Amir Brka, STVORENJA IZ TAME

Romor vina koje se toči ne miluje više tvoje uho,
i neće vidjeti oko na prolaznicima proljetno ruho,
kruh što na stolu čeka ne mogu lomiti mrtvi prsti,
traje šapat fatihe za te, a poneko se smrknut krsti

Tek jedno putovanje ostalo ti je, tamo do groblja,
ozbiljan smrtno, na tom ćeš putu minute da šutiš:
kasno je da se životu veseliš i na smrt da se ljutiš
Dobro je što nećeš čuti ni mrmor još živog roblja

što ispotiha raspravlja u koloni kojoj si ti na čelu,
o bivanju dnevnom, kao da imaju vječnost cijelu
za probleme krompira, politike, kupusa i ogrjeva,

a u trenu svakom i njihovo vrijeme bježeći sijeva
Ne pominju te više, čim su odmakli od crne jame,
jer svjetlosti u zaboravu žude stvorenja ta iz tame