Branko Ćopić, Bosna

Bosna je zemlja prepuna čari, Trepeta šuma i bljeska vode, Brda joj kite gradovi stari, Nad njima sinji oblaci brode. Čini se, to je začaran kraj Kroz koji vilu progoni zmaj. Duboke gore svečano ćute U mirnoj sjenci bez ljudskog zova, Tu medo tapa niz tajne pute, A obnoć huče premudra sova. Na proplancima, sve ti se čini, Igraju vile na mjesečini. A vjeverice – uz trku mnogu - repova trista, hiljadu nogu!- Na glavu Bosnu staviti mogu. I duh rudarski s punom paradom: S pijukom, lampom i dugom bradom, U kristal kucka, kamenje para, Kroz Bosnu traži rudišta stara, Pod zemljom brdo gvozdeno buši, Uz vreli izvor obojke suši. U gori stijena trepti k’o živa, Niz nju se voda studena sliva, Biserom gori najmanja kap. A već u klancu, blještav k’o srma, Potok se ruši s kamena strma I pravi prvi pjenušav slap. Na kraju – gledaj – rijeka se vije, Matica brza sredinom bije…