Roberta Nikšić, Otmica Europe

Roberta Nikšić (Mrkonjić Grad, 1982) odrasla je u Velikoj Kladuši, diplomirala na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Ženske studije završila je u Zagrebu. Objavljivala je prikaze/recenzije u časopisima Bilten Franjevačke teologije, Bosna Franciscana i Motrišta, kratke priče, osvrte, kolumne i reportaže u reviji Svjetlo Riječi, znanstvene članke teološke provenijencije u Journal of the European Society of Women in Theological Research. Otmica Europe prva joj je zbirka poezije (Društva prijatelja knjige „Milivoj Cvetnić“, Hrvatska Kostajnica, 2017)

    Otmica Europe

Stjepanu Kelleru (1892-1933)

Misli mi smrskaj čekićem kao orah u ljusci da se ne sjećam i ne osjeća vatom mi nježno začepi usta i uši da ne vrištim jezu u njihovim očima krv iz njihovih grkljana na našim rukama. Jučer Ukrajina, danas Sirija sutra `ko zna koja Veži mi ruke u čvor i nazuj tenisice lijevu u desnu i desnu u lijevu da pobjegnem brže bolje glavom bez obzira misli i sjećanja u prvi podrum mrkle tišine i upokojim se bez krika i bijesa među davno mrtve i zaboravljene.   Popudbina Pišem samo o onome čega se sjećam. Kada omeđujem prostore zavičaja, sjećam se Jedne ulice, od njena početka pa sve do kraja Vedre, osunčane, pune obećanja – praktične popudbine za sva putovanja. Ali sjećanja su varljiva, dekadentna. Danas je na samrti, zapuštena i oronula ta moja ulica, Ostavljena da skapa od samoće, otuđenosti i ljudske gluposti. A kud ću i što ću s tim teretom?   Samoća Iza mojih prozora kiša lije i nepomičnost neka raste u meni. Ispraćam listopad, studeni, prosinac Kao grobove. Nad njima nestaje svake jedinstvenosti. Ispraćam i čekam. Iznova, štrik pun tuge prostirem, već sviknuto, stol za četvero, za troje postavljam. U dvorištu kopne snjegovi, cvatu jabuke i zumbuli, vjetar nosi svenule listove. Ispraćam ih. Čekam.   Sanjkanje Jurimo u bjelinu poznatih topografija Mirišu na spokoj ta mora te zemlje bjeline Dok neuhvatljiv neki smisao prolaznosti klizi niz vene I nebo što se osipa uvire u tijelo kao iskupljenje I snijeg kopni, nestaje A svijet još stao nije.   Snijeg Kako samo bezbrižno snijeg pada, A djed i ja šetamo uz izloge U opipljivoj svečanosti zatišja I večeras Snijeg sve jednako pada Na prozore u djetinjstvo, krovove ostavljenih i čeznutih gradova, Melankoliju naših mladenačkih ljubavi Na naše bolesti, samrtne postelje i rake. Snijeg tako bezbrižno na sve jednako pada I pada I pada.   U proljeće U proljeće procvale voćke razbiju monotoniju smoga Bijelom koprenom zastru kužni zadah nervoze, pospanosti, betona i bijednih kućeraka što rastu uz pruge za nikud. Proljeće ih zanosi i budi, donese s polenom neke stare sanje s udaljenih deponija bijele plahte na vjetru, male replike njih samih, idilu Recikliram te ostatke u šarene kolaže, pažljivo odlažem u ladicu s natpisom Probuditi u iduće proljeće.   Bosanska zima Svu noć snijeg je padao. Do jutra prekrio sve naše nedostatke, naglasio ljepote. Jelku posječenu za Božić posadila sam u cvijetnjak, do jabuke. Pomislila sam, ako je ova naša studen iznenadi, ako se izgubi, obnevidi pod bosanskim maglama i ako joj nenadano ovo naše ubogo sunce prosine, možda se tako zaželi života i pusti korijenje. Sve sam je tako sadila, milovala i šaputala vidi mene, nemam ni ja korijenja pa sam se primila.   Vizija Ponekad sanjam Ja sam bogata Moji tavani, podrumi, Ormari i sve ladice Puni su raznih blaga Izjutra otvaram zračim ormare Jer u njima se gnijezde cvrkutave ptice Trčim, otvaram prozore Puštam ptice A ulaze mi nebo sunce I nove pjevice ptice Zajedno gradimo nestale gradove Niču nam nježna carstva Rijeke mira obilja Potoci blagosti Dovoljna je jedna riječ i brda premještamo mora isušujemo mrtve kosti pridižemo. Jasna je to vizija Pjesnici sjede s desna od Boga.   Dijana Zadnji put kad sam je vidjela Prodavala je polovne torbe Prije toga bobe od aronije Suve listove Sva ožilavila okvrgavila Ko moja stara jabuka Savila se pod teretom Što prirode što godina Veli mi Ćere joj se srame Što ona tako staru robu prti i prodaje Sva radosna sva ljubopitljiva Tako žilava, tako okvrgavila Tako ostarila Ima u njoj neke neizrecive snage, neke neviđene ljepote Ko moja stara jabuka što u proljeće procvjeta a s ljeta donese zrele plodove.   Noli me tangere Gledala sam ljude. U limenim mislima žive, limeni udišu zrak. Tramvajima i kolodvorima u iznurenim licima, umornim odjelima, prolaze. U svaku im poru i svaki džep po jedan život stane. Jedan za trnje, Jedan za zvijezde, Jedan za sjećanje. Jedan za zaborav... Neka druga u meni, zaboga ne ja, Vidi ih. Čuje ih. Riječi joj prilaze, Male, Namrgođene, Ojađene, Ponižene, Stisnute, Šutljive, Limene... Uzima ih na sebe. Nosi. Bože, koliko još života mora čovjek proživjeti da dočeka tu jednu smrt: – dok njene misli ne miruju, Moje spavaju snom pravednika. Komotno je u njima.