Ivan Lovrenović

Razgovarao Branimir Pofuk

Večernji list, Zagreb, 15. kolovoza 2026.

Pero Sudar, rođen 1951. u Barama kod Konjica, umirovljeni je pomoćni biskup vrhbosanski. Za svećenika je zaređen 1977., a nakon studija i doktorata iz kanonskog prava u Rimu bio je profesor, dekan i rektor Vrhbosanske katoličke teologije i bogoslovije. Za biskupa je posvećen usred rata, 6. siječnja 1994., u Sarajevu pod opsadom i granatama. Predvodio je obnovu razorenih katoličkih župa i crkava, a najkonkretnije ostvarenje njegove ideje Bosne i Hercegovine kao zajedničkog doma i domovine svih njenih naroda su Katoličke škole za Europu. U nastojanju da se zaustavi ili barem uspori odlazak mladih, osnovao je 2009. godine zakladu “Pro sapientia et clementia” (Za mudrost i plemenitost), koja dodjeljuje studentske stipendije u Bosni i Hercegovini.

Biskupske službe se odrekao 2019. godine i od tada su njegovi javni istupi, poput ovog intervjua za Obzor, vrlo rijetki. Međutim, dragocjena iskustva i promišljanja o ratu i miru, mržnji i pomirenju, vjeri i naciji, Crkvi i politici i sličnim važnim pitanjima, učinio je javno dostupnima u dvije knjige objavljene 2023. u izdanju Synopsisa (Zagreb, Sarajevo, Mostar) i Hrvatskog leksikografskog instituta BiH (Mostar). Jedna je “Hod po ranama” koju čine dnevnički zapisi s obilazaka vrhbosanskih župa od 1992. do 1997. godine, dok druga, “Snaga je u odricanju od sile i moći: razgovor s biskupom”, donosi odgovore na brojna pitanja koja je biskupu Sudaru tijekom više godina upućivao ugledni bosanskohercegovački katolički novinar Brane Vrbić.

U knjizi „Hod po ranama“ bilježite ratna stradanja, ali ne dopuštate da patnja vlastite zajednice, hrvatske i katoličke, postane razlog za sljepoću prema patnji drugih. Kako danas vidite izglede da se sačuva istinito pamćenje, a zaustavi prenošenje zamjeranja i mržnje na nove naraštaje, da svaka zajednica najprije smogne snage pogledati zlo počinjeno u svoje ime?

Svemu zlu među ljudima, a rat je vrhunac svih zala, ishodište je u laži ili selektivnoj i zlorabljenoj istini. Posve je istinita tvrdnja da je istina prva žrtva rata. Povijest odnosa naroda u Bosni i Hercegovini, a i na cijelome Balkanu, takva je da je se sa samo malo zle volje može pretvoriti u trajni izvor netrpeljivosti, mržnje i sukoba. Ovdje je kroz povijest, ali i u novija vremena, svatko u svoje vrijeme i na svoj način bio obespravljen i žrtva! Ako i kada se usredotočimo samo na to naše stradanje, oni drugi nam nužno postaju krvni i trajni neprijatelji. Medijska sredstva koja su danas svakome na raspolaganju nude zastrašujuću mogućnost širenja laži i poluistina!   

Ne znam čemu bi se moglo pribjeći, na što se posigurno osloniti na ovomu tako osjetljivu i mučnu pitanju, doli na Isusovu, čisto ljudski gledano, za sve obvezujuću pouku da će nas istina osloboditi. Pamćenje nije podložno našoj volji, ne možemo ga izbrisati, napose ono što se poput šila zabolo u srce i dušu. Ono što možemo i što bismo trebali jest ulagati intelektualni i duhovni napor kako bismo pamćenje čistili istinom, otupljujući njegovu smrtonosnu oštricu. Naime, gorka je i bolna istina da je u poplavi neljudskosti, kakva je bila naš, ali i svaki drugi rat, vrlo mali broj ljudskih veličina kao i autentičnih vjernika koji nisu izgubili obraz. Istina, ne svi na isti način i ne u istoj mjeri! Na sreću, nismo svi sudjelovali u materijalnome izvršenju zločina i nanošenju nepravde. Ali to nije dosta da bi se u tim vremenima ostalo čovjek i posvjedočilo vlastitu vjeru. Valjalo se zauzeto suprotstaviti zlu. E, tu su samo rijetki položili teški ispit! Istinsko priznanje, najprije samima sebi, bolne istine da nismo nedužni, otvara u nama onaj skriveni prostor za drugoga i drugačiji, ljudskiji pogled na ono što je, eventualno, učinio i na okolnosti u kojima se našao. Često me prepadne pitanje što bih bio učinio, kako bih se bio ponašao da sam se našao u okolnostima ljudi koje poznajem, a nisu odoljeli iskušenju nečovječna ponašanja. Čini mi se da bi taj ljudskiji pogled na drugoga mogao otvoriti proces istinskog pomirenja. Tomu može pomoći činjenica da mržnja žrtvu, na svoj način, čini još većom žrtvom i da se prenošenjem na nove generacije sije sjeme novih zločina. Na trnovitu putu ozdravljanja vlastitoga pamćenja vrlo je važna osobna svijest i odgovornost. Bez svijesti pojedinaca zajednice ne mogu učiniti ništa. Naprotiv, mogu biti, i vrlo često jesu, svojevrsni štit i zaklon iza kojega se pojedinci kriju i lakše oslobađaju osjećaja krivnje i osobne odgovornosti. Sjećanje, kako je napomenuto, ne možemo i ne trebamo izbrisati, ali ga valja pretvarati u zauzetost da se lanac nasilja prekine. To je jedini ljudski, napose vjernički, odgovoran odnos prema zlu i mržnji. Dok nastaje ovaj tekst, u Kninu Republika Hrvatska obilježava Oluju. Prateći to i sva slična obilježavanja na svim stranama gdje je plamtio rat, i protiv moje volje, salijeće me sumnja i pitanje služe li sva ta slavlja miru i pomirenju? Kamo god se čovjek makne, sve silna spomen-obilježja, i to ponajviše na mjestima gdje su oni drugi poraženi i pobijeni. Slušajući govore i hvalospjeve poginulim braniteljima i borcima, nigdje i nikada čuti spomena onih koji su pobijeni, pa makar i u legitimnim akcijama oslobađanja. Pa, zar, ni na Misama? Ne može to biti dobro!

Kako pomiriti kršćanski imperativ oprosta i ljudsku čežnju za pravdom, zadovoljštinom, priznanjem i kajanjem onih koji su počinili zločine?

Kao što je Božji oprost nezaslužena milost, tako je, na svoj način, i međuljudsko opraštanje milost, to jest nezasluženi dar. Posve ogoljen, oprost je najprije milost, ali i čin pravde koji onaj tko oprašta čini prema samome sebi. Svaka nanesena nepravda trajna je duhovna i psihička rana na duši i srcu onoga komu je nanesena. S njom je gorko živjeti! Stoga posve krivo činimo pribjegavajući mržnji kojom rani ne damo da zacijeli. Sve što Bog traži od čovjeka, pa tako i oprost, za dobro je onoga od koga se traži! Bogu naš međusobni oprost treba da bi njegov oprost u nama urodio plodom ljudskosti, sinovstva Božjega i civilizacije ljubavi. U tome svjetlu oprost, prije svega, zavisi od onoga tko ga daje, a tek onda od onoga komu se daje, jer je čin milosti, a ne pravde. Time se ne odustaje od pravde kao lijeka za rane nepravde. Naprotiv, tek nakon što se spremnošću na oprost oslobodila okova mržnje, žrtva se osposobljava prepoznati i prihvatiti, vrlo često, skrivene znakove priznanja i kajanja od strane onih koji su joj nepravdu nanijeli. Mučan je to i složen proces! Bez poticaja milosti Božje oprost niti počinje niti donosi ploda. Jer, samo ljudski gledano, u ime kojega zakona se može tražiti i u ime koje vrijednosti zahtijevati oprost onome tko je prognao, silovao, ubio? I još gore, kojom ljudskom snagom i motivacijom žrtva može iskreno oprostiti?

Svojedobno je splitski nadbiskup Barišić, za posjeta srpskog patrijarha Irineja Dalmaciji, rekao da su mnogi vjernici obje crkve na sreću uvelike pretekli svoje duhovne vođe u ponovnoj uspostavi zajedničkog života i mira. Može li se tako nešto reći i u Bosni i Hercegovini?

Konkretni život potvrđuje da, kako Vi kažete, obični ljudi lakše prihvaćaju uvjete života koje ne mogu promijeniti i, vrlo često bez izgonjenja pravde, nastavljaju živjeti. To se, na prvi pogled, može učiniti čudnim i iznenađujućim, ali nije. Goli je to zahtjev i temeljna pretpostavka preživljavanja koje ljudi u podsvijesti nose kao temeljnu potrebu i životno iskustvo. To je tako vidljivo u dijelovima Bosne i Hercegovine u kojima su ostali, uglavnom, stari i nemoćni nakon progona naroda kojemu su pripadali. Čovjeka iznenadi nepatvorena spremnost pripadnika većinskoga naroda da im budu od pomoći. Uz životnu maticu nasilja i zločina nastajali su rukavci ljudskosti i suosjećajnosti. Ovdašnji žitelji su se kroz vjekove, na posve ljudskoj i svakodnevnoj ravni, međusobno štitili od zajedničke opasnosti. Ta zajednička opasnost im je, gotovo u načelu, dolazila u obliku onih na vlasti.

Bosnu i Hercegovinu nazivate svojom domovinom, bez ikakve rezerve. Istodobno riječ je o zemlji koja mnogim svojim građanima, osobito Hrvatima, nije osigurala ravnopravnost i sigurnost. Koliko razočaranja može podnijeti ljubav prema takvoj domovini?

Prije svega, želim naglasiti da sam posve uvjeren da ljubav koja ništa ne košta i bar malo ne boli i nije ljubav! A domovina je domovina, ne zato što je sustav koji u njoj vlada dobar i ugodan za život, nego zato što smo u njoj rođeni i time nam utisnuta obvezujuća ljubav prema tome dijelu ovog čuda od svijeta. Ja domovinu, kao i život, doživljavam kao nezasluženi dar, ali i obvezu. Jedna od kobnih zabluda i nesreća nas Hrvata u Bosni i Hercegovini jest u činjenici da nam je nametnuta floskula da se naša pripadnost ovoj zemlji mjeri našom ravnopravnošću u njoj. Da su tako mislili i živjeli naši preci, danas nas ne bi bilo, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego ni u Hrvatskoj! U ovdašnjemu hrvatskome puku proširena je pogubna ideologija da zarad odanosti „pravoj i jedinoj“ domovini, oličenoj u Republici Hrvatskoj i svedenoj na nju, treba odustati od našega prava na Bosnu i Hercegovinu. Ta zabluda nas je koštala, možda, koliko i samo ratno stradanje. A sve u nebo vapi za drugačijim shvaćanjem i odnosom! Pa, gdje je domovina, ako nije tamo gdje je dom, od čega i gramatički dolazi. Istina, jedan narod ima jednu domovinu, ali ta domovina, kao u našemu slučaju, ne mora biti ograničena na jednu državu. Domovina, kao i država, može biti dijeljena s drugim narodima i građanima. I to nije prokletstvo, nego blagoslov, ako smo ljudi. K tome, kada bi bilo iole razumna promišljanja svijeta u kojemu živimo, naglašavam po tisućiti put, brzo bi se shvatilo da je opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini vitalni interes hrvatskoga naroda u cjelini. Komu to treba objašnjavati, ni objašnjenje sa svim dokazima ne bi koristilo.

U vašim je riječima, pa tako i u knjizi „Snaga je u odricanju od sile i moći“, uvijek bila vidljiva indignacija prema sljubljivanju Crkve s politikom i vlašću. Je li vaše prijevremeno napuštanje biskupske službe bio znak rezignacije?

Ne bih to nazvao rezignacijom, nego posljedicom uvjerenja da bih ostankom u službi bio sebi i drugima više na teret nego na korist. Da bi se u Katoličkoj crkvi dobilo oslobađanje od jednom prihvaćene biskupske službe, prije navršene propisane dobi, potrebni su uvjerljivi razlozi. Ja sam te razloge imao. Po naravi zazirem od bilo kakva oblika časti i moći i svih vrsta obilježja koja, protivno Evanđelju, dijele i razlikuju ljude. To mi je odluku učinilo lakšom. Uostalom, priprava za smrt nije nevažan, a ni lagan posao! I za to su potrebni vrijeme i uvjeti.

Kako je u vama sazrijevalo razlikovanje i razdvajanje svijesti o nacionalnom identitetu i ljubavi prema vlastitom narodu od nacionalizma i vjere pretvorene u ideologiju? Jeste li se ikada lomili oko te razdjelnice?

Pa, ja se stalno lomim oko tih i svih drugih temeljnih pitanja postojanja i vjerovanja! Nijednu važnu stvar ne mogu riješiti jednom zauvijek. Naprotiv, u meni se sve, i protiv moje volje, stalno dovodi u pitanje. Iako nisam znao zašto i po čemu, od najranije dobi sam osjećao da se razlikujem od komšija Bošnjaka i Srba. Međutim, taj jasan osjećaj različitosti i pripadanja hrvatskome narodu u mome doživljavanju svijeta nije nikada prerastao u bilo kakvu vrstu otklona od drugih zato što su to što jesu. Naprotiv, svijet drugih i drugačijih me zanimao i privlačio. Uvijek me je više privlačilo iz prikrajka slušati očeve razgovore s komšijama Bošnjacima nego s Hrvatima. Možda i zbog toga što su bili rjeđi i nekako, uvjetno rečeno, svečaniji i neobičniji. Na drugoj strani, svako i svačije naglašavanje i izdvajanje sebe me silno smetalo i smeta. Otkad znam za sebe instinktivno sam bio i ostao na strani slabijih. To mi je pomoglo da mi bilo koji oblik podcjenjivanja drugih ili, ne daj Bože, mržnje prema drugima ostane stran i neprihvatljiv. Krivo bi, međutim, bilo misliti da sam anacionalan. Mene sve hrvatsko istinski raduje, kao što me duboko pogađa i vrijeđa sve čime se, u ime tog hrvatskoga, obezvrjeđuje bilo što što drugi jesu ili im pripada. Autentičnost i, ako hoćete, djelotvornost ljubavi prema svome mjeri se samo mjerom poštovanja prema tuđemu! Vrijedi to posvuda u svijetu, u Bosni i Hercegovini naglašeno. K tome, moje shvaćanje i doživljavanje Boga me štiti i od same pomisli da bih bio pred njim vrjedniji ili povlašteniji od bilo koga. To bih doživio kao izravni napad na njegova temeljna svojstva pravednosti i ljubavi! Moj svjesni otklon od apsolutiziranja bilo čega u sferi ljudskoga, pa i samih oblika življenja vjere, nadošao je s poniranjem u misli velikana duha i vjere.

Kao crkveni pravnik, teolog, intelektualac, vi držite do značenja i istinitosti riječi i naziva. Što su, u tom smislu, Katoličke škole za Europu? Jesu li one u proteklih trideset godina uspjele odgojiti barem začetak novih naraštaja koji drugoga i različitoga ne doživljavaju kao prijetnju?

Ideja o školama se rodila iz potrebe da, najprije, djeci katoličkih roditelja ponudimo neku vrstu utočišta u opkoljenome Sarajevu koje nije bilo pošteđeno tada općeprihvaćene netrpeljivosti prema drugima. Kao znak otpora prema ideologiji da samo podijeljeni možemo živjeti u miru, škole smo otvorili svima koji različitost ne doživljavaju kao prokletstvo i prijetnju, nego kao blagoslov i priliku međusobna obogaćenja. Interes roditelja nas je iznenadio i uvelike nadmašio naše materijalne i organizacijske mogućnosti prihvatiti sve koji su to željeli. Otvorene u jeku rata, škole već trideset godina godišnje pohađa oko četiri i pol tisuće učenika. I kada bi svi ostajali u Bosni i Hercegovini i svi prihvatili ono prema čemu ih prosvjetni djelatnici usmjeravaju, bilo bi to premalo kvasca da potakne bitno drugačije procese u bosanskohercegovačkome tijestu. Ali malo ih, nažalost, ostaje u ovoj zemlji. Tko im to može zamjeriti, ako se zna da je vrlo teško do bilo kakva zaposlenja bez mita ili slijepe odanosti partiji na vlasti. S formalne strane, škole su uspjele. Interes roditelja ne jenjava, iako se broj đaka drastično smanjuje u svim školama u državi. Nisam siguran da li škole mogu biti siguran pokazatelj spremnosti roditelja prihvatiti i svjesno podržavati ideju suživota u različitosti. Ali to ne umanjuje vrijednost i važnost poruke koja se željela poslati otvaranjem škole, to jest odgajati mlade generacije za život u zajedništvu, poštujući i promičući njihovu različitost. Naziv „Škole za Europu“ želio je prenijeti poruku kojemu svijetu ova zemlja pripada i nakanu da učenike osposobljavamo za život u skladu s izvornim vrijednostima na kojima je utemeljena Europa.

U kojim se postocima u te škole upisuju učenici drugih nacija i vjera?

Temeljno pravilo je da pri upisu prednost imaju hrvatska djeca. Razlog je, posve opravdan, jer u mjestima u kojima su naše škole hrvatska djeca nemaju druge mogućnosti pohađati školu na hrvatskome jeziku. Međutim, ovo pravilo nije apsolutno. Želja je da ni u jednom razredu, ako bi to bilo i moguće, a nije, ne budu djeca samo jedne nacionalnosti ili vjerske pripadnosti. Postotak varira od razreda do razreda i od škole do škole. Ima škola i razreda u kojima su učenici drugih nacija i vjera većina. To nekomu može zvučati čudno, katolička škola s nekatoličkim učenicima. U svijetu ima bezbroj katoličkih škola u kojima su katolička djeca apsolutna manjina.

Koji je danas vaš pogled na politiku Europske unije prema Bosni i Hercegovini, ako je uopće ima?

Neke i nekakve politike, kao i života, uvijek ima. Ako nije pozitivna i dobra, samim tim je loša. Europska unija je zapala u neku vrstu krize, zahvatio ju je onaj, čovjeku i društvu tako svojstven sindrom, kada se izgubi sposobnost prepoznati i cijeniti vrijeme dobra u koje se dospjelo. Narodima Europe se ništa bolje nije moglo dogoditi od Europske unije! Tomu unatoč, ona je sama sebe dovela u pitanje, vidno se urušava. Velika nesreća čovjeka jest i u tome što ne zna prepoznati i poštivati prirodne granice svoje sreće i blagostanja. U neutaživoj čežnji za slobodom, čovjek zapadne civilizacije je pretvorio život u olupinu bez sadržaja, a sebe u bolesnika kojemu, da bi živio, treba stalna tuđa svježa krv. Posve konkretno, s jedne strane, zemlje Europske unije, uključujući i Hrvatsku, da bi održale dostignutu materijalnu razinu života, trebaju ljude koji dolaze iz drugih i drugačijih svjetova i civilizacija. S druge strane ih se plaše! Tako je, čini se, i s proširenjem. Evropska unija službeno poziva države Balkana da joj se pridruže, a najradije bi, čini se, da se to ne dogodi, a da, pri tome, ostanu izvan utjecaja Rusije, Kine i islamskoga svijeta. E, to nije moguće! Sva izgubljenost Europske unije se, uz ostalo, očituje u njezinu odnosu neprijateljstva prema Rusiji zarad prijateljstva prema Sjedinjenim Američkim Državama! Samo politički posve neupućen čovjek može sanjati mirnu Europu bez mirnih i, ako hoćete, prijateljskih odnosa s Rusijom, koja je dio Europe. Kao što samo nerazuman čovjek može vjerovati da, u vrijeme i okolnostima tolikoga atomskog naoružanja, konvencionalno oružje može osigurati mir! A Europska unija se silno naoružava baš tim oružjem! Ovim nipošto ne opravdavam ništa od zločina što ih Rusija čini u Ukrajini. Naprotiv! Međutim, već odavna se Europska unija trebala drugačije odnositi prema Rusiji! Vraćajući se na Bosnu i Hercegovinu, ne vjerujem da bi nam članstvo u Europskoj uniji pomoglo riješiti temeljna pitanja, ako bismo ušli s ovakvim nametnutim Ustavom i političkim uređenjem i ovako međusobno suprotstavljeni.

Kako doživljavate i ocjenjujete način na koji se pitanjem Hrvata u Bosni i Hercegovini bavi hrvatska politika i država?

Pokušat ću biti kratak, iako je riječ o temi beskrajno, životno važnoj i meni ništa manje bolnoj. Dokle god hrvatskim političarima svih boja, počevši od Franje Tuđmana koji je besćutno sudjelovao o navlačenju „luđačke košulje“ ovome dijelu naše domovine, najviše na štetu Hrvata, pomoć Hrvatima u Bosni i Hercegovini bude sredstvo, a ne cilj, od te pomoći ćemo imati više štete nego koristi. A bojim se da nas većina i današnjih političara koristi kao sredstvo. Kad to ne bi bilo tako, zar se ne bi više trudili oko poboljšanja našega odnosa s narodima s kojima živimo u ovoj zemlji? A to, od rata naovamo, nije tako. Oni koji su te odnose htjeli i znali njegovati i, pri tome, ne odstupati od naših legitimnih prava i interesa uklanjani su, nekada silom, danas drugim jednako uspješnim sredstvima. Neka vrsta nezainteresiranosti, koja ponekad ide do prezira, ne da se prikriti. Samo jedan od primjera je ovih dana užarena tema prelaska hrvatske granice. Na toj granici jednako dugo čekaju i jednako se temeljito pregledaju oni što prolaze trakom s oznakom Europske unije kao i oni trakom za ostale. Netko će reći, sitnica. Da, ali mnogo govori! Koliko god se to opravdavalo propisima Europske unije, nije logično da netko s hrvatskim dokumentima iz Hrvatske u Sloveniju i u druge države Unije može prenijeti što želi, a s tim istim dokumentima Hrvat iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku ne može prenijeti ništa od onoga što je uzgojio na očevini s koje je prognan. Ako to nije odvraćanje od povratka, što jest? Zakonima se sve može pravdati, ali se ne može i opravdati! Ako je sve to zbog sigurnosti i drugačije ne može biti, neka s nama, običnim ljudima, u znak solidarnosti, stanu i oni što pored nas prolaze s plavim svjetlima. Tada ćemo vjerovati da istinski žele naš opstanak u ovoj zemlji!

Jeste li u današnjim okolnostima revidirali vlastite stavove o različitim inicijativama oko „trećeg entiteta“ za Hrvate u BiH i kako ocjenjujete držanje Crkve u toj stvari?

Ne, nisam, jer me u ovih trideset godina odsutnosti rata ništa nije uvjerilo da bi teritorijalna potvrda konstitutivnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini pogoršala njihov politički ili bilo koji drugi položaj. Naprotiv! Ja jesam bio i ostao nepokolebljivo uvjeren da Bosna i Hercegovina, kao i sve druge republike iz sastava bivše države, treba ostati cjelovita i suverena država i da svim njezinim građanima i narodima trebaju biti zajamčena ista ljudska i nacionalna prava na području cijele države. Istina, ova država je različita od drugih država nastalih raspadom Jugoslavije. U njoj žive tri konstitutivna naroda i to bitno mijenja i potrebu njezina drugačijeg unutarnjeg ustrojstva. Ja vjerujem u mogućnost i potrebu suživota u različitosti, pod uvjetom da se različitost prihvaća, štiti i promiče. Negdje sam i napisao da bi Bosnu i Hercegovinu trebalo osnovati, kada je na ovome prostoru i u ovakvim odnosima ne bi bilo. Teritorijalna podjela zemlje u kojoj žive tri naroda na dva entiteta moralna je i pravna nepravda koju njezini stanovnici, nakon svega što su proživjeli, ne mogu nositi. Zbog budućnosti ove zemlje i zajedničkog života u njoj Hrvati, ali i Bošnjaci, imaju moralno i političko pravo, svim mirnim i demokratskim sredstvima, tražiti da daytonska nepravda bude ispravljena. Ponavljam, jednakopravnost konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, potvrđena i teritorijalnim ustrojstvom zemlje, jedan je od temeljnih preduvjeta izlaska iz začaranoga kruga stalne političke krize i sučeljavanja. Ovu državu treba ustrojiti bez entiteta ili s tri entiteta! Ovo je, manje-više, bilo i ostalo stajalište Crkve u Bosni i Hercegovini, očitovano u svim službenim dokumentima Biskupske konferencije. 

Je li tu očitu nepravdu moguće ispraviti bez novih "humanih preseljenja stanovništva", kako se i kod nas i drugdje zna "tepati" etničkom čišćenju?

Ispravljanje svake, pa i ove, nepravde je uvijek moguće i potrebno! Ako bi se odustalo od tog uvjerenja i nastojanja oko njegova ostvarenja, naš život i svijet u kojem živimo postali bi gori nego što jesu. Da bi čovječanstvo opstalo, mora opstati pravda barem kao ideal kojem se teži. Znak da se nije odustalo od pravde i, ako hoćete, preduvjeta za bolju budućnost u ovoj zemlji za sve, očitovala bi se u spremnosti da je se dogovorno urediti po jednakoj mjeri svih koji u njoj žive. Vi mene pitate, da li je moguće popraviti slomljenu ruku koja je krivo zarasla, bez ponovna loma? Jasno da nije! Ali, ako se to ne učini, čovjek ostaje trajni invalid! Ja vjerujem da je daytonsku nepravdu moguće i potrebno ispraviti tako da se ne pretvori u razlog dodatnih preseljenja stanovništva zbog nacionalnih i vjerskih razlika. Naprotiv! Ako bi se to učinilo ljudski i politički mudro, moglo bi omogućiti i potaknuti povratak koji je Dayton onemogućio. Nisam toliko naivan da bih vjerovao da će na to svojevoljno pristati oni koji su u Daytonu ili njegovom „implementacijom“ dobili što im ne pripada. Stoga je moralna i politička obveza onih koji su u nametanju nepravedne podjele sudjelovali pomoći ispraviti nepravdu i ovoj zemlji omogućiti budućnost. 

Je li Vas život učvrstio ili učinio opreznijim u uvjerenju da ekumenizam, međureligijska suradnja i dijalog nemaju alternativu?

Ekumenizam i međureligijski dijalog, kao i pravda i mir, nisu pitanja izbora. To je moralna obveza utemeljena na izričitoj Božjoj zapovijedi. Nadmetanja i sukobljavanja među ljudima kroz povijest su tako često bila, nažalost i ostala, nadahnjivana i poticana različitošću njihova vjerskog pripadanja da je danas temeljni preduvjet vjerodostojnosti bilo kojeg oblika ispovijedanja vjere iskreno nastojanje oko kršćanskoga jedinstva i međusobnog poštovanja i prihvaćanja vjernika svih konfesija. Zapanjujuće je kako teško razumijevamo i prihvaćamo neke tako očite činjenice. Svi oblici ispovijedanja vjere u jednoga Boga podrazumijevaju da je on Stvoritelj svih ljudi i da je Svemoguć. Ako je on, kako ispovijedamo, iz ljubavi stvorio svakoga čovjeka, kako je moguće da netko, potaknut vjerom u njega, u pitanje dovodi dobrobit bilo kojeg čovjeka? Još nerazumljivije je da vjernici ne prihvaćaju one koji vjeruju drugačije od njih, a sve, k'o biva, u ime Boga koji, očito, te ljude barem tolerira, ako ne voli. A ja vjerujem da ih voli, jer drugačije bi doveo u pitanje svoje temeljno svojstvo, ljubav. Ne da mi se vjerovati u Boga čije bi božanstvo i čast ja trebao braniti isključivošću ili, Bože sačuvaj, mržnjom prema braći i sestrama po Bogu koji u njega drugačije vjeruju ili uopće ne vjeruju.

Velika vam hvala što ste pristali na ovaj razgovor za Obzor upravo za dvobroj uz blagdan Velike Gospe. Zato vas na kraju pitam kako ste doživjeli nedavni vandalski napad na Gospine kipove i svetište u Međugorju i val uznemirenosti među vjernicima i u dijelu javnosti? Što blagdan Velike Gospe znači vama i gdje ćete ga provesti? 

U napasti sam da vam na ovo pitanje ne odgovorim, ali bilo bi nepošteno bježati od pitanja i stvarnosti koje nam pričinjaju nelagodu. Meni je od svoga početka Međugorje posve, ne samo nerazumljivo, nego i neugodno. Ne znam što bih o njemu mislio, a još manje što bih drugima rekao. S jedne strane, moje shvaćanje nadnaravnoga i sama Blažena Djevica Marija kako je opisuju Evanđelja vrlo su teško spojivi i pomirljivi s onim što izjavljuju navodni vidioci i vidjelice. Meni to djeluje posve neuvjerljivo i neozbiljno. S druge strane, ne mogu vjerovati da bi se itko, iole ozbiljan, usudio tako nešto izmisliti i tako umješno i uspješno režirati i na životu tako dugo održavati. Mogu vjerovati da ljudi današnjice, kao uostalom i kroz cijelu povijest, mogu u masama vjerovati i u najnevjerojatnije stvari. Priznajem, plaši me tolika vjernička potreba i pomama za čudima. Ali, neka! Sloboda djece Božje, komu treba, neka ide i vjeruje. Ne mogu reći da me je bogzna kako pogodilo ono što je poljski hodočasnik napravio. Među vijestima o svakodnevnom ubijanju nedužne djece i cijelih obitelji u Gazi, na tisuće vojnika u Ukrajini i umiranja od gladi u Africi i svega što nas okružuje nije me posebno dotakla ta velika uznemirenost javnosti. Jasno, svako i svačije nasilje mi smeta i nekim nutarnjim osjećajem ga odbacujem. Što bi ostalo od svijeta, ako bi svatko palio i uništavao ono s čime se ne slaže? Svakako znakovita je, a možda i upozoravajuća, novost da Međugorje u istoj osobi može pobuditi tako oprečne stavove.

Blagdan Velike Gospe, kao i svakom vjerniku katoliku, drag mi je i važan. Isus je svome apostolu Ivanu u smrtnoj borbi na križu svoju Majku dao za majku. Tim činom dao ju je kao duhovnu majku i svakome tko u njega vjeruje. U njezinu uznesenju na Nebo vjernik smije gledati i zalog vlastitoga duhovnog uzdignuća. U vjeri u ovo čudo Božje dobrote i ljubavi nalazimo neiscrpno vrelo nade i životne snage. Svi marijanski blagdani nose svu ljepotu i toplinu vjere koja je potrebna da bi životna radost bila veća, a tereti lakši!

Već desetljećima na ovaj veliki blagdan sudjelujem u hodočašću na Kondžilo, u župi Komušina, jedinoj župi u kojoj sam, kao svećenik, pastoralno djelovao. Uz moj rodni kraj u Neretvici, to je moj drugi, posvojeni dragi zavičaj u Usori.