Ivan Lovrenović

Umro je fra Stjepan Pavić, bosanski franjevac i klasični filolog, čije znanje, kniževno-jezični dar, kao i predanost prevođenju velikih djela književne i teološko-filozofske baštine teško da će imati dostojnu zamjenu.

Veliki prevoditeljski i priređivački pothvat obavio je fra Stjepan Pavić objavivši znamenito srednjovjekovno djelo Jacobusa de Voragine Zlatna legenda ili štiva o svecima u dva sveska (Demetra, 2013-2015). To je prvi put da se ovo djelo, prevođeno na sve svjetske jezike, pojavljuje i na hrvatskom/bosanskom. Već i zbog toga Pavićev je pothvat od velike vrijednosti, no ništa manje i zbog jezika njegovoga prijevoda. Nema danas, valjda, nikoga u hrvatskoj književnosti tko kao Pavić u Zlatnoj legendi tako suvereno, čvrsto, u se sigurno a opet gipko i prirodno, ne robujući dogmi standardizma, vlada ovim jezikom. Tu se u svome najboljem vidu očituje jezična vrijednost i baština onoga „srednjeg puta“ kojim najbolji pisci među bosanskim franjevcima njeguju svoj književni jezik. 

Istom sigurnošću i jezičnom ljepotom odlikuju se i drugi Pavićevi prijevodi: Bonaventura, Razgovor sa samim sobom (Zagreb 2011), dijelovi teksta u: Franjevački izvori, (Zagreb-Sarajevo 2012), Marsilio Ficino, Platonovska teologija (Zagreb 2018), Aleksandar Haleški, Rasprava o razumskoj duši (Zagreb 2019), Boetije, Utjeha filozofije (Zagreb 2023), Tertulijan, Obrana kršćanstva (Sarajevo-Zagreb 2025).

Bosanskohercegovačku i hrvatsku književnost zadužio je čudesnom bilingvalnom knjigom Latinske pjesme bosanskih franjevaca - Franciscanorum Bosnensium Carmina latina. Editionem curavit et traduxit, praefationem conscripsit commentariisque instruxit Stephanus Pavić, koja je objavljena u Synopsisovoj biblioteci „Iz Bosne Srebrene“ 2015. Da je među bosanskim franjevačkim piscima bilo i onih što su pisali latinske stihove nije bilo nepoznato. No, fra Stjepan je tu baštinu prvi, do danas i jedini, temeljito istražio. U knjizi su pjesme četvorice autora - fra Ambroza Matića, fra Blaža Josića, fra Andrije Barukčića i fra Josipa Kovačevića. Pavić ih je priredio i majstorski preveo, te opremio uvodom i bilješkama.

U svome posavskom zavičaju, pri svome zavičajnom samostanu u Dubravama, Pavić je kao ljubitelj i kolekcionar djela likovne umjetnosti, stvorio zbirku od preko devet stotina biranih likovnih djela hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika od kraja XIX stoljeća do danas.  Poseban dio te cjeline je i zbirka sakralne umjetnosti od XIV do kraja XIX stoljeća, te bogata knjižnica, također fra Stjepanov dar zavičaju. Sve je to dostupno u Galeriji Šimun, a to je fra Stjepanov hommage fra Šimunu Filipoviću (1732 - 1802), franjevcu iz ovoga kraja, koji je u talijanskom samostanu Ripatransone živio u kontemplaciji svetim životom.

Kao sjećanje na fra Stjepana Pavića, umjesto konvencionalnih nekroloških žalovanja, za koje sam nekako siguran da ni fra Stjepanu nije bilo do njih, donosim njegov blistav uvod u knjigu Latinske pjesme bosanskih franjevaca. (I. Lovrenović)

Stjepan Pavić

DALEKE JEKE

Bosanskohercegovački latinitet seže od srednjega vijeka pa sve do naših dana, točnije od poveljā bosanskih velikaša do izvješća fra Vitomira Slugića o stanju naših radnika na privremenom radu u zapadnoj Europi šezdesetih godina 20. stoljeća. Nažalost, taj dio naše baštine ni do danas nije dovoljno proučen ni prezentiran. Proučavanju latinske produkcije u Bosni i Hercegovini kanio se posvetiti, skupa s autorom ovih redaka, sada već pokojni Željko Puratić, ali rat je najprije omeo naše planove, a onda Puratića lišio i života. U mojim ladicama leže brojne kopije latinskih tekstova, od zapisa u maticama pa do filozofskih i teoloških djela iz knjižnica sutješkog i fojničkog samostana. Prevedeni su i bolje proučeni latinski dijelovi ljetopisa (Benić, Bogdanović, Lašvanin), zatim dijelovi Lastrićeva Pregleda starina Bosanske provincije i Matkovićeva Godišnjaka, a razmjerno je dosta pozornosti posvećeno i latinskim gramatikama (Tomo Babić, Lovro Sitović, Stjepan Marijanović, Ambrozije Matić, Filip Kunić, Anđeo Kraljević). Latinska poezija, naprotiv, ovdje se javlja vrlo kasno, tek sredinom 19. stoljeća – sve su pjesme objavljene između 1825. i 1856. – a njezini su predstavnici bosanski franjevci Ambrozije Matić, Andrija Barukčić, Josip Kovačević i Blaž Josić. Neobično je da sva četvorica potječu s jednog uskog područja – Matić iz Dubrava kraj Brčkog, Josić iz Tuzle, a Barukčić i Kovačević iz plehanskoga kraja – mada se Bosna Srebrena u njihovo vrijeme još uvijek protezala na teritorij cijele današnje Bosne i Hercegovine. Konačno, Matić i Barukčić su gotovo vršnjaci, bliski su prijatelji, međusobno se štite i pomažu, a Josić i Kovačević istoga dana stupaju u Franjevački red. Mogli bismo sebi poželjeti i bolju povijest. Time ne mislim na bolju životnu sudbinu od one koju smo imali, nego baš na ono što znači riječ po-vijest. Ako Blaž Josić za Miju Dujića veli verus Homerus Bosnae ili za Filipa Pašalića Nasoni par, neće valjda biti da ovi i inače ugledni franjevci nisu napisali koji latinski stih. Ne vjerujem da bi fra Mato Mikić za fra Franju Vincetića ustvrdio: et etiam (in) poesi latina summopere excelluit, da se ovaj nije u tome umijeću barem okušao. No nijedan njihov stih nije nam se sačuvao. A da jest, slika naše latinske poezije bila bi cjelovitija i vremenski i prostorno.

Ako je sve do hrvatskog narodnog preporoda latinski bio ravnopravan jezik hrvatske književnosti, nije nikakvo čudo da u bosanskohercegovačkoj grani te književnosti latinski nad hrvatskim preteže još duže, iako i ovdje usporedo već djeluju pisci hrvatskog izričaja Nedić, Jukić i Martić. Prije bismo se mogli pitati o razlozima zbog kojih naši pjesnici pišu latinski. Prvi je od njih, bez sumnje, taj što su se školovali na latinskome i što su jezičnu i retoričku naobrazbu stjecali na djelima rimskih pisaca i kasnije latinske  baštine. Koliko je ta naobrazba bila temeljita, svjedoči jedna po sebi beznačajna bilješka u Josićevoj Elegiji o novoj godini, gdje opravdava apokopirani oblik priloga volup (koji inače glasi volupe). Očito im je bila jaka želja da iskušaju svoju pjesničku moć upravo u tom mediju. Nadalje, u Ugarskoj, gdje su se naši pjesnici školovali, još se osjećao snažan utjecaj slovačkih isusovaca, od kojih Josić jednoga citira. Vrijeme je to klasicizma, koji je posezao za starim uzorima, a malo prije Josićeva dolaska na školovanje u Ugarsku ondje je umro (1825) jedan njegov izraziti zastupnik – Katančić. Zabilježeno je i to da Josić na zamolbu pjeva pjesmu u čast jednom dobrotvoru bosanskih franjevaca.

Rekosmo, sve su ove pjesme nastale uglavnom u prvoj polovici 19. st. Premda je malo okrutnost divlja jenjavati stala…, kako pjeva Barukčić, i njegova pjesma posvećena Rafi Barišiću, i Kovačevićeva caru Ferdinandu, i Josićeve Šunjiću i caru Franji Josipu i osobito Elegija Stjepanu Marijanoviću bolne su žalopojke nad teškom sudbinom kršćanskog puka u Bosni pod osmanskom vlašću. Već je jedan od naših pjesnika osjetio potrebu da protumači pojam Turci. No njegovo tumačenje jedva bi zadovoljilo i malu djecu. Povijest se ne da popravljati, jer bi svako popravljanje bilo njezino iskrivljivanje. Ali da se shvatiti. U tu svrhu može izvrsno poslužiti slika XIV. stoljeća na kršćanskom zapadu u sjajnom Dalekom zrcalu Barbare W. Tuchman. Kako se i danas davne muke ne bi instrumentalizirale, makar zbog naknadne identifikacije na vjerskoj osnovi, kažimo ovo: Otomansko je Ccarstvo vodilo osvajačke ratove za koje bijaše potreban golem ljudski i materijalni potencijal. A on se namicao milom i silom.

U skladu s političkim gibanjima, naši pjesnici virkaju preko Save, priželjkuju i prizivaju pomoć druge monarhije, Austro-Ugarske, a bude se i nade u pomoć slavenskoga svijeta, treće carevine, Rusije. Pritom oni slikaju svoju zemlju, njezine prirodne ljepote, rudno blago, oranice i vode kao poželjne novim gospodarima, a sunarodnjake kao vrijedne i čestite ljude. Idilična je to slika zemlje, slika više iz njihove duše. Imenujući svoj narod ilirskim i želeći dokazati njegovu drevnost, slijedeći Orbinijevo pisanje, izvode podrijetlo Ilira čak od Zeusova sina Japeta, to jest smatraju ga starijim od pamtivijeka (Barukčić). Ponekad je ime Ilir upotrijebljeno radi metra, puštajući po strani raspravu o tome kojim će se tko imenom zvati (Josić).

Duboko su naši pjesnici usidreni u rimskoj poeziji ne samo latinskim jezikom, antičkim metrom i strofom, nego i mitološkom slikom svijeta, koja se često reflektira u njihovim pjesmama. Pjevali su u heksametru, elegijskom distihu i sapfičkoj strofi s horacijevskim odmorom. Tu je i jedna pastirska igra, Matićeva Dočeknica, dakako, na tragu Vergilijeva bukoličkog pjesništva. Budući da su oni kršćani, štoviše svećenici, zvuči anakrono kad ponekad zazivaju u pomoć bogove, kad se mole Apolonu, kad se obraćaju Janu, a Hermo im pored antičkih u kolo poziva i slavenske muze. Zajedno s pjesničkom slikom prenose u svoju poeziju i sav antički instrumentarij. Tu su Lari i Penati, Kastalija i Pind, buče Sava i Dunav, u Sutjesci se zeleni lovor. Od rimskih pisaca najomiljeniji im je Vergilije, a ima i citata iz Horacija i Ovidija. Od kasnijih pjesnika citiran je naš teolog i pjesnik Jan Panonije (Ivan Česmički) (1434–1472), velški teolog i epigramatičar John Owen (1563–1622) te slovački isusovac Sautel. Značajno je također da naši pjesnici poznaju književna ostvarenja svoje subraće. Tako Josić i Kovačević citiraju nešto starijeg Barukčića, a putokaz prema jedinoj Kovačevićevoj pjesmi bio mi je upravo Josićev citat.

U bosanskih franjevačkih pjesnika zadivljuje nas znanje latinskog jezika i vrsno versifikacijsko umijeće: vrlo se živo služe tako zvanim mrtvim jezikom, a mnogi njihovi stihovi ponekad zvuče kao u rimskih klasika. Ima u njih i unutarnjih rima i uspjelih slika.

Jedna pjesma od dvadeset stihova ima akrostih i na početku, i na kraju, i u sredini. Neke od tih pjesama pjevaju o tužnom stanju u Bosni, s kojim žele upoznati tadašnju europsku javnost. U njima se traži pomoć ili zahvaljuje za dobročinstva iskazana bosanskim franjevcima, osobito u školovanju njihovih pripravnika (zato se i služe latinskim, jezikom razumljivim svijetu kojemu se obraćaju). S druge strane, one su ponekad pretrpane ne baš pjesničkim riječima: geografskim pojmovima, osobnim imenima, godinama koje su pisane slovima, a sve to stih opterećuje i estetski i formalno.

U duhu vremena, većina pjesama hvali poglavare, državne i crkvene, prekomjerno im laska, epitetima ih diže u nebesa. Druge opet, u najboljoj maniri bidermajera, slave prijateljstvo, veličaju odanost i stvaraju atmosferu radosna življenja. U ovom posljednjem smislu osobito mislim na Matićeve pjesme Knezoviću, Marijanoviću i Gabrijelu Barišiću, ali i na Josićeve posvećene Šunjiću i Nediću. Za razliku od trojice ostalih, Matića treba izdvojiti i po tome što tri pjesme ne piše u antičkom metru ni u antičkim strofama (iako je pastirskom igrom vergilijevskoga tipa pokazao da to itekako umije), nego u stihovima na narodnu, u dvanaestercima ili dobro ritmiziranim slobodnim stihovima, ali s rimama. Osim pjesme nepoznata autora Carmen Budensis Reginae, napisane u desetercu s rimama, ovo su jedine rimovane pjesme u bosanskom latinskom korpusu. K tome, možda je pjesma Carmen Budensis Reginae prvotno napisana na hrvatskome, a tek onda prevedena na latinski. Dokaz bi za to mogao biti dvostih: Crede mihi, Pobratime care, / Illyricum carmen sic sonare, u kojem je upotrijebljena i hrvatska riječ pobratim.

Već u 18. st., a onda i istovremeno kad se javljaju naši pjesnici, nastajale su i u Europi i u Hrvatskoj latinske pjesme slične kvalitete i dijelom istoga sadržaja. Istini za volju, nisu  Matić, Barukčić, Josić i Kovačević svojom poezijom bitno stvarali europsku kulturu svoga doba, ali su ti jednostavni ljudi, potekli iz mitskoga tamnog vilajeta, u toj kulturi aktivno sudjelovali. Kao pripadnici maloga naroda, hrvatskoga, kojemu je i vlastiti jezik bio ugrožen i zabranjivan, služe se jezikom tradicije i pamćenja, zajedničkim jezikom školovanih Europljana sve do osnivanja nacionalnih država. Time nepobitno svjedoče kako je i njihova domovina Bosna i Hercegovina, mada neslobodna i porobljena, mada često zapostavljana i zanemarivana, i tada ipak bila dio te Europe. S druge strane, s obzirom na mjesto i svijet kojemu su pripadali, naši se pjesnici služe kriptojezikom, jezikom kojim su od nepoćudnih mogli sakriti svoje misli i osjećaje. U svakom slučaju, oni su važan i nezaobilazan dio bosanskohercegovačke književne baštine. Pod jednim drugim vidom oni pripadaju i hrvatskoj književnosti, pa će ih, nadam se, uvažiti neki budući pregled hrvatskoga latiniteta.

Naši su se pjesnici školovali na rimskim piscima, i to onima iz najslavnijega razdoblja rimske književnosti, nazvanoga zlatnim, ali su mnoge sate pouke proveli i kod srednjovjekovnih i crkvenih pisaca. Jezik im je stoga puno bliži kasnom latinitetu. Glede grafije, oni pišu tradicionalno i k tome često zamjenjuju oe i ae, i i y, ti+vokal i ci+vokal, p i ph, t i th, itd., pri čemu neke zamjene mijenjaju i značenje (dicio – ditio, Japhetus – Japetus). Smatrajući kako će se u tome lako snaći i oni koji osrednje vladaju latinskim jezikom, nisam intervenirao u tekstu niti davao objašnjenja u komentaru. Ispravio sam tek očite tiskarske pogreške. Latinski tekst nisam redigirao prema suvremenom pravopisu; ostavio sam čak i njihove višestruke uzvičnike i upitnike koji im služe kao znaci jakih afekata i emfaze. U prijevodu sam dosljedno poštivao njihova velika slova smatrajući da time prenosim blagi dah ondašnjih odnosa među ljudima.

Osim jedne (Kovačević), sve su pjesme objavljene kao zasebne knjige, nekad od samo četiri stranice, u maloj nakladi, i nijedna nije doživjela drugo izdanje. Zbog toga su se lako gubile i propadale. Nekad ih nema ni na mjestu gdje se čuva cjelokupna ostavština autorova. Od Dubrovnika, preko Livna, Visokog i Zagreba, pa do Budimpešte trebalo je sabirati ovu baštinu, mrvicu po mrvicu. I opet se pomiriti s činjenicom da se jednoj Josićevoj pjesmi, inače zabilježenoj u bibliografiji (Ode honoribus Electi Soòska), nije moglo ući u trag. Vrijedno ih je sabrati i objaviti u jednoj knjizi već i radi toga da se u originalu sačuvaju za potomstvo.

Latinski je već odavno prestao biti jezik komunikacije, čak i među svećenicima i drugim ljudima s visokom naobrazbom. Zato ovaj prijevod smatram potrebnim za ravnopravno uključivanje naših pjesnika u bosanskohercegovačku i hrvatsku književnu baštinu, za razumijevanje jednog minulog vremena i njegovih problema te za vrednovanje visokoga stremljenja nekolicine bosanskih franjevaca u ona po svemu oskudna vremena.

Za pojavljivanje ove knjige zaslužni su mnogi ljudi. Prvo me Andrija Zirdum zamolio da prevedem Elegiju o novoj godini za neku obljetnicu njezina autora Blaža Josića. Potom sam i sam počeo tragati za drugim pjesmama i raditi na njima. A kad sam zbog nekih drugih angažmana bio gotovo posustao, bodrili su me da ustrajem Bonaventura Duda, Zvonimir Mrkonjić i Tonko Maroević – da spomenem samo neke od prijatelja koji su znali za ovaj moj rad.

Najveću zahvalnost ipak dugujem Željki Čorak: bez popusta je inzistirala na onom najboljem, zaslužna je za toliko dobrih rješenja i – ne manje važno – kao prvi čitatelj prijevoda upozorila me je na moguće dvojbe i nejasnoće u budućih čitatelja. Zbog svega toga rado bih je, da ona to dopušta, potpisao kao suautora ovoga prijevoda. Hvala i mojim recenzentima, prof. dr. Olgi Perić i akademiku Tonku Maroeviću.

Uvjeren sam da će ovu knjigu zbog njezina sadržaja ne samo stručna nego i šira javnost s odobravanjem dočekati, pa stoga dugujem zahvalnost i njezinu izdavaču.