Ivan Lovrenović

Vlaho Bogišić: NEKROLOG ZA M., nedovršeni roman, Fraktura, 2026.

S Vlahom Bogišićem, uglednim enciklopedistom, leksikografom, znanstvenikom i vrsnim piscem veže me dugogodišnje poznanstvo i suradnja. Kao urednik Kola, časopisa Matice hrvatske, objavio je u drugom broju 2004. u rubrici Memorabilije moje dnevničke zapise od 1979. do 2004. U ljetnim mjesecima 2010. poklonio mi je primjerak Istarske enciklopedije. Nekoliko mjeseci kasnije zamolio sam ga da me kao ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža primi na kratak razgovor i tom prilikom iznio sam mu prijedlog i želju za izdavanjem Enciklopedije Hrvatskoga zagorja, što je on svesrdno podržao, pa tako i njegovi nasljednici te je „knjiga nad knjigama“ o Hrvatskom zagorju  izašla 2017. kao druga regionalna enciklopedija.

Posljednjih godina postali smo bliski jedan drugome zahvaljujući nakladničkoj kući Fraktura koja je 2024. tiskala njegov roman Dnevnik zaljubljenika u Konavle, a 2025. moj roman Traganje za samim sobom. On je u travnju ove godine na predstavljanju mog romana u Zaboku vrlo nadahnuto govorio o pobuni protiv dogmi i traganju za autentičnim životom, a ja sam na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti imao čast slušati razgovor o njegovu romanu Nekrolog za M. O nastanku romana i temama koje otvara govorio je sam autor, a u razgovoru su sudjelovali Irena Matijašević, Bruno Kragić, Maša Kolanović i Nikša Kušelj.

Proteklih dana s velikom sam znatiželjom i ništa manjim zadovoljstvom pročitao roman Nekrolog za M. koji započinje uvodnim motom iz Gogoljeve knjige Mrtve duše u kojoj Manilov Čičikovu besplatno ustupa duše koje su završile svoje obitavalište na ovom svijetu te preuzima na sebe čak i prijenosne troškove. Vlaho Bogišić preuzima duše svojih predaka iz graničnog i pograničnog zavičaja (Konavle, Dubrovnik, ali i mnogo šire) jednim neuobičajenim literarnim trikom. Napominje da se autor romana zove Božidar Gjuro Bogišić, a on je samo priređivač ove knjige koja se sastoji od dvadeset poglavlja.

U ovom prikazu želim iznijeti ono što me se najviše dojmilo i najdublje me dotaklo u svakom poglavlju. Prvo poglavlje – Mangan –  počinje s kraljem Aleksandrom i kraljevskim poručnikom Ribarcem. Kralj drži vlast u svojim rukama, ali ne i moć, a poručnik je čovjek koji nema osobnog života  i na čijem se licu ne može ništa pročitati. U drugom poglavlju – Otok u Raškoj – gospar Savin Bundić, zapovjednik ratne galije, skriven je do te mjere da ga se „ni iznutra ne može otvoriti, nego po dogovoru onih za koje nitko ne zna tko su i nikad se ne sazna da su bili“ (str. 18). Ovdje nailazimo na putokazne rečenice: „Pravoslavni manastir na Krki čini svetim samoća“. „Bog carice Jelene  je u pitanjima, a ne u odgovorima, a njezina okrutna blagost u snazi da podnese samoću“. Zajedno s priređivačem osluškujemo buku nečijih podanika koji „grade crkve izvan sebe“ (str. 22).

Treće poglavlje – Zvoni mu krst – govori o majstoru Radonji koji  je „otkupio svoju smrt iz zvona, ali nije mogao pobjeći nesreći, jer nema odgovora od kojih bi se rezale osobna i opća povijest (str, 24). Stari majstor nije mogao pobjeći u priču o životu koji se ne živi po izboru nego po kazni, ali „kad bi smisao bio u kazni, ne bi bilo poezije“ (str. 29). Priređivačev rođak Niko B. spominje se u četvrtom poglavlju –  Grob na čekanju – i to u vezi posjeta Zagrebačkoj bolnici sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici. Posjetiteljev pogled zaustavlja se na detalju koji sve otkriva: „Kroz taj prozor i debele leće naočala koje otkrivaju nemiran pogled doktora T. ne vidi se ništa, sluti se samoća“ (str. 34).

Peto poglavlje – Na vratima Pauline K. govori o kućama: „Kuće su u  ljudima, kao i ljudi u kućama, one grade jude“ (str. 38); govori o „predanosti svijetu kojega se oplemenjuje, a ne mijenja“ te o spoznaji da „u eksploziji razlika treba ostati svoj“ (str. 39). Tu je i promišljanje o Krleži i arhivima: „Arhivi nisu povijest. Predtekst povijesti je cjelina, integritet, predtekst arhiva su fragmenti“ (str. 43). Nailazimo na priznanje samog priređivača: „Ponekad radim na glosama općega leksikona, pa ipak se iznova čudim kad pred mene izrone mali kavkaski narodi, te male zajednice koje brane svoje pravo na posebnost“ (str. 43). „Naše navodne narodne nesreće, ta mitska ishodišta o izdaji i prevratništvu, treba uvijek iznova  zapriječiti… Zato nas obuzima strah od pravih likova naše povijesti, onih koji mogu progovoriti i oživiti druge, svoje bližnje koji su se nadali nama ili im je bilo svejedno, to je ono što ne možemo znati. Ali taj je naš prethodni život zapisan, i kad ga se čita, dekodira, događa se ono što se ne može ograničiti, s čime se mora živjeti, jer bi se u protivnom sama od sebe izgubila vjera u sebe, pri čemu su kraljevi i kmetovi u istom položaju“ (str. 44).

Šesto poglavlje – Ne mogu biti tvoja – govori o mjestu kao sudbini, o maloj Stani s granice, o „posljedicama urušavanja kraljevstva i pucanja tvrdih okova koje su bile duge, teške i tužne, kako to biva kad su fabule lažne, kad prikazivanje odnosi pobjedu nad kazivanjem“ (str. 47); „Zlatni listić hrastov nije pripadao Stana B. izabrala je biti biti sama, jer je na povratku nije moglo čekati ništa što već nije imala – to da je svoja“ (str. 51). Sedmo poglavlje – Tuberkuloza kože – govori o Sari Harrison, američkoj studentici u liku vojne bolničarke iz Barija, koja je shvatila koliko je važno uzgajati šutnju te neizgovorenim riječima dijeliti toplinu“. Tu nailazimo na impresivan opis Klenovnika, srednjovjekovnog dvorca u Hrvatskom zagorju, jednog od najvećih u Hrvatskoj, izgrađenog početkom 17. stoljeća: „U Klenovniku bi namjernik rado potražio duh kojega starog pisca koji se u dvorcu na brijegu sklonio od rata u pulmološki zavod pa napisao svoju i našu čarobnu goru, ali kako takvoga nema i kako u dvorcu nije tuberkuloški sanatorij, nego klinika za djecu s rijetkim i teškim kroničnim oboljenjima, nema druge do prepustiti se lirskoj patini kojoj folklorna plastika ne može uzeti literarnost, ako se vješto oljušti harmonika i bajs s vatom u uhu“ (str. 56). U osmom poglavlju – Bijeg s mjesta nesreće čitamo kako se otac profesora B. protivio njegovim studijskim interesima: „Od znanja se ne živi, ono što smo stekli treba čuvati i predati nasljednicima“ (str. 59), kako treba biti uljudan, darežljiv, uvijek iskren, ali i moći „otrpjeti gubitak posljednjega što ti je ostalo – ponosa“ (str. 62). Čitamo o ljudima koji su ozbiljno bolovali od bolesti svoga doba i svoga mjesta, koji su sa svojom samoćom „obišli svijet iznutra i poprijeko“ (str. 65). Deveto poglavlje – Ploča od pleksiglasa – govori o vremenu i vremenima. Dok profesor B. predjelima bez pruge putuje daleko, on jednako traži točku koja mu je važna po svome sadržaju, a ne mjestu. Imao je sreću da ga je djed u Cavtatu „učinio materijalno neovisnim i priskrbio mu pravo na slobodu izbora koja se u nas tako teško stječe“ (str. 69). U toj slobodi izbor granica se ukazuje kao crta dodira.

U desetom poglavlju – Karajanova soba – čitamo o gosparu Niki Puciću i njegovom zagrebačkom gostu Ivanu Kukuljeviću. „Kukuljević nije bio prvi koji je u Zagrebu razumio kako je važno otići u Dubrovnik, ni posljednji od nas koji smo zamijenili drukčije i isto na mjestu gdje se to ne može učiniti, u knjižnici zamišljenoj tako da u njoj ne bude požara, a ne da je se od požara čuva“ (str. 75). Nadalje, čitamo o osjećaju samoće kakav može dati samo slutnja izopćenosti: „Pisac nikad ne može da domisli ništa autentičnije od onoga što je stvarnost napravila, naročito kad je riječ o detaljima…, nismo bolji od drugih, naš sklad tek je pravo da budemo isti s onima koji su nam važni, ali i s onima bez kojih ne možemo“ (str. 77). Stoga samoću valja ponekad čuvati šutnjom.

Jedanaesto poglavlje – Cipele – pomalo me nažuljalo tijekom čitalačkog tumaranja po šljunčanim puteljcima na granici „koja se vratila u sebe, a ljudi su pobjegli iz nade“ (str. 85). Srećom, čitalački me oporavilo dvanaesto poglavlje – Posljednji Supilo – i to pitanjem: „Znadu li ovi ljudi da u sebi kriju toliku snagu, znadu li jutros tu na granici – tko su“ (str. 90), znadu li da je „položiti  ispit lijepa stvar, ali je važnije ne izgubiti sebe“ (str. 94). Trinaesto poglavlje – Pružni prijelaz – govori o prijelazu u Zdenčini, odakle se odlazi u Kupinec, na nekad veliko imanje Vladka Mačeka, poznatog po političkoj izjavi iz 1929. „Lajbek je raskopčan“. Priređivač na groblju u Klinča Selu traži spomen na Predsjednika i njegovu seljačku braću, ali pronalazi tek „nekoliko križeva  od hrastovine, strževine, koji više nisu križevi, tek ostaci“ (str. 103).

U četrnaestom poglavlju – Pustinja – pripovijeda se o zemlji iza, odnosno ispred granice, koja je obično ničija, pusta zemlja. Nailazimo na razgovor autora i priređivača o likovima iz priča kojima granica zadržava sudbinsku mjeru. - „Oni su likovi tvoje priče, a nju se odavde ne može ispričati, znaš to. Oni pripadaju tamo…“ - “ Nisam ništa odgovorio, jer ne znam je li tako. Možda tek toliko da su u priči o kojoj govori, priči o našoj granici, sačuvali samoću s kojom se odlazi bez straha da se ostalo na pola puta, da nešto tu nije svršeno“ (str. 111).

Petnaesto poglavlje – Mravi u Abesiniji – usredotočuje se na Anzu B.: „Dopuštaju mu da priđe dijelu logora u kojemu su mladi prinčevi iz Abesinije. Italija je tamo, na dalekoj obali već poražena, ali ni njima ni njemu to nitko nije rekao… Bili su sami, svatko sa svojom slobodom, visoki i mršavi plemić sivoga lica i upalih očiju i baštinik stare dubrovačke granice koju se nije moglo premjestiti, svatko sa svojom samoćom“ (str. 117).

U šesnaestom poglavlju – Gnjile naranče – opisan je boravak u Krakovu, obilježen spoznajom da „čovjek ne može pobjeći od svoje sudbine“ te da je „granica  uvijek rat u čovjeku“. Sedamnaesto poglavlje – Ne mogu si pomoći – oduševilo me jednom jedinom rečenicom profesora Vuka B. koji se bavi poviješću pomorstva i koji se kad priča o starim kartama „zanese kao da su galije plovile na stihove umjesto na vesla“ (str. 129).

U osamnaestom poglavlju – Crna rijeka – upoznajemo priređivača kao vrsnog leksikografa koji se koristi izvornim citatima na slovenskom jeziku. Devetnaesto poglavlje – Polog u zlatu – opetovano govori o vremenu, granici i samoći, o Jeleni A. čije „zlato nije moglo biti izgubljeno jer priča još nije bila napisana“. Priređivač nam daje do znanja da „logika nije ključ za priču. U dvadesetom, zasad završnom poglavlju nedovršena romana – Granica na kiši –  autor pripovijeda o Vlahu B. zvanom Beg kojemu je preostalo tek da se prepusti kiši, a priređivač se osvrće na svijet Armina iz Göttingena koji „se sastojao od likova za koje nikad nisam dokučio što ih povezuje, znam samo tu nepovezanost pripisati motivima koji nisu toliko u jezičnoj koliko u graničnoj zbilji jednostavno i grubo podijeljenog svijeta“ (str. 155).

Ovim nedovršenim romanom Vlaho Bogišić svjedoči o vrsnom pripovjedaču koji je „granici uzeo jedan od ključeva njezina sjećanja“, zato kod njega nalazimo dokumente uz fikciju, fusnote koje odjednom postanu pripovijest, stvarne osobe uz izmišljene likove, povijesne činjenice uz osobno sjećanje. Piše eruditski, ali ne akademski. Rečenica mu često nosi veliku količinu kulturnih i povijesnih asocijacija, ali nastoji ostati pripovjedna i ritmična. Njegova erudicija, aluzivnost i inteligentna konstrukcija rečenice meni su zacijelo bili veći užitak od samih fabula.