Ivan Lovrenović

Andrej Rodinis rođen je u Sarajevu 1976. godine. Školovao se u Sarajevu i Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao komparativnu književnost i informatologiju. Tu je i doktorirao iz innformacijskih i komunikacijskih znanosti. Radio je u Sarajevu osamnaest godina kao arhivist. Od godine 2018. živi u Nizozemskoj. Objavio je osam stručnih knjiga iz oblasti arhi­vistike i brojne studije u stručnim časopisima di­ljem svijeta. Među tim djelima ističe se, po sudu ovoga zapisivača, fascinantna monografija Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke (Sarajevo 2012). Ogledao se u književnosti i s nekoliko kratkih pri­ča u časopisu Matice hrvatske Sarajevo Hrvatska misao. Staklena kuća (Lijepa riječ, Tuzla 2020) prvi je Rodinisov roman, strukturiran, izveden i napisan začudnom pripovjedačkom zrelošću i vještinom. (I. Lovrenović)

Andrej Rodinis: STAKLENA KUĆA

(poglavlje iz romana)

Narode Srba, Hrvata i Slovenaca!

U ovom najljepšem i najsvetijem času, kad se stva­ra velika, jaka i nezavisna Jugoslavija od Vardara do Soče, kada mrtvi ustaju iz grobova da se poklo­ne slobodnoj Otadžbini, kada bijeli orao obasjan sun­cem kruži nad tvojim glavama, kada se sestrice Srbi­ja, Hrvatska i Slovenija grle i ljube, da se tako du­go, dugo rastavljene spoje i ujedine u jednu drža­vu, u ovom času, kada svaka žilica našega biča dršće i strepi od radosti, pokaži se, Narode, veliki kao što jesi. Raduj se, veseli se, pjevaj i plači od sreće, tako dugo željene i teško dočekane, ali budi milos­tiv i velikodušan, oprosti i zaboravi sve nevolje i uvrede, i ne daj nikome da nam zlatnu slobodu os­ramoti i okalja. Čuvaj svačije dobro i imetak, čuvaj ličnu sigurnost svakog sugrađanina. Narode, veli­ka odgovornost leži na nama, jer cijeli svijet gleda u tebe, hoćeš li se pokazati dostojan slobode.

Narode Srba, Hrvata i Slovenaca, tvoja majka Jugoslavija očekuje od tebe da joj osvjetlaš obraz u času, kada se Ona sjajna, velika i mila, podiže u vi­sine, kada te ljubi i blagosilja suzna oka, ali pre­sretna i ponosita.

Veliki svijetli dan došao je! Pobijedio je Bog Prav­de. Sunce slobode obasjalo je lijepu našu domovi­nu! Zastave Slave ponosno se viju od Triglava do Balkana, od Soče do Vardara. San najvrelijih sino­va troimenoga naroda ostvarenje! Slobodan, ujedi­njen narod pjeva himne slobode bratstva i jednako­sti. Iz miliona duša napaćenoga naroda uzdižu se danas tople molitve za zdravlje i dug život Njego­vog Veličanstva Kralja Petra I Karađorđevića. Ve­liki su dani koje proživljujemo. čitava naša histo­rija ne imade ih nigda do sad.

Razdvajali su nas stoljećima dušmani po vjera­ma, plemenima i provincijama i ne mogoše nas ra­staviti. Okovi, kojim su nas stotinama i stotinama godina vezali, raskinuti su. Danas smo jedno. U ovo­me velikome času dana našeg ujedinjenja neka pad­nu sve zapreke, koje neprijatelji našeg roda i ime­na kovaše! Poletimo u zagrljaj bratski, stresimo sa sebe grijehe stoljeća robovanja. Oprostimo veliko­dušno zablude jedni drugima gledajući u svijetlu bu­dućnost našu. Sjajna zvijezda Karađorđa Besmrt­noga svijetliti će nad nama i pokazivati nam puteve; puteve pravde i bratske ljubavi, puteve jedna­kosti i slobode.

U danima prevrata, kad je zvanično pokojni Murat Osmanović svome rođaku rasparao grkljan, na izmaku godine 1918, ovo je napisala bosanskohercegovačka narodna vlada. Njegovo Apostolsko Veli­čanstvo Karlo u međuvremenu je potpisao kapitu­laciju, odrekao se prijestolja i nestao put Švicar­ske. U Bosni i Hercegovini zadužio je glavnozapovijedajućega generala Stjepana Sarkotića von Lovćen, da preda vlast novoj narodnoj vladi u Bosni i Hercegovini, koja je odmah za svoj praznik pro­glasila dan ulaska srpske vojske u Sarajevo. Kad je pak ovaj general krenuo iz Bosne, oduševljeni na­rod klicao je kako ovaj odlazi istim putom, kojim je pred četrdeset godina došao bivši počasni Sa­rajlija barun Josip Filipovič, kao da u Bosnu vode stotine putova.

Na čelo ove nove narodne vlade, ravno iz zenič­koga zatvora doveden je Atanasije Šola. Šola se oku­pao, obrijao, odjenuo novo odijelo i među prvom potezima na vlasti povukao umirovljenje nadstražara Miodraga Zagorca, zbog svih batinanja. U isto vrijeme, zapovjedio je da se iz zatvora puste svi politički zatvorenici, što je značajno oslobodilo ka­pacitete. Prije puštanja, fotografirani su svi, njih stotinu sedamdeset i devet. Ravnatelj Požar svima je čestitao na pobjedi njihovih ideala. On sam, za kaznu što je služio režimu koji ih je zatvarao zbog ideala, premješten je za predsjednika suda u Trav­niku. Zna se da je upravo on, i to u krajnje nape­tim vremenima, dao sagraditi u kaznionici bogo­molje, i to sve istih dimenzija. Doktor Medaković, novoimenovani ravnatelj, zamolio je jedan primje­rak albuma fotografija političkih kažnjenika za kaz­nionicu, kako bi se bolje osvjedočile patnje pod tu­đinskom vlašću. U albumu, koji će svjedočiti pat­nje jednog istog naroda, samo različitih vjera, kao najmlađi uznik našao se i Jugoslaven Ivo Kranjčević.

Najčuveniji među uznicima, Gavrilo Princip, za album nije fotografiran, s obzirom na to da je skon­čao u Češkoj. Pred smrt, nosio je samo polovicu okova, jer mu je uslijed tuberkuloze bila amputi­rana jedna ruka.

Zastupstvo u Sarajevu, koje je sudionike atenta­ta pred četiri godine osudilo kao nedostojne sino­ve, pošlo je po njegove i kosti njegovih suučesni­ka u Terezin. Kazali su, da ih je poslala zemlja Bos­na, da joj donesu ostatke njenih velikih mrtvih si­nova, u Sarajevo kao kolijevku njihovoga velikoga čina. Njihov domaćin, predsjednik općine, rekao je da mu je teško rastati se s kostima tih mučenika, te obećao da iz poštovanja prema atentatoru više ni­kada nitko neće ležati u ćeliji u kojoj je ovaj skončao.

Kad je zastupstvo stiglo na bosansku granicu, pred Bosanski Brod, našla se umna glava da skre­ne pozornost da se kosti onih koji su oslobodili Bos­nu zločinačkog jarma prevoze običnim teretnim va­gonom. Ako je mogao - mnogi su se toga dobro sjećali, jer su ga ispraćali - mrtvi tiranin Franz Ferdinand na vječni počinak otputovati iz Bosne salonskim kolima, ima da se u barem jednakim vo­ze i kosti njenih osloboditelja. Tako je napravljen poseban vlak, s crnom draperijom i spletovima ze­lenila, zasipan cvijećem od gomile zahvalnih sta­novnika. U Sarajevu je u međuvremenu pronađe­no i tijelo neuspjeloga atentatora na Marijana Varešanina von Vareš iz 1910. godine, kad je ovaj ot­varao bosanskohercegovački Sabor, taj dokaz političke zrelosti ovog naroda. Bilo je bez glave, dok se netko nije sjetio daje odrezana kao eksponat za Kriminalistički muzej, a sve zbog nekakve teorije da se rođeni zlikovac može prepoznati po obliku lubanje.

Uopće, tih dana u Bosni i Hercegovini ubrzano su se praznile zatvorske ćelije. Pomilovani su svi kaž­njeni zbog gramzivosti, prijevare ili pronevjere, uko­liko su mogli dokazati da je razlog prijestupu bila glad. Zatim je stigla i milost za čedomorke, kojima se u ratnim godinama, dok su muži bili na fronti, zalomilo tuđe dijete, opet zbog nestašice hrane.

U tim danima ponosa i konačne slobode, s kraja godine 1918, na slobodu je izišao i kažnjenik 2002, Viktor Helmer. A da u tome ne bude ničeg spekta­kularnog, u tim danima njemu je najveća muka bila zubobolja. U stvari, na prvom koraku, kad je Vik­tor Helmer sišao u svoj grad, dogodilo se to da je na križanju Koševa i sada bivše Franz Josefove protutnjao tramvaj i da se doktor Helmer prepao tram­vaja kao mitološke nemani! A što se tiče zubobo­lje, za jednog ručka u ludnici, mjesec dana unatrag, pri jednom zalogaju doktor Helmer se trgnuo od boli daje pao sa stolice. Bolničari su mislili da opet nešto simulira (Sve "nenormalno" što je radio, oni su tumačili kao glumatanje, pa ga dodatno tukli i drogirali), a desilo se samo to daje komadić korice kruha upao u propali zub iz kojega je ispala plomba.

Podljevi od batina već su se povukli, ali niti jed­ne batine u posljednjem desetljeću, zbilja, nisu se mogle porediti s mukom koju je predstavljala jed­na tako malena i skrivena stvar kao truli kutnjak. Rupu u tom zubu Viktor nije smio dotaknuti niti jezikom, a da se ne presiječe od boli i nađe u goloj vodi. Da stvar bude gora, s bolom u toj rupi, po­čelo je pulsiranje u susjednim zubima, istrunulim, ali i dalje zalivenim srebrom.

Tako je prva stvar na slobodi, poslije jednoga desetljeća, za Viktora Helmera bila izvaditi četiri zuba. Ni hrana, ni piće, ni razni tjelesni užici, već zubarska stolica. Zubar, dobar prijatelj njegovoga oca, dao mu je bočicu anestetika iz koje je trebalo pustiti samo kap u svaku od krvavih rupčaga, pa da uslijedi olakšanje.

Otvaranje stranica i stranica sjećanja bila je, po­slije jednog desetljeća, tek druga stvar. Kuće na Mejtašu više nije bilo. Otac ju je zamijenio za stan i Viktoru je taj praktični potez odgovarao. U onoj kući, razmaženi jedinac često je bio izlagan gosti­ma. Gomile mesa, pečenog i sušenog, sirevi, pletare, velike torte i korpetine kolačića. U predvečerje, gosti ulaze na vrata, prolama se oduševljenje, za­počinju zapitkivanja. Mladi Helmer, bubuljičavi onanist, dočekuje postrojen u predsoblju, začešljane kose i uštirkan u bijeloj košulji, po tisućiti put s odličnim uspjehom polaže praktični dio ispita iz uglađenosti.

A bi li nam Viktor štogod odsvirao na glasovi­ru? U salonu, u dimu uvoznih cigara, gdje se u alko­holnim isparenjima osjete mirisi svinjetine, papri­ka i bijelog luka, Viktor stavlja prste na tipke kao na spravu za mučenje, kao u glodalicu u kaznio­nici, koja će mu ih otkinuti. Prvi dodiri s tipkama protječu uz stišavanje glasova očevih prijatelja, koji imaju nešto važno razglabati, a zatim svi bodu pogledom Viktora u leđa. Majka stoji ponosita, ali kroz zube, kao da nitko neće čuti, sikne:

- Ispravi se!

Po svršenom nastupu, Viktor pobire aplauze iz kurtoazije ili možda prije zbog mame, profesorice glazbe. Naklanja se kao slab muzikant, koji očeku­je obrok i napojnicu, a zatim ga majka izvodi iz salona, uz zapovijed da se uhvati knjige.

Ujutro, kad bi sluškinja raščišćavala poprište, majka bi, kao i uvijek sumanuta zbog isprljanog sku­pocjenog ćilima, s nogu ispitivala pogrbljenog b-buljičavca pređene lekcije. Sluškinja ne bi ni izni­jela ćilim, a mladi Helmer je ponovno sjedao za gla­sovir. Dok ne dođu mamine učenice, a on ponovno za knjigu. On je stezao knjigu u šakama, a uzdisao za tim mladim damama.

Sada otac ima samo dvosoban stan na Marijin dvoru. Na zidu u dnevnoj sobi kezi se prepapirana vučja glava, Heinrichova najvećeg trofeja iz lova. Prepapirana vučja glava ostala je sama, jer je Hein­richova vrijedna zbirka oružja još ljeta 1915. za­plijenjena u svrhe rata. A glasovir je po smrti svo­je žene dao prodati.

Banka u kojoj je otac radio postoji i radi, još uvi­jek, pod istim nazivom, u istoj onoj zgradi u sre­dištu grada, samo što je proglašena za neprijatelj­sku imovinu i stavljena pod sekvestar. Sve što je radila, kroz skoro četiri desetljeća, proglašeno je otimačinom i lihvom, mada se Ilinko zaklinje daje od svih banaka u pokrajini ova davala najpovolj­nije zajmove. Sad su u banku postavili privreme­nu upravu, čudnovato društvance, u kojemu ima potpunih analfabeta, ali zato ljudi koji i samoga Hinka gledaju kao grabljivca i kamatara. Kao da je i ovaj "Švabo" važan čimbenik u nekom zlom su­stavu, koji se urotio ugušiti njihovu plemenitost, a ne njihov sugrađanin, koji je od jutra do sutra rin­tao najviše zato da mu ovaj mahniti sin ne prođe muke kakve je on morao prolaziti, kad je osvanuo u ovom gradu, a da ga o tomu nitko ništa nije pi­tao. (Baš u ovoj Bosni voljeli su govoriti da nitko nije birao gdje će se roditi, pa tako ni Heinrich nije birao da mu oca pošalju službom ovdje, gdje će mlad umrijeti od tuberkuloze.) No, Hinko nije ogor­čen što i dalje rinta, pošto stvar nije u osvetničkom izrabljivanju, već u tomu što ovi nemaju poj­ma ni o čemu. Kad su tek došli, skoro su ga kroz prozor bacili, a sad ga zapitkuju za najjednostavni­ju stvar.

I što onda može u Argentini biti lošije? Svatko tko razmišlja o odlasku zauvijek, nalazi u onome što ostavlja nešto dobro, da samoga sebe pokoleba, od straha pred novim početkom. A čime da Viktor po­koleba sebe? Deset godina kopao je na njivi, glo­dao metale, pravio korpe, radio u arhivi. Sad je koščat, u modricama, kože bijele kao vlašićki sir. Na zapešćima nosi duboke brazde od nebrojenih vezivanja kroz deset godina, od špitala, preko Sta­klene kuće, do zemaljske ludnice, na jednoj šaci skresani prsti. Koljena i stopala hrapava i tamna, od promrzlina u zimskim noćima i mučenja. Ispod površine, od batina žiga u rebrima, čeljusti, a na glavobolje je već i navikao. A i ta džigerica, ošte­ćena samo jednim udarcem, žiga. Često je mislio, da mu je u zadnjih deset godina, najlakše bilo ležati u Staklenoj kući, kada je sam i u mraku.

To malo svoje mladosti prije robije, proveo je tražeći prijatelje, to jest kupujući ljude. Kad ih je sretao na ulici, obećavali su mu pozvat će ga na izlet, ali tek poslije, u prisjećanjima na divan dan, Viktor bi čuo da su već bili na izletu, jeli, pili, pro­vodili se. I kad se vratio sa studija, isti ti ljudi, slatkorječivi i dvolični, čudili su se zar nije mogao do­biti bolji posao? Svakog dana prije zore, tamo ne­gdje izvan grada, odlazio je na posao među željez­ničke tračnice i smrdljive radionice, gdje su mu je­dini pacijenti bijednici iz memljivih baraka. A nje­gov je otac bankar, renta kuću na Mejtašu, gdje nje­gova mama drži sate glazbe djevojčicama iz naj­uglednijih kuća.

Na šalteru banke u kojoj mu radi otac, zaplijenje­ne neprijateljske imovine, pokupio je novac zara­đen na robiji. Inflacija je pojela mnoge plaće i pri­padajuće kamate, pa s velikim smotuljkom novča­nica nije mogao kupiti mnogo. Novu odjeću i kar­tu najniže klase za vlak do Metkovića, za brod od Metkovića do Trsta, zatim za vlak od Trsta do Đenove, pa konačno brod od Đenove do Buenos Airesa. Tom je istom linijom putovao i onaj književnik, što je napisao onaj putopis iz Južne Amerike, ko­jeg je Viktor na robiji pročitao dvadesetak puta, sve sebe zamišljajući na njegovom mjestu.