Ivan Lovrenović

Iz dnevnika 2023/2024.

Tko još uopće pamti užas prvoga i drugog rata u Čečeniji, užas grada Groznoga? Čečenija danas: postsovjetska šerijatska satrapija Putinu na usluzi sa šefom Kadirovim koji za ruske interese ratuje protiv Ukrajine. Svijet danas, dvadeset i tri godine kasnije: izraelska vlada i vojska, Hamasova vlada i vojska u istrebljivačkom ratu, o kojemu će se nešto pouzdanije znati za tko zna kada, ako ikada. A između Čečenije godine 2000. i današnjega svijeta: njujorški Blizanci, Irak, Libija, Afganistan, ISIL, Sirija, Sudan, Jemen, Mijanmar, Ujguri u Kini, Gorski Karabah... - što sve to govori o svijetu, o historiji skupa s njezinim stranama, onoj krivoj i onoj pravoj, o kojima isprazno blagoglagoljaju političari, novinari, intelektualci, pisci-penklubovci?

U dane Drugoga čečenskog rata bili smo naišli na obimnu poemu ruskoga pjesnika Mihaila Aleksandroviča Suhotina Stihovi o prvom čečenskom ratu, posvećenu pokolju što su ga ruske snage 7. i 8. travnja 1995. izvršile u čečenskom selu Samaški. Faktografski elementi u poemi temelje se na osobnim kontaktima, materijalima prikupljenim u udruženju Memorial, filmskim dokumentima o ratu 1994-95, te na iskazima svjedoka, prema materijalima fonda Glasnost: Stockholm-Moskva-Sjeverni Kavkaz 1995. Vera ju je u cijelosti prevela, ovdje evo tek nekoliko stihova s početka:

U Samaški su prvo specijalno vratili izbjeglice,
da bi imali koga štititi, onda su tri dana
išli niz tri ulice od kuće do kuće
i sve ubijali: u podrume, u kojima su se krili ljudi,
bacali su granate, po ulicama su pucali
u sve što se kretalo. A onoga koga bi
zatekli u kući – spaljivali su napalmom, punjenjima
za bacač plamena “bumbar”, tako da su kuće izvana čitave,
a iznutra su bijele: čađ gori na toj temperaturi,
tamo su nalazili komade stopljenog porculana,
znači, ne manje od tisuću dvjesta stupnjeva celzijevih.
A napalm su izmislili Nijemci još u Drugom svjetskom.
Nije loše, Armijo, pobjednice Hitlera! Ili, ako hoćete,
Armijo šegrta? Dobro ste obranili djecu i unuke
od nacizma! Je li vrijedilo braniti ih kako bi onda ti unuci,
ugledavši se u one protiv kojih je djed ratovao,
palili napalmom i djedove i bebe i majke – sve do jednoga?

U malome selu Samaški pobijeno je preko stotinu osoba, uglavnom civila. Bila je to tipična operacija čišćenja od kuće do kuće. Pucalo se, dakle, nasumce, granate su bacane u podrume u kojima su se skrivali stanovnici, uglavnom žene, starije osobe i djeca, kuće su paljene bacačima plamena. Članica ruske Dume, koju su čečenske žene prokrijumčarile u selo, napisala je: „Ono što se tamo dogodilo bila je velika kaznena operacija usmjerena na uništavanje stanovništva. Nije bilo organiziranog otpora u Samaškiju. Sve je planirano s idejom da se ubije što više njih kako bi se postigao prijeteći učinak.“ Član Ruske akademije znanosti usporedio je događaj s masakrom u Katinu i Lidicama. U uvodniku moskovskih novina na engleskom jeziku pisalo je: „Ono što su Rusi radili u Samaškiju, to su nam Nijemci činili tijekom rata, ali Rusi su to učinili vlastitom narodu. A to je neoprostivo. Ono što se tih dana dogodilo u Samaškiju ima samo jednu definiciju: genocid.“

Sve je to danas zaboravljeno.

*

Govoreći o neprenosivosti odgovornosti s otaca na sinove, o svačijoj individualnoj odgovornosti za vlastite čine, starozavjetni prorok je prije dvije i po tisuće godina najavljivao dane u kojima se ne će više govoriti: „Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.“ Tada će, kaže: „Svatko umrijeti zbog vlastite krivice." (Jer 31,29-30) Takvi dani nisu nad ljudskim rodom svanuli nikada. Govoreći samo o našim prilikama do propasti Jugoslavije, bilo je tek kratkih razdoblja u kojima je moglo izgledati da je sa sinova brisana odgovornost otaca. U stvarnosti - nikada. Posljednje od države što je propalo, bio je sistem sumnje i nadzora. U nekim refleksima nije propao ni do danas.

*

Kao kruh potrebna je ozbiljna i bespoštedna, kritička historiografija, da uspostavi razumnu ravnotežu između neizbježne pristranosti, subjektivnosti i parcijalnosti tzv. obiteljske historije, i ideološki formatirane službene, režimske historije, kakvu smo imali u Jugoslaviji na jedan način, ali i danas, u nacionalnim državicama na drugi način, a zajednička im je crta da obje uzimaju u obzir sudbine pojedinaca i njihovih obitelji, konkretnih ljudi samo onako i onoliko koliko su u funkciji osnaživanja herojske i/ili martiromanske priče o Narodu, Naciji, Državi, „ostvarenju tisućljetnoga sna“ itd, itsl. Tako ideologija ždere ljudski sadržaj historije. Književnost ima sredstva, samo njoj svojstvena, da tematizirajući konkretne ljudske, obiteljske sudbine i o općoj historiji govori istinitije nego što to mogu historiografski tekstovi kada su u službi ideje, religije, politike, ideologije. Ono što je u historiografiji uski, varljivi prolaz između Scile ideološko-političkoga revizionizma i Haribde nužne kritičke revizije, u dobroj književnosti ne postavlja se tako. Napisavši svoj strašni esej Zračni rat i književnost, W. G. Sebald otvara najteže etičko pitanje poslijeratne njemačke književnosti - potpunu šutnju književnosti o užasima savezničkoga bombardiranja i spaljivanja njemačkih gradova. Nečuvena je sabranost i istinitost kojom Sebald uspijeva to pitanje rastvoriti u svim njegovim važnim aspektima, ostavivši potpuno van snage pitanje o revizionizmu. Sredstvima književnosti on, tako, obavlja posao pred kojim se i historiografija držala bespomoćno.

*

Kolektivizmi su ubilački. Individuum je mikrokozmos, svaki za se, jedincat i neponovljiv. Sa svime veličanstvenim i strahotnim u tome. To znamo i po najosobnijem iskustvu, a tomu nas uče i sve mudre knjige. Kolektivizmu je potrebno da to ubije i čovjeka modelira u biće pripadanja grupi, bez osobnosti, jednako među jednakima. Kojem kolektivizmu? Organiziranoj religiji, naciji, državi, političkoj ideologiji, partiji, vojsci, nacionalnoj kulturi i jeziku, ma, sve do sportskih navijačkih skupina. Kolektivizmi su i doslovno ubilački: onoga časa kada je čovjek dovoljno kolektiviziran i depersonaliziran, pa kada mu s razine kolektivnoga vrhovništva bude objašnjeno da mu je sveta domoljubna, zajedničarska, vjerska zadaća ubijati, on ubija potpuno oslobođen od svijesti i savjesti, dapače, ispunjen ponosom i svrhom. Logika grupe uvijek podrazumijeva opravdanje zla počinjenoga u njezinu interesu. Pojedinac s elementarnom savješću zna da je to opravdanje ništavno. Pripadati grupi, a ne iznevjeravati vlastitu pojedinačnost jest borba i mučenje. Ali jedino što takav može izabrati, jest otpadanje, izlazak na čistinu, u nepripadanje. Za pisca to je zapravo primaran i ultimativan uvjet. U književnosti moraš moći biti sam, ne smije te obavezivati nikakvo kolektivno pripadanje, jer je za književnost najvažnija sposobnost da se na svijet, na čovjeka, na narod i njegovu historiju hoće i umije gledati poliperspektivno, iz svih očiju i uglova, naročito onih „nepoželjnih“, pa i neprijateljskih. Biti uvijek na rubu. Rub kao dom.

*

Ratno iskustvo Grbavice i ratno iskustvo Sarajeva oba su strašna, puna stradanja i patnje, ali su po sadržaju sasvim različita. I po oblicima javnoga pamćenja. U tom pogledu za grbavičko iskustvo može se reći da nije sarajevski integrirano, i da to vjerojatno ne će biti nikada. Postoji, recimo, veličanstvena priča o akademiku Marku Ciglaru, rođenom Varaždincu, Sarajliji po izboru i karijeri, koji je Devedesetdruge ostao na Grbavici u svom stanu svjestan da okupatorima ne će ići u korist da njemu, medicinskom znanstveniku svjetskoga glasa, nanesu zlo. Razvio je cijelu mrežu pomoći svima kojima je bila potrebna i do kojih je mogao doći, a što je sve pri tomu radio i u što se sve upuštao, te s kakvim sve potresnim ljudskim sudbinama bio povezan – priča je dostojna najvećih književnih ili filmskih saga. Umro je poslije rata, devedesetosme, i do danas u sarajevskoj javnosti gotovo da nije ni spomenut. Gospođa Razija Duraković, i sama grbavička zarobljenica, znala je o tome puno, možda sve.

*

To što sam Hrvat, znači da ni jednom jedinom, ma ni najmanjom česticom svijesti i pameti ne smijem davati popusta ikakvu hrvatskome zlu. Kao i to, da mi ocean laži koji je izliven na Hrvate ne smije odvratiti oči od činjenica njihova zla. Nepravednost tih laži osjećam, zaboli kad god se sretnem s nekom od njezinih bezbrojnih pojava, nikad taj osjećaj ne otupi, i u svakom od tih trenutaka, uvijek iznova, valja smagati snagu i sabranost da ga stavim gdje mu je mjesto. Da me uvijek iznova vrati spasonosnoj svijesti: dobar si i okomit, bistar i svijetao samo onda kada se otmeš demonu pripadanja, hrvatskomu. 

*

Anžuvinski heraldički ljiljani s Tvrtkova kraljevskog grba, krcati kršćanskom simbolikom: pet stotina godina bosanski su muslimani kraj njih prolazili kao vlah kraj turskoga groblja. Danas - politička su im svetinja.

*

Čitajući nevjerojatnu, ultimativnu knjigu Ozrena Žuneca Gutaljinščik. Pasternak, Macbeth i logika Staljinove apsolutne diktature. Staljinizam: svatko je kriv, treba to samo priznati. Koliko se to, pervertirano, naslanja na kršćanski nauk o grijehu istočnome? Doziva i „nauk“ Karađozov iz Proklete avlije: nema nevinih, kriv si bio već i u materi dok te je nosila.

Krivični zakonik Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike iz 1936, član 58, sankcionira kontrarevolucionarnu djelatnost uz propisane najteže kazne. Eno iste sankcije i u Krivičnom zakoniku SFRJ još 1989. godine, koji mjesec pred smrt države, Partije, sistema. Pobuna i štrajk albanskih rudara u Trepči 1981. bili su podvedeni pod kontrarevoluciju! Teže optužbe nije bilo.

*

Umro Vladimir (Velimira) Blagojević 27. srpnja 2024, čitam na stubu pokraj zgrade Svjetlosti na Markalama. Imao je odličnu metalsku radionicu, usred frekventne baščaršijske ulice sa ćevabdžinicama, pitarnicama i zlatarnicama, blizu Vijećnice. Bit će da je to stara obiteljska srpska kuća. Imao je ruku kovača i dušu umjetnika, s uzdržanim ponosom pokazivao mi fantastično izuvijane ograde što ih je po vlastitim nacrtima kovao za kuće sarajevskih tajkuna, naših glembaja. Pravio mi je skelet za radni stol od gvozdenih profila po mome planu. Svidjelo mu se kako sam to zamislio i nacrtao, on je dodao ojačanja. Stol je neuništiv. Volio je da porazgovaramo. Jedan od ljudi za koje osjetiš da ti baš nedostaju.

*

Prévert: „Les conquérants: ᾿Terre... Horizon... Terrorisons!'“ (Osvajači: Zemlja... Horizont... Terorizirajmo!)

Cijela pjesma od jednoga stiha, od ingeniozne igre riječi, koja je najmanje igra. Pamtim je iz džepnoga izdanja Prévertove poezije koje sam iz Francuskoga instituta u Zagrebu posudio neke od ranih šezdesetih, i nikada ga nisam vratio.