Ivan Lovrenović

Odlomak iz romana u rukopisu Dva vijeka, jedan vijek

Majstorski je komponiran kadar na fotografiji koju je toga dvadesettrećega dana rujna godine 1949, dok traje službeni dio audijencije, snimio netko zadužen za te poslove u Maršalovom kabinetu. Podijeljen je dijagonalno na dvije nejednake strane dugačkim stolom, na stolu su teške kristalne pepeljare u dva različita oblika i velika vaza s bogatim buketom cvijeća, bit će bijelih karanfila. S lijeve strane stola su fratri, njih petorica, svi u habitima. S desne strane je Tito, sam. Sa stropa nad fratarskim glavama visi ogroman luster s brojnim lučno izvijenim krakovima. Širinom cijeloga jednog zida pruža se slika Krste Hegedušića Bitka kod Stubice iz 1939. godine. (Predaja kaže da je Titu više puta zabrinuto predlagano da tu sliku zamijeni drugom, nekim motivom iz Narodnooslobodilačke borbe, što je on uvijek rezolutno odbijao, te je Hegedušić ostao na zidu sve do kraja Titove Jugoslavije. Bilo bi zanimljivo znati kasniju sudbinu te monumentalne kompozicije.) Svi stoje. Markušić, upremase s Titom, čita predstavku s lista papira. Na Titu je crno odijelo i bijela košulja od koje se vidi tek ovratnik. Prstima lijeve ruke ovlašno dodiruje rub stola, pogled mu je usredotočen na suhonjavoga govornika opasanog bijelim konopčićem.
         Trenutak u vremenu kojemu ta scena pripada ne može biti kritičniji, za bosanske fratre bezizgledniji. Tek je godina dana prošla od  Titovoga odbijanja da se pokori Staljinu i SSSR-u. Smrtonosna prijetnja Moskve još je nad glavom, zemlja je u općoj krizi i nesigurnosti. A režim je žestok i nemilosrdan, ideološki isključiv, životima i sudbinama građana gospodari tajna policija. Način vladanja još uvijek je navlas staljinistički.
          Neobičan je već sam fakt da ih se Maršal udostojio primiti. Ne tako davno, prije četiri godine, cijelo ljeto bezuspješno je pokušavao natjerati Stepinca da crkvu u Jugoslaviji emancipira od Vatikana, pa kad je - baš u ovim rujanskim danima - izašlo Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije, Tito je pobjesnio. Na to pismo, koje je pročitano u svim crkvama na nedjeljnim misama, on je odgovorio u partijskom listu Borba, što je istoga dana prenijela sva štampa i sve radio-stanice u zemlji:
          „Takozvano pastirsko pismo potpisano od svih biskupa koji se nalaze u zemlji, na čelu s nadbiskupom Stepincem, svojom sadržinom jasno potvrđuje da su njegovi inicijatori duboko neprijateljski raspoloženi prema novoj, federativnoj Jugoslaviji. Sadržina pisma, i vrijeme u koje je ono izdano, također potvrđuje da je ono potpuno u skladu s planskom hajkom i napadima svih neprijatelja nove, preporođene Jugoslavije, tj. Federativne Demokratske Jugoslavije.“ Ne može biti jasnije: sva rimska crkva u Jugoslaviji - neprijateljska je.
            A onda o crkvi u Hercegovini i Bosni:
          „Zašto je baš Hercegovina i Bosna dala najviše ustaških vođa i koljača? Krvnik Pavelić i mnogi njemu slični bili su đaci škola kojima su rukovodili redovnici. Redovničke škole i gimnazije u Bosni i Hercegovini bile su glavni rasadnik mržnje među Hrvatima protiv Srba i muslimana. Škole franjevaca i redovnika usadile su u srce hrvatskog naroda u Hercegovini i Bosni strašnu mržnju čiji su se rezultati ispoljili pod kriminalnim zlikovcem Pavelićem. Onaj divni narod u Hercegovini i Bosni bio je zaveden i bio je podstican na one strašne zločine, koje će naši narodi pamtiti dok bude svijeta. Mnogi od onih koji su ga zaveli umakli su ruci narodne pravde. Druge sada ovi hoće da zaštite. Da bismo očuvali naše narode od sličnih katastrofa, mi smo dužni da preduzmemo sve da se onemogući ubuduće takvo sijanje mržnje među našim narodima.“
           Fratri, koji sad stoje oči u oči s Maršalom, svevladarom nove države, naslušali su se proteklih godina ovakvih optužaba i osuda. Znaju oni koliko je u tim optužbama i osudama pretjerivanja, neistine, žestoke protucrkvene i protuvjerske propagande, ali znaju i sve ono što je u njima istinito. Ako moraju gutati, to nije samo iz praktičnih razloga, da nešto postignu, nego i iz nálōgā te istine - žalosne i mračne, neoprostive. Njihova se tanka nada osniva na držanju u ratu onoga dijela svećenstva, osobito bosanskih franjevaca, koji se nisu dali slatkom prijevarnom zovu povijesnoga trenutka, što  u hladnijim srcima i u tankim umovima u hipu briše granicu između dopustivoga i đavolskoga. Ako ništa drugo, uzdaju se fratri a izrijekom naglašava Markušić, čestito držanje franjevaca i svećenika s područja jajačkoga samostana poznato je i rukovodstvu nove države, a takvo držanje i u ostaloj Bosni nije izuzetak, samo je malo poznato i priznato. Ovako će Markušić kasnije obrazlagati svrhu susreta s Titom:

Mi smo pošli da se vidimo s našim državnim rukovodstvom i da ga pozdravimo, mi lojalni državljani, predstavnici svoje lojalne braće. Ali ujedno da istaknemo ovom posjetom, kao ravnopravni građani svoje države: u oslobođenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke, kako u dužnostima bez privilegija, tako i u pravima bez diskriminacija. (...) Imaš pravo na jednakost, zakonitost, na neizuzetnost, na indiskriminaciju i slobodu; i trebamo se boriti za to kadgod vidimo ili mislimo da toga nema. Ali to je moguće samo onima, koji se osjećaju da su na svome među svojima; te da se bore sa svojima, ali za svoje. To će reći da se o zemlju opiremo. Pravdu može tražiti ko je i sam pravedan; zakonitost, ko je bio zakonit; milosrđe ko je bio milosrdan; razboritost ko je i sam bio taki; odmjerenost u govoru ko je i sam mjerio svoje riječi. Pobjeđuje ko je prav i pravedan, a ne jak i okrutan.

       Svojega domaćina Markušić oslovljava po novome običaju: „Druže Maršale“. Predstavivši svoju grupu poimence i prema funkcijama, on izjavljuje da dolaze „ispred naše franjevačke zajednice u Bosni, da Vas lično pozdravimo sa izrazom pune građanske lojalnosti prema Vama i državi, svome narodu i državnim vlastima, kao katolici i Hrvati“, da ga upoznaju sa svojim „radom i prošlošću, s našim sadanjim nastojanjem, željama i potrebama“, a donose mu na dar „četiri djela, da sami pregledate naš kulturni i socijalni rad u narodu i za narod, kroz dugu prošlost“. (Koja su to djela mogla biti? Svakako Jelenićeva Kultura i bosanski franjevci iz 1912-1915 i Batinićevo Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini... iz 1881. O drugim dvama ne možemo ni nagađati.)
          U uvodu domaćina se ukratko izvješćuje o povijesti franjevačkoga djelovanja u Bosni i na Balkanu („A mari Adriatico usque ad confinia Tartariae“, kako se može naći u dokumentima); o njihovim zaslugama na polju prosvjete, kuture i učvršćivanja „nacijonalne svijesti“. Potom se u devet tačaka izlažu „želje i potrebe“. To je iscrpan katalog uzurpacija, nepravdi, teškoća s kojima se franjevci suočavaju u svakodnevnom životu, u svojim samostanima, te u svojim „naukovnim zavodima“, Teološkom fakultetu u Sarajevu i klasičnoj gimnaziji u Visokom, a Markušić taktički sve to pripisuje samovolji „nižih vlasti“, koje „nemaju uvijek dovoljno uviđavnosti u našem crkvenom životu i radu“. Na ovome mjestu ne može se ne uočiti kako se ponavlja dobro poznati topos iz franjevačke prošlosti u otomanskoj Bosni: zakinuti  u svojim potrebama i pravima od tuđe vlasti, oni - kao lojalni građani - traže pomoć i potvrdu svojih prava od te iste, tuđe vlasti, ali na višoj razini. („Naš Devlet... mudri i pripametni“ - piše misleći na sultana i vladu u Stambolu fra Lovro Karaula u rujnu 1845. povodom jednoga spora.)
       Svakako, vrhunac i najosjetljivija tačka među „željama i potrebama“ što ih Markušić podastire pred Tita jest pitanje zatvorenih svećenika-franjevaca. Ovako je to stari provincijal formulirao u osmoj tački predstavke:

„Da se 21 (dvadeset i jedan) član naše franjevačke bosanske provincije, koji se po pravomoćnoj sudskoj odluci nalaze u zatvoru na izdržavanju kazne, Vašom blagošću, druže maršale, amnestiraju! To bi svima nama dalo poleta, kao i šire mogućnosti rada. Vjerujemo, da su i oni došli sebi, te da će nam konstruktivno pomagati. Neki su od njih osuđenika odmakli u godinama, a neki baš stari; neki tako rekuć neznatno, ili lakoumno i skoro nehotice krivi; a koji su od njih krivi znatno i mnogo - Vi ste, druže maršale, ljubavlju junačan, a uviđavnošću velik! Još se daljnih naših 12 (dvanaest) nalazi u zatvoru. O njihovu stepenu krivnje ne možemo ništa govoriti, jer su pod istragom; ali bi se naša franjevačka zajednica živo veselila, ako bi se Vašom velikodušnošću moglo naći načina, da se i nad njima procesi obustave!“

           U kojim mislima i s kakvim osjećajima Josip Broz doživljava ovoga fratra što pred njim stoji malen kao zrno, molećiv i udvoran a opet nekako samouvjeren i samosvojan, gotovo drzak - o tomu ne možemo znati ništa. Da je o petorici svojih gostiju dobro obaviješten, to je sigurno. Za Markušića i Ostojića zna odavno - još od Avnoja u Jajcu. O prvome je već pri svome prvom boravku u Jajcu krajem augusta 1943. mnogo čuo, da je protiv Nijemaca i ustaša, i da simpatizira partizane na antiokupatorskoj i svenarodnoj crti. Jednoga od onih dana pripreme Avnoja u novembru trebali su se i lično sresti; u svome dnevniku Markušić 22. XI bilježi:  „U 14.30 h dolazi ᾿Marko᾿, Aleksandar Ranković (iz Srbije) i načelno najavljuje posjet vrhovnog komandanta druga Tita, kad dođe bit će straže na dvjema vratima.“ Do te posjete nije došlo. S drugim, fra Bonom Ostojićem, Tito se upoznao, jer je taj kao gvardijan jajačkoga samostana bio gost na zasjedanju Avnoja. („Oko sedam sati uvečer dolazi kurir i donosi mi poziv, da kao gost prisustvujem zasjedanju Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Jugoslavije. Zasjedanje počinje točno u osam sati, u sali Sokolskog doma. Kurir ima naredbu da me prati i slobodno provede pokraj svih straža, koje su ove večeri posebno pojačane i postavljene na raskrsnicama.“ - zapisuje Ostojić godine 1955. u tekstu Moje sjećanje na II. zasjedanje AVNOJ-a.) Na fotografiji, koja je bez sumnje snimljena prilikom audijencije 1949. godine, razgovaraju njih dvojica, Ostojić i Tito, kadrirani do ispod pojasa. Osjeća se da razgovor nije uštogljen: obojica stoje, fratar nam je u prvom planu, okrenut desnim profilom, sluša, niza nj uredno svezan visi bijeli konopčić s tri čvora. Titovo lice je ujednačeno preplanulo, u lijevom kutu usana tanak cigaršpic iz čijega zakrivljenog vrha strši uvis dugačka cigareta. Odjeven je u smoking, s leptir mašnom pod grlom, upravo nešto govori dok mu je pogled usredotočen na sugovornika, lijeva ruka pružena s dlanom poluotvorenim nagore u gesti nekoga dobrohotnoga uvjeravanja. Po živopisnim svjedočenjima suvremenika Ostojić nam je poznat sa svoje izrazite komunikativnosti, razoružavajuće duhovitosti i topline, pa je moguće zamisliti da ovaj razgovor, nakon službenoga dijela audijencije, raskravljuje.
            Svašta je taj predeverao i premetnuo preko glave, naročito u Jajcu kao starješina samostana u ratnim godinama, koje su bile apogej njegova života. Ponešto od toga sam je opisao u kratkom memoarskom spisu. Ljudi i žene, građani Jajca, Srbi, Židovi, muslimani, Hrvati, seljaci iz okolice, braća fratri, časne sestre, ustaše, partizani, Nijemci, četnici, stalne smjene vojski i vlasti (jedna omrkne, druga osvane) - sve je tu jedno do drugoga, jedno uz drugo, u pokretu, osvijetljeno živim bojama, kao na nekoj velikoj slici kojega od flamanskih majstora prepunoj ljudi i zbivanja. Pa i vlastita osoba, koju je zapalo da svemu tome svjedoči, i sama je upletena u sav taj džumbus, a njezine nam muke, brige i dovijanja pisac uvijek donosi tonom blagoga podsmijeha.
           „U mojoj su kući Nijemci gospodarili kao u svojoj. Radili su što su htjeli, a da ja nisam smio prigovoriti nikad. U mojoj kuhinji pekli i po danu i po noći.“ - piše Ostojić u svojim zapamćenjima. A piše i kako je imao svoju 'špijunku', uglednu i okretnu jajačku gospođu, koja je bila pozivana na čajanke njemačkih oficira, s kojih nije bilo uputno izostajati. Tako, sutradan po jednoj od čajanki (koje su znale trajati posvunoć, s puno jela i pila, a s najmanje čaja) ona izvješćuje Ostojića: 'Govorilo se i o vama, svećenicima. Misle da ste Vi i fra Jozo sumnjivi, da ste opasni, da imate vezu s partizanima te da bi vas trebalo strijeljati. I pošto su dobro nafarbali, pao je zaključak da vas treba strijeljati. Major je rekao: Ja ću uza zid onoga starog patra, a lajtnant je viknuo: A ja ću patra gvardijana. Još sam čula, kako major kaže da će sutra, a to znači danas u jedanaest, posjetiti patra gvardijana. Dakle, očekujte posjet i čuvajte se!'"
            Nastavlja Ostojić:
        „Čekam. Uzela me nekakva nervoza, pa ništa ne mogu raditi. Brzo će i kur­toazni posjet. Baš je kurtoazan! Već sam smislio plan kako da primim gospodu i što da govorim. Predviđena je šljivovica i crna kafa.
            Točno u jedanaest dolazi njemački major, njegov zamjenik, apotekar Muha i moja poznanica - suradnica. Ja se, bajagi, začudih kad ugledah to šareno društvo. Rastapam se od radosti i pozdravljani:
            - Klanjam se, dobro došli, izvolite, izvolite!
          Major se ispričava što nije najavio dolazak, što je bio tako slobodan pa po­veo i apotekara i gnädige Frau. Bile i još neke gnädige. Ja se, tobože, iznenadih pa upitam majora:
            - Zar i dame dolaze na Vaše čajan­ke? To nisam znao.
          On počne dokazivati kako to zahtijeva bon-ton, da se zbog toga nitko ne smije čuditi, itd. I na koncu reče:
            - Znate, velečasni, oficiri nisu franjevci, a dame nisu duvne.
            Odobrim njegovo mišljenje i kažem:
            - Ja bih Vam, gospodine majore, zamje­rio da niste pozvali naše gospođe, jer znam da je muško društvo bez njih ko park bez cvijeća i ukrasnog grmlja.
            Apotekar Muha prevede tu moju glupost, major se nasmija i reče:
            - Ovaj velečasni je moderan i suvremen čovjek, bravo, bravo!
           I tako sve uz čašicu. Gospoda piju halapljivo i neoprezno. Valjda misle da njemačkog oficira ne može udariti pa i oboriti šljivova grana. I kad se baš dobro zagrijaše, poče ozbiljan razgovor. Prvi poče major.
            - Recite nam, velečasni, hoćemo li mi pobijediti ili rat izgubiti?
           Odmah mi poleti mozgom da će to biti ona stupica u koju treba da se uhva­tim. Ako kažem da će izgubiti, onda će doći ono što se zove ᾿uza zid᾿, a ako kažem da će pobijediti, ispast ću lud, jer već i vrapci na krovu cvrkuću kako se njemačka ratna mašina počinje lomiti. I, najzad, neću lagati, pa i da tako lako izgubim glavu. Moj odgovor mora biti postavljen na liniju manje opasnosti. Ustajem i tobože uzbuđenim glasom odgovaram:
            - U njemačkoj armiji ne smije postojati ni jedan oficir koji nije sto posto uvjeren da će Njemačka pobijediti. U njemačkoj armiji ne smije biti ni jedan oficir koji ne zna kakva bi nesreća snašla njemački narod i zemlju u slučaju da izgubite rat. Koji njemački vojnik nije uvjeren u pobjedu, neka baci pušku pa ide kući. Na postavljeno pitanje ne znam odgovoriti drukčije.
            I udarim šakom po stolu toliko da se major i drug mu moradoše trznuti.
            Apotekar Muha prevede na njemački jezik. Slušam i pazim je li točno to što prevodi pa priznam da jest. Nastade tajac. Da izbjegnem šutnju, ponudim goste crnom kaficom, što svi primiše vrlo rado. Odoh odmah da naručim. Hotimice se zadržim duže, da gosti imaju prigodu porazgovarati o mom odgovoru.
          Vratim se nakon desetak minuta i odmah s pika opazim da su gosti raspoloženiji. Što su govorili i kako su moje riječi komentirali, saznat ću tek kas­nije. Dolazi kafa. Još čašica-dvije, pa odmah kafa. Nalijevam, a sve mislim: samo da odu što prije. Kafa inače i jest kandžija, barem tako se kod nas rekne, i čisto se obradovah kad major ustade i reče:
            - Oprostite, pater gvardijan, vrijeme je da idemo. Drago mi je da smo se upoznali. Molite Boga za sreću našeg oružja pa će biti sve dobro! (Mislim: boš posla!) Morate jedno veče biti naš gost. Moj zamjenik će se pobrinuti da to bude čim prije.
            - Hvala, gospodine majore; doviđenja, gospodine majore; klanjam se, gospo­dine majore!
            I, pokret!
            Izlazeći, saradnica mi šapnu na vratima:
            - U četiri sata!
            Odgovorim:
            - U redu!
            I odoše.
            U četiri točno, dolazi.
            - E, šta ima, govori odmah!
            I žena priča:
            - Čim Vi odoste po kafu, major poče: 'Gospodo, mi smo krivo obaviješteni. Nije velečasni ono što smo mislili. Dao nam je moralnu pljusku, ali ima pravo. Jeste li vidjeli kako uvjerljivo govori, nije se pretvarao. Moram ga jednom poz­vati na večeru kao našeg prijatelja. Priznajte da je tu pažnju gvardijan zaslužio. Moramo se pobrinuti da ta večera bude pripremljena tako da pater osjeti kako je u gostima kod njemačkih oficira ili, kako se kaže, kod njemačke armije.'
          Eto, oče gvardijane, sve sam ispričala, mislim, da možete biti zadovoljni. A sad, molim jednu crnu kafu.
            - Bravo, živjela, doći će i rakijica i kafica, jer neće doći ono strašilo 'uza zid', mogu mirno spavati.
            I popismo!"
         Prilikom nekoga drugog dolaska Nijemaca u Jajce, Ostojić bilježi: „Opet Švabe dolaze. I to romelovci. Promatram iz kancelarije i vidim: kolona za kolonom prolazi kozlučki most. Idu iz Travnika preko Pougarja. Odjeveni u nekakvo bijelo odijelo. Čini mi se ko omotani u deke. Na ramenu skije, a na prsima puškomitraljez. Gledam i strahujem da ne skrenu prema samostanu. Kad najednom, jedna kolona krenu prema crkvi i odu dalje. Odahnem - neće u samo­stan! Ni sat vremena poslije dolazi mi mnogopoštovani fra Jozo Markušić i veli:
            - Oče gvardijane, malo prije dolazile Švabe u moju sobu, sve premetnuli i odnijeli foto-aparat i nove novcate čizme. Molim Vas, idite u njemačku komandu i prija­vite.
            Već sam dočuo da je komandant odsjeo u kući dra Milera, bivšeg direktora Elektro-Bosne. Odmah se uputim njegovoj kući, nađem komandanta, prijavim krađu, zatražim istragu i zamolim povratak odnesenih stvari. Komandant se opružio i izbečio u Milerovoj fotelji, šuti i sluša. Kad ja dovrših, on odsiječe:
            - Seien Sie ruhig! Heil Hitler!
           Osjetih ja, što mu ovaj čas znači: ᾿Heil Hitler!' Baš ko da mi reče: ᾿Gubi se᾿! I bome, ja iziđoh, brže nego što uniđoh. Osta foto, ostadoše čizme. Poslije istom dosjetih se kako Nijemci provališe u fra Jozinu sobu. Crkva je bila otvorena, unišli u crkvu, popeli se na kor pa s kora na prvi kat te onda redom od sobe do sobe.
            Opet dolazi fra Jozo i pita:
            - Oče gvardijane, jeste li prijavili, jesu li se našle moje čizme, foto-aparat?
            Odgovaram da jesam, ali: čizme jok, foto jok! Heil Hitler!
            - Zar baš tako!? - opet fra Jozo.
            - Ama, kad Vam kažem: foto jok, čizme jok! Heil Hitler!"
           

Uvijek Ostojića u fratarskim poslovima zapada da radi što drugi ne mogu ili neće, da topi led ili gasi vatru. Pa i sad, u ovoj 1949. godini, kada se već nekoliko mjeseci predano a uz mnogo otpora u Crkvi radi na osnivanju udruženja katoličkih svećenika u Bosni i Hercegovini - koga je mudrac Markušić gurnuo da vodi vijeće za pripremu i sve protivničke gromove prima na svoju glavu, nego baš Ostojića. To je ona forma kroz koju se tražio modus vivendi svećenstva s novim političkim sistemom: da oni prema njemu prakticiraju lojalnost, a on njima osigurava priznatost službe i građanska prava. Uza sve razlike koje se moraju imati na umu - ne može da se ne vidi ponavljanje modela od prije pola milenija, onoga iz godine 1463. kada franjevci u okupiranoj Bosni pronalaze način života i djelovanja sa svojim vjerničkim narodom pod osmanlijskom vlašću. Za taj model - nedogmatski domišljen iz žive stvarnosti konteksta, povijesne situacije, tegoban i nesavršen ali životvoran - za taj model okoštali umovi u Crkvi i Naciji sve do danas imaju samo - prokletstvo. „Izdaja vjere i Crkve, izdaja nacionalnih interesa, kolaboracija s komunističkim režimom...“   
            Kada je 1967. fra Bono Ostojić umro, Ljubo Hrgić zapisuje u svojemu dnevniku:
        „Fra Bono Ostojić? U veličinu njegovu, u dobrotu, razum, univerzalnost, ljupkost, inteligentni humor, strah od Boga, nikad ne posumnjate. Jako je volio sve ljude. Pa i mene!
          A kasnije, u demonskom ratu između raznih sila bio je veoma mudar di­plomat. Naravno, s ovih i onih strana, do našega generala u Rimu - osuđi­van, od biskupa prezren. Od mnogoga, posebno svjetovnog svećen­stva, izbjegavan. Kasnije i biskupima potreban i svuda pozivan spasilac.
            Danas, pa sve do sutra, neću razumjeti kako se može diktirati iz Vatikana politika, dok su nas Talijani - fašisti ubijali, odvodili, a eto, partizani, mudriji i dublji, našli veznik i s nama. Morali bi tamo u Vatikanu opozvati sve tužbe, osude i prigovore protiv fra Bone Ostojića, koji je za Crkvu više radio od nahranjenih, naduvenih upravljača naše sv. Crkve. Ti ljudi su živjeli udobno i kad smo se mi mrcva­rili po zatvorima naših partizana, bez brige za Crkvu, sanjivo i umišljeno da su oni mučenici svojih ideja, koje su, sad se vidi, bile prazne i bez cilja. Jer nitko ovdje nije zanijekao vjeru, a najmanje pokojni fra Bono Ostojić. A ni ja što sam devet godina odležao u zatvoru i po bolnicama.
            Našeg fra Bonu vodio je metafizički instinkt prema dobru, kao nekog čo­vjeka Božje Providnosti za vječno nesretnu Bosnu.“
            U drugom zapisu Hrgić će za Ostojića dodati: „Glumac i srce, humorist i mislilac, fratar koji bi i vragu pomogao da se izvuče iz jazbine svoje sudbine.“

Dvije dostupne fotografije, tekst predstavke Drugu Maršalu i predsjedniku vlade FNRJ Josipu Brozu Titu - to je sve materijalno što svjedoči o ovoj, već legendarnoj, audijenciji u Užičkoj ulici br. 15 u Beogradu u rujnu godine 1949. Što je sve slijedilo po povratku petorice fratara u Bosnu? Što je mislio a što je učinio ljubavlju junačan, a uviđavnošću velik Maršal?