Budimir, jedna sudbina

Katkad se sudbine ljudi, čiji se životi inače kreću Kolosijecima usporednim, nepovezanim, U jednom trenutku dodirnu i kobno spletu, I jest zagonetno kako se to događa, Ali tvoja prava tema, tvoje neodbacivo breme jest: Kako taj trenutak, potom, nikad ne prolazi Nego kao mora što određuje unutarnji život potomaka, Tvoj život, Traje preko svih ovih godina, preko vremena, Kada već odavno nema onih Kojima se dogodio, Koje je zameo. Ima u ovome spisu-sjećanju mjesto na kojemu se spominje tvoj otac Kao redatelj-amater koji je s diletantima u Hrvatskoj čitaonici Predstavljao Jeftićevu dramu Fra Jukićevo znamenje, i kao onaj Koji bi bio zvan na čaj kod Budimirovih u njihovu veliku kuću iznad Grada na Ključkoj cesti s ogromnim vidikom na cijelu kotlinu i prema Sjeveru, prema dalekom tmastomodrom masivu Čemernice, kada bi Preko ljeta iz Beograda, tih kasnih tridesetih godina stoljeća, u V. Kod brata Sime dolazio glasoviti klasični filolog i poliglot, slijepi Profesor Milan Budimir, čovjek živa i komunikativna duha, pa je Tražio nekoga u V. s kime može razgovarati na kojemu od svojih Dvanaest jezika, francuskome u ovom slučaju. (Zabilježeno je kako je Profesor objašnjavao porijeklo svojega znanstvenog zanimanja: „Majka Jovanka je govorila ikavski, otac ijekavski, i eto korena moga interesovanja za filologiju!“ A u njegovim biografskim podacima stoji I ova notica: „Posle završene osnovne škole u rodnom mestu, zahvaljujući svojim komšijama muslimanima, dobio je 1902. godine stipendiju za dalje školovanje. Tada postaje đak klasične gimnazije u Sarajevu i u njoj uči do 1910. godine.“) Na spomenutom mjestu već je izdaleka nagoviješteno zlo i muka, pa Ipak je ono prožeto stanovitom toplinom, iluzijom idiličnosti, sloge. Neće, potom, proteći mnogo vremena, tek koja godina, a pakao će Sići na zemlju: hiljadudevetstočetrdesetprva. Uzdržan inače, i Programski hladan, strogo činjeničan, tada župnik-ljetopisac na Trenutak popušta, pa mu bilješka zvuči gotovo kao krik: „Strašni građanski rat nastao je u našoj državi.“ Ali se odmah vraća svomu pravom pozivu – bilježenju kratkih, suhih podataka, a oni, skupljeni Na određen način, govore više nego debeli svesci i dugi govori: Travanj. Proglašena je Nezavisna Hrvatska država (tu je i Bosna sa Hercegovinom). Poglavnik Dr. Ante Pavelić, zamjenik Dr. Osman Kulenović; za vrbasku banovinu: Dr. Viktor Gutić, stožernik. Novom poretku vesele se muslimani i Hrvati, a Srbi su silno zamišljeni i žalosni. U novu ustašku vojsku primaju se samo katolici i muslimani, prijavljuju se i dragovoljci. Židovi se progone i pravoslavci, kod velikih trgovaca u radnju postavljeni su komesari, koji od prodane robe neki dio novca predaju državi. Svibanj. Čuje se da ima Srba, oružanih četnika u Krajini; kazuje se, da su u jednom selu niže Banje Luke ubijena 2 njemačka vojnika, 2 hrv.ustaše, te da su 100 Srba težaka Nijemci strijeljali, a u Sanskom Mostu da je obješeno nekoliko  Srba. Nekidan su Nijemci izdali proglas, da će za 1 Nijemca ubiti 100 Srba. U Banjoj Luci 200 metara od banovinske zgrade moraju se Židovi i Srbi  iz stanova iseliti. U bivšoj vrbaskoj banovini pravoslavni zovu se službeno „grčko-istočni“. U Varcaru svi financi grčko-istočne vjere otpušteni iz službe. Za cestare postavljeni su neki katolici i muslimani. I žandari pravoslavne vjere su otpušteni u mjesecu lipnju. Srpanj. Svi grčko-istočni svećenici u našem kotaru sa familijama zatvoreni su bili u noći 11-12./VII. i slijedeće noći odvezeni su prema Srbiji u autobusima. Nijesu predali oružja dva seljaka grčkoistočne vjere iz Surjana, te su strijeljani po žandarima kod sudske zgrade u Varcaru, prijavili su ih i svjedočili njihovi susjedi grčkoistočne  vjere. Na 24./VII. došlo u Varcar  205 osoba Slovenaca, jer su ih iselili Nijemci iz Maribora i okolice; smješteni su u škole, a poslije neki u bogatije gradske kuće grčkoistočnih. Srbi i komunisti oko 25./VII. digli ustanak u Drvaru. I mi dosta straha podnosimo, jer ih ima u Mliništima i na Štrbini. Eto sasvim dovoljno naznačene i postavljene scene za ono što dolazi. U travnju 1941. za kotarskoga predstojnika „po zagrebačkom nalogu“, Kako obavještava ljetopisac, postavljen je „svršeni filozof Josip L., rođen u Jajcu 1914.“ (to je naš redatelj-amater i znalac francuskoga), A „u gradu je osnovano Narodno vijeće: župnik, paroh, imam i drugi građani (njih oko 15), predsjednik: Matija Stipančić, trgovac“. Ne Bijaše to ništa do cinična simulacija civilne vlasti, kulisa iza koje su Ubrzo krvavu politiku banjalučkoga stožernika Gutića marno počeli Provoditi lokalni ustaški kletvenici, povjerenici i oružnici. Na dan 12. Svibnja ljetopisac bilježi: „U Banju Luku otjerani su iz našeg grada: Đorđo Roljić (ubijen je), Pajić (vraćen) i Simo Budimir.“ Mnogo puta kroz cijelo djetinjstvo i kasnije, u majčinim kazivanjima, Stegnutim i gorkim, ponavljale su se uvijek iste rečenice o tome: „...onda smo čuli da su uhapšeni i odvedeni Roljić i Budimir, i dok je otac  na sve strane skakao, raspitivao i poručivao da ih se mora osloboditi, Roljić je – kako smo kasnije saznali - ubijen odmah na početku Maloga Pravca iza Starog Sela pokraj onoga velikog kamena uz cestu, a Budimira je progutao mrak. Tada je on zatražio da ga razriješe, a oni nisu bili zadovoljni njegovim protivljenjem progonu Srba, pa su ga već krajem svibnja smijenili.“ Na drukčiji način od dvije godine mlađega brata Milana, i Simo je bio Čovjek jak, s impresivnom biografijom. Rođen 1889. u Varcaru od Oca Đure, sitnog trgovca-zemljoradnika, i majke Jovanke, domaćice, Izučio je ekonomsku školu u Madžarskoj, te još za Austro-Ugarske Počeo raditi u V. kao kotarski ekonom. Na nedatiranoj  i Neubiciranoj fotografiji vidimo ga, stasita i lijepa muškarca, pod Punom opremom pripadnika  skijaških jedinica na služenju roka U vojsci Monarhije. Kao srpski dobrovoljac u bitki na Ceru u Kolovozu devetstočetrnaeste dopao je teških rana. Zarobljen je i Prebačen u neku zatvorsku bolnicu u Austriji. Otkrivši da je u Godinama aneksijske krize bio u komitskim odredima Voje Tankosića, bečke vlasti ga osude na smrt. Uoči same egzekucije, uz Pomoć nekoga liječnika Čeha, uspije pobjeći i dohvatiti se Italije. Kako je prezdravio, što je radio, o tome ne znamo ništa, ali je Pretpostaviti da, energičan i poduzetan, nije patio od bespomoćnosti. U Bosnu i u Varcar vratio se pred kraj rata. U novoj državi Budimir Se svim svojim moćima dao na podizanje kraja. Ideali srpskoga Nacionalizma starog kova i nova ideja troplemenoga jedinstva nisu Se u njemu spajali kao pokvarena politika, nego su se skladno stapali U okvir za punu posvećenost i predanost konkretnom razvoju i Dobrobiti ljudi i kraja. Poslije rata ponovo radi kao sreski ekonom, Zatim je dvaput biran za načelnika opštine Mrkonjić-Grad, a 1935. na Jevtićevoj listi izabran je za narodnoga poslanika sreza u Skupštini. Iz poslaničkoga kluba vladine većine izbačen je zbog glasanja protiv Zakona o prihvaćanju konkordata između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana. (Upamćeno je kako je poslije toga njemu i grupi Istomišljenika na kolodvoru u Banjoj Luci priređen veličanstven Doček, te da su kroz centar grada nošeni na rukama.) Putovao je 1937. U Bugarsku na poziv mitropolita Stefana, koji mu je darovao dvije Vrijedne ikone za crkvu što ju je kanio podići u selu Podbrdu. Kada Na izborima 1938. nije ponovo izabran, vratio se s istim žarom poslu Sreskoga ekonoma. Unapređenje poljoprivrede, pčelarstva, peradarstva, Stočarstva, uvođenje rasne stoke, izgradnja putova, vodovoda i česama U selima, zadružno organiziranje gradskih zanatlija, stvaranje fondova Za školovanje i opskrbu siromašnih djevojčica i dječaka - u takvim Pregnućima nalazio je Budimir svoja zadovoljstva i ispunjenja. Izgleda Da je posebnu strast gajio za sađenje monumentalnih drvoreda; takav Jedan bijaše dug sedam kilometara uz ravnu cestu kroz Bilajce zvanu Veliki Pravac, zasađen plemenitom jabukom. Uništen je u Novodobnim adaptacijama, proširenjima i asfaltiranjima ceste. Taj drvored i ta cesta bilo je i zadnje od Budimirova djela što su Njegove oči gledale: njome su ga onoga 11. svibnja ustaše odvodile U Banju Luku, u Crnu kuću. U lipnju je prebačen u Zagreb, odakle Je sinu Velimiru poslao dopisnicu sa šturom viješću da ih vode Nekamo u Liku. Više od toga zadugo poslije rata, godinama, o Sudbini Sime Budimira nitko nije uspio saznati ništa. Po Velimirovu kazivanju: „Ni moj stric, Simin brat, Milan Budimir, profesor univerziteta u Beogradu, koji je bio dobar prijatelj sa tadašnjim ustaškim funkcionerom Milom Budakom, nije uspeo da Simu preko Budaka spase.“ Tek u najnovije vrijeme, s prvim Desetljećem Dvadesetprvoga vijeka, saznalo se: i Simo Budimir je Među žrtvama što leže u strašnome Jadovnu. A naš znalac francuskoga, svršeni filozof i nesuđeni kotarski Predstojnik? I on je odveden, samo od drugih pobjednika i nešto Kasnije, u marševima smrti četrdesetpete. Kako se on nosio sa svojim Udjelom u sudbini Sime Budimira? Je li se zadovoljavao time što nije Znao da je odveden, i da je nešto pokušavao kad je saznao? Ili se Grizao? U prilog mu idu neka kasnija svjedočenja da je u nepunih Mjesec dana svojega nevoljnog predstojništva doista činio sve što je Mogao da spriječi ili ublaži zlo. U feljtonu što ga je desetljećima Kasnije u sarajevskom režimskom glasilu Oslobođenje objavljivao Poznati banjalučki publicist s pristupom Udbinim arhivima, Objelodanjene su pojedinosti o tome da je čak i ozbiljno riskirao. Za te detalje obiteljsko pamćenje nije znalo. Kada je nad svojom Grobnicom, nikad utvrđenom, bezimenom, vjerojatno masovnom, U zadnjem času, očajan, mislio na svoje najbliže, na svoje rođene, Koji ga čekaju i nadaju se, je li mu se Budimirova sudbina, i onih Što njega čekaju i nadaju se, javila kao ogledalo ili odjek vlastite? Može li biti da mu je to bila zadnja slika-misao? Ili je ta duša već Bila pusta i prazna. Ništa o tome ne možeš znati. A što je s tobom? Što znači to, da dvije davne sudbine, Dva života što su se inače kretala kolosijecima Usporednim, nepovezanim, Pa se kobno dodirnula u jednom jedinom trenutku Postanu tvoje neodbacivo breme I određuju tvoj unutarnji život, Preko svih ovih godina, preko vremena, Kada već odavno nema onih Kojima se taj trenutak dogodio, Koji ih je zameo?

Ivan Lovrenović