Ivan Lovrenović

Roman Putovanje Ivana Frane Jukića objavio je Ihsan Ico Mutevelić u svojoj mostarskoj Prvoj književnoj komuni pri kraju 1976, a datirao u godinu 1977. U kulturnim rubrikama tadašnjih novina i u književnim časopisima zaredali su se odobravajući prikazi i kritike. U svojim dnevničkim papirima nalazim  nekoliko kratkih nepovezanih bilježaka pod datumom 29. kolovoza 1977:

- Virgilije Nevjestić, konačno uživo. Cijeli jedan dan.

- Banja Luka, Kočićevi dani. Provincijalna, primitivno-tendenciozna „svečana akademija“. Žalibože sjajne Begićeve intonacije koja propade ugluho. Ili obratno: dobro je što je rečena, jedina je valjala. Banja Luka, u koju uvijek hrlim kao po nekakvom nagonu, i iz koje svaki put gorči se vraćam. Znajući unaprijed da će tako biti.

- J. J. Bojović, pjesnik. Strah kojim me je zapljusnuo: oteo me iz gužve, poveo ulicama da zajedno dočekamo autobus u Varcar, i pričao o onome što o meni pričaju, zabrinut za me. Potom: noć, uz Vrbas, autobus, umor, strah. Strah i rezignacija. „Progovaraju”, kaže pjesnik Jovan, „geni kroz podsvijest, a takvoga ne treba osuditi...” Pokraj čitave torbe zdušnih komplimenata koje je prosuo preda me, ni on ništa nije shvatio. Koji geni? Kakvi geni? Čiji geni? Htio ne htio, i on stvari uzima jednako kao i oni. Samo je za razliku od njih pošten i ima vjere u čovjeka.

- Nova et vetera (bivši Dobri Pastir) o Jukiću, fra Slavko Kovačić. Pohvalno. Jedino mu smeta što „autor vidi Jukića previše usamljenim”.

Nova et vetera s tom recenzijom prvi je broj „revije za filozofsko-teološke i srodne discipline“ s kojim revija nasljeđuje časopis Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine Dobri pastir, što je redovito izlazio od 1950. do 1976. godine. Nova et vetera kao odgovorni urednik potpisuje okretni, svudprisutni fra Marko Oršolić; pretpostaviti je da je on i glavni spiritus movens osuvremenjenja koncepcije časopisa, i promjene njegova imena. Uz Oršolića, članovi uredništva su dr. fra Velimir Blažević, dr. fra Ignacije Gavran i dr. fra Viktor Nuić. Za likovno oblikovanje revije Oršolić je angažirao Dragana S. Stefanovića, tada najcjenjenijega i najtraženijeg grafičkog dizajnera u Sarajevu.

A vrijedni i nesretni Kovačić? (Podbrđe kraj Kotor-Varoša, 4. IV 1935 - Sarajevo, 6. VII 1993.) Bit će da je tekst o romanu Putovanje Ivana Frane Jukića jedan od posljednjih što ga on javno potpisuje kao fra Slavko. Napustivši Franjevački red, on se autorski potpisuje kao Anto (Slavko) Kovačić. I dalje intenzivno surađuje prilozima u franjevačkoj i svjetovnoj publicistici, radi kao bibliograf u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH, pa će doživjeti njezino zločinačko paljenje od Karadžićevih ljubitelja poezije i artiljerije u noći 25. na 26. kolovoza 1992. Njegova životna tema je bosanski pisac fra Antun Knežević; doktorirao je u Rimu  na Antonianumu 1972. tezom Antun Knežević (1834.–1889.). Njegovi pogledi na povijest Bosne i njezine probleme u drugoj polovici 19. stoljeća. Kapitalno Kovačićevo djelo jest Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, objavljeno 1991. u „Svjetlosti“ pred sam rat.

I u najopasnijim danima opsade Sarajeva Kovačić svakodnevno pješači na posao u Vijećnicu. Jednoga od rijetkih dana kada je nakratko radila tramvajska linija, pogođen je u tramvaju snajperskim hicem u vrat, rana je bila neugodna, ali on i takav nastavlja redovno odlaziti na posao. U jednom od tih pješačenja udario ga je nesmotreno vožen auto (kao vozač bio je spominjen stanoviti Vinko Jakić, subalterni državni činovnik), poslije čega se Kovačić nije više oporavio. (I. Lovrenović)  

Fra Slavko Kovačić

JUKIĆEVA LABOROGRAFIJA

Ivan Lovrenović: Putovanje Ivana Franje Jukića, IKP Prva književna komuna, Mostar 1976.

Nova et vetera,  Sarajevo, 1977, sv. I

Pisati o Ivanu Franji Jukiću istodobno je lako i teško. Lako, budući je on u mnogo čemu prvi i velik u Bosni i Hercegovini. Tako je prvi pokušao osnovati književno društvo; prvi je pokrenuo i uredio prvi časopis u Bosni i Hercegovini (Bosanski Prijatelj); prvi je realistički pisac u Bosni i Hercegovini; prvi je mislio o osnutku bosanskog muzeja; prvi je književni povjesničar u Bosni i Hercegovini. Jukić je bio velik prosvjetno-kulturni radnik, ljubitelj i sakupljač narodnih umotvorina, leksikograf, etnolog, biograf, organizator, političar i vizionar. Zbog toga su o njemu mnogi oduševljeno i sa simpatijama pisali i tu je upravo opasnost da se svaki budući pisac o Jukiću izloži riziku ponavljanja i neuspjeha.

Lovrenović, koga je Jukić oduševio veličinom svoje osobe i djela, pristupio mu je na posve nov, originalan način. Njemu povijesne činjenice o Jukiću, njegovim suvremenicima i vremenu u kojem je živio i djelovao, služe samo kao polazište i okvir u kojem crta svoj portret Ivana Franje Jukića. Povijesne činjenice, koje dobro poznaje, slobodno i dovoljno autentično interpretira. On ne želi pisati Jukićevu kompletnu, klasičnu biografiju, nego se zaustavlja i meditira samo o nekoliko značajnijih događaja iz njegovog života, te ih prikazuje Jukićevim ili vlastitim riječima. 20. svibnjom 1857. i započinje i završava priča o Jukićevom životnom putovanju. Od 1840. do 1857. proputovao je Jukić kroz Dubrovnik, Fojnicu i Kiseljak, kroz Varcar, Sarajevo, Carigrad, Rim, Đakovo i mnoga druga mjesta, te konačno došao u Beč da u njemu umre i bude položen u nepoznati grob. I dok leži na smrtnoj postelji pred njegovim umornim očima nižu se jedna za drugom slike i uspomene iz vlastitog života.

„Sve više i više poludjele slike, odlomci razgovora, slijegali su se i vraćali na mladićko vrijeme, bijeg iz škole i Vesprima, ludi naum da se digne buna, na prve sukobe i sudare, na prvo progonstvo... Započinjala je, uskošmarena i bolna, rekapitulacija onoga što se naziva životnim putem (str. 14). Zadnja pomisao, ako je pomisli uopće moglo biti u ovim groznim mukama, više slika nego pomisao, više vreli, bijelo usijani pečat bola i ludila u mozgu, je — Beč. Antipatični, tuđi Beč, s kojim se je cijeli život tuklo, za koji se čitava života znalo da dobro iz njega neće; sjajni, cezarski, biskupski Beč, u kojem se je nekad davno — u jednom trenu slabosti volje — htjelo abdicirati, pobjeći, umiriti, a sad se došlo da se u njemu umre... Da umre. Gluho i daleko“ (str. 107).

Ali do te posljednje postaje trebalo je doći preko drugih križnih postaja. To Jukićevo putovanje djelatno, borbeno, protestno, mučno, bolno i vizionarsko Lovrenović opisuje toliko živo, realno i uživljeno da nam iz njega izranja fizički i duhovni lik tog velikog rodoljuba. Lovrenović se uspješno uživljava u Jukićevu životnu situaciju, ono što je on napisao ili su drugi o njemu rekli meditira, dopunjuje i privodi kraju, a katkada se i zaustavlja, te ostavlja da svatko na svoj način osjeti i doživi Jukića, vrijeme u kojem je živio i ljude s kojima je općio. Monologom i dijalogom, kojima se dosta često služi, ne samo da događaje dramatizira i čini plastičnim nego ih toliko oživljuje i nama približava da osjećamo gotovo duh i bilo njihovih aktera. Rečenicama kratkim, katkada i nedorečenim, izražava Jukićeva bitna duševna raspoloženja. On dobro poznaje povijesni kontekst Jukićevog djelovanja i ponašanja, koji dograđuje osobnim refleksijama. Lovrenović priča tečno, svježe, jednostavno, razumljivo i čitljivo. Priča i pričajući razmišlja. Doriče i ne doriče, već prema tome kako to baš treba. Kad Jukić govori onda njegova meditacija redovito nema završetka, a kad Lovrenović priča mjesto njega, dovršenija je. Prelazi između Jukićevih meditacija i piščevih refleksija tako su blagi i neprimjetni kao da ističu iz istog izvora i utječu u istu rijeku, koja nosi Jukićeve napore, uspjehe, neuspjehe, patnje, borbu i proteste za temelje bosanskohercegovačke budućnosti.

Lovrenović koncentrira svoje pisanje o Jukiću samo oko nekoliko događaja iz njegovog života. To mu pomaže da istakne kakav je Jukić bio, a ne samo da je on bio. A to je svakako daleko vrijedniji sud o drugome. Lovrenović ne piše, dakle, Jukićevu biografiju, nego njegovu laborografiju. Naglašava po čemu je on prisutan i u našoj sadašnjosti i po čemu će biti prisutan i u sutrašnjosti. Prikazujući samo nekoliko Jukićevih križnih postaja na putu prema Golgoti i meditirajući o njima pokazuje na brdo Tabor, na kojem će konačno iz borbe, patnje, boli i smrti uskrsnuti bolja vremena za koja se Jukić borio i žrtvovao. Lovrenoviću nije toliko stalo da opiše Jukićeve patnje koliko da pokaže koji je njihov pravi smisao za nas i naše vrijeme. Jukić je bio borac, patnik, graditelj i vizionar naše bolje budućnosti. On je tip revolucionara, koji ima jasan pogled u budućnost, koji je odvažan i spreman na žrtvu. To je istaknuti kvalitet ovog bosanskog franjevca. Njegova subraća franjevci često puta baš toga nemaju, te su stoga plašljiviji nego što to treba (takav jedan je i varcarski župnik fra Anto Gutić). Lovrenović govori, osim o Jukiću, još manje-više o Gutiću, Vladiću, Martiću, Latasu, Atanackoviću i drugima, ali je između njih samo Anto Vladić donekle Jukićev pravi sugovornik. Međutim, i mjesto njega Lovrenović često puta razgovara s Jukićem. Čini mi se, da Lovrenović i previše ističe Jukićevu usamljenost u borbi za boljitak Bosne i da je to razlog što uz njega nije stvorio ni jedan drugi snažniji lik. A takvih je likova u Jukićevo vrijeme, bez dvojbe, bilo među bosanskim franjevcima.

Lovrenovića djelo Putovanje Ivana Frane Jukića je prva romansirana biografija u bosanskohercegovačkoj književnosti. Nije li on ovim najavio i daljnju tematiku svog književnog zanimanja? Čini mi se, da bi to bio pravi put, jer je proučavanje naše prošlosti samo po sebi korisno, a izricanje sudova o njoj na književan, umjetnički način, još i šansa da se ta prošlost aktualizira, približi ne samo profesionalnim istraživačima te prošlosti nego i široj čitalačkoj publici. Šta to zapravo znači najbolje je pokazao naš nobelovac Ivo Andrić, koji je svoja najbolja književna djela stvorio upravo meditirajući o našoj prošlosti. On je jasno pokazao kako se pravi pisac ne mora mučiti za tematiku svoga pisanja. On mora porinuti u prošlost svoga naroda i pokazati kako se on duhovno rađao, rastao i dozrijevao.

Lovrenoviću, koji je već do sada pokazao smisao i ljubav za našu prošlost, treba poželjeti da iz te prošlosti uskrisi i druge naše manje poznate velikane.