Alija Isaković, Množina u jednini

Na manje od dvjesta stranica malog formata Ivan Lovrenović je madioničarskim gestom iscijedio reprezentativnu povijest i kulturu Bosne od kasnog paleolita, koji je predstavljen pećinskim crtežom u Badnju kod Stoca, do sarajevskih četverobogomoljskih tornjeva u sluhu i duhu Ive Andrića. Ta na izgled skromna knjižica pokupila je, pozobala je, upila je i odbljesnula jednim okom i jednim srcem čitav niz malih biblioteka čije stručne profile ne bih smio iskazati jednim nizom, bojeći se njegove pobune što je takav. Tu. Licem u lice. S pravom je recenzent primijetio da bi teško mogao naći u „cijeloj zemlji stručnjaka koji bi se prihvatio posla da sam napiše pregled historije i kulturnih zbivanja na ovom prostoru, od najstarijih vremena do praga XX stoljeća“. Eto, Lovrenović se odvažio. Hrabre u ovom poslu uznosi i spašava znanje, stil i odmjerenost. Lovrenović uspijeva doseći prisnost s tim bosanskim historijskim panoptikumom i pandemonijem. On se uspješno i prijateljski sporazumijeva s tim paleolitom, tim ilirskim balkanskim svijetom, tim gordim Rimljanima, rastresitim ranoslavenskim hordama, dobrim Bošnjanima, bosanskim velmožama, vrijednim Sasima, Crkvom bosanskom, stećcima i bosančicom, osmanskim osvajačima, sa svim tim brojnim historijskim lomovima u kojima je Bosna postojan i „tragičan odbojnik“; sa svim bosanskim ugibanjima i istrajavanjima. Lovrenović se usudio konotirati sve te intimne, međuzavisne i oprečne naslage „unakrsne slojevitosti“, tu pitomu ćud i nepokornost. Kada sam pročitao knjigu, bi me obhrvala neka tuga, sjeta i mučnina. Ovaj labirint i ovo pamćenje prejaki su za tako malen prostor i kratki čitalački dah. Ova zgusnuta, smolasta, oštrobridna materija rascijepila me je uzduž i poprijeko. Sjetih se jedne starice iz djetinjstva koja je svako svoje potresno autobiografsko kazivanje završavala riječima: „samo me još nije mlin mlio i grom bio!“ Ovu Bosnu je sve mljelo i bilo, a skala razložnosti mijenjana je prema volji i mjeri osvajača i historijskog konteksta. Međutim, Bosna je sve sačuvala, kako-tako, sve je tu, i sve ponire u neizbježnom pamćenju. I sve ono čiji su materijalni dokazi egzistiranja davno uništeni, razneseni, pokradeni. Ili oteti. Tako, ova knjiga, premda govori o prošlosti, namijenjena je budućnosti. Lovrenović je zgusnuo neumoljivu mrežu kulturoloških činjenica i historijskih podataka, prepuštajući se svima podjednako i podjednako otvoreno i bez predrasuda. Bilo je tako kako je bilo, ne kako bismo željeli. Naši zajednički preci činili su što su činili. Nešto od toga bilo je i protiv njihove volje. Nešto od toga doživljavali su i kao vlastiti usud. Ostavljeni tragovi njihov su govor i slutnja novim generacijama. Ne možemo pretke okrivljavati niti glorificirati. Sve je bilo u mjeri mogućega. Na sreću, ili nesreću, to „moguće“ bilo je ovdje izdašno i neukrotivo. To je bila Bosna, tu, gdje je evropski kontinent duhovno rascijepljen. Tu, gdje je trebalo pružati ruke na sve četiri strane svijeta. Ako bismo retrospektivno tražili čvorište i žilište, ako bismo željeli sve objasniti najbližom riječju, ona bi bila: snošljivost, obzirnost, komšijnost. Ima jedan prikladan primjer o tome. Nije tako velik ni značajan, ali je zoran: „O simultanoj upotrebi raznih pisama u Bosni i o njihovom dobrom poznavanju vrlo ilustrativno govori i činjenica da je jedan broj kanonskih spisa nastao tako što su ćirilički tekstovi prepisivani iz glagoljičkih predložaka, i obratno. U istom smislu zanimljive su i indikativne glagoljičke glose na marginama nekih ćiriličkih rukopisa. Glose, komentari i apokrifni odlomci u starim rukopisima značajni su i sa stanovišta književne historije, kao svjedočanstvo pomaka od prepisivačke djelatnosti ka izvornoj književnoj kreaciji.“ Slične su bile, srodne i međuzavisne, i druge manifestacije bosanskog duha i tolerancije. Više od toga, nastojanje da se obogati mnogostrukošću i sačuva mnoštvo u nužnom, neizbježnom, ljekovitom zajedništvu. Valja to razumjeti.