Almir Zalihić, Polovina domovine (pet pjesama)
Polovina domovine
Dok samo polovina tvoje domovine
slavi dan nezavisnosti
ti prstima opipavaš bolnu sljepoočnicu.
Prijatelj želi da usvoji dijete i moli te za savjet,
koji ti, naravno, ne možeš dati,
zato što nemaš iskustva roditeljskog.
Predponoćni stihovi iskaču kroz prozor
bijesni na ušutkanu misao od jutros.
Noć se oporukom završava,
a ti se ne možeš radovati beharu
koji drijema na staroj trešnji,
ni čamcu od papira
koji ti je jučer dala pjegava djevojčica
govoreći: Ovaj neće potonuti!
Usamljenost
Hodam ulicama svog rodnog grada
Između kamenih fasada i lica u prolazu
Gnijezde se fragmenti usamljenosti
Ta precizna kaligrafija tišine.
Među ruševinama
Ova srušena kuća,
labirint je ljudskih sjena
koje nemaju odraz na tlu.
Niz uglove pužu pauci
i pletu mreže na ostatku prozora.
Čini se da ovdje privremeno žive ljudi,
nekoliko sati svaki dan.
Na prljavom kartonu
odspavaju svoj evropski san.
Već neko vrijeme
u tim ruševinama
tražim vlastiti kutak.
Možda ću na licu izmorenih dječaka
prepoznati podrum koji je bio niz dječijih soba,
ili ću ponovo čuti onu omamljujuću melodiju
koju moja žena devedest i četvrte
šapće tek rođenoj kćeri.
A pronalazim samo gnijezda
prepuna ljudi koji počinju i skončavaju
na rubu žuđenog svijeta.
Progonstvo i bijeg
Tužaljke što ih je rimski pjesnik Ovidije
ugodio iz progonstva na Crno more
i danas čovjeku mrve srce,
jer progonstvo i bijeg,
sve češće dolaze s mora crnog.
Sjena koja me prati
sjena koja me prati povremeno zastaje i nešto zapisuje
s obzirom na moju potresnu budućnost
mogu pretpostaviti da ispisuje negramatičke rečenice
opterećene prošlošću
sjena s kapuljačom na glavi
ne očekuje da ispalim hitac u nju
ne očekuje to valjkasto zrno ljubavi