Ivan Lovrenović

Božidar Brezinščak Bagola, Traganje za samim sobom, Beograd, Prosveta, 1980., Zagreb, Fraktura, 2025.

     Dvojezični pisac (hrvatski i slovenski), pjesnik i prozaik, esejist i prevoditelj, ponovno je svojim romanom, ili drugim riječima, vrsnoćom književnog izraza, došao u središte književne pažnje. Svako traganje najprije podrazumijeva hod u raznim pravcima, tj. ravno usmjerenim koracima i onima razbacanim postrance, koji su često vidljiviji i izazovniji. Tako npr. iz razmišljanja nakon Bergmanova filma Šutnja zbunjenost će rezultirati zaključkom „Strašno je pogriješiti u otključavanju života“, a uz to i svijest da život može imati smisla samo ako je otključan, a i uključen u neku vrstu vlastitosti, koliko se to već da, naizgled uspon, a u stvarnosti prolaz kroz djela i dane, ili traganje kroz stvarnost i njene toliko raznolike privide.

     Sjemeništarac pa donekle - logičnim slijedom - student bogoslovije, nastoji što dublje prodrijeti do svoje srži, ali ti prodori izazivaju i pojačavaju sumnje, a kao što je upamtio riječ svojeg profesora Janeza Janžekovića „Jedino ne možemo sumnjati u to da sumnjamo“. Dakle polazište je trebalo potražiti negdje drugdje u isto vrijeme dok tijelo nerijetko teži nasuprot i najčvršćim duhovnim odlukama i ogradama koje znaju postati tako lagano otklonjive. Učvršćivanju duha tijelo se suprotstavlja sa svojim zahtjevima, pa nekako spontano pomišljamo na stihove ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama („Дано мне тело - что мне делать с ним / Таким единым и таким моим?“) gdje u traganjima za samim sobom tijelo nastoji uvijek ići naprijed, bar pomalo ispred duha (ako se već mora „sa samim sobom živjeti udvoje“, jer tijelo je prikladnije i naviknutije hodu kroz ovozemaljski krš i lom. Uz to: „u satima šutnje aktiviram svoju nutrinu traženjem riječi i zapisivanjem svega čudesnog što uzburkava moj mir i sabranost“. U tom pogledu svaka nova sredina značila je i nov izazov, nove susrete, nove izvore nadahnuća. A onda nakon raspitivanja o studiju bogoslovije i književnim interesima, autoritativno zapažanje poznatog slovenskog pisca Edvarda Kocbeka „da je pjesnik u Bagoli potpuno oprečan studentu teologije“. Može to izgledati pomalo zakašnjelo ili preuranjeno, jer sređivanje unutrašnjih računa između pjesnika i studenta teologije potrajat će dosta dugo, sve do „nepunih dvanaest sati prije đakonskog ređenja“, kada su mirno saslušani „napad i odluka“ biskupa Josipa Salača, a uzrok je objavljena priča u Večernjem listu o sjemeništarcu i njegovim tjeskobama. Rajko (jedan alter ego samog romanopisca) tomu se ne suprotstavlja jer zna da „…vjeru valja živjeti, raditi u skladu s njom, pogotovo kad je riječ o poetsko-vjerskoj istini koja u svojoj nedokučivosti ne poznaje granica, već neprestano primorava čovjeka na novo, izvorno traganje“.

     No iz čitavih opisa da se nekako zaključiti da su, uz sve protivštine koje se nadano ili nenadano pojavljuju, studij teologije, a kasnije studij filozofije i posebno komparativne književnosti kao priprave i potpornji književnim nadahnućima i ostvarenjima, tako da je nakon studija bogoslovije, ator živio s književnošću i za književnost.

     Odlaskom iz Ljubljane bogoslov Rajko se našao u vješto opisanu gradu Eichstättu, u gradu svete Valpurge i masovnog pogubljenja vještica, a zatim u Münchenu, gdje se živjelo „itekako radišno s velikim strahom pred zakonom i porezom.“ Kao i u Ljubljani i ovdje, uz to što ga zaokupljaju sve prodornije misli o poeziji i filozofiji, živo promatra ljude i žene u njihovim datostima i posebno u izmacima iz tih datosti. I tu valja vidjeti razloge što je s onom konobaricom (str. 106) bio prebliz istovremeno dok se, kao bogoslov, plašio blizine, dok je slušao njenu polušaljivu primjedbu da razgovara „s dvostruko bezosjećajnim mladićem.“ Nema velike razlike ni u odnosima s apsolventicom Alinom, s kojom se susreo na predavanima o međureligijskom dijalogu, koja voli poeziju Paula Celana i priču o istjerivanju prvih ljudi iz Raja zemaljskoga. Naravno, s drugim ženama je drukčije.

     Za ovaj roman bi rečeno da je autobiografski „bildungsroman“, što on zaista u najboljem smislu riječi i jest. Opisi od djetinjstva, podrobnije od „vrbe svog djetinjstva“ pa sve do završetka studija u Beogradu kad se kao tridesetogodišnjak vraća u Hrvatsko zagorje. („Nije li Hrvatsko zagorje moja sudbina?“, 31) to veoma dobro pokazuju. U njegovu djetinjstvu - a djetinjstvo se s pravom smatra rezervoarom života - posebno značenje ima ona stara vrba, trula ali neuništiva, uz koju odmah pomišljamo na koji seoski zagorski potok okružen vrbama, koje kao da su slijedile njegov tok do određenog mjesta pa tu zastale. „Tom starom vrbom prijetili su roditelji djeci već u najranijim godinama. Služila je za odbacivanje otpada, staklenih krhotina i ostalih zdrobljenih predmeta“ (25). Zgražanje je izazvala kad je u njoj našao smrt jedan pijanac. No umjesto tih, a i ratnih, strahota ona je djeci pružala samo površinu: igru puškama, bombama, nadlijetanjem aviona… „Pred njom su djeca osjećala strah, ali ne i strahopoštovanje“ (26). Nema tu o toj zagonetnoj vrbi ni pomisli o onoj znamenitoj Vrbi, kako se zvalo rodno selo Franca Prešerna, pa možda baš zato u mislima povezujemo te dvije nepovezive vrbe: „O Vrba, srečna draga vas domača…“. Eto od te vrbe sve se kreće svojim izazovnim tokom, stjecanjem teološke, filozofske i književnu naobrazbe, književnog ugleda, iskustva i uspjeha. Ovaj „bildungsroman“ ne samo da je stalna nadogradnja zanimljivih, a istovremeno uzburkanih životnih događanja i susreta nego autor u opise znalački ugrađuje natapanja najintimnijim „traganjem za samim sobom“.

     Opisi su sami po sebi privlačni čitateljstvu, ali pojedini dijelovi ne uvjetuju, rekli bismo ne  izazivlju, slijed jednog za drugim, niti bismo u pojedinim dijelovima tražili uzroke narativnih događanja u prethodnim dijelovima romana, ili u djelu kao cjelini. Nakon čitateljeva susreta s Imoćaninom Jozom u Njemačkoj, ili npr. s onim putnikom pred ulaskom vlaka u Beograd, u čije se suhoparno pričanje ne može uživjeti, ti likovi ulaze u čitateljevo pamćenje kao samodostatne epizode, no daleko od toga da bismo bilo koji dio naracije mogli smatran kakvom digresijom. Dobivamo dojam da smo s autorom u stalnom prolazu prema novim obzorjima, novim susretima i iznenađenjima. U te zanimljive i uvijek izazovne opise utkani su, na primjer, nepromišljeni postupci pijanaca, grozne priče djeda Adalberta, mukotrpni put i zastoji onih koji se uputiše prema Bleiburgu.

     Teško bi bilo reći kad se pojavila sve to izrazitija težina bivanja pred namijenjenim mu đakonskim, a zatim i svećeničkim ređenjem. „U Katoličkoj crkvi najteže je ostati vjernikom. Previše institucionalne i prekogrobne prijetnje.“ (107). No usprkos toga, ili baš radi toga: „Nastojim sačuvati moć vjerovanja, ali ne u smislu sladunjave mistike već prije svega kao otvoreni i duboko proživljen stav prema vječnoj, nikad posve dokučivoj Tajni“ (123).

     Sasvim naravno, objavljivanje tekstova te nagrada za ranu veoma uspjelu zbirku poezije, pružaju izvjesna zadovoljstva, ali i izazove, a ujedno tokom romana slijede i susreti s raznim i različitim književnicima i kulturnim trudbenicima, no i nakon preseljenja u Zagreb može reći ze sebe: „Živim dvostrukim životom, unutarnjim za sebe i vanjskim zbog sebe“ (100).

     Iz Zagreba odlazi ponovno u München gdje uz zanimljive opise „gastarbajterskog studiranja“ nađe vremena i za prevođenje sa slovenskog. Spominjanjem različitih književnika, značajnika koji obilježiše sredinu šezdesetih i ranih sedamdesetih godina, kao npr. odlazak Soljženicina iz Rusije, Baader-Meinhof i anarhisti te njihova burna vremena, djela isusovca Karla Rahnera, Jean-Paula Sartrea, Henryja Millera i Czesława Miłosza, ili Hrvatsko proljeće odnosno ugušivanje tog proljeća, ili „Vruće listopadske noći“ Dubravka Horvatića… Bilo je to vrijeme straha od OZNE, ubojstava hrvatskih emigranata posebno u Njemačkoj, dani pogibije izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu i tolike posebnosti i vremena i sredine gdje se autor kretao. Teško razumije razloge zašto bi ga pratila jugoslavenska tajna policija, je li to zbog slanja pjesama Vinku Nikoliću za Hrvatsku reviju, ili bi to mogao biti postojeći ili nepostojeći kratki kontakt sa Zlatkom Markusom… Nakon povratka u bavarski glavni grad gdje, među inima, pohađa predavanja Ulricha Gummesa o Nietzscheu, taj ga znameniti pisac Zarathustrina govorenja ne će napuštati ni u vrijeme višegodišnjeg studiranja u Beogradu i druženja s različitim osobama iz kulturnog života tog grada. Posebno će hrvatskom čitatelju biti zanimljivo baš to zadnje razdoblje studija, taj trogodišnji boravak u Beogradu, gdje je ovaj put “alter ego“ Rikard (prema mještaninu Rikardu Jorgovaniću). Poput mnogih hrvatskih prethodnika u Beogradu i on će posegnuti za Sabranim djelima „rabija“, to jest A.G. Matoša, Uz sve spomenute i nespomenute osobe književne riječi, autor tj. Rajko posebno se sjeća iz doba dječaštva, dviju tako različitih učiteljica: prva je „žena srednjih godina… Veselilo me što sam mogao s njom slobodno razgovarati, što me nije prekoravala zbog samih pitanja… poslije se sve više divila mojoj sklonosti prema čitanju.“ (29). No, kako to zna češće bivati, „Nažalost, doživljavanje ljepote koje me usrećivalo ubrzo je zamijenio osjećaj osamljenosti. Nikad mi neće biti jasno zašto je učiteljica otišla iz našeg sela, nakon mog završenog šestog razreda.“ (29). Druga je učiteljica Ljudmila, koja s ponosom ističe kako je od bogobojaznog mladića, sadašnjeg muža Andrije „napravila čovjeka… Sad je veći komunist od mene…“ (40). No na njenu žalost Rajko nije čekao da i od njega „napravi čovjeka“ , nije se dao otjerati na omladinsku prugu, a „najesen je otišao u sjemenište…“ U hrvatskoj literaturi ima toliko opisa učiteljica da bi se tu mogao prirediti zanimljiv izbor. Ovdje mislim a onu groznu komunisticu učiteljicu Bosu prema priči Stanislava Bašića „Učiteljica“ (Rane priče, Napredak Zadar, 2018), a i prema sjećanju ljudi Bašićeva kraja.  No bilo bi uzalud tražiti bilo kakve socijalne ili neke druge datosti u ovom romanu, koji je odraz jednostavnih, a tako sadržajnih „djela i dana“ jednog hrvatskog pisca s čijim se nadahnutim pjesničkim prvijencem susretoh prije pet i pol desetljeća.