiserovski shvaćen ideološki aparat. Zapravo, titoizam se kao ideologija šezdesetih i sedamdesetih godina nastojao maksimalno opredmetiti u kulturi. Nakon što je dodijelio autonomiju umjetnosti i nauci, on ih je shvatao kao sredstva za izgradnju titoističkog tipa multikulturalizma, socijalizma s humanim licem i etnosocijalizma. Književna kritika, koliko i književnost, u takvom ideološkom kontekstu morala je na višestruke načine igrati igru s ideologijom. Ona je vrlo svjesno pristajala na svoju poziciju ideološkog aparata, zato što je time dobijala na društvenoj važnosti i priznanju, te stoga što su mnogi kritičari bili titoisti u punom smislu tog pojma. Na drugoj strani, titoizam kao polimorfna ideologija i etnosocijalizam odražavao je interese različitih etničkih kulturnih središta, a jugoslovenski multikulturalizam kao baštinik mnogostruko profiliranih ideja jugoslovenstva neprestano je tražio nove formule svoje realizacije u kulturnoj politici i društvenoj praksi. U takvom društvenom rasteru Begić, i ne samo on, prati, ali i korigira titoizam. Vidljivo je to npr. u njegovim stajalištima o jugoslovenskoj, pa potom o bosanskohercegovačkoj, te na koncu bošnjačkoj književnosti.

Tu se u punom svjetlu ukazuje vremenitost Begićeve kritike i njena društvena uslovljenost. Kao jugoslovenski multikulturalist, on ideju zajedničke jugoslovenske književnosti temelji na zajedničkom jeziku, ali tako da tu književnost vidi kao složenu, hibridnu cjelinu. Ta njegova stajališta upečatljivo ocjenjuje Juraj Martinović: “Polazeći sa stanovišta kako ‘jedina na modernoj nauci zasnovana ideja ostaje da je jezik određujuća osnova književnosti, a srpskohrvatski jezik jedinstven jezik više cjelina književnosti’, Begić u Tezama o književnosti srpskohrvatskog jezika od realizma do danas, pisanim sredinom šezdesetih godina u sklopu tada aktuelne zamisli historije jugoslavenskih književnosti, osnovnu i naučno najutemeljeniju literarnu strukturu vidi u književnosti srpskohrvatskog jezičkog izraza kao osebujnom totalitetu čijim su jezičkim determinantama podređeni svi ostali strukturni elementi. Prihvativši čak i tradicionalno shvaćanje o profiliranju samo dvije, srpske i hrvatske, nacionalne komponente unutar nje, on će, doduše, ukazati na specifičnost Bosne i Hercegovine kao ‘središnje zone’ i na participaciju muslimanskih i drugih nesrpskih i nehrvatskih pisaca: ‘Jednojezička je formacija, ali stvarno su dvije književne kao i kulturne cjeline, ovisne o dvije u suštini religijom zasnovane sfere koje se na svome središnjem razmeđu prepliću i prožimaju sa svim varijantama međusobne kontaminacije. U toj središnjoj zoni, od novijeg doba književno se javljaju i Muslimani, pa Jevreji u Bosni i Hercegovini.’“[20]

Naravno, Begić jezik vidi kao zajednički temelj književnosti, ali ne uviđa da je baš on izraz standardnojezičke politike, niti se osvrće na njegovu političku i simboličku funkciju, pa slijedi normativna stajališta kojima je titoizam nastojao ostvariti svoj koncept jugoslovenstva. Ali, vidi se kako ovaj kritičar dvocentrično baziran koncept jugoslovenske književnosti na srpskohrvatskom jeziku nastoji redefinirati, uvlačeći još jedan element njene hibiridnosti – književnost u BiH i, kako s pravom upozorava Martinović, participaciju nesrpskih i nehrvatskih pisaca u njoj.

Ovaj tekst napisan je 1964. godine i služio je kao Begićev prilog raspravi i mogućoj historiji jugoslovenske književnosti. Titoizam je tada pod velikim pritiskom unitarnih težnji, prije svega iz Beograda, u kojem je značajan dio intelektualnih krugova nastojao ovaj grad nametnuti za kulturnu metropolu Titove Jugoslavije i obnoviti stajališta o srbocentričnosti jugoslovenskog kulturnog i književnog kanona. Zato je Begićevo insistiranje na policentričnoj, a ne samo dvocentričnoj, srpskoj i hrvatskoj osnovi književnosti na srpskohrvatskom jeziku, značilo uvođenje u raspravu nove, policentrične formule jugoslovenskog etnosocijalizma, te u skladu s tim policentrične formule jugoslovenskog multikulturalizma. Naravno, Begić kao titoist naglašava u tom tekstu da je poslije izvedene revolucije u Narodno-oslobodilačkom ratu, došlo do zbližavanja pisaca na jugoslovenskom prostoru, pa se može zaključiti da je on u titoizmu vidio povijesni telos ka kojemu je bila upućena ukupna historija jugoslovenskih naroda. Ali, taj telos on ne vidi kao jednom zauvijek dovršen proces, nego kao proces koji traje i kojeg je nužno neprestano nadograđivati.

Begić je, dakle, u tom momentu titoist i etnosocijalist koji traga za novim, policentričnim tipom jugoslovenskog književnog kanona. Tada, 1964. godine, podsjetimo, bosanskohercegovačka književnost nije nominalno priznata, niti ima mogućnost svog institucionalno organiziranog akademskog proučavanja. Ona je u samoj književnoj praksi izborila mogućnost svog kanoniziranja kroz neke pjesničke i pripovjedačke panorame, prije svega kroz Panoramu savremene bosanskohercegovačke poezije Riste Trifkovića iz 1961.[21] i Panoramu savremene bosanskohercegovačke proze Maka Dizdara[22] iz iste godine, ali to još nije značilo sticanje prava na njeno institucionalno izučavanje. To znači da je Begić književnu znanost koristio kao argument za redefiniciju etnosocijalističke formule titoizma.

Promatran u takvom kontekstu, on je morao napustiti ideološku bezinteresnost svoje poetske kritike, pa je sintetizirati sa književnohistorijskim znanjima, a onda se upustiti u dijalog koji je, u skladu sa totalitetnom nakanom titoizma da se opredmeti u svim društvenim diskursima, vodio znanstvenom rješenju problema, ali i prekodiranju ideoloških naracija kako bi bio omogućen policentrični interkulturni jugoslovenski književni kanon. Tu leži i u vremenskom i u kritičko modelskom smislu začetak Begićeve nove kritičke transformacije. Ako se pedesetih transformirao iz socrealizma u poetsku kritiku, sada on poetsku kritiku transformira u sintetski model književnopovijesne studije koja računa s ideološkim nedoumicama i rizicima.

Takve književnopovijesno bazirane studije presudno će odrediti Begićevo zalaganje za znanstveno sistematiziranje bosanskohercegovačke književnosti i institucionalno, ali i ideološko, te znanstveno ovjeravanje postojanja bošnjačke, tada muslimanske književnosti. Direktan kontakt titoizma i književne znanosti najočitiji je u raspravama o pravu bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti na njihovo institucionalno izučavanje. No, da bi se ta prava i zadobila bilo je nužno ući u polemičke rasprave u okviru struke, ali i u ideološkom i političkom prostoru.

Ovakva Begićeva višestruka uloga procjenjuje se iz perspektive današnjih bošnjačkih isključivo nacionalno orijentiranih književnih povjesničara kao njegov doprinos redukcionistički shvaćenoj izgradnji bošnjačkog kolektivnog identiteta.[23] Međutim, da bi se osvijetlio njegov zasnivački rad u bosnistici i bošnjakistici, nužno je osvijetliti tadašnji ideološki i politički kontekst. To unekoliko čini Juraj Martinović slijedećom ocjenom: “U vremenu proteklom između sarajevskih skupova 1964. i 1970. međunacionalni odnosi u jugoslavenskoj su zajednici 1967. Deklaracijom o položaju hrvatskog književnog jezika i Predlogom za razmišljanje kao odgovorom jednog dijela srpskih pisaca i intelektualaca doživjeli svoju prvu ozbiljniju problematizaciju poslije oslobođenja, a aktuelna zbivanja krajem šezdesetih i na samom početku sedamdesetih godina sve razgovjetnije su ukazivala da je konačni cilj Masovnog pokreta u Hrvatskoj bio formiranje nacionalne države. Politika u Bosni i Hercegovini s pravom je strahovala da bi oživljavanje nacionalnih ideologija vodilo u ovoj sredini izravnim konfliktima, dok je, s druge strane, ideja državotvornosti republika odgovarala i njenim pretenzijama. Prirodan je, dakle, bio naizgled naglo probuđeni interes politike za oblasti jezika i književnosti, u kojima su se svi ti kontroverzni procesi začeli, odnosno u kojima su se najprije ispoljili i najjasnije izrazili. U tom kontekstu, uporedo s dogovorima u sferi jezičke problematike, koji će rezultirati formuliranjem Književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini kao više političkog nego lingvističkog dokumenta, dolazi do održavanja Simpozijuma o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine.“[24]

Martinović poredi dva Begićeva teksta, onaj naprijed pomenuti Teze o književnosti srpskohrvatskog jezika od realizma do danas, iznesen kao referat na naučnom skupu o jugoslovenskoj književnosti održanom u Sarajevu 1964. i referat Uvodna riječ za književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja iznesen na Simpoziju sarajevske Svjetlosti o savremenoj književnosti Bosne Hercegovine. Treba napomenuti da prelaz iz šezdesetih u sedamdesete godine prošlog stoljeća u titoizmu označava i traganje za novim vidovima ideološke i ukupne društvene liberalizacije. Nije se, dakle, radilo samo o tome da su bili sve izraženiji i sve vidljiviji nacionalni zahtjevi u oblasti jezičke i kulturne politike, nego i zahtjevi za sve većim stupnjem prenosa ovlasti s državne na razine vlasti federalnih jedinica. To je višestruk proces koji će usloviti sve veću federalizaciju Jugoslavije, a u skladu s tim Titov model etnosocijalizma se s ideološko-narativne razine spušta na onu institucionalnu, pri čemu republike, a ne samo nacije, postaju subjektima institucionalne organizacije savezne države. Taj složeni proces uvest će u titoizam novu narativnu formulu – demokratski centralizam. Ma koliko u osnovi oksimoronska, jer se centralizam protivi samom pojmu demokratije, baš kao što neograničena vlast jednog političkog subjekta, bez mogućnosti formiranja alternativne ideologije i održavanja parlamentarnih izbora nikako ne može biti određena pojmom demokratije, ova formula ukazivala je na to da titoizam nije dozvoljavao bilo kakvo dovođenje u pitanje i promjenu socijalističkog društvenog uređenja, te ideološko razvlašćenje temeljnog političkog subjekta – Saveza komunista Jugoslavije s Titom na čelu. Ali, jeste dozvoljavao prenos ovlasti s državnog na niže političke strukture – republičke saveze komunista, bez prava na promjenu ideologije. U tom smislu jačala je i praksa socijalističkog samoupravljanja u kojoj su tzv. radnički savjeti u preduzećima mogli samostalno donositi odluke i vršiti kontrolu rada i odluka uprave preduzeća. Time se demokratski centralizam kapilarno širio u društvenom polju, pri čemu je neupitnom ostajala titoistička ideologija. Međutim, sržne narativne promjene te ideologije zbile su se u ravni kulturne politike.

Martinović s pravom naglašava dvostruku poziciju bosanskohercegovačke komunističke vlasti u odnosu na događaje koji su se zbili u Hrvatskoj i Srbiji na planu jezičke i kulturne politike.[25] Masovni pokret ocijenjen kao nacionalistički, te kasnije smjene liberala u Srbiji na čelu s Mrakom Nikezićem i Latinkom Perović, značili su neupitnost Titove vlasti, ali i neupitnost onoga što partijski vrh procjenjuje kao temeljnu ideološku vrijednost. Dio bosanskog Saveza komunista u takvom kontekstu teži unitarno-centralističkom jačanju vlasti na državnoj razini, a drugi dio decentralizaciji, jačanju federalizacije Jugoslavije i podržavljenju republika. Ta dvostrukost bosanskih komunista nije izraz samo etnosocijalističkih formula, jer su i mnogi Srbi, Mladen Oljača i Radovan Vučković,[26] npr.,  podržali Begića u njegovim stajalištima o bosanskohercegovačkoj i kasnije muslimanskoj književnosti, nego su i izraz borbe za evoluciju prostora slobode u okviru titoizma. Tako se uspostavlja složena mreža zbivanja u titoističkoj kulturnoj politici, tim prije što će poslije Masovnog pokreta i Deklaracije o položaju hrvatskog jezika doći do dvostrukosti jezičke norme, a nakon Mostarskog savjetovanja o jeziku i do njene trostrukosti uvođenjem bosanskohercegovačkog književnojezičkog standarda.

To znači da Begić nije sam u borbi za institucionalno ovjeravanje bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti, nego ga prati jedan dio komunističkih političkih struktura koji teži jačanju bosanskohercegovačke državnosti, ali i niz književnih znanstvenika i pisaca, među kojima naročito treba istaći Ivana Lovrenovića, Radovana Vučkovića, Mladena Oljaču, Ristu Trifkovića itd.[27] Svi oni pišu veoma inspirativne sintetske studije o bosanskohercegovačkoj književnosti, a Ivan Lovrenović se osvrće i na ukupan bosanskohercegovački kulturni identitet i određuje njegovu strukturnu formulu: “Za prepoznavanje kulturnoga identiteta Bosne i Hercegovine od presudne je važnosti uvažavanje njegove kompozitne integralnosti. Dijakronijski gledano, posljednjih pet stoljeća kulture (i literature) u Bosni i Hercegovini ukazuje se kao stalno polagano premještanje sa prve na drugu odrednicu u ovoj dijalektičkoj sintagmi. No, neobično je važna činjenica – trajnost jedne i druge: niti je stoljećima prividno pune izolacije bio posve izbrisan duh integrativnosti, niti se u moderno doba, na fonu sve izraženije integrativnosti, potire kompozitnost.”[28]

Nužno je, dakle, Begićevo zasnivanje bosnistike i bošnjakistike promatrati u kontekstu kulturnoidentitetske politike SK BiH, ali i djelovanja dijela akademske, intelektualne, književne i kulturne zajednice. Moglo bi se čak reći da je sedamdesetih složeni, hibridni i multikulturni bosanskohercegovački identitet doživio svoje znanstveno samoosvještenje, pa čak i izmaštavanje njegovog tradicijskog sklada. Kompletan horizont kulturnoidentitetske politike SK BIH treba pratiti i na planu konkretnih izdavačkih projekata i rada kulturnih institucija. Presudnu ulogu u samoosvještenju tog identiteta odigrat će veliki projekat Biblioteka kulturno naslijeđe BiH, pokrenuta 1964. vrsnom studijom Alojza Benca Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu,[29] a nju će kasnije, osamdesetih godina, kada su borbe za institucionalno ovjeravanje bosanskohercegovačkog kulturnopovijesnog identiteta završene, pratiti isto tako značajni izdavački poduhvati Savremena književnost u BiH u 50 knjiga, te višetomni projekat Priloga za istoriju književnosti BiH, u organizaciji Instituta za književnost u Sarajevu, započet osamdesetih, a čije izdavanje je prekinuo rat 1992. godine.

Begiću u takvoj kulturnoidentitarnoj politici pripada jedno od ključnih mjesta. Kao što je zasnivač na imanentnim metodama utemeljene akademske znanosti o književnosti u BiH, zasnivač esencijalističke poetske kritike pokretanjem časopisa Izraz, Begić je i zasnivač moderne bosnistike. Doduše, da bi to postigao, on je morao ući u polemičke borbe, ali i u izravan ideološki angažman, da bi na koncu formulirao opseg pojma bosanskohercegovačka književnost i dao nacrt njegovog sadržaja. U tekstu Uz književna kretanja u BiH poslije oslobođenja on znanstveno ispituje termin bosanskohercegovačka književnost. Nakon što je prošao kroz historiju njegove upotrebe u književnoj kritici i književnoj historiji, prije svega u studiji Slavka Leovca Svetlo i tamno, pregled književnosti Bosne i Hercegovine od 1918. do 1956,[30] preko pomenute Panorame pripovijetke Maka Dizdara, te Panorame savremene bosanskohercegovačke poezije Riste Trifkovića, Begić se opredjeljuje za dinamičko poimanje bosanskohercegovačke književnosti: “R. Vučković je do danas najdalje otišao u rješavanju ovog problema. On s pravom vidi postojanje različitih i razdvojenih književnih cjelina u prošlosti Bosne i Hercegovine, vezanih za nacionalno-etničke razlike pisaca i njima odgovarajućih sredina. Da je, naprimjer, u prošlosti postojala samo muslimanska narodna književnost bez ikakvog svog uticaja i produžetka u umjetničkom stvaranju Muslimana, a tu činjenicu niko ne može poreći, toj etničko-nacionalnoj grupi bi se morao priznati njen književni izraz i njena književnost. Da ne govorimo tu i o alhamijado literaturi i stvaranju na orijentalnim jezicima, što samo pojačava naš potvrdni stav. Ali isto tako s pravom Vučković ističe da nije sama književnost, već cjelokupni naš preobražaj u revoluciji uslovio republičko zbliženje među piscima svih nacionalnosti od 1945. do danas. On usvaja termin bosanskohercegovačka književnost za taj socijalistički period, ali smatra da ga treba shvatiti dinamički.”[31]

U ovakvom određenju sadržaja termina mogao bi se u povijesnim književnim praksama pronaći niz potvrda za Vučkovićev i Begićev dinamizam bosanskohercegovačke književnosti. Ta se književnost kao sistem realizira po obrascima hibridne strukture i interkulturnog dijaloga među identitetima koji je tvore. To znači da se bosanskohercegovačka književnost po Begićevoj i Vučkovićevoj zamisli ostvaruje u polilogu nacionalnih tradicija u prošlosti. U tom polilogu pojedinačni književni identiteti, dijalogizirajući sa drugima, usvajaju njihove vrijednosti, a u isto vrijeme i štite i čuvaju svoju identitetsku normu i projektivni centar vrijednosti. Za razliku od jednonacionalnih književnih modela, čiji se povijesni procesi ostvaruju u odnosu na identitarnu normu u kojoj drugost dobija ulogu neosviještenog Ja, interkulturni modeli u svom dijaloško-poliloškom temelju čuvaju i izgrađuju svaki element svoje dramski zasnovane strukture kao izraz svoga pluralnog identiteta. Nadalje, takav dramski postuliran književni sistem književnosti ne vodi dijalog samo s jednom od svojih tradicija, nego i s tradicijama okruženja, ali i polilog sa svim tradicijama koje je sačinjavaju, a koje su oblikovane u okvirima, gramatički promatrano, istog jezika koji se u postsocijalističkoj BiH različito standardizira.

Ova semiotički utemeljena formula dramatskog modela bosanskohercegovačke književnosti i kulture može osvijetliti njenu ukupnu dijahroniju, ali i svaki sinhroni snimak, odražavajući uvijek osnovu kompozitnosti i integralnosti o kojoj kao kulturnopovijesnoj formuli postojanja bosanskohercegovačkog kulturnog i literarnog identiteta govori Lovrenović.

Begićevo utemeljenje bosanskohercegovačke književnosti sastoji se, dakle, od tri ključna elementa: uvida u historijske književne procese, snimka sinhronog stanja modernih literarnih kretanja i postavljanja formule interkulturnog dijaloga kao transhistorijskog temelja bosanskohercegovačke književnosti pojmljene na način hibridnog književnog sistema. Međutim, tu se književna znanost susrela sa etnosocijalističkim titoizmom, a Begićeva poetska kritika nužno se morala historizirati i preći preko granica svog esencijalizma u povijesni i društveni kontekst. Jednostavno rečeno, Begić tu više nije poetski kritičar, već povjesničar književnosti koji je naslutio semiotički model književne povijesti. To mu je omogućila historizacija poetske kritike, baš kako će mu omogućiti da svoju metaforu raskršća utemelji daleko manje u njenoj prostornosti negoli u njenoj historičnosti. Većina Begićevih proučavalaca insistira na prostornoj odrednici ove metafore.[32]

Naravno, ta metafora iz Begićevog teksta Naš muslimanski pisac i njegova raskršća posjeduje svoje prostorno određenje, baš onako kako Begić vidi BiH kao granični prostor susreta civilizacija. Ali, granični prostori su stalna mjesta napetosti na kojima susret znači i sudar, mjesto dijaloga i sukoba, pa je takva raskrsnica nepouzdan prostor, a subjekt u njemu nije jedino liminalan, već i stalno necjelovit, kontaminiran različitim identitarnim utjecajima. Begić je raskršće, pak, doživljavao ponajprije kao formulu prostorne prednosti, reklo bi se idealistički, dok je u vremenskoj ravni u tu metaforu ulazila historija sa svim njenim nekad surovim, a nekada skladnim procesima. Muslimanski pisac u Begićevoj vizuri uklopljen je istodobno u obje ravni raskršća, ali daleko više u onu vremensku. Naime, on ga vidi na povijesnim raskrsnicama kao paradigmatskim povijesnim promjenama. Tako se iza horizonta raskršća u njegovoj vremenskoj dimenziji vide promjene kulturnocivilizacijskih paradigmi: srednjovjekovna bosanska kultura i civilizacija – osmansko-islamska kultura i civilizacija, potom njen paradigmatski obrat, uslovljen Austro-Ugarskom okupacijom, u zapadnoevropsku prosvjetiteljsko-racionalističku kulturu i civilizaciju, a nakon toga žuđeno oslobođenje poslije Prvog svjetskog rata i ulazak u srbocentrični kulturnoidentitarni koncept jugoslovenske kulture, da bi se taj koncept povijesnog raskršća pretočio u titoistički koncept multikulturalizma i s njim usklađenog etnosocijalizma, uz prihvatanje modernističkih kulturnih vrijednosti.

U skladu s tim mijenjaju se i osnove interkulturnog dijaloga u dinamički pojmljenoj begić-vučkovićevskoj strukturi bosanskohercegovačke književnosti, ali i svaka od njenih sastavnica doživljava s tim promjenama svoj preobražaj. Begićeva metafora raskršća, nadalje, ukazuje na povijesne diskontinuitete, ali i na diskontinuirane tokove u povijesti nacionalnih književnosti na prostoru BiH. Naime, nakon polijezičnih struktura u osmanskom dobu u kojem je elitna kultura religiocentrična, a književnost pisana na perzijskom, turskom, arapskom, odnosno crkvenoslavenskom i djelimično na latinskom, jednojezičnost u elitnoj književnosti dolazi s bosanskim franjevcima, što je označilo npr. u slučaju Ivana Frane Jukića pad religiocentrične kulturne paradigme koju će zamijeniti prosvjetiteljsko-racionalistička. Na nešto drugačiji način od Jukićevog, slično franjevačkim kronikama, ovaj prelazak na narodni jezik zbit će se i u Bašeskijinom Ljetopisu, a u usmenoj književnosti jednojezičnost je ključno načelo i sastavnica dinamički pojmljene bosanskohercegovačke književnosti. Sad se raskršća zbivaju u okviru istog jezika, ali se interkulturna dinamička struktura bosanskohercegovačke književnosti ne odvija uvijek kao lovrenovićevski pojmljen integralan sistem. U njemu načelo kompozitnosti dolazi do izražaja npr. u doba Austro-Ugarske okupacije, kad postoje razdvojeni književni časopisi i s njima usklađena književna praksa, da bi se integrativnost sistema pojavljivala u onim zajedničkim časopisima kakav je bio npr. Kranjčevićeva Nada. Samoosvještenje tog dinamičkog modela zbit će se u čuvenoj Kršićevoj antologiji Sa strana zamagljenih, a integrativnost modela promatrana iz ugla Begićevih raskršća oformit će se i kod pisaca lijeve ideološke orijentacije između dva svjetska rata. No, integrativnost ne znači i potpunu homogenost dinamičkog sistema bosanskohercegovačke književnosti tokom druge polovine dvadesetog stoljeća. A kad je stekla pravo na institucionalno proučavanje i ovjeravanje, u Begićevo doba, bosanskohercegovačka književnost nije se u svom dinamizmu mogla homogenizirati i formirati samo jedan vrijednosti centar, nego je držala do svoje nacionalne policentrinčnosti i nacionalnih književnih tradicija kao svojih interkulturnih sastavnica. To je važno naglasiti, jer njenog samoosvještenja i institucionalnog ovjeravanja ne bi bilo bez ključne ideološke formule – titoističkog etnosocijalizma. Nju je iskoristio Begić, ali i Vučković, baš kao i drugi kritičari i znanstvenici koji su u društvenoj praksi izborili pravo na njeno akademsko izučavanje i terminološko ovjeravanje unutar akademskih institucija.

Ali, baš ona omogućit će nacionalizmu ulazak u kulturno polje. Etnosocijalizam kao multikulturalizam djelovao je u nacionalnom smislu emancipatorski, dok je nacionalizam ulazeći u njegov kulturni horizont išao s maksimom da će autentičnije riješiti nacionalno pitanje i kulturnu politiku od etnosocijalizma u čijim je okvirima ideološki mogao rasti. Onog časa kad je uspostavljen model dinamizma bosanskohercegovačke književnosti, kad su nacionalne kulture izgradile svoj nadsistem, nacionalizam ga je iz ideološkog podnožja počeo razarati, da bi u ratu i nakon njega onaj akademski dovršio taj proces. Begić-Vučkovićeva dinamička struktura bosanskohercegovačke književnosti i njen interkulturni kanon danas u akademskom prostoru postoje tek u rudimentarnim oblicima. A o Begićevom odnosu prema nacionalizmu upečatljivo svjedoče Savo Vučić i Juraj Martinović: „Nekoliko godina poslije Simpozijuma, pošto su nacionalne ideologije snažno zahvatile više nauku o književnosti i književnu kritiku nego samo umjetničko stvaralaštvo, iscrpljujući se u razgraničenjima i utvrđivanju granica, sporeći se oko pripadnosti pojedinih pisaca, ustoličavajući čak nacionalnu pripadnost kao vrijednosni kriterij, Begić će, kako navodi Vučić, zapisati u bilježnici nazvanoj Na traci vremena da je ‘nacionalizam u književnosti i umjetnosti danas poruga intelektu’. A u jednom od svojih posljednjih tekstova, intimnom zapisu načinjenom u bolesti u Francuskoj 1983, reagirajući na članak Josipa Vidmara u Teleksu s motom Svako o svome i evocirajući sjećanja na vlastite slovenačke teme, Begić će s gorčinom i blagom rezignacijom zabilježiti: ‘No ostaje moja književnička nelagoda. Naime, u duhu ranije pomenute logike (svako o sebi) pitanje mi se nameće: kad sam došao na Orly, na kartonu u rubrici: nationality napisah: Yougoslave, sve drugo bilo bi smiješno ili sumnjivo. O kojim onda piscima, djelima, književnim pojavama ja takav kakav sam još uvijek imam bar pravo da pišem? To je moj jugoslavenski tarih nadomak Švicarske. Zalud ću ga sastavljati, kao studiju, pjesmu ili esej, putopis, uspomenu’”[33]

A ta poruga intelektu, koja je danas zauzela akademsku moć, porazila je Begićev koncept sintetičke poetske kritike i njegov koncept bosanskohercegovačke književnosti. Onda kad se poziva na Begića kao svoj argument, kad ga maksimalno krivotvori, ona ovog jugoslovenskog multikulturalistu svodi na svoju getoističku fantazmu o predtitoističkom bošnjaštvu, reduciranom na islamocentričnu identitarnu naraciju i zarobljenom u svoju osmanofiliju i predmoderni narativni sistem, bošnjaštvu fobičnom od susreta s drugim.

 

Literatura:

1. Midhat Begić, Raskršća, knj. IV, Sarajevo 1987.
2. Endru Baruh Vahtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, Beograd, 2000.
3. Nedžad Ibrahimović, Čitalac na raskršću, uvod u Midhata Begića, Tešanj, 2001.
4. Juraj Martinović, Kontroverze i kontinuiteti u Begićevim shvaćanjima bosanskohercegovačke i muslimanske književnosti, dostupno na Internet adresi: postjugo.filg.uj.edu.pl/baza/files/…/muslimanska-knjizevnost.pdf.
5. Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb, 1997.
6. Luj Altiser, Ideologija i ideološki državni aparati, Beograd, 2009.
7. Nikola Bertolino, Vreme inkubacije, dostupno na Internet adresi: www.sveske.ba/bs/content/vreme-inkubacije,
8. Enver Kazaz, Neprijatelj ili susjed u kući, Sarajevo, 2008.
9. Zbornik radova: Međunarodni naučni skup Midhat Begić 1911-2011, život i djelo, Sarajevo, 27.10. 2011.
10. Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici, priredili Ivan Lovrenović, Vojislav Maksimović, Kasim Prohić, Svjetlost, Sarajevo, 1984/85.

 



[1] U ovom radu pojam idelologije upotrebljava se u okviru Altiserovog određenja koje odlično sumira Vladimir Biti na sljedeći način: „Althusser ideologiju definira kao sustav predodžbi, sastavljen od ideja, pojmova, mitova i slika u kojemu ljudi žive svoje imaginarne odnose prema stvarnim uvjetima postojanja.“ (Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb, 1997) Šire o pojmu ideologije i ideoloških aparata države vidjeti u: Luj Altiser, Ideologija i ideološki državni aparati, Beograd, 2009., dostupno na internet adresi: https://transmediji.files.wordpress.com

[2] O Begićevom kritičkom djelu objavljena je jedna sintetska studija (Nedžad Ibrahimović, Čitalac na raskršću, uvod u Midhata Begića, Tešanj, 2001), jedan zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa (Međunarodni naučni skup Midhat Begić 1911-2011, život i djelo, Sarajevo 27.10. 2011, te niz radova.

[3] Juraj Martinović, Kontroverze i kontinuiteti u Begićevim shvaćanjima bosanskohercegovačke i muslimanske književnosti, dostupno na internet adresi: postjugo.filg.uj.edu.pl/baza/files/…/muslimanska-knjizevnost.pdf

[4] Isp. N. Ibrahimović, nav. djelo

[5] Isp. Endru Baruh Vahtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, Beograd, 2000.

[6] Pojmovi titoizam, etnosocijalizam, liberalni titoizam u ovom radu upotrebljavaju se kao oznake složene ideologije koja se bazirala na nekoliko temeljnih parola: bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda i narodnosti, Narodno-oslobodilački rat kao dvostruka revolucija, nacionalna i klasna, socijalizam sa humanim licem, demokratski centralizam itd. Istodobno, ovi pojmovi označavaju evolutivnu ideologiju koja se mijenja od napuštanja staljinizma, preko totalitarnog titoizma do onog liberalnog iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pojam etnosocijalizam u ovom radu odnosi se na ideološku formulu prema kojoj su u titoizmu narodi i narodnosti Jugoslavije doživjeli oslobođenje nakon pobjede u ratu i izašli iz povijesnog mraka u svoje žuđeno bratstvo i jedinstvo. Etnosocijalizmom se označava i ideologija na osnovu koje je uspostavljeno i mijenjalo se tadašnje federalno uređenje države. Oba pojma podrazumijevaju da su dva osnovna društvena subjekta te ideologije radnička klasa i nacija, a Savez komunista Jugoslavije je njihova stalna avangarda koja neprestance realizira revoluciju kao nezavršen proces s njenim utopijskim ciljem – komunizmom.

[7] Isp. Nikola Bertolino, Vreme inkubacije, dostupno na internet adresi: www.sveske.ba/bs/content/vreme-inkubacije, 7.1. 2018.

[8] O tome šire vidjeti u: Enver Kazaz, Neprijatelj ili susjed u kući, Sarajevo, 2008.

[9] Milovan Đilas, Anatomija jednog morala, Nova misao, br. 1, Beograd 1954.

[10] Paradigmatski primjer takvog propitivanja moralnog središta ideologije jesu Begićeve ocjene Selimovićevih romana, a naročito Tvrđave, u povodu koje iznosi sljedeći stav: „Više no Andrićevo, Selimovićevo djelo je izašlo iz njegova doba, ličnog i generacijskog iskustva. Ono je istog kvaliteta kao i Andrićevo u pogledu teksture, stila i književnog obzira, ali je mnogo puta modernije u pogledu zasnova fraze podsjećajući nerijetko na stil Thomasa Wolfea i njegov roman Osvrni se na svoj dom, anđele. Ono sadrži izvjesnu veoma značajnu notu našeg socijalističkog vremena revolucija, prevrata, čistki, suđenja po unaprijed pripremljenim presudama itd. sa svim elementima dekora naše epohe. To je djelo već danas dokaz mogućnosti cjelovite kritike savremenog čovjeka i stvarnosti u njenim goropadnim ispoljenjima političkog nemorala i punog razvrata u ucjeni, špijunstvu, presudi, mučkom ubistvu. To je roman političkog morala i policijskog nemorala u svoj njihovoj XX-stoljetnoj širini.“ Midhat Begić, Istraživanje ljudskih sudbina, Raskršća, knj. IV, str. 369-370.

[11] Midhat Begić, Raskršća, knj. IV, Sarajevo 1987, str. 276.

[12] Isto, str. 278.

[13] Isto, str. 278.

[14] Isto, str. 291.

[15] Isto, str. 286.

[16] Isto, str. 286-287.

[17] Juraj Martinović, nav. rad, dostupno na Internet adresi: postjugo.filg.uj.edu.pl/baza/files/…/muslimanska-knjizevnost.pdf

[18] Isp. Juraj Martinović, Apsurd i harmonija, Sarajevo, 1973, izvrsnu studiju o djelu Frnaca Prešerna, i Poezija Dragotina Ketteja, Ljubljana, 1976.

[19] Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 295.

[20] Juraj Martinović, nav. rad, dostupno na navedenoj internet adresi

[21] Isp. Risto Trifković, Panorma savremene bosanskohercegovačke poezije, Sarajevo, 1961.

[22] Isp. Mak Dizdar, Panorama savremene bosanskohercegovačke proze, Sarajevo, 1961.

[23] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, „Begićev paradoks“, Međunarodni naučni skup Midhat Begić 1911-2011, život i djelo, Sarajevo 27.10. 2011.

[24] Juraj Martinović, nav. rad, dostupno na navedenoj internet adresi.

[25] Na sličan način odnos Saveza komunista BiH prema novim zbivanjima u sferi jezičke i kulturne politike ocjenjuje i Šaćir Filandra u knjizi Bošnjačka politika u XX vijeku, Sarajevo, 1998. U ovom djelu on komentira odnos SK BiH prema sporovima u i oko književnosti, konkretno spor nastao nakon objavljivanja Isakovićeve antologije Biserje, 1973: U rezidencijalnom objektu na Stojčevcu kod Sarajeva komunisti su se znali izdvojiti i razmatrati otvorena pitanja. Pravila razgovora bila su takva da se odabranim učesnicima dozvoljavalo slobodno iznošenje mišljenja, bez straha od političke odgovornosti. (str. 267)

[26] Šire o tome vidjeti u: Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici, priredili Ivan

Lovrenović, Vojislav Maksimović, Kasim Prohić, Svjetlost, Sarajevo, 1984/85.

[27] Tadašnje znanstvene rasprave o bosanskohercegovačkoj književnosti mogu se pronaći u knjizi: Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici, priredili Ivan Lovrenović, Vojislav Maksimović, Kasim Prohić, Sarajevo, 1984/85, koja je izašla u okviru velikoizdavačkog projekta Savremena književnost u BiH u pedeset knjiga, Svjetlost, Sarajevo 1984/85.

[28] Ivan Lovrenović: „Stare osnove i nove vertikale“, u: Savremena književnost Bosne i Hercegovine u književnoj kritici, Sarajevo, 1984/85, str. 16.

[29] Bibliografiju ovog vrsnog projekta uradio je Jozo Džambo (dostupno na Internet adresi ivanlovrenovic.com), a čini se da je danas taj projekt u velikoj mjeri marginaliziran ili čak i potpuno zaboravljen usljed dezintegrativnih kulturnoidentitarnih politika u suštini nacionalistički orijentiranih vlasti.

[30] Slavko Leovac, Svetlo i tamno, pregled književnosti Bosne i Hercegovine od 1918. do 1956, Sarajevo, 1957.

[31] Midhat Begić, „Uz književna kretanja u Bosni i Hercegovini poslije oslobođenja“, Raskršća, knj. IV, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 56-57.

[32] Najdalje u tom pogledu i teorijski najubjedljivije otišla je Nirman Moranjak Bamburać, koja je prostor raskršća promatrala u njegovoj kulturnoidentitetskoj funkciji i koja interkulturnu komunikaciju raskrsnice promatra u ravni jezika prostora. Detaljnije vidjeti u: Nirman Moranjak-Bamburać, Povlaštena raskrsnica. Metafora raskrsnice i jezik prostora i njegovi efekti, Forum Bosnae, 5, 1999.

[33] Juraj Martinović, navedeni rad, dostupno na naprijed pomenutoj Internet adresi

Komentari nisu dozvoljeni.