Ivan Lovrenović

Dobri Pastir, I-IV, 1964, Sarajevo

Na ovoj web stranici objavljen je 1. 3. 2023. članak Joze Džambe Tuđe blago. Sudbina bosanskih umjetnina i biskup Strossmayer. Uz članak priložena je bilješka o opširnom radu povjesničara dr. fra Brislava Gavranovića o problemu umjetnina iz triju bosanskih franjevačkih samostana koje je biskup Strossmayer prije 150 godina pohranio u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Premda zaboravljen, problem ni do danas nije pravedno riješen i skinut s dnevnoga reda. Ovdje donosim integralan rad dr. fra Berislava Gavranovića iz godine 1964. (I. Lovrenović)   

 

I

PITANJE BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH STARINA

Zanimajući se i za bosanske franjevačke starine, pisao je biskup Strossmayer 1. ožujka 1871. franjevačkom provincijalu fra Miji Gujiću u Fojnicu, da je čuo da u bosanskim samostanima ima dosta starina: kaleža, crkvenog posuđa, starih slika i raznih umotvorina. Zamolio je provincijala da mu te starine ustupi ako ih ima, a da bi on svaku stvar platio ili za nju ljepšu dotičnoj crkvi ili samostanu poklonio.[1]

U pogledu tih starina pisao je Strossmayer Gujiću i 10. travnja 1871. U tom pismu izjavljuje, među ostalim, i ovo: »Ja bih međutim gledao Vami stvar nadoknaditi. Na priliku: budeli u Vas starih slika, ja bi jih dao po vrsnih slikarih za Vas kopirati. Budeli kaležah, ja bi jih Vami u istoj formi i u istom kovu dao nove napraviti i t.d. Osim toga obvezao bi se posebnim pismom, da ako bi Bosna, što joj ja iz svega srdca želim, igda svoja postala, da se njezino blago umjetno ima njoj povratiti (potcrtao — B. G.) na tako mjesto staviti, gdje će Bosni na ures i mladeži njezinoj na korist služiti. Rado bi pako, ako Vi dopustite, u tu svrhu tamo Vami poslao jednoga našega umjetnika, sa upravo mladim Vašim svećenikom, o komu sam gori govorio«.[2]

Na prvo Strossmayerovo pismo — od 1. ožujka 1871. — odgovorio je Gujić istom 5. svibnja te godine ovako:

Preuzvišeni Gospodine!

Najprvo molim, da me imadnete ogovorena, da navele štovano pismo Preuzvišenosti Vaše, od 1. Marta t. g. na Me upravljeno, dosad nisam odgovorio, što uvaživši razloge moje, podpunose ufam od razborite dobrostivosti Vaše; Spomenutobo pismo primiosam na 9. rečenoga Meseca Marta, i upravo u ono. vrieme jesam spreman bio za činiti Kanoničku Vizitu, u Našim Samostanim, ter čineći Vizitu, ujedno jesam izviđo, i razpitivo: jedalise u istim Samostanim kakve starine nahode, i tako po nješto u tri starinska Samostana jesam spazio. Ali niti budući ja vješt vriednost prosuditi, niti budući u samoj mojoj vlasti, sa istim starinamah razpolagati, ovaj poso jesam ostavio do Naše Definitorialne Skupštine, na kojoj, pričastno Preuzvišenosti Vaše pismo, jesam pročitao, ter svismo jednodušno zaključili: Da Vam svaku moguću harnost pokažemo. Mah! Kako ja, tako i ostali nebudući vješti o valjanosti starinah suditi, Meni bih od Definitoria naloženo: Da predstavim Preuzvišenosti Vašoj, dabiste poslali kakva vješta umjetnika, kojibi znao o valjanosti starinah suditi, i štobi odobrio, mismo pripravni dragovoljno ustupiti. I dok ovo izvršujem, u najdubljem počitanju, s. prsten, i dobrotvornu pastirsku Desnicu celujući usuđujem se nazvati

Malovriedni sluga
Fr. Miho Gujić s. r.
franjevacah bosanskih Državnik.[3]

Odnosi između bosanskih franjevaca i biskupa Strossmayera bili su veoma srdačni. Strossmayer je zadužio Bosnu i njene franjevce mno­gim dobročinstvima, a upravo u ovo vrijeme školovala se bosanska franjevačka mladež u Đakovu pod njegovim okriljem, pa je Bosanska franjevačka provincija bila moralno prisiljena da udovolji njegovoj molbi.

Mladi naš svećenik o kojem Strossmayer govori u gornjem pismu Gujiću i kojeg je namjeravao poslati po starine u Bosnu bio je o. Antun Knežević, Bošnjak iz Varcara, tada duhovnik bosanske franje­vačke mladeži u Đakovu. Ovaj je bio u to vrijeme postavljen za žup­nika u svoje rodno mjesto Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad). Strossmayer je Kneževića veoma cijenio i povjeravao mu političke misije u Vojvodini i Beogradu kamo je išao da zainteresira srpsku diplomaciju za oslobo­đenje Bosne ustankom protiv turske vlasti. Strossmayer je želio i nadalje zadržati Kneževića kod sebe u Đakovu i zamolio ga da se zahvali na župi. Ovaj je bio pripravan udovoljiti biskupovoj želji, ako bi mu to dopustilo njegovo franjevačko Starješinstvo. Strossmayer je izjavio da će za to moliti Starješinstvo i odmah nadodao: »Vaše je Starješinstvo pridobro! Ja sam čuo kako kod Vas u Bosni imade starinskih Paramenatah, Kaležah, slika itd., pa sam zamolio Vaše Starješinstvo neka sve ustupi meni, a ja ću sve smjestiti u naš Muzeum u Zagrebu, da se tako starine učuvaju, i umjetnici okoriste, a Vaše je Starješinstvo moju želju izpunilo, te mi javilo nek pošaljem umjetnika koj će stvari probrati. U tu svrhu ja mislim Vas odpremiti s mojim umjetnikom Donegani-om. Pa kad je Vaše Starješinstvo u tolikoj stvari moju želju izpunilo, zar neće izpuniti i da Vi na moju poslugu ostanete?«.^[4])

Strossmayer je, uistinu, molio provincijala Gujića, u spomenutom pismu od 10. travnja 1871., da Knežević i nadalje ostane u Đakovu, ali provincijal nije mogao njegove želje ispuniti, jer je dobio pismo od neke osobe iz Đakova (Knežević neće da spominje ime te osobe) u kojem mu javlja da nikako ne dopusti Kneževiću povratak u Đakovo, jer ako se povrati da će bez ikakve sumnje sa Strossmayerom dignuti bunu i dovesti Austriju do rata s Turskom te tim u najveću opasnost dovesti kršćane i osobito bosanske franjevce. Ovo je pismo sigurno djelovalo na provincijala da je Kneževiću uskratio povratak u Đakovo i poslao  ga na župu u Varcar Vakuf. Tada je Knežević bio u Fojnici u poslu skupljanja starina.

Spomenuta izjava Strossmayerova Kneževiću da ga namjerava s umjetnikom Doneganijem poslati, u Bosnu po franjevačke starine djelovala je na tog vatrenog rodoljuba upravo porazno. Svoj trosatni razgovor o tom sa Strossmayerom zabilježio je u svojoj »Varici« koji glasi ovako:

»U Svibnju 1860 stiže mi poštom pismo iz Bosne, u kom mi se javljaše, kako me je naše Starješinstvo dignulo iz Đakova, i u moje rodno mjesto Varcar stavilo za Župnika. — Meni je ovo dosta nepoćudno bilo s više razlogah koje spomenuti nemogu, al sam se opet tješio misleći da ću moći onamo dosta koristiti našem ustanku.

Sutradan ranim jutrom dodje mi veleuč. dr. Egeduš, i reče: »Njegova preuzvišenost Biskup, čula je da ste postali župnik, al mi se čini da tako biti neće, jer nam sinoć svima za večerom reče: ako se bude moj glas uvažiti, kao što mislim da hoće, Dujo od nas hotići neće! On treba ovdje!...«

Mi u razgovoru, a biskupov pandur u sopu (u sobu!) stupi, te posli običajnog pozrava reče mi »gospodine! Preuzvišeni Biskup rekao je da budete dobri k njemu jutros u osam sahatah doći«.

Ja obećah, i u 7 1/2 sati dodjoh u Kancelariju. — Dok smo se ondje pozdravljali, Biskup izadje iz »Sale« i reče »je li to došao Spiro? nek idje ovamo!« Ja poletih, a on će po svom običaju »Faljen Isus!. Kako ste Spiro? hajdemo malo u bašču na šetnju!«

I tako sadjosmo u bašču pod »Residentiu« gdje se medju nama razplete sliedeći razgovor:

On »biste li za ljubav moju jednu stvar učinili?«

Ja »Ako je moguće pripravan sam i ovu moju šaku krvi za Vašu ljubav dati!«

On »Sinoć mi je stiglo pismo od Vašeg Starješinstva, kako ste stavljen za župnika. To je meni vrlo žao! Vi ste mlad; Vi ćete moći župnikovati i suviše ako uztreba! Ja bih želio da Vi ostanete u Djakovu; dakle hoćete li mi obećati da ćete se odreći župe, i ovdje ostati?«

Ja »Drage volje, preuzvišeni! samo neznam hoće li na to privoljiti naše Starješinstvo? Vi znadete da sam ja redovnik, i da moram izpunjavati zavjet s. posluha!«

On »To je moja briga! samo Vi meni obećajte što ja želim, i stvar će biti gotova! Vaše je starješinstvo pridobro! Ja sam čuo kako kod Vas u Bosni imade starinskih Paramenatah, Kaležah, slikah i td. pa sam zamolio Vaše Starješinstvo nek sve ustupi meni, a ja ću sve smjestiti u naš Museum u Zagrebu, da se tako starine učuvaju, i umjetnici okoriste, a Vaše je Starje­šinstvo moju želju izpunilo, te mi javilo nek pošaljem umjetnika koji će stvari probrati. U tu svrhu, ja mislim Vas odpremiti s mojim umjetnikom Donegani-om. Pa kad je Vaše Starješinstvo u tolikoj stvari moju želju iz­punilo, zar neće izpuniti i da Vi na moju poslugu ostanete?«

Kao mač, oli kao grom siloviti, ove njegove rieči u srdce me udariše! Pomislih: dakle nije bilo dosta što su naši starinski novci, i druge dragocienjenosti pridane u Beč, Peštu i td. nego i zadnje naše svete ostanke, naše je Starješinstvo izdalo?! ... Uzbunih se, probliedih, poče drhtati!

Brez sumlje, Biskup je moje uzbunjenje uvidio, te brže bolje nadodade »Ja sam obećao Vašem Starješinstvu od svake poslane stvari po jedan novi snimak na uzdarje poslati; a kad Vi imadnete svoje Museum, Vaše će se stvari opet Vama povratiti, i tako Vi ćete dobiti!« (Potcrtao B. G.).

»Sve je to istina, — rekoh mu — i ja sve to vjerujem; Naše Starješin­stvo nije imalo, odvažnosti da neizpuni želju tolikog našeg dobročinitelja, i toliko uzvišene osobe; nu znajte da ste i Vi takim zahtjevom, i Starješin­stvo sa svojim odobrenjem u svakog Bošnjaka srdcu učinili grdnu, i nigda nepribonu ranu!«

»Zašto?« upita u čudu Biskup — ta nemislim da su u Vas u Bosni baš neznam kakve dragocienjenosti! pa na svoje vrieme opet dobiti ćete Vaše stvari!« (Potcrtao B. G.).

»O dobitku natrag, neću da govorim — rekoh mu ja — i zgrabih jedan piljak s puta, pa nadodah »Vidite ovaj kamenčić, Preuzvišeni! on u sebi uprav nikakvu vriednost nejma, nu da ga je Vaš prašukundjed dao Vašemu Šukundjedu da ga čuva; taj Vašemu pradjedu i td. te do Vas došao, i Vama pokazivao nesamo Vaš rod, nego i njegove zgode i nezgode, zar ga nebi i Vi bolje čuvali, i procjenjivali od svakog alem kamena dragoga? Preuzvišeni! Vi me dobro razumijete! Kroz pet vjekova blizu naše su Crkve rušene, naši samostani paljeni, naša bratja svakovrstne muke trpila, a opet su one starine kao najdragocienjenije blago učuvali, i nama pridali. One su starine naša najviša, i najistinitija povjest; one nam jasno pokazuju i dobra i zla naših starih.... pa sad da jih izgubimo?« Ovdje u sebi pomisli »i to po jednom našem bratu, po Biskupu bosanskomu!«

»Pa što mi to nisi rekao prije, moje djete?« reče mi ljubazno biskup, uprav na milosrdje gahnut.

»Za to — odvratih mu ja — jer me prije niste pitali, pače niti mi stvar kazali! Brez sumnje, ovo bih Vam i prije kazao.

»Nu stvar je svršena! — reče Biskup — i spremite se pa ćete do koj dan u Bosnu s Donegani-om, a, za ostalo biti će moja briga!«

Hodalismo, i razgovarali se oko tri sahata. Sve nije za bilježenja!...

Pri svrhi, i razstanku, reče mi Biskup »Posli na vrieme dodjite na objed!«

Taj poziv, bio je meni težak! Ja sam često putah kod Preuzvišenog Biskupa objedovao. To nije bila moja zasluga, nego njegova dobrota; nu njeki su ovo zlo tomačili... Ja dakle da izbjegnem, zle prigovore, reknem »Preuzvišeni! molim prepokorno, nemojte da Vam danas dolazim na objed!«

On me plaho pogleda, namrgodi se, pribliedi, i uprav pomodri, pa će meni »Da ja pozovem jednog principa na moj objed, ni taj nebi moj poziv i pogrdio, a Vi ga pogrdjujete! Ja nit se Vas bojim, niti stidim, nego jer Vas    ljubim, zato Vas pozivam, a Vi...«

Ja uvidih što bi, te želeći moje zabasanje popraviti, bržebolje prifatih »Oprostite preuzvišeni! ni najmanju namjeru nisam imao da Vas uvriedim, nu imao sam razlog, i mislio sam da ćete me uslišati, doći ću, doći ću, samo; molim nevridjajte se!...«

On se nješto zamisli, a i ja pomislih: dakle nesmi se ni velikaški objed odbiti! liepa poduka!...

Biskup kao da se probudi; uprav tajinstvena, i čudnovata njekakva blagost pokaza se na licu njegovu; poče me rukom kucati po ramenu, i priljubkim glasom progovori »hajdete, hajdete moje djete! znam Vaš razlog! imate pravo! danas je subota, dan posvećen našoj miloj majki djevi neoskvrnjenoj, koju Vi štujete kao vrhovnu odvjetnicu Vašeg Reda; koji ste njezino Neoskvrnjeno Začetje uviek hrabro branili; i njezinu slavu pomnožavali, pa i današnji dan njezin postom častite, dočim bi kod mene morali meso jesti, buduć da mi subotom kao i turci meso jedemo! hajdete moje djete! Bog blagoslovio Vas, Vaš Red, Vaše Starješine, i sve Vaše! Molite moje djete našu majku i za me, i za moju Biskupiju, i za naš narod, a sutra ćete na objed doći«.

Pomislih: uprav mu je taj razlog dobra naša majka u glavu nadahnula, te njegov govor potvrdivši, i blagoslov primivši radosno se rastadosmo«.

Nakon ovog dugog razgovora, nastavlja Knežević:

»Do koj dan, preuzvišeni Biskup pozva mene, i Doneganija, dade nam za put novacah, i mi se u Bosnu uputismo.

Naše putovanje, i rad u Bosni, kao i ostale zgode i nezgode koje smo imali, neću ovdje opisivati; ta sam dosta obširno učinio u izvješću na spo­menutog preuzvišenog Biskupa pod naslovom »Prolet kroz Bosnu« kog je on činio tiskati u Sisačkom »Braniku« kako li se je onda ondešnji list zvao, sad se uprav nesjećam; nu moram nješto spomenuti:

Još u Đakovu ja sam uvidio, kako njekim osobama nikako nebi bilo drago, ako se ja u Đakovo povratim; a kad sam došao u Busovaču, kaza mi moj jedan prijatelj kako je iz Đakova stiglo pismo na našeg Državnika Veleč. O. fra Miju Gujića od N. (neću spominjat ime) u kom mu se javlja »nek nikako nepripusti meni da se u Đakovo povratim, jer ako se povratim, da ću brez ikakve sumnje sa biskupom Strossmayerom staviti bunu, i učiniti da se Austrija zarati s Turskom, te tim u najvišu opaznost dovesti Krstjane, i osobito Fratre bosanske ...«

Dodjosmo u Fojnicu. Sutradan pozva me Državnik, i prid svojim tajnikom Vel. O. Fra Stipom Orlovcem, i Fra Bonaventurom Perišićem, pročita pismo Strossmayerovo, u kom moli nek me opet povrati, i ostavi u Đakovu. Ja sam se uprav stidio kad sam slušao kakve su mi pofale davane, a Državnik je na prosto čudio se »da sam mogao onakog čovjeka onako občarat« te još naprostije mi doviknuo »Sa Donegani-om uredit ćeš poslove Biskupove, i odmah hajde na Župu Varcar, brez ikakve nade da ćeš se više u Djakovo povratiti!« Ovako je bilo«.

Kratko vrijeme poslije ovoga razgovora pozvao je Strossmayer svoga umjetnika Vatroslava Doneganija i o. Kneževića, dao im novaca za putovanje, pismene preporuke za vlasti u Bosni i franjevačke starje­šine. Ovi su pošli na put i 22. svibnja 1871. prešli Savu kod Broda; Posjetili su Fojnicu, Kreševo, Kr. Sutjesku i Guču Goru gdje su se 14. lipnja iste godine rastali, jer je Donegani, iz nepoznatog uzroka, sam natrag otputovao brodskim putem, iako su se prije dogovorili da će se povratiti preko Travnika, Jajca i Banje Luke. O ovom putovanju poslao je Knežević Strossmayeru opširan izvještaj pod naslovom »Pro­let kroz Bosnu«, a ovaj ga je dao tiskati u »Obzoru« iste godine. Sma­trajući ovaj izvještaj važnim, mi smo ga u potpunosti prepisali iz »Obzora« te ga donosimo u ovom redu.

Umjetnik Donegani i o. Knežević pokupili su iz fojničkog, kreševskog i suitješkog samostana starine koje su se Doneganiju svidjele i za svaku stvar, koju je iz pojedinog samostana uzeo, napravio je Knežević dvostruki popis te jedan predao starješini dotičnog samo­stana, a drugi je priložen Strossmayeru sa pošiljkom starina.

Izabrane starine poslao je provincijal Gujić Strossmayeru u Đa­kovo iste godine, kako se to vidi iz njegovog pisma Strassmayeru koje glasi:

Priuzvišeni Gospodine!

Preko Gospodina Gjeorgja Muschitzkoga šaljem one starinske stvari, koje su Gospodin Donegani, i O. Antun Knežević u trima Samostanim odabrali i pobilježili.

Kakostemi pisali Priuzvišeni Gospodine, daćetese vlastoručnim pismom obvezati: »Akobi Bosna kadgod postala svoja, daše njoj njezine stvari povrate« jasam ovo Vaše vjerodostojno obećanje priobćio koliko Starješinstvu držav­nomu, toliko ravnateljstvu pojedinih samostana, koji svi žele dase Vaše obe­ćanje, i odluka izpuni, ter osim Vašega vlastoručnoga podpisa, da bude od strane. Akademie, pak i od iste vlade utvrđena. Štose pako tiče naknade, koju po vrh toga Vaša Priuzvišenost velikodušno obećaje, posli nego dobiem od Vas izvjestje: koje Vamse stvari dopadaju, i kojeste odredili pridržati, stavitću Vam do znanja, štabi koji Samostan želio imati. - Sa dubokim počitanjem etc.

Priuzvišenosti Vaše
Malovriedni sluga
O. fr. Miho Gujić r. s.
Državnik bosanskih franjevacah.[5]

Iz bilješke poslije popisa ustupljenih starina može se vidjeti koje je od njih zadržao Strossmayer za svoju galeriju. To su oni predmeti pred koje je njegov tajnik Milko Cepelić stavio znak ,,†”

Strossmayer je, dakle, zadržao slijedeće starine:

IZ FOJNIČKOG SAMOSTANA
1) Križ jedan povelik, nješto od srebra, nješto od bakra pozlaćen sav; sjednu stranu na sriedi Propelo, na vrhu Bog Otac, a na ramenih i na podnožju 3. Evangjeliste. Sdrugu pak stranu na sriedi Isus posli Uskrsnutja, na vrhu Oro, a na ramenima i na podnožju 3. Marie.
2) Kalež srebren, pozlaćen, umjetno izkićen srmom i kamenčićim.
3) Kalež srebren pozlaćen, u pasu 3. kamena, i 3. figure ove forme: [tu je crtež križića jednakih krakova, na vrhu svakoga kraka ucrtan je kružić - op. I.L.]
4) Kazulu žutu, srmom protkana, sa raznim slikama po sriedi.
5) Kazulu crvenu, po sriedi slike vezene, a po krajevima kadifa vezena.

IZ KREŠEVSKOG SAMOSTANA
1) Kazule Crvene Nro 2. sa slikami po sriedi, po krajevim kadifa.
2) Sliku na daski Majka žalostna.

IZ SUTJESKOG SAMOSTANA
1) Od Kazule koju je posliednja kraljica darovala komad jedan, Burza, Štola i manipuo, sve umjetno i krasno srmom vezeno.
2) Jedna slika na daski Gospa drži Isusa djetešce.
3) Četvrta na daski Isus gol s ranamih ukazo se Tomašu Kralju bosanskomu.
4) Šesto 3i slike od iste forme na daski, 1va prikazuje smrt Spasitelja na križu, 2a skinutje s križa 3a Okrunjenje Gospino.
5) Slika kralja bosanskoga Tomaša na bezu.

Službeni popis ovih zadržanih starina poslao je provincijalu Gujiću iz Đakova 29. kolovoza 1871. biskupijski tajnik Đuro Gamperl.[6] Strossmayer je pisao provincijalu Gujiću 10. rujna 1871. da je od poslanih stvari neke zadržao, a neke istim putem natrag poslao i da će još neke po o. Tuzlančiću natrag poslati. Među ovim spominje i sliku bosanskoga kralja Tomaša na bezu. U istom pismu spominje da bi želio imati još neke starine koje Donegani nije odabrao. Među njima spominje dva kipa poganskih bogova »koji se, kako mi se veli, u njekom samostanu nalaze«.[7] Strossmayer je morao znati iz Kneževićeva »Proleta, kroz Bosnu« da se ova dva kipa nalaze u kreševskom samostanu, o kojima je Kneževiću pripovijedao fra Andrija Kujundžić kako su onamo dospjeli. Iz spomenutog Kneževićeva izvještaja Strossmayeru vidi se da je u bosanskim samostanima ostalo još dosta vrijednih starina koje Donegani nije odabrao, a koje su, po Kneževićevu mišljenju, veoma vrijedne, među koje spadaju i ova dva mala mjedena kipa poganskih bogova.

Nije nam poznato što je provincijal Gujić odgovorio Strossmayeru na gornje pismo i da li mu je, i ukoliko, ispunio želju. Iz tog Strossmayerovog pisma znamo da je ovaj veoma cijenio umjetničku vrijed­nost dobivenih starina i da ih je, pošto su neke bile manje-više oštećene, odlučio dati popraviti u Rimu. Svoju radost radi dobivenih starina izrazio je on Gujiću i svom intimnom suradniku Račkom. Odgovarajući ovaj 12. rujna 1871. Strossmayeru veli:

»Začudio sam se, što ste dobili iz Bosne toli dragocjenih starina. Vrijedno bi bilo, da se potanje opišu i, ako se smije, priopće javnosti. Osobito bi resila galeriju lijepa kopija slike kralja Stjepana Tomaša,[8] pak kada bi se dala još snimiti slika o kojoj se misli da predstavlja njegovu suprugu Katarinu, a sada je u kapitolskoj galeriji rimskoj, imali bismo dva portraita, koji su tim zanimliviji, što smo žalibože siro­mašni u portraitih jugoslovenskih vladalaca. Izvolite promisliti o tom predlogu«.[9]

Još jedanput — 28. prosinca 1871. — odgovarajući Gujiću na jedno pismo zahvaljuje mu Strossmayer za primljene stvari i veli doslovno: »Stvari sam sve, ko što ste mi označili primio. Vrlo su liepe, osobito mi se jedna kazula vrlo dopada. Poslao sam jih u Rim, da se ociene i poprave. Slikari ovdje liepo jih pohvališe. Take stvari ovim se načinom spašavaju za narod i za samu Bosnu, jerbo ja i sebe i Aka­demiju znanosti, a i našu vladu obvezujem, da se jednoć, kad Bog dadne, da Bosna svoja postane, Bosni sve njezine stvari povrate (potcrtao — B. G.) .... Pisao sam Vam kartu, da sam u kaku taku zamienu spremio za Bosnu njekih stvari. Neodgovoriste mi, kud da ih pošaljem. Najbolje bi po mom sudu bilo, da prilikom sigurnom, kad možebit koji otac u Bosnu pođe, da jih Vami pošaljem«.¹⁰)

Iz Gujićeva pisma iz Fojnice od 2. svibnja 1872. Strossmayeru vidi se da je ovaj povratio nezadržane starine. U tom pismu piše on, među ostalim, ovo:

»Istom ovom prigodom stavljam do znanja da sam (premda pre­kasno, budući drugim putem skrenule) primio stvari od Preuzvišenosti Vaše povratćene. — — Za jednu Cazulu iz Samostana Kreševskoga, koju je Preuzvišenost Vaša pridržala, isti Samostan želi jednu drugu Cazulu, i kakvu Preuzvišenost Vaša pošalje, bitiće podpuno zadovoljan.— — — Što pako žele Samostani Sutješki, i Fojnički, posli negose potanje sa istiem sporazumim, točnoću saobćiti. — Prikazomije C. O. Gvardijan Fr. Ivo Krilić, daje Vaša Preuzvišenost ujme pridržanih stvarih na me pismo poslala, koje ja još dosada niesam primio«.[10]

Svi dosad navedeni dokumenti odnose se na prvu i glavnu pošiljku bosansko-franjevačkih starina Strossmayerui 1871., koje je odabrao umjetnik Donegani u društvu sa o. Kneževićem a koje mu je poslalo Starješinstvo provincije. O njima će biti još govora.

Međutim, bila je još jedna pošiljka Strossmayeru iz bosansko- hercegovačkih samostana koja se odnosi, uglavnom, na numizmatiku.

Godine 1874. sastao se don Mihovil Pavlinović sa Strossmayerom u Beču i tom prilikom, iznio mu svoje planove o svom putovanju u Bosnu i Hercegovinu. On je želio upoznati narod i jezik u ovim pokrajinama i skupiti što više narodnih umotvorina. Strossmayer je odobrio njegov plan i obdario ga prije polaska »brašenicom« (putnim troškom).[11] Izvan svake je sumnje da je Pavlinović na ovom svom putovanju, uprav po Strossmayerovoj želji, sakupljao razne stvari, osobito numizmatičke, za njegov muzej. O tome donosimo slijedeći dokumenat iz arhiva kreševskog samostana:

Dne 16. kolovoza 1874. samostan sv. Kate u Kreševu dao je preč. g. Mi­hovilu Pavlinoviću ove stvari:

26 komada srebrenih novaca tankih malih.
10 komada srebrenih novaca debelih.
2 komada bakrenih novaca velikih.
1 komad srebreni novac veliki.
5 kamenčića.
1 komad Slitine iz Ravna kod Vranaka kreševskih.
2 izjedena Krnjatka.
2 božice »Palas« i »Vestalis«, u Gradu (tvrđavi) našaste. (To su ona dva mala mjedena kipa poganskih bogova koje je Strossmayer svojim pismom od 10. rujna tražio od provincijala Gujića — B. G.).

Popisu ovih posuđenih stvari dodana je slijedeća opaska:

»Sve spomenute novce pod slijedećim uvjetom predaje samostan Preuzv. biskupu Strossmayeru za narodni muzej u Zagrebu:

1. 1. Da se svi ovi zabilježeni novci u svojoj cijelosti sačuvaju.
   2. Da se isti novci sačuvaju kao svojina ovog kreševskog manastira uvijek.
   3. Ako bi vrijeme došlo, da Bosna bude imati svoj vlastiti muzej i zbirku novčanu, da se na zahtjev i pitanje ovog kreševskog manastira imaju isti novci iz Zagreba povratiti ovamo«.[12]

Starine koje je Pavlinović skupio u Bosni za Strossmayera predao je biskup Zemaljskom narodnom muzeju u Zagrebu. Profesor Šimo Ljubić, ravnatelj Arheološkog odjela toga muzeja, poslao je »Obzoru« jedno očitovanje koje taj list donosi 19. veljače 1889. Ovo njegovo očitovanje izazvano je člankom Račkoga u »Obzoru« od 14. veljače iste godine pod naslovom: »Bosnische Post« i »bosanske starine u Zagrebu« kojim Rački odgovara na napis dra Ćire Truhelke »Reclamation an Bischof Strossmayer« u »Bosnische Post« od 30. siječnja 1889. godine. U tom Ljubićevu očitovanju nalaze se i ove riječi: »U koliko mi znamo, istina je samo, da je naš slavni Pavlinović po želji biskupovoj proputovao bosanske manastire, i da su mu Franjevci izručili sve, što su imali, starine za biskupa, a po ovom za zem. nar. muzej u Zagrebu. A hvala Bogu, da se je to u vrieme obavilo, jer da nije, tko zna gdje bi sada i one starine bile, kao što se o mnogih drugih nezna gdje su, koje su za posiednuća i za Bosnu i za narod propale«. Ljubić nastavlja: »U arkivu nar. muzeja u Zagrebu čuva se izvorni popis svih sbirka, što je onda dobio biskup od Pavlinovića, samim biskupom podpisan. Biskup je pako sve to bez časa časiti veledušno, kao što višekrat prije i poslije i u daleko većoj vriednosti, ovomu nar. muzeju u dar izručio. Uz taj opći popis nalaze se jošte izvorni popisi izručeni Pavlinoviću od onih samih manastira, koji su tada što dali, u kojih popisih su pojedince navedeni svi predmeti Pavlino­viću predani i pod kojimi uvjeti. Jedino u popisu samostana sv. Kate D. i M. u Kreševu pod naslovom »U ime Božie« nalazi se uvjet: »Ako bi vrieme došlo da Bosna bude imati svoj vlastiti muzej i sbirku novčanu, da se na zahtjev i pitanje ovoga kreševskoga manastira redovnika imaju isti novci iz Zagreba povratiti ovamo. U ostalih popisih nema nigdje ni ma kakova traga o takovom uvjetu. Spisi su tu u izvorniku, te stoje uviek pripravni svakomu na uvid da se podpunoma osviedoči. Izdavatelji starina ili jih daruju, ili zahtjevaju, da se po vriednosti izplate, ili da im se dade za njih koja knjiga ili što drugo manastiru potrebito. Biskup je bezdvojbeno i ovomu zadovoljio, jer je kašnje pozvao muz. ravnateljstvo da udari ciene predmetom, koji su pod uvjetom izplate predani bili«.

Strossmayer je predao ove starine Ljubiću na stručnu procjenu i prema ovoj trebao poslati franjevcima neku naknadu.

O kreševskim novcima izjavljuje Ljubić u svom spomenutom očitovanju u »Obzoru« ovako: »Moguće, da su tada ocienjeni bili i na­dareni i kreševski novci. Kreševski manastir, koj do sada nije nikada zahtjevao, da mu se što povrati, pod gori spomenutim uvjetom dao je samo 129 komada novca, koje u svom popisu ovako označuje: »26 srebrnih tankih malenih; 10 srebrni debljih malenih; 1 srebrni veliki; 92 bakrena«. Ono 26 su grošići dubrovački iztrošeni; ono 10 su magjarski novci kašnje dobe; 1 je sr. rimski običan; a ono 92 bakrena starinom su rimski zlo sačuvani a stranom iz novijeg doba bez vriednosti. Sve ovo pako nedosiže 6. for. znanstvene vriednosti, a materialne ni dva«.

Strossmaver je, uistinu, namjeravao poslati franjevcima naknadu za dobivene stvari. On piše iz Đakova 20. travnja 1875. Račkomu: »Mislim, da sam zaboravio u posljednjem pismu moliti Vas, da mi ob­znanite, što sam obrekao fratrima bosanskima za stvari, koje je Mijo Pavlinović iz Bosne donio. Molim Vas pogledajte to, pak ćemo im se odužiti«.[13] Na ovo pismo odgovorio mu je Rački iz Zagreba odmah 23. travnja ovako: »Glede otkupa za starine bosanske poslat ću Vam (popis) za koji dan. Ljubić je sve to ispisao i predat će mi prepis«.[14] Poslije pet dana — 28. travnja — Rački piše Strossmayeru: »U prilogu Vam šaljem popis starina bosanskih, koji mi je dao Ljubić. (Šišić stavlja u bilješci: Sada ga nema.) On je i one starine procijenio, koje valja isplatiti. Ako bi g. Pavlinović htjeo imati taj popis, možete ga dati, da se prepiše. Inače je dobro, da ga Vi pridržite«.^[15])

Izgleda da Strossmayer nije dobio od Račkoga ovog popisa starina ili ga je zaboravio, jer piše Račkom iz Đakova 5. siječnja 1878: »Osim toga evo još jedna vrlo prešna stvar. Vi ćete se sjećati, da je naš vrli Mihovil Pavlinović donio iz Bosne silu stvari. Te su stvari, mislim, popisane i u muzej poslane. Ja sam Bošnjakom obećao odštetu, a do dan-danas nijesam ništ učinio. Molim Vas lijepo, da bi imali dobrotu knjiga za njih toliko nakupovati, da se od prilike 200 for. potroši. Ja ću (Vam) prvom prilikom to 200 for. poslati. Knjige valja predati kanoniku Höppergeru, koji sa Bosnom u odnošaju stoji. Ako bi Hōpperger mislio, da bi osim knjiga i što drugo, n. pr. kako ruho crkveno ili kalež, dobro došao, onda valja tako razdijeliti stvar, da i jedno i drugo bude. Ne marim makar se koja 10-ca i preko 200 for. potrošila. Molim Vas učinite mi to. Ako pomoćnika trebate, Koharić će drage volje pripomoći«.[16]

Nakon više od godine dana vraća se Strossmayer na istu stvar i piše iz Beča Račkom 5. svibnja 1879. slijedeće: »Evo kod mene Mihovila Pavlinovića, koji mi veli, da se za stvari, koje smo muzeju nabavili iz Bosne, knjiga pošalje u Bosnu u vrijednosti do 300 i više for. Molim Vas obavite tu stvar čim prije u sporazumljenju sa bratom Kostom«.[17] Na ovo pismo odgovorio mu je Bački 9. svibnja t. g. ovako: »Na Vaše pismo iz Beča od 5. o. mj. imadem Vam odgovoriti najprije glede naknade za stvari muzealne.

Već bi ta stvar odavna u redu bila, da nisam bio od Pavlinovića i od Vas upućen na Hoppergera, koji je imao ispitati, kojim crkvama da se ruha pošalje u Bosnu i Hercegovinu. U najnovije doba, potaknut od Vojnovića po pozivu Pavlinovićevu, učinio sam, što se u početku htjelo učiniti, t. j. dobio sam od Ljubića procjenu te razlučio četiri vrsti vlasnika muzealnih predmeta. Jedni naime pokloniše stvari muzeju, drugi daše ih na pohranu, treći traže za nje novce, a četvrti knjige. U gotovini imalo bi se platiti do 80 for., u knjigah do 70 for.; ukupno 150 for. Ako ste odlučili dati 300 for. tada bi se poslalo više knjiga, i to ne školskih, jer te šalje vlada koliko treba, nego knjiga poučnih i za mladež molitvenika i t. d. Jedan misal reda sv. Franje, koji žele imati, već je naručen. Pošto treba podjedno i knjige platiti i novac slati u Sarajevo i u Mostar, molim Vas, da mi pošaljete čim prije koliko Vam se ushtije, ali najmanje 150 for.«.[18]

Kratko vrijeme iza toga odlučio je Strossmayer, mjesto novčane, poslati franjevcima naknadu u stvarima za starine. On piše o tom Račkom iz Đakova 3. svibnja 1879. ovo: »Ja sam odlučio, da taj bosansko-hercegovački posao odavle obavim. Mi imamo ovde silu knjiga, mi imamo nešto kaleža i ruha misničkoga. To mi sve odavle možemo poslati. Samo je nužno da znam, komu se šta poslati ima. Molim Vas dakle lijepo, da me u tomu obziru obavijestite«.[19]

Ovo Strossmayerovo pismo posljednji je dokumenat o naknadi za ove starine. Iz cijele korespondencije Strossmayer-Bački o ovoj stvari vidi se da je vrijeme od 1874—1879. proteklo samo u dopisivanju o naknadi za starine koje je iz Bosne odnio Pavlinović. Dosad nam, na žalost, ni iz jednog dokumenta nije poznato da-li je, u kojem obliku .i kolika odšteta za njih u Bosnu poslana.

Smatramo potrebnim ovdje staviti slijedeću primjedbu:

Rački je pisao 14. veljače 1889. u »Obzoru« ovo: »Ne samo o. Knežević i Donegani nego i pokojni M. Pavlinović putujući Hercego­vinom i Bosnom sabirao je za biskupa starine, od kojih je biskup one, što no su za prodaju bile, kupio i kašnje našemu muze(ju) poklonio. Dva tri (svakako ne mnogi) od samostanskih predstojnika dali su starine, kano novce, spone, kipčiće, (statuete) uz uvjet, da se čuvaju u Zagrebu do boljih vremena (potcrtao — B. G.), kano što će se razabrati iz popisa, koji je predan s predmeti ravnateljstvu našega muzeja i koji se za cielo u njem čuva. Ali to su iznimke bile, ostalo je ili kupljeno ili prodano«.

Strossmayer je pisao Račkom da je Pavlinović donio iz Bosne »silu« stvari, Rački pak pokušava u »Obzoru« umanjiti njihovu koli­činu kad piše: »Nu neka ne misli nitko, da je tih stvari mnogo bilo, jer se u Bosni i Hercegovini, pošto se nije nikada sustavno tražilo, malo toga u obće našlo«.

Prelazimo na one, glavne, bosansko-franjevačke starine koje je sa Kneževićem odabrao Donegani, a koje je Starješinstvo provincije poslalo Strossmayeru na privremeno čuvanje.

Veći dio tih starina zadržao je Strossmayer i predao Jugoslovenskoj akademiji u Zagrebu na čuvanje. Strossmayerov sud o njima, osobito o slikama, vrlo je povoljan. Prigodom otvaranja Strossmayerove galerije održana je u Jugoslovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti 9. studenog 1884. svečana sjednica na kojoj je njen pokrovitelj Strossmayer održao svečanu besjedu u kojoj je, između ostalog, rekao i ovo: »Od njegove škole (Giottove) i od njega tako je malo slika u našoj sbirci, da nebi skoro vriedno bilo to ni spomenuti, da nije neke osobite okol­nosti, koja će naš narod zanimati. Ima naime u našoj sbirci umjetnina i starina iz naše Bosne ponosne. U tu svrhu spada jedna slika, koja je jedan dio dveri na svetom sahraništu (tabernakulu). S vana na toj slici je angjeo, koji baklju u ruci drži, kao znak da se u svetom sahra­ništu. nalazi svjetlost vječita, svjetlost, koja prosvjetljuje svakoga čovjeka dolazećega na ovaj sviet, s nutra je pako slika deposicija ili snimljenje tiela Isusova sa križa. Kada se ta i još jedna iste vrsti slika prispodobi sa slikama, koje je neumrli Giotto u »Areni« slikao, onda se vidi, da su ove bosanske slike prave kopije ili snimke slika Giottovih, s tom jedinom razlikom, da su slike bosanske daleko ljepše i izvrstnije u koloritu, koji se sa sviem sudara sa koloritom mletačke škole. Odatle sliedi, da je te bosanske slike slikao njeki ili Franjevac ili svjetovnjak umjetnik bivši učenik i sljedbenik mletačke škole, i to po svoj prilici u ono isto doba, kada je Giotto sa svojim prijateljem Danteom u Padovi boravio, ili nješto malo kasnije. Po svoj pako prilici da je Bosna i sve ostale Giottove slike, kojima se u »Areni« sviet dosta načuditi nemože, u vjernih kopijah imala, koje su ali sve izginule osim ovih dvijuh, što ih sada naša sbirka posjeduje. Ove dvije naše slike međutim svjedoče, na kako visokom stepenu učenosti i razvijenosti stajala je naša pose­strima Bosna u XV. vieku, a koliki je udarac zadao joj grdni jaram turski, pod koji je malo poslije dospjela. U ovom obziru znamenit je također misal franjevački, koga sam evo danas donjeo, da se uvrsti u broj umjetnina naše galerije. Knjiga je pisana i urešena za dobe Giotta od godine 1314. do godine 1330. U njoj je puno znamenitih miniatara tako zvanih inicijala i uresa, tako, da je ne samo pod vidom obrednim, nego i pod vidom umjetnim, kano proizvod škole Giottove, vrlo znamenit«.[20]

U istoj besjedi spominje Strossmayer još jednu; treću sliku iz Bosne i veli: »poslije umbrijske škole najviše je na glasu škola florentinska«, pa nastavlja: »Druga znamenitost s te strane je slika iz života bosanskoga. Slika je škole florentinske iz vremena od prilike Viktora Pisanelia... Slika predstavlja posljednjega kralja bosanskoga Tomu u prilici đakona bizantinskoga. Taj kralj bosanski, kojega supruga Katarina u Rimu leži u crkvi »Ara coeli« bio je pataren ili bogomil, pak priča veli: da mu se je jednom, kada je u lovu bio, Isus prikazao onim istim načinom, kojim njegda i sv. Tomi, pokazujuć mu rane ruku i nogu svojih i ranu boka svoga opominjuć ga, da vjeruje i da se dvoumja svoga na uvjeke odrekne. Što tu priču pravom istinom prikazuje, jest: da je slika događaju tomu istodobna, spadajuća u vrieme kraljevanja Tcmina 1440. do 1460. od prilike. Na obratnoj strani slike ove nalazi se rodoslovlje kraljeva bosanskih iz XV. stoljeća, koje je žalibože dosta oštećeno i koje bi bilo probitačno od okvira odlupiti i posebnim načinom uzčuvati. Prepis te pergamene u mene je. Ja ću ga u skoro akademiji poslati«.[21]

 

II

PITANJE ODŠTETE ZA PRIVREMENO POHRANJENE BOSANSKO-FRANJEVAČKE STARINE

U već spomenutom dugom razgovoru Strossmayer — Knežević izjavio je Strossmayer Kneževiću: »Ja sam obećao Vašem Starješinstvu od svake poslane stvari po jedan novi snimak na uzdarje poslati«; obećao je kaleže u istoj formi i u istom kovu dati nove napraviti i kao odštetu franjevcima poslati. I zbilja, početkom rujna 1874. piše on provincijalu fra Mati Čondriću da će poslati fra Martinu Nediću neke stvari koje neka on sporazumno sa spomenutim ocem razdijeli i svakom samostanu razmjerno podijeli kao neku naknadu za ustupljene stvari.[22] Međutim, tih obećanih stvari nisu samostani dobili ni do 1885. godine. Prigodom kapitularnog sastanka Starješinstva provincije svibnja mje­seca 1885. u Kr. Sutjesci, na interpelaciju upravitelja samostana, donijelo je, naime, Starješinstvo slijedeći zaključak: »Quoniam nonulla sacra objecta venerandae antiquitatis Bosniae, a priscis patribus nostris in Conventibus sollicite custodita atque conservata, rogatu excellentissimi Domini episcopi Strossmayer, museo regni Croatiae Zagrabiensi a nostris libenti animo fuerint commodata (commodare = posuditi — (B. G.) eo tamen addito, ut simili museo in inclito hoc Bosniae regna errecto, sine omni.controversia restituantur: ipse vero excellentissimus Dominus e gratitudine erga conventus nonnullos apparatus sacros inter praedictos conventus dividendos Patri admodum reverendo Martino Nedić ex ministro tradiderit, hinc ven. Definitorium decernit, ut iidem apparatus a dicto patre quantocius repetantur, et inter Conventus cura adm. reverendi Patris ministri Provincialis distribuantur«.[23] Starješinstvo je donijelo ovaj zaključak misleći da je Nedić već primio od Strossmayera obećane stvari, te fra Anto Ćurić, novi provincijal, piše mu 13. lipnja t. g. da mu javi što je s tim stvarima. Nije nam poznat odgovor Nedića, ali u arhivu Provincije postoji drugi dokumenat o tom predmetu. Naime, 1889. godine pitalo je Starješinstvo provincije fra Ivu Vujičića, fojničkog gvar­dijana, da li je Fojnički samostan primio od Strossmayera naknadu za naše starine i, ako jest, koja joj je vrijednost. Gvardijan Vujičić odgo­vorio je provincijalu ovako: »Pošto ovdje o toj stvari nijesam mogao ništa saznati, pisao sam mom predšasniku, o. Marku Ostojiću u Skoplje, a on mi 18. t. mj. odgovara, da su se sva tri gvardijana sastala u Kreševu u maju 1886. i otvorili jedan sanduk, koji je poslao fra Martin Nedić, u kom su bile stvari od Strossmayera poslane. Nu pošto su bile male vrijednosti, nijesu ih htjeli uzeti, već ostavili sanduk u Kreševu...«[24]

O toj Strossmayerovoj pošiljci imamo službeni, originalni zapisnik u arhivu »Bosne Srebrene« u Sarajevu iz kojeg se vidi što je Strossmayer poslao kao odštetu za starine i stav franjevaca prema istoj pošiljci. Taj dokumenat glasi:

ZAPISNIK

Za stvari starinske, što ih dadoše tri stara samostana, naime Fojnički, Kreševski i Sutješki, preuzvišenomu g. biskupu Josipu Jurju Strossmayeru u Đakovo, god. 1870. a odnesoše ih g. Donegani i o. Antun Knežević, tadanji špiritual u Đakovu; za koje starine kao njeko priznanje, isti preuz. g. Strossmayer dao je tim trim samostanom njeke predmete crkvene, i uručio ih preč. o. fra Martinu Nediću. Ove stvari zatražiše oo. guardiani preko preč. o. pro­vincijala fra Ante Ćurića, koji ih i dobavi od Nedića prigodom Congregacije u Kreševo. Na zahtjev istog provincijala dođoše u Kreševo dne 16. svibnja 1886. dva guardijana naime fojnički o. Marko Ostojić i sutješki o. Ivo Grubišić, te u 8 sati jutro dne 17. istoga sastaše se ova dva guardijana s Kreševskim o. Dominikom Tolićem, te u prisutnosti oo. Angjela Šunjića, Blaža Kulijera, definitora proviae i o. Jakova Matkovića, redodržavnoga tajnika, otvoriše iz Tolise stigavši sandučić, i nađe se u istom tri kazule rabljene, srednje ruke i ciene, biele boje, i tri kaleža isto tako rabljena, srednje ciene.

To vidivši tri guardiana, i uvaživši novo slobodnije doba, i novu preč. definitorja naredbu da se u svakom samostanu sabiru i čuvaju starine, nehtjedoše dieliti si tih predmetah poslani im, nego odrediše, još posavjetovavši se sa svojimi diskreti, zamoliti preč. provincijala, da shodne korake preduzme, te da izhodi nama naše starinske predmete, da kite naše samostane, a ako se bude zatražiti, da se povrate preuzv. Strossmayeru njegove stvari. Oni i to drže, da ih nisu poklonili, nego da im je i obećano da će držati izvan Bosne do oslobođenja iste, a onda da će joj se povratiti.

Da se je tako zaključilo, vlastoručno se podpisuju ovdje.
Kreševo, dne 17. svibnja 1886.

Fra Ivo Grubišić Ravnatelj Samostana
Fra Marko Ostojić — Ravnatelj Samost. Fojnice
O. Dominik Tolić Ravnatelj Samost.[25]

 

III

PITANJE POVRATKA BOSANSKO-FRANJEVAČKIH STARINA NJIHOVIM PRAVNIM VLASNICIMA

Strossmayer je obećao franjevcima povratiti im njihove starine kad za Bosnu nastupe bolja vremena. On je to dvaput izjavio u onom svom razgovoru sa Kneževićem, a 1871. pisao je provincijalu Gujiću da će se vlastoručno obvezati da će povratiti bosanske stvari, ako bi Bosna kadgod postala svoja. U pismu Račkom od 16. veljače 1889. on piše da je rekao franjevcima: »Kad budete svoji i kad uzimate muzej svoj, tada se mogu te stvari prenijeti k vama«.[26] Međutim, ovu svoju zadnju izjavu Račkom ne smatra Strossmayer ikakvom, osobito ne dvostranom, obvezom.

Franjevci su smatrali da je austro-ugarskom okupacijom Bosne 1878. nastupilo u njoj bolje doba i sigurnije vrijeme prestankom turske vlasti. Ipak, iz zahvalnosti prema Strossmayeru za njegove mnoge usluge i dobročinstva učinjena Bosni i franjevcima, nisu dugo vremena stavljali Strossmayeru zahtjev da im povrati njihove starine. Inicijativa za to došla je sa druge strane.

Kad je dr Ćiro Truhelka 1886. došao u Sarajevo da uredi bos.-herc. Zemaljski muzej, upozorio ga je — kao tadašnjeg kustosa toga muzeja — vrhbosanski kanonik dr Andrija Jagatić da je biskup Strossmayer još prije okupacije zemlje dobio od bos. franjevaca na čuvanje mnogo skupocjenih starina — s njima se Truhelka upoznao pomažući svom bivšem profesoru dru Isidoru Kršnjaviju pri uređenju i postavljanju Strossmayerove galerije slika u Zagrebu. Izjavu kanonika Jagatića potvrdili su mu i neki bos. franjevci i uz to mu sugerirali, da bi dobro bilo sada, t. j. 1888. kada tim dragocjenostima više ne prijeti s turske strane nikakva opasnost, zamoliti biskupa da ih povrati i da se one, ako franjevci privole, pohrane u novoosnovanom Zemaljskom muzeju u Sarajevu.[27]

Fra Antun Knežević je s interesovanjem pratio Truhelkin rad u Sarajevu i bio s njim u življem dopisivanju. Da Truhelka što po­uzdanije sazna o bosanskim starinama, obrati se Kneževiću za informacije o njima jer je ovaj stvar najbolje poznavao. Truhelka mu je pisao 26. VIII 1888. slijedeće pismo:

Velecienjeni gospodine!

Caeteris exmissis. »Imam još jedno na srdcu. Sjećati ćete se, da je preuzvišeni gospodin biskup Strossmayer iz Bosne dobio na pohranu poviše predmeta historičke znamenitosti, a obećao ih vratiti ako bi se ikada u Bosni ustrojio zemaljski muzej. Želim od srdca, da se te starine, koje još iz Zagreba poznam, uvrste u naš mladi zemaljski muzej u Sarajevu, komu bi bile prava dika: ali pošto ne znam, što li je o tom preuzimanju sa strane biskupove i o nje­govom obećanju u stvari, ne usudih se ništa u toj stvari poduzeti. Biskup Strossmayer predao je te stvari akademiji, te su sada u galeriji. On je ostario, može danas sutra oči stisnuti, a onda su te stvari za Bosnu za uvjek propale. Kako poznam Račkog, neće ih dati iz ruku van pod silu, a i to znam, da Bosna neima starina tolike historičke znamenitosti kao što su te.

Kazivali su mi više puta, da ste Vi velecienjeni gospodine bili prisutni, da ste sami te stvari sa gosp. Donegani-em preuzimali za biskupa a pošto ćete prema tome najbolje znati pod kojim uvjetom ih je biskup dobio, uslobođujem se staviti Vam sliedeća pitanja:

1:) Kada su bosanski manastiri predali one starine biskupu.
2:) Koje osobe su kod toga sudjelovale;
3:) Koje su to bile starine (Po kazivanju biskupovu sjećam se da su sliedeće: diptichon od kosti, slika kralja Tomaša sa genealogijom i poviše paramenata a među njima kazula što ju je vezla kraljica Katarina.)
4:) Da li je biskup primio te stvari na poklon ili ih je uzeo samo u pohranu, a obećao vratiti ih, ako se u Bosni ustroji zemaljski muzej.

(Velečasni gosp. Provincijal kazao mi je, da su stvari preuzete uz revers i obećao je potražiti ga.)

Do Vas je velecienjeni gospodine, da to pitanje svedete na kraj, pa Vas molim, da mi zamoljene informacije pripošaljete. Apeliram na Vaše rodo­ljubivo čuvstvo, na Vašu ljubav za povjest Bosne — ta Vi ste si stekli dično ime u kolu bosanskih historiografa. Bila bi sramota po Bosnu da napusti jedine spomenike iz dobe bosanske samostalnosti, a ne vjerujem, da su Fra­njevci, koji su se kroz četiri sto godina borili, za narod, onako na lahku ruku, dali se tih spomenika lišiti, ne uvjeriv se prije, da će se u sretnije dane vratiti.

Prije nego mi na gornja pitanja odgovorite, primite obećanje, da o toj stvari dok ne dozrije nikome ni riječi progovoriti neću, da ću Vaše izjave smatrati, dok Vi ne zaželite, tajnom, da u obće u toj stvari bez Vašega i bez provincialova znanja neću ništa poduzimati.

Umoljavajući za što skoriji odgovor, stavljam Vam tu stvar na srdce i ostajem

Vaš osobiti štovatelj
Dr. Ćiro Truhelka
Čuvar zemaljskog muzeja
za Bosnu i Hercegovinu«.^[28]

U Sarajevu na dan
26 avgusta 1888.

Knežević je odgovorio Truhelki na gornji list iz Kotor Varoša 9. rujna t. g. i u tom odgovoru, navodi, već prije spomenuti, svoj razgovor sa Strossmayenom prije svoga i Doneganijevog polaska u Bosnu po starine. Tu piše da mu je na njegovo uzbuđenje odgovorio. Strossmayer ovako: »Ali neplašite se! one ćese stvari smjestiti u Zagrebu samo dok i za Vas osvanu bolja vremena, pa će Vam se opet povratiti;... a i mi moći za naš Muzeum slične primjerke učiniti...«[29]

Knežević, kao. očevidac, sa sigurnošću jamči Truhelki za svoj od­govor i, da ga što bolje upozna sa stvari, stavlja mu na raspoloženje doslovce službeni dopis od 2. lipnja 1871., dobiven od provincijala Gujića, na fojnički, kreševski i sutjeski diskretorij. Taj dopis glasi:

»A (!) Venerabile Discretorium Conventuum in Kreševo, et —-— ¹) (1 Jer se je sam Provincijal sporazumio ustmeno sa č. Fojničkim Diskretorijem, to ga neimenuje, nego mjesto »Fojnica« stavlja potez kao gori.) in Sutinska. Numero 128.

Venerabile Discretorium!

Fojnica, 2. lipnja, 1871.

»Naš veliki dobročinioc Preuzvišeni gosp. Biskup Strossmayer koji se na svaki način brine, i trudi, za korist, i napridak svega našega naroda Slavljanskoga, želeći istomu narodu sakupiti, i sačuvati umjetničke starine, jest meni piso, ako bise kakve u našim Manastirim našle, da ih istomu našemu Narodu uručimo. Ja sam ovu želju Preuzvišenoga Gospodina saobćio cielomu Državnomu Definitoriu, na skorašnjoj Capitularnoj Congregatii, ter isto častno cielo Definitorie, jednoglasno, i jednodušno jest zaključilo, da ja pišem Priuzvišenomu Gospodinu, neka pošalje svoga jednoga umjetnika, koji što bude begenisati, da ćemo mu dragovoljno ustupiti; ja sam ovo određenje Castnoga Definitoria saobćio Priuzvišenomu Gospodinu, koj je evo u istu svrhu poslao č. o. Fra Antu Kneževića bivšega Spirituala u Djakovu, zajedno sa jednim umjetnikom, koja obojica s ovim mojim pismom k Vami dolaze, a ja Vam priporučujem da iste najuljudnije dočekate, i da jim starine pokažete, ter što je ikako moguće, što budu begenisati, dragovoljno ustupite. — Nemojte se bojati, u tom, nećemo štetovati, nego dobiti, jerbo Priuzvišeni dati će nam obveznicu sa Vladom potvrđenu, da ako ikada Bosna postane svoja, da će nam se naše blago, to jest naše starine povratiti. Osim ovoga, za nagradu dati će nam Priuzvišeni za one stvari koje mi njemu budemo pridali, druge stvari prilične od iste vrste, i ciene, na priliku: za križ, dati će drugi; za kalež, dati će drugi; za paramentu, dati će drugu; za sliku, dati će drugu itd. sve novo, od iste forme i ciene, i ovo sve biti će nam dobitak a naše starine, na ime Naše i za nas, biti sačuvane. Molim Vas, što budete slali, na me pošaljite, iako nećete od Priuzvišenoga iskati, za svašto stvar priličnu, onda meni naznačite, što drugo želite imati, i ja ću Priuzvišenomu vierno priobćiti. Ovim pristojno Vas štujuć, jesam OO. VV. PP. sluga, i brat Fra Miho Gujić s. r. Provincial.

L. S. (Pečat provincije)«.[30]

»Što se je dalje zgodilo - nastavlja Knežević u svom odgovoru Truhelki - meni nije poznato. Ja sam njekim našim starješinama govorio: ako stvar nije uređena, nek se što prije uredi, ali jesu li me poslušali? neznam! Samo ovo dodajem: Stvari su vlasničstvo naših Samostanah, te se mora svaka svomu Samostanu povratiti; a svaki samostan morao bi imati svoj Muzeum, te samo uz nagodbu bar snimke Sarajevskom Muzeumu ustupiti«.

Pošto je dobio od Kneževića odgovor, pokušao je Truhelka da dobije od Strossmayera bosanske slike. O tom piše on slijedeće: »Na temelju dobivenih informacija pisao sam biskupu i molio ga, da te slike vrati vlasnicima, pošto uzrok, radi koga su uklonjene iz Bosne, više ne postoji i on mi je po svom tajniku monsignoru Cepeliću poručio, da je te starine zajedno sa svojom galerijom slika predao Jugoslovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti i uputio me, da se obratim na njena predsjednika dra. Franju Račkog. Od ovoga dobio sam dosta lakoničan odgovor: da je biskup galeriju a s njom i one starine poklonio akademiji bez ikakve rezerve i da ova ne kani ništa vraćati... Prosljeđivati stvar dalje, značilo bi dirati u osinjak, po gotovo gdje ja nisam imao pravnog mandata a franjevci, koji su bili jedino kompetentni za reklamaciju, držali su se dosta indiferentno. Ma da mi je to Fra Ante naročito dozvolio, nisam držao uputnim, da njegovo pismo publiciram, jer sam predviđao, da držanje Račkog u toj stvari ne isključuje kritiku poradi koje bi mogla pasti sjena i na sijedu glavu biskupa«.[31] Knežević je, naime, želio da se i njegov odgovor štampa. »Što mi veleučeni g.! pišete da ćete tajnu o ovom svemu čuvati, ja to netražim, pače bilo bi mi sasvim drago da cielo ovo moje pismo bar u »Listku« »Sarajevskog Lista« objelodanite, neka stvari saznadu i oni koji jih nepoznavaju, pa ako sam gdje ... zabasao, nek se i drugi oglasi, nek se pojmovi bistre, nek se istina što bolje, i jastnije pokaže, jer ja kao čovjek, a osobito kao Krstjanin, kao sveštenik i redovnik, netražim drugo nego samo istinu«.

Truhelka je mislio da se u pogledu starina ne smije mirovati dok se one ne povrate. U svom pismu Kneževiću koncem 1888. bez oznake datuma piše on: »Što se tiče starina odnesenih iz Bosne mislim da ne valja mirovati dok se ne vrate. Ja sam tog nazora, da je neoprostiv grieh za inteligenciju bosansku, za Franjevce a i za svu Bosnu, ako se ti spomenici napuste na lahku ruku. To bi značilo zabaciti svu prošlost Bosansku. Ja mislim da nebi bilo zgodno tu stvar predati javnosti, već kad se sakupe svi potrebiti dokazi, treba doći pred biskupa pa ga in camera caritatis umoliti, da vrati stvari. Za biskupa se i ne bojim da bi zadržavao stvari, ali Rački ih neće dati iz ruku, ako se ne nađe dokazala, koji će ga prisiliti. Valja pametno prionuti pa što bog da!«[32]

Knežević je svakako želio da Truhelka publicira onaj njegov odgovor od 9. rujna 1888. To se vidi iz Truhelkinih riječi u istom gornjem pismu upućenih Kneževiću: »Svraćam se i opet na ono što sam Vam zadnji puta pisao a mislim da podlistak Sarajevskog lista nije baš naj­zgodnije mjesto za rješavanje takog pitanja. Početkom sliedeće godine izaći će ovdje znanstveni list — Truhelka misli na Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu — možda bi se u njem priobčiti moglo. Izvolite mi javiti o tom svoje mnienje«.

Dopisivanje između Kneževića i Truhelke o publiciranju Kneževićevog odgovora i dalje se nastavilo. Nije nam poznato što je Knežević pisao Truhelki 5. siječnja 1889. na koji list mu je ovaj odgovorio odmah 10. siječnja. Truhelka mu piše: »Zahvaljujući Vam na Vaš cienjeni list od 5. o. mj., priobčujem Vam velečastni gospodine, da ću onaj list po Vašoj želji publicirati. Izkreno govoreć, bojao sam se da ćemo tu imati okapanja sa cenzurom jer je u listu govor o politički važnoj osobi... U toj bojazni propitao sam se na kompetentnom mjestu glede te stvari, te sam izposlovao, da tu nebude kakovih neprilika ili križanja... Imao bi samo još jednu molbu, a ta je da pristanete na to da se list priobči u strukovnom listu, koji će eto skoro ugledati svieta, a da se i Vaša želja izpuni obećajem da će se u isto doba otisnuti doslovce u »Sarajevskom listu“ i što bi također dobro bilo u ovdašnjem njemačkom listu »Bosn. Post« koji, izvan Bosne imade mnogo čitatelja«.[33]

Nije nam poznato što je Knežević odgovorio Truhelki na gornje pismo, pak, odgovor od 9. rujna 1888. predao je ovaj javnosti i dao ga štampati u sarajevskom njemačkom listu »Bosnische Post« 30. siječnja 1889. pod naslovom »Reclamation an Bischof Strossmayer«. U uvodu te reklamacije izjavljuje Truhelka da pismo Kneževića predaje javnosti po njegovoj izričitoj želji. Govoreći, zatim, o starinama naročito se zaustavlja na slici kralja Tomaša i paramenti koju je, po tradiciji, svojom rukom vezla bosanska kraljica Katarina. Ove su starine, veli Truhelka, od osobite umjetničke i neprocjenjive vrijednosti i kao jedini ostaci iz davnih vre­mena imaju dvostruku vrijednost. Budući da »Strossmaver nije ni jedne obećane kopije poslao samostanima — nastavlja Truhelka — predajemo gornje pismo javnosti, vođeni željom da sklonimo biskupa Strossmavera da povrati originale dotičnim samostanima, jer ako još ni sada nisu uređeni odnošaji u Bosni nastupili, ako još ni sada nije došao dan kada se Bosna slobodnijom osjetiti može, neće nikada više to biti«.[34]

Svojom reklamacijom poziva Truhelka i bos. franjevce da ostvare svoje pravo i zaključuje ovim riječima: »Zanemare li oni to, prikorit će ih sav bosanski narod što su oni koji su kroz stoljeća podržavali staru tradiciju jedine historijske ostatke iz starog vremena tako lako predali«.

U svom, već spomenutom, odgovoru — na Truhelkinu reklamaciju — u »Obzoru« od 14. veljače 1889. napisom »Bosnische Post« i bosanske starine u Zagrebu«, raspravljajući Rački o starinama piše: »Ove starine nisu poklonjene, prem je definitorij bio vlastan i pokloniti ih, nego ku­pljene. U koliko je otkup pojedinih predmeta vezan bio na kakov uvjet, to je stvar definitorija; a ne ni o. Ante Kneževića ni dr. Ć. Truhelke«, pa zaključuje: »Neharno si je dakle polje zadirkivanja obrao dr. Ć. Truhelka, i organ mu »Bosnische Post«. Badava on i njegov sudrug o. A. Knežević izazivaju franjevačke samostane u Bosni. Neka mladi čuvar bosanskoga muzeja traži drugo vrelo za svoj rad; a fra Ante neka si drugdje nađe oduška svojemu tiesnogrudnomu bosanskom patriotismu«.

Knežević je bio mišljenja da bi svaki franjevački samostan u Bosni trebao imati svoj muzej i da se povraćene starine u njih pohrane; Truhelka, pak, nastojao ih je dobiti za Zemaljski muzej u Sarajevu. S tom namjerom zatražio je on 1888. od Akademije da povrati poznatu sliku XV stoljeća s likom Kristovim i bosanskog kralja Stjepana Tome koja se prije nalazila u Sutjeskom samostanu. Ali, ni Strossmayer ni Rački nisu bili voljni tu sliku ustupiti. O tom je pisao Strossmayer iz Đakova Rač­kom 26. lipnja 1888: »Ja mislim, da Truhelki nipošto ne pošaljemo sliku, koju zahtijeva, jer su ti delije u Bosni dost grubim načinom pokušali sve nam oteti, što je iz Bosne. Sreća, što su fratri pametniji bili, ter nisu na to pristali«.[35] U svojoj popratnoj bilješci tomu pismu navodi Šišić da su tu sliku franjevci predali biskupu Strossmayeru na čuvanje. 22. srpnja piše Rački Strossmayeru: »Truhelka htio nas je prevariti. Da smo sliku poslali u Sarajevo, bio bi ju pridržao. Piše naime Kršnjavomu, da imade svjedočanstva kako ste Vi onu sliku dobili pod uvjetom, da ju povratite, ako se kada u Bosni muzej osnuje. Šta je u stvari? Mi je već ne vraćamo«.[36] Na ovo pismo odgovorio je Strossmayer Račkom 25. srpnja t. g. ovako: »Truhelka je skupa sa Kršnjavijem ništarija. Ja sam rekao u nekomu pismu na provincijala, koliko se sjećam, da ćeju njihove stvari biti negda za njihov muzej, ali naravno, kad se budu oteli Turstvu i kad s nami budu jedno isto tijelo. Ele, to je samo bilo privatno i po­vjerljivo rečeno, bez da je makar i sjena kakvoga ugovora mjesta imala. Vlada je kako čujem — već nešta sličnoga kod fratara pretiska­vala, to jest da ih skloni, da su oni tobož stvari samo časovito meni ustupili, dok ne bude Bosna svoj muzej imala. Ali su fratri tako pravedni i pošteni bili, da nisu o tomu ni čuti dali. Budimo dakle mirni«[37]

Dr. Truhelka nije uspio da dobije starine, ali poslije njegove re­klamacije na Strossmayera zauzelo je to pitanje širi publicitet, pa je o njemu pisano i u »Pester Lloydu« u njegovu korist. Na takvo pisanje odgovorio je Rački 14. veljače 1889. u »Obzoru« u korist Strossmayera. Strossmayer mu svojim pismom od 16. veljače t. g. za to zahvaljuje i piše: »Najprvo hvala, što ste te hulje, koje u »Pester Llovd« pišu, kako valja otpremili. To, što imam iz Bosne, jedan je samo, i to najmanji dio onoga, što su fratri bosanski meni svojevoljno i bez ikakoga uvjeta, i za vječita vremena da1i, u priznanje onih neizrecivih dobročinstava, koja sam im ja ukazao. Jest istina, ja sam iz dobre moje volje — i, bez ikakve, osobito pako dvostrane obvezanosti — rekao jedanput: »Kad budete svoji i kad uzimate muzej svoj, tada se mogu te stvari prenijeti k vama«. Ali to je puka moja dobra volja, a nikakva na svijetu obvezanost. A drugo: svoji. Zar je Bosna svoja? Bosna je još i dandanas turska provincija, a osim toga, kad je madžarska, nije svoja, niti je moga naroda, na koji po geografiji, krvi i jeziku spada... Ako je nužno, da ja odgovorim, ja ću odgovor drage volje Vami poslati. Ali mislim, da je bolje i dostojanstvenije, da ja apsolute šutim«.[38] Na ovo pismo odgovorio je Rački Strossmayeru 26. veljače t. g. ovo: »Čitali ste očitovanje Ljubićevo glede bosanskih starina, koje je i »Agr. Tagblatt« prenio. Sve to potiče Truhelka u Sarajevu; ali i tuj će se osramotiti. Ja mislim, da se Vi u javnosti ne miješate u tu stvar. Mi ćemo sami odbiti ove navale«.[39] (»Agr. Tagblatt« prenio je Ljubićevo očitovanje 20. veljače u Strossmayerovu korist).

Raspravljajući o ovim starinama fra Jozo Zvonigradski (fra Leonardo Čuturić) u »Franjevačkom Vijesniku« piše da je poslije Truhelkina neuspjeha pokušala tadašnja Bosansko-hercegovačka vlada učiniti presiju na franjevce da oni potraže natrag svoje starine za Zemaljski muzej u Sarajevu. To se vidi iz akata Definitorijalnog kongresa održanog 6. svibnja 1889. u Fojnici, gdje stoji: »A. R. P. Minister Provincialis, praeses interpellavit Venerabile Definitorium, quid agendum sit in causa objectorum arheologicorum Illustrissimo Domino Strossmayer Eppo Djakovensi anno 1871. datorum a tribus Conventibus, videlicet: Sutjeskensi, Fojnicensi et Kreševiensi? — Responsum est, ut res majoris dillucidationis gratia differatur. Si autem excelsum Gubernium hac in re quid a Ministro Provinciali exquisierit, censet Vener. Definitorium dicendum esse: nos prae manibus non habere vera et firma documenta, quibus possemus eadem repetere, haec tamen a nobis esse inquirenda«.[40]

Franjevci nisu željeli udovoljiti Vladinoj želji pa nisu za nju ni tražili starina. Oni su željeli povratak starina u svoje samostane odakle su i ustupljene na pohranu te je iz tog razloga Definitorijalni kongres u Fojnici i donio onaj obazrivi zaključak: »Nemamo pravih i jakih dokumenata, ali ćemo ih potražiti«. Osim toga oni su očekivali povoljnije vrijeme pa da iz vlastite inicijative zatraže starine za sebe. To je vrijeme, po njihovom mišljenju, nastupilo početkom 90-tih godina prošlog stoljeća.

Prvi je sutješki samostan pokušao natrag dobiti svoje starine i njegova Uprava poslala je Strossmayeru slijedeću molbu:

Preuzvišeni gospodine!

U cjelovu sv. nadpastirskog prstena te u sinovskoj poniznosti dolaze pred Vašu preuzvišenost niže potpisani sa sliedećom molbom naime.

Poznato je Vašoj preuzvišenosti, da smo mi franjevci ovog samostana sv. Ive Krstitelja na poziv našeg tada bivšeg državnika prečast. o. fra Mije Gujića, i za udovoljiti Vašoj otčinskoj brigi, pridali na pričuvu naše starine, dotle, dok nam bude slobodna naša otačbina. (Kako je Vaša preuzvišenost i dala našemu državniku reversales, a meni je vlastoručno dao reversales naš Provincial, koji glase ovako de verbo ad verbum. (Molbi su bila priložena u prepisu ona dva pisma provincijala Gujića, koja se ovdje nazivaju »reversales«.)

Te dočim nam je fala Bogu sada otačbina slobodna evo već 13. godinu, a počem smo mi ove godine sagradili novi samostan na starom mjestu; te smo jednu sobu napravili kao mali Museum, zato najponiznije molimo Vašu pre­uzvišenost, da nam gori označene naše starine povratiti blagoizvoli. Mi ćemo se neprestano za Vašu preuzvišenost moliti Bogu i za tu nam ljubav učiniti, što ste nam očuvao naše najveće blago.

Ostajući u potpunoj nadi, da ćemo biti uslišani, cjeluju sv. nadpastirski Prsten u
Kraljevoj Sutjeski, dne 4. septembra 1891.
Vaše preuzvišenosti sluge ponizne:

o. Franjo Komadanović,
o. fra Domin Andrić ex Provin.
o. Franjo Franjković, gvardijan«.

U svom odgovoru, na ovu molbu naziva Strossmayer traženje sta­rina natrag »tuđom spletkom« i piše: »...Ja sam gori spomenuo, da je u tom obziru bilo svakojakih spletaka tuđih, nama Hrvatima neprijatelj­skih, ja sam mislio i nadao se, da se te tuđe spletke nas dotaknuti neće, nego da ćemo toliko suda i uviđavnosti imati, da uviđamo, da je ono, što je Hrvatom na štetu i sramotu, također i Bošnjakom na štetu i sramotu, i obratno. Žalibože! Vaš me je dopis o protivnom uvjerio. Istina, ja sam, ničim na svietu nepozvan, nego samo nagonom srdca svoga i ljubavlju svojom k Bosni, obrekao, da ću stvari, sebi i narodu, našem darovane, opetujem »darovane«, povratiti, kada bude Bosna samosvojna, kad Bosna u bratski savez s nama stupi; kad bude ista samo­svojno sa udesom svojim raspolagala i kad bude svoj vlastiti javni »Muzej« imala, javni »svoj« opetujem, Muzej imala, u koga nitko ostali do samih Bošnjaka ne bude imao . . ,«[41]

Usprkos svim navedenim dokumentima, usprkos svojim usmenim i pismenim obećanjima da će u svoje vrijeme povratiti franjevcima starine Strossmayer u gornjem pismu izjavljuje da su mu one poklonjene. On piše da je jedanput obećao povratiti ih kad Bosna bude imala svoj vlastiti »Muzej«. Iz toga slijedi da ih ne smatra više franjevačkim vlasništvom, niti ih namjerava njima povratiti, a što ih nije dosad povratio ni Zemaljskom muzeju, u Sarajevu razlog je taj što Bosna još nije — po njegovom mišljenju — slobodna.

Da su starine franjevci poklonili — kao što nisu — čemu je bilo potrebno ono njihovo procjenjivanje po Ljubiću i utvrđivanje njihove vrijednosti? Dar se ne procjenjuje, za njega se ne očekuje nikakova odšteta niti se daje uz »reversales«.

Sutješki franjevci, nezadovoljni Strossmayerovim odgovorom, obratili su se na Starješinstvo provincije s molbom da im ono isposluje povratak starina jer ih je ono i dalo na čuvanje. Oni su pisali Starješinstvu: »da će biti prinuždeni iste potražiti putem civilne »pravde«. Na ovu molbu odgovorio im je Definitorij provincije 25. travnja 1892: da, ako nijesu zadovoljni Strossmayerovim odgovorom, koji je Starješinstvu poznat, ostaje, im slobodno zamoliti od istoga Preuzv. gospodina naročitu izjavu, da će ih tada povratiti, »kad Bosna bude samosvojna« po nje­govom mišljenju, kad naime to vrijeme dođe«.[42]

Nije nam iz dokumenata poznato da li je Uprava samostana u Kr. Sutjesci pisala Strossmaveru po uputama Starješinstva, niti njegov eventualni odgovor.

Prva molba sutjeških franjevaca je Strossmayera ražalostila, što se vidi iz njegova pisma Račkom od 13. rujna 1891. Tu on, među ostalim, piše: »Ovih dana sam se vrlo ražalostio, dobivši iz Fojničkog (treba: Sutjeskog — B. G.) samostana list, kojim povratak svojih umjetnina zahtijevaju. Tuđa spletka! Ako je još tu provincijal bosanski, govorite s njim o tomu. Dašto, da nema ni govora o tomu, da bi ja na to pristati mogao«.[43] Poslije nekoliko dana — 24. rujna t. g. — piše on Račkom o istoj stvari i veli: »Sutješki samostan, ako me još jedamput uznapastuje, uputit ću na Akademiju, koja je jedina pravni posjednik svih slika i umjetnina, što sam ih ja Akademiji poklonio«.[44]

Jedno pismo fra Ivana Vujičića, fojničkog gvardijana, Strossmayeru — ovomu u korist — unijelo je neispravno mišljenje u rješavanje ovoga pitanja.

Vujičić je, naime, 1. veljače 1892. sa svojom redovničkom obitelji čestitao Strossmayeru rođendan, usput iznio njegove zasluge za bos. franjevce i nadodao:

»Ovom prigodom dozvolite mi još nešto nadostaviti.

Kadno je prije 3 mjeseca samostan Sutješki htjeo od Vaše Preuzvišenosti natrag zatražiti poklonjene Vam neke starine, provincijal mi je tu stvar javio i pitao za naše mišljenje. Ja sam odavle na ime naše općine odgovorio, da mi niti šta tražimo, niti hoćemo tražiti. Osim toga sam poslao veleč. provincijalu pismenu izjavu samostana sutješkoga i kreševskoga od g. 1886., kojima se dotični samostani pismeno izjavljuju, da stvari, koje su Vašoj preuzvišenosti poslane, poklanjaju sasvim radi dobročinstva, primljenih i t. d. Te se izjave nahode u arhivu ovoga samostana.

Provincijal je to odmah za svoj arhiv prepisao i Sutješčane na tu izjavu upozorio. Tim je stvar na naše zadovoljstvo svršila, koja nas je s početka jako bila ožalostila«.[45]

Strossmayer je 7. veljače t. g. zahvalio Vujičiću na čestitki i u svom poduljem odgovoru pisao o svom odnosu prema Bosni i franjevcima, pa, aludirajući na posljednje događaje nastavio: »Tjesnogrudan bio bi i slabo bi stvar shvaćao, koji bi mislio, da su noviji događaji vezu, svete ljubavi među nami razvrgli«. Prelazeći na Vujičičevu izjavu o starinama veli: »Hvala Vam također na onomu, što ste u ime umjetnina, koje je Bosna meni poklonila i koje sam ja Akademiji našoj odstupio, učinili. Bog Vam to naplatio! Te umjetnine meni su od Bosne bez ika­kvoga uvjeta u znak prave bratske ljubavi i zahvalnosti odstupljene. Dašto, da sam ja ex abundatia (!) cordis, i bez ikakve juridičke obvezanosti rekao, da ću ja te umjetnine drage volje odstupiti javnom muzeju u Bosni, kad Bosna bude posve neodvisna, i kad bude imala svoj vlastiti javni i posve neodvisni muzej. Kad jedamput bude izbiljam Bosna posve svoja, ili što je isto, kad se bude s nama u jedno državno i narodno tijelo spojila, pak kada bude zaista imala svoj neodvisni muzej, onda će se moći o tomu govoriti. Dotle pako ne svoj bi bio čovjek, upravo neprijatelj naroda svoga, tko se ne bi radovao, što su te umjetnine, velikim troškom popravljene, u muzeju Akademije spremljene i svemu svijetu na užitak i pouku postavljene. Akademija je, i sve njezino blago, i Vaše i naše. Samo protivnici, koji nas žele zavaditi, razliku čine i jaz među nama kopaju«.[46]

U svom dopisu od 9. veljače t. g. Jugoslovenskoj akademiji zna­nosti i umjetnosti u Zagrebu poslao je Strossmayer kao prilog u prepisu Vujičićevu čestitku i svoj odgovor na nju. On piše Akademiji: »Čast mi je ovijem u prepisu priposlati slavnoj Akademiji pismo gvardijana fojničkoga samostana, g. fra Ivana Vujičića, te moj odgovor na to njegovo pismo. Slavna će se Akademija iz pisma čestitoga toga bosanskoga Fra­njevca izvoliti uvjeriti, kako su stvari, kao slike i kazule, meni, odnosno našoj Akademiji nekoć ustupljene, uistinu poklonjene, i kako ih ni Zemaljski muzej u Sarajevu, a ni itko drugi, iz bud kojega naslova pravno reklamirati ne može i ne smije«.[47]

Biskup Strossmayer je mogao — iako zaveden — istom poslije pri­mitka spomenutog Vujičićeva pisma tvrditi, da su mu starine poklonjene. Tako mu je pisao Vujičić oslanjajući se na pismene izjave Sutjeskog i Kreševskog samostana. Mi ovdje donosimo prepise tih pismenih izjava. Uprava Sutjeskog samostana piše Upravi Fojničkog samostana slijedeće:

Br. 64.                                                             Priepis 

    Velečastni Otci Diskreti!
Ovomjestno Samostansko Diskretorije imavši vieće glede starinski stvari Preuzvišenom gosp. Josipu Jurju Strossmaveru poslatih: ovom vieću i odluki ovomjestno Diskretorije, tudomjestno Velečastno Diskretorije s čašću izvje­šćuje, da ovomjestno Diskretorije neće potražiti da se povrate »starine gori pomenutom poslate, pošto bi to Istog uvriedilo, i nas Bošnjake osramotilo, zbog toliki dobročinstvah svem svietu poznatih, nam Franjevcim Bosanskim učinitih; u kom slučaju našabi se nezahvalnost očitovala. — Samo ćemo tu opazku staviti, da se na poslatimi »starinskimi« stvarmi stavi nadpis da su iz Bosne i (2) s nadpisom takim ujedno, koje su »starine« iz kog Samostana.

U Sutjeski dne 31. maja 1886.

Tako je ja Fra Stipo Čanić D. m.
Tako je fr Domin Franković Disc.
P. Tako je fr Pilip Poljaković Iz. g. S. S.
Tako je fra Domin Andriić Ex Prov. D. S.
Tako je fr Ivo Grubišić Ravnatelj Samostana[48]

Uprava Kreševskog samostana poslala je Upravi Fojničkog samo­stana slijedeću izjavu:

316  Priepis                                                     1886

Velečastnom Samostanskom Vieću
u Fojnici

Ovomjestno samostansko Diskretorium primio pisma od Fojničkog i Sutjeskog Vieća, glede stvarih, koje su poslate god. 1872. Preuzv. g. J. J. Strossmayeru, ito stvari starinske, iz triuh Samostanah: Kreševo. Fojnica i Sutjeska. Premda Veleč. oo. Ravnatelji skupljeni u Kreševu svih su jedno glasno odlučili iskati preko Redodržavničtva odnesene stvari. Vieće pako samostana Sutjeske, odredilo je neiskat odnešene stvari, da se ne bi po čemu uvriedio Preuzv. g. Biskup Strossmayer; tako isto i ovomjestno samostansko Vieće odredilo je u sjednici svojoj od dneva 9. o. m. netražit natrag odnesene stvari radi dobročinstvah Preuzv. g. Biskupa Strossmayera, koja je imao i učinio preko Redodržavničtva, šta je dato Mlog. O. fra Martinu Nediću za one stvarih ovih triuh samostana.

Ovo dok Vas izvješćujemo ostajemo u
Kreševu 11. juna 1885.

O Mihovil Kobačić vikar samostana
O fr. Ivo Tvrtković r. v. Dis. Samost
P. O fr Anto Musić Dis Cont
O fra Stipo Momčinović Gvardian[49]

Mislimo da na temelju gornjih dviju izjava nije Vujičić mogao pisati Strossmayeru, da mu samostani poklanjaju sasvim starine; njihove su Uprave zaključile da ih neće tražiti, da ne bi uvrijedile bi­skupa, a o poklonu ne govore. Da su ih uistinu tada poklonile, ne bi ih sutješki samostan mogao 4. rujna 1891. natrag tražiti.

Na koncu ovog izlaganja izjavljujemo da nismo našli ni jednog dokumenta koji bi govorio o poklonu ili prodaji ovih starina, a svi navedeni dokumenti govore o njihovoj pohrani, davanju na čuvanje do boljih i sigurnijih vremena.

Prema tomu bosansko-franjevačke starine jesu i ostaju pravno vlasništvo bosanskih franjevaca.

 

[1] »Franjevački Vijesnik« Beograd 1931, br. 1, str. 22.

[2] Ibid. 23.

[3] Arhiv Jugoslavenske akademije u Zagrebu, XI’ A/Guj. M. 1.

^[4] Fr. Anto Knežević: »Varica«, str. 76—79. u franjevačkom samostanu u Jajcu.

[5] Arhiv Jugoslavenske akademije u Zagrebu, XI A/Guj. M. 3. Pismo je  bez datuma; na četvrtoj stranici lista napisano: 1871.

[6] »Franjevački Vijesnik«, Beograd 1931, br. 2, str. 51.

[7] O. c. 48—50.

[8] Šišić Ferdo: Korespondencija Rački-Strossmayer, I, str. 140, Zagreb 1928. Na kraju ovoga pisma ostavio je Šišić bilješku: »¹ Bosanski kralj Stjepan Toma (1444—1461). Ovdje Rački ima na umu onu sliku u akademičkoj galeriji slika, za koju se nekoć griješkom mislilo da prikazuje bosanskoga kralja Stjepana Tomu, gdje kleči pred Isusom, koji mu se ukazuje. Drugi su uzimali, da je to lik posljednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića (1461—1463); gl. Klaić, Povjest Hrvata II, 3 str. 37. ² Katarina Kosača, žena Stjepana Tomaševića; portret narisao je Giovanni Bellini; gl. Klaić o. c. 33«.

[9] »Franjevački Vijesnik«, Beograd 1931, br. 2, str. 52.

[10] Arhiv Jugoslavenske akademije u Zagrebu, XI A/Guj. M. 2.

[11] Marin Pavlinović: Mihovih Pavlinović i narodni preporod u Dalmaciji od godine 1848—87 u svijetlu nepoznatih izvora, Zagreb 1937, str. 18—19.

[12] »Franjevački Vijesnik«, Beograd 1931, br. 2, str. 53—54.

[13] Šišić Ferdo: O. c. I, str. 348.

[14] O. c. I, str. 349.

^[15] O. c. str. 350.

[16] O. c. II, str. 136, Zagreb 1929.

[17] O. c. 218.

[18] O. c. 218—219

[19] O. c. 219—220.

[20] Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb 1884. Knjiga LXXIII, str. 167—168.

[21] O. c. 170—171.

[22] »Franjevački Vijesnik«, Beograd 1931, br. 2, str. 80.

[23] Ibid.

[24] Ibid. 81.

[25] Arhiv provincije »Bosne Srebrene« u Sarajevu, fasc. XXXII, br. 332.

[26] Šišić: O. c. IV, str. 65, Zagreb 1931.

[27] »Narodna Starina«, Zagreb 1930, -sv. 22, str. 227—228.

^[28]) Arhiv franjevačkog samostana u Jajcu.

[29] »Narodna Starina«, Zagreb 1930, str. 231—233.

[30] Ibid.

[31] Ibid. 228.

[32] Arhiv franjevačkog samostana u Jajcu.

[33] Ibid.

[34] Šišić: O. c. III, str. 374, Zagreb 1930.

[35] O. c. IV, str. 3, Zagreb 1931.

[36] O. c. str. 4.

[37] O. c. str. 65—66.

[38] O. c.

[39] O. c. str. 66.

[40] »Franjevački Vijesnik«, Beograd 1931, br. 4, str. 114.

[41] O. c. str. 116.

[42] Ibid.

[43] Šišić: O. c. str. 279.

[44] O. c. str. 281.

[45] O. c. str. 305.

[46] O. c. str. 306.

[47] O. c. str. 304.

[48] Arhiv Provincije „Bosne Srebrene“ u Sarajevo, fasc. XXXII, br. - zajedno sa br. 316.

[49] Ibid. br. 306.