Amir Brka, Na bijelom pozorju

                     (Balada, za Almira K.)


Poginuo je na motoru -
kočnice mu otkazale
pa se zabi u auto
na izlasku iz susjednog
a nimalo bliskog grada

A prethodne, tužne noći
na humanoj soareji
priređenoj s namjenom za
u poplavi postradale
baš svatri su mikrofona
ušutjela kada on je
izišao, sâm, na scenu

Voditelj ga čudno pozva:
A sad - nastupa spektakl!

Dotad, baš kao i potom
(činilo se tome skupu)
sve sasvim u redu bješe

Pričao mi potom čovjek:
snimio je svakog od nas
ali njemu, samo njemu
u kutiji lica nema

I ovo sam zatim čuo:
začuđenom prijatelju
tog je jutra objasnio 
gdje je skriven njegov novac
što je, brižljiv, zaštedio

Smrskan kao žaruljica 
u bolnici, na samrti
pri plamsaju žice svijesti
ili ko će znati čega 
vokativno, iskidano
s mukom ime je sricao
mom imenu identično

Na ljekara zbunjen upit
istisnuo je i prezime

(Ovo stoga sad i pišem
a on bi to, nesumnjivo
vrlo rado uglazbio)

Pet-šest dana iza kraha
jedan mi je političar
zlurad, cinik, govorio
kako mu se ovaj, jadan
kad je pred dva desetljeća
otišla mu ljubav, žena
i odvela njina sina
povjerio i o svojoj
misteriji teškoj ljudskoj

Dok, pri tome, njihovo je 
karakterno spolovilo
ogromno i vrlo moćno:
ustrajno nas oni praše
i na način svakojaki
a mi, eto, baš nikako
svoju djecu da skupimo
pa kud koji da zbrišemo

Nismo nas dva društvo bili -
sretali se ovdje jesmo
otkad sebe poznajemo

Godinu je mlađi bio -
pred tridesetipet ljeta
to je mnogo važno bilo:

prisjećam se sad da mi je
na treningu, jednom, tada
nesmiljeno prst slomio
jer plejmejker nikad ne bje
ako sam ja spreman bio 

Keri Kantri - svi ga zvaše
što bijaše spoj imena
i muzike iz njegove
crne usne harmonike
dairica i gitare

Strasno ljutit, osorno mi
jedanput je doviknuo:
A jebo ga sada i ti...!
Tebi baš niko ne valja!

premda sam ja tad šutio
sâm, za stolom udaljenim

I sad, već jedno pedeset
nikom ništa važno nije -
njemu iz svima prejasnih
a ni meni iz mojijeh
razloščića skroz nejasnih 

Naposljetku sam spoznao:
spektakl je ono što mi
nadilazi moć da shvatim
i od čeg me uvijek cijelog
poduzima ledna jeza

A prozirem ja, zapravo
samo još, i to jedino 
kako jedno prazno Ništa
obujmljuje Sve u cijelom

sred pozorja na kojem su
sjene - dosljedno u bijelom
što, vrteći piruete
sad sablasno zapijévaju:

kao Ništa - i kao Sve

kao Ništa - i kao Sve

kao Ništa - i kao Sve

                        (Ljeto 2014.)