Ivan Lovrenović

marta

o marta, marta
daj dođi sjedni
pusti sad suđe i pijate
do marije evo ovdje
da izmijenimo koju
i uho čuje što srce znade
i oči se nagledaju riječi
nasite osmijehom
tišinom
blizinom
marta,
ti znaš da doista volim
one čije se ruke
na pomoć pruže
i pridignu, paze, poviju, nose,
hrane znane i neznane
napoje žedne
i gole odjenu
znaš da uvijek se dobro osjećam
u kući punoj mirisa
ruzmarina i kima i svih trava
i cvijeća poljskoga
da rado lomim kruh radosti
s onima oko sebe
gledam te, marta
tako si brza i spretna
gledam te samo
kako hljepčiće praviš
i prevrćeš
i žar žariš
i kašu variš 
sva rumena i brižna
i pomalo tužna
zbog marije
što samu te ostavi u sto poslova
o marta, marta
htio bih ti reći da marim
za tvoj trud i ljubav tvoju
al dođi sjedi
doći će dan kad će vas
u moje ime
zatvarati u kuhinje
i dati vam lonce i krpe
i očinske zapovijedi
i molitvene kutke
dođi sad sjedi
da vidim te
a onda ćemo jesti
kruh razlomljenih riječi
i sanjati o boljim dijelovima
i danima
koji će i za vas doći

molitva za kaktus

znam bože da te za svašta ljudi mole
i mijese ko tijesto svoje molitve
u beskrajnoj pekari
ljudskih želja i muka
znam da bi mogao netko reći
zar za kaktus
puko je totalno
zar dovoljno nema gladnih i žednih
zar dovoljno ratova, mržnje i nesreća
zar etna opet ne prijeti
i potresi nam u živce prelaze…
znam bože da duga je litanija
naših zala
što nas pogađaju
još duža ona kojima pogađamo
i nemoj me krivo shvatiti
ne želim pisati teodiceju
molitvu tebi iznosim
za jedan mali kaktus
u mojoj sobi
u kantici limenoj, sjajnoj
na kojem nisu bodlje
već moje uspomene
na onu koja sad
licem u lice
tebe gnjavi
tlači rekla bi ona
njezin je kaktus
mali
bodljikavi
živi
moja je molitva
sjećanje
tuga
nada

samo nije bilo

na onom mjestu
bilo je mnogo trave
i pet tisuća muškaraca
i dvije ribice
i pet ječmenih kruhova
i svakojakog čuda
i filip
i andrija
i bila je radoznalost
slična iskušenju
i jedna volja
slična pomami
i jedan bijeg
sav od osame
i još je tu bilo svega
i svačega
samo nije bilo
žena