Amir Brka: U KRČMI, SA PJESNIKOM
Kad je vani svjetlost, jako ljetno svjetlo,
unutra je mračno. Tmina je tu i kad je
vani zimski, prljavi, sivi dan u koji
bjelina sniježna uzaludno nastoji ući.
Iznad vrata – suh list lipe, spokojan,
jedva uočljiv, sa nečistom srastao fasadom.
Vjetar ga nekud kovitlao, a onda zalijepio
tu, mrtva. Ne, ne: ako pomnije osmotriš,
ipak će to limena pločica biti, zahrđala,
a na njoj piše: Österreich 1915.
Dođem, možda, i ja ponekad, sumoran
kad toliko sam da u rese željenog sunca oči
tonu, kad ni jesam li rođen već ne znam;
i pjesnik sa mnom, kojemu na sahranu ovdje
niko doći nije smio, izlišan, a jedini stvaran:
ptice njegova bejta oglašavaju se sada
ispod kupola mrzlih hramova.
Od dima gotovo nevidljiv, negdje uz šank
sjedi Enče. Sa druge strane stola vire
gumene čizme, pauk se oko njih već spliće.
On ponekad kaže, ostalima – ako ih bude,
kako sam ja najbolji čovjek ovdje, i da sam
prijatelj njegov. Ali prazne su stolice tišine.
Osim njega i mene, ovdje se ništa ne kreće.
Šime se ne računa: on je tu san da natoči
nam, još jedan, i još jedan. A niko, ionako,
od sebe nije bolji.
I šta bismo odgovoriti mogli: šta traže
duše naše, tu – gdje nebo nad prozorom visi,
muhoserinom zamazano...?
Ko ti daje pravo da budeš sretan? – sa radija
glas dopire, plačljiv. To se Osip Mandeljštam
u pjevača novokomponovanog prometnuo.
Uz stotinu i desetu godinu od smrti pjesnika Muse Ćazima Ćatića: 6.4.1915. - 6.4.2025.
