Boris Budimir, Tri pjesme

Kanaanci  Zalud bi danas bilo Kao Aleksa Šantić klicati Da ostanete ovdje. Jer su vas vaši televizori I monitori i mobiteli Ko crvotočine usisali I vi ste već prošli Svojim Kanaanom. I vidjeli ste da I tuđe sunce grije. Ta, i toliki su prije vas Bili u toj zemlji tuđinovoj I vi vidite da ih je ogrijalo To sunce tuđinovo, Ali mudro zatvarate jedno oko Na njihova izmoždena lica I u samoobrani se oglušujete Na njihov nahereni govor. Uostalom, može li biti protuargumenta Molećivom pogledu djeteta Dok govori da bi na ekskurziju? Ili razočaranom glasu supruge Nakon druge godine Bez posla? Zato, prije nego krenete Uspnite se na jednu Od naših ozelenjelih gradina I kao sokol nad svojim poljem Odlučno zaokružite pogledom. A onda skupljene slike Jednu po jednu, ko cigle Obiteljske kuće Čvrsto uzidajte u svoje sjećanje. Jer će se sve promijeniti! I vi ćete se promijeniti. A mi koji ostajemo kosit ćemo I vaša grobna polja I održavati zvonik.    Stajali smo podno kapele Stajali smo podno kapele Promrzli i pokisli od proljetne ćudljivosti A načičkani grobovi Malog seoskog groblja Uporno su se već decenijama otimali Otklizati niz tipičnu strminu Bosanskog brdskog pejzaža Bosanske povijesti Bosanskog identiteta  Lica naših didova i baba Amidža i daidža Poginulih za ovog i za onog rata Ugrađena u vječnost crnog mramora Netremice su nas gledala I šutke u potpunosti razumijevala, Kao i birvaktile Kao da su tu Kao da još uvijek žive Ono što mi živimo  Skeptični i pragmatični vjernici Kakvi već jesmo u ovom kraju, Zgledali smo se u pauzama Od slušanja svećenikova blagoslivljanja I zazivanja dobre godine i obilja plodova Jer mi smo ovdje ionako svikli Za sve se izboriti sami; I kažem, zgledali smo se tako Pratili ko je s kim I laprdaju li i drugi pod misom O dobroj rakiji i sinoćnjoj kafani  Možda je oštri vjetar sa Zabrđa Premještao misli na pravo mjesto Možda je neumoljiva proljetna kiša Napokon uspjela isprati one nečiste, A možda su i lica naših pokojnika Progovorila onostranom mudrošću Iz srca tame, iz same Smrti Ali sve mi se tada rastvorilo: Novopečeni velmože i sirotinja Iz propalih tvornica propalog socijalizma, Zaslužni ratnici i zaslužni gastarbajteri, Stranačka elita i taze svršena akademska mladost U potrazi za poslom i stanom, Nemirni školarci i dostojanstveni penzioneri - Svi smo isti stajali Podne te male i bijedne kapele  Život nas je u ovoj stiješnjenoj Lašvanskoj dolini sapeo jedne za druge I mi danas stojimo ulančani Poznavanjem do u tančine Tuđih obiteljskih povijesti Nepreglednim krvnim vezama Međusobnim tabuima i pokojim preljubom Dugim pamćenjem koliko nam je tko valjao I još dužim tko nam je ostao dužan; Svirepi u svom humoru I sladostrasni nad tuđom mukom, Svi smo isti stajali Podno te male i bijedne kapele    Stećak Veselka Koromana  Pepeljasto sijed I lica okamenjena, Miran baš kao mudrost starca Sjedio je pred nama Stećak Veselka Koromana Načitane su glave nabrajale Utjecaje od nadrealizma Pa naovamo I vezle nisku udivljenja I pohvala jednoj poetici Sve tačno i sve kako i priliči Sabranom životnom djelu Bez ijedne riječi i miran Baš kao prorok što je odavno Nadišao svoje tijelo, Sjedio je pred nama Stećak Veselka Koromana Tek je za kraj, sami samcati kraj Pročitao još jednu svoju pjesmu I rekao da je njegovo djelo Dovršeno i više se nema što dodati Pozlaćen suncem prosijanim Kroz musave zavjese Akademije i nekoliko života Ostavljenih iza sebe, Miran poput Leonarda Cohena U oproštajnom albumu Sjedio je pred nama Stećak Veselka Koromana