Ivan Lovrenović

Nebojša Lujanović, Jošuino drvo, Fraktura, Zaprešić 2025.

Knjige nerijetko povezujem s mjestima gdje su pronađene, kupljene, poklonjene, dobivene, i naposljetku ukradene. Ove posljednje bile su zapravo spašene od čamotna života i dosade. I biva tako da knjiga pored piščeve priče, ima i svoju vlastitu, pričinu priču, onu u koju je pronalazač sasvim slučajno zaodijeva. Ova, koja mi stoji na polici odmah do Biblije, i dizajnom podsjeća da je čovjek deblo, pronađena je na donjoj polici knjižare Morpurgo u Splitu. Dizajn Ivana Stanišića, pronašao je mene, dok se u pamet, kao grana lisnata, uvlačila rečenica Ivana Lovrenovića; „Odavno nismo čuli takav književni glas, koji se ne boji govoriti o dobroti, o ljepoti, o smislu, o vjeri, o zlu.“  (autorska stranica Ivana Lovrenovića).

Morpurgina je knjižara kultno mjesto, utjecalo na kulturu čitanja, tako je o njoj u znanstvenoj studiji pisala Nada Topić. I nije mi samo zbog toga posebna, ta knjižara koja nosi ime po čovjeku kojem odavno ne pripada, nego jer priča pamti sve dobro što je odnjegovala u ljudima. I cijela kulisa Narodnog trga, tu u omiljenom dijelu Splita, malog privatnog kozmosa, u kojem se spajaju ljubav prema moru i djetinja zatravljenost čudima. Uspomene, kako smo liječili naše astme, bronhitise, slomljena srca, pa bi se iz srca Bosne, preko Livna spuštali do mora, Kaštela, Trogira, Splita, i bivalo bi nam bolje. Čovjek i kad ide naprijed, trči zapravo za uspomenama. Hodočasti im. Odmah u blizini, na uglu je palača Ciprijani, građena za Čubrijana Žaninovića iz roda livanjskih Berislavića, i reljef Antuna Pustinjaka u prirodnoj veličini, i lik donatora, manjeg od makova zrna. Čovjek je ništica pored tolike svetosti, srednjovjekovna je retorika. I još jedna rijetkost, lijepe heksafore, elementi sakralne arhitekture, ugrađene u profanu zgradu. I odmah u blizini, draga žena s vagom, koja mjeri koliko težite u visinu. Možda manje i od Ciprijanija. Dakle, tu, gdje se isprepliću nanosi povijesti, secesijska pročelja, romanika i gotika, šarenilo turista, meni je izraslo, s dna police Jošuino drvo. Od autora koji je mladica iz posječenog debla, iz Bosne. Živi i radi u Splitu.

Vremenom, Split mi je postajao manji od Grgurova palca, a sad, uz Jošuino drvo je opet velik kao djetinjstvo, kao onaj davnašnji, sa naslagama povijesti, šarenilom pazara, trajektima u luci. S ovakvom knjigom u knjižarama, nije tek lijepa turistička razglednica. 

Njen autor kroz zapise, crtice i sjećanja provodi čitatelja kroz sveta mjesta u Svetoj zemlji i promišlja o naravi zla, smrti, ponovnog rađanja, i konačno mira. Kao hodočasnik, u potrazi za Bogom, i za odgovorima, što poslije ništavila? Što sa zlom i nepravdom? Pred nama se razastire karta Svete zemlje korakom hodočasnika, koji prelazi zahtjevne dionice poniranja u sebe, kroz cjeline: ništavilo, zlo, rođenje, mir, u susretu sa mjestima iz Isusova života, djelovanja, i smrti. Od Jeruzalema, preko Galileje, sve do pustinje, i natrag. I Bosna, posvuda. 

Cijeli je put zapravo maraton, posvećen prijateljici V. koja boluje od teške bolesti. Nju nagriza teško zlo. Tako kaže, i trči taj maraton za nju, za njenu borbu, najteži od svih maratona je baš taj jeruzalemski. Teži je još samo prelazak duhovnih dionica, susret s tuđim i svojim mukama i zlom, s pustošenjem i nestankom njegova zavičaja podno gučegorskog samostana. Prošlo ratno zlo koje je protutnjalo njegovim selom B., i još tinja u ljudima.

Sve to, kao križ, pronosi sa sobom kroz Svetu zemlju, dok upoznaje mjesta Isusove muke i ostavljenosti, mjesta muke današnjih Palestinaca, i nosi svoju prijateljicu kroz natpis na prsima: Ne daj se V. Ona trči svoj najteži životni maraton. Na cilju je smrt. I nakon prvotnog njegova šoka, ljutnje, na sve se spustio mir. Jer upravo V. mu je dala odgovor na pitanje za kojim je svo vrijeme trčao. Prisjeća se njihova zadnjeg susreta, i tad mu je izgledala smrtno loše, on je mucao o svojim idejama, za knjigu, istraživanje, maraton, a ona ga obodrila riječima: “Što čekaš, živi. Ja sam živjela kao da imam dvadeset života, a sad nemam ni ovaj jedan”.

Čovjek se može rađati usred života, i to više puta. To je shvatio. I to je čudo koje je tražio. Za V., za sebe, i sve svoje, i za mrtve zavičaje. I kad bi se, kao kod Andrića podvukla crta, i zapisalo sve što je ostalo iza života, iza V., je ostalo to čudo. Ta spoznaja. Da može se, i mora usred života rađati. Kao što čovjek umire, i tone u glib, u muku, u ništavilo, i to za života, isto tako može se i preporađati. Samo što, mora se za to i potruditi. Baš kao stare masline u Getsemaniju što rađaju nove mladice. „Na mladim granama koje izbijaju vidim nadu i ideju. O drugom svijetu. O drugom ja. Na mjestu debla, vidim čovjeka.“ 

Čovjek je deblo s ožiljcima, a unutar godova, vidljivih mjernih jedinica, postoji čudo među čudima, da se nanovo oživljavalo, ustajalo, padalo, umiralo, pa oživljavalo. Koliko godova nosimo u sebi, i koliko se puta rodimo usred života, to je ljepota dijaloga s ovom knjigom. Jesmo li i živi? 

Štivo u koje se lako uranja, jer strpljenje i disciplina autora, maratonca, pisca, znanstvenika, rađa lakoću. Obiluje književnim, muzičkim, filozofskim referencama, uživljava se u biblijski tekst. Opisuje što zatiče, od odnosa među Palestincima i Izraelcima, od zatrovanosti, do otvorenosti i šarolikosti života, i sve to zahvaća unutarnjim okom i svijetom iz kojeg je ponikao. U jednom trenutku ste na Gori blaženstava, u crkvi sa otvorenim prozorima, u rečenicama lijepim kao priroda, i gledate svijet autorovim očima: „Jednostavne plohe s izduženim otvorima koji gledaju na sve strane crkve. I uokviruju pogled s gore. Komad gorskog zelenila; dio palme ili grane čempresa; rijetko grmlje; plavetnilo ili dio oblaka; u daljini jezero… svaki je od tih otvora drugačiji. Ti su prazni prozori, opet, na kraju, umjetnička djela. Oni su freske koje prikazuju živi svijet oko nas. Oni najljepše od njega.“

A onda, u drugom trenutku, oko se nutrini okreće, i gledate kroz prozore njegova djetinjstva, i vidite druga umjetnička djela, žive ljude,  gučegorske žene, i njihove bockane ruke, tatuaže, zapise križićima protiv zla. I on se pita: može li se tako i pisanjem spasavati od zla u ljudima. Čitatelj se možda zapita može li se tako i čitanjem lišavati korova vlastita zla.

Ova knjiga, miri vas sa samim sobom, lakše se zagledati u dno svoga zdenca, jer nismo sami u svojim ranjivostima, zlopamćenjima, ljubomorama, jednako kao što nismo sami u dobroti, želji za mirom, pripadanjem, cjelovitim životom.

Pita se i što je čovjeku potrebno učiniti da se usred čuda zatekne, što jedan život čini dovršenim, ili što neki život čini vrijednim življenja. „Što ako je čovjeku dano i zapisano mnogo manje… možda bi trebao posaditi stablo, zagrliti brata, ohrabriti dijete, poljubiti ženu… je li to malo? Je li to baš tako malo? Ili najviše?!“

I radost je novo rođenje koje traži usred života. Još jedan god u životu stabla. S tim mislima uvodi nas u armensku crkvu svetog Jakova, opisuje, bocka plave mozaike „ostavljam plave mozaike armenske crkve iza sebe i biram vedrinu. Vedrina je pritajena radost koja je u ravnoteži sa samim sobom.“ 

Sve svoje nosi sa sobom, intimni vademecum, momente, sjećanja, obiteljske memorabilije, davne riječi didove poput vela-avle, halaliti, kućni jezik, koji ga je oblikovao i učinio današnjim čovjekom. Uz njega je i kućna nenapisana biblija, skup pouka, mudrosti, izreka koje u sebi čuvaju neki viši sveti red, poput riječi grijota ili insan.

U jednoj smo sekvenci s njim u pustinji, u rijetkim momentima kad se čudo dogodi, kad pustinja zazeleni, nakon kiša u veljači, a već u sljedećoj sa ocem u Bosni, koji njeguje šljive i stari orah, a zemlja zauzvrat njega njeguje, i pisac ide korak dalje, i pita se tko će nas odgajati ovako od zemlje otuđene, kad izostane njena lekcija „da je život vrijedan i kad uzima, a ne samo kad daje?“

Čovjek ode na kraj svijeta, da bi se dublje u sebe zagledao. Čovjek ode u srce sukoba, religija, naroda, svjetonazora, i jer mora razriješiti onaj svoj unutarnji, zbog kojeg ga ova tema i ne pušta, jer ga na Bosnu podsjeća. „To je nešto kao Bosna, samo veće“ zaključio bi njegov otac. 

Pisac salazi nad vlastite ambise. 

U svetoj zemlji, i u svetom gradu prati ga evanđelje po Majci, nenapisano, proživljeno, skup blaženstava poput ovoga – „prva riječ ujutro nek ti bude hvala… ne pomišljaj na ono što nemaš, nego na ono što imaš.“

Važna mjesta prve kršćanske zajednice koje je prekrio zaborav i ništavilo, poput Kafarnauma, koji je sravnjen u potresima, ali je zahvaljujući predaji, i pisanoj riječi, pobijedio ništavilo, ili crkve u Tabghi, koja je rušena nebrojeno puta, pa ipak zahvaljujući travi i zaboravu, sačuvani su prvi podni mozaici sa cjelokupnom florom i faunom Genezaretskog jezera, i novim su životom zaživjeli. I njegovo je pisanje na tragu pobjede nad ništavilom. Riječi koje stvaraju. Imaju moć. Nasuprot razornoj moći ništenja. Spašava li napisano od ništavila, od preuranjene i konačne smrti intimne zavičaje?

Paralelno teku misli o vremenu koje gura Boga u „ništavilo“ novim religioznim nacionalizmom, i nasuprot njega stavlja riječi čovjeka, fra Ivana Šarčevića. Ta nulta tačka napuštanja Boga, njegove ostavljenosti od strane čovjeka, može biti polazište za novo. Suočavanje sa samim sobom i religijom bez Boga, smrću božanskoga, može biti početak potrage. 

I još samo jedan, lijep zapis iz Tabge, crkve umnoženja kruha, „ Koja bi to bila gozba na kojoj bi se okupili ljudi siti pravde, ljudskosti i ljubavi…I koja bi bila nesreća takvo nešto zamišljati i biti proglašen ludim, mahnitim…“

Posve je prirodno čitati Jošuino drvo na ulazu u Dioklecijanovu palaču, i nositi svoju, intimnu Bosnu posvuda, spašavati je od zaborava, prepoznavati je u Ciprijanijevoj loži, kao što i Nebojša svoju pronosi sve do Jeruzalema, i dalje, sve do srca pustinje. Okružena kamenim palimpsestima Splita, čitajući, osjetim da čovjek je palimpsest, ispod naslaga vlastite kože, koža je predaka, i on piše po već ispisanom tekstu. Čovjek je i kofer, na svakom svom putu, maratonu, hodočašću, sam sebe nosi, i otvara, pakuje i raspakiva stare lomove, tragedije, osjećaje, zle memorije. U koferu nosi sebe, i u sebi sve svoje. Gdje prestaje njihovo, a počinje naše. Postoji li razdjelnica, postoji li mogućnost novoga. Zamjećujemo li čudo kad pored nas zastane. 

Čudo se manifestuje kao spoznaja da se moguće u životu nanovo roditi, čudo je i ta potraga za božanskim do nakraj svijeta, a otkriva se u svakodnevici, u vedrini, umjetnosti, sjećanjima, u životu. Život je čudo, ljudi su čudo, susreti su čudo. 

Jošuino drvo je snažna i nježna knjiga, zapis protiv zla i ništavila, nenametljiva, i suptilna, maratonski ustrajna da sačuva čitatelja od vlastita zla. Čudo, ukratko.

www.jergovic.com, ajfelov most