Ivan Lovrenović

Uvod: ʼIslamske temeʼ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog u polifoniji susretanja, oduševljenja, traganja i zgražanja

Danas u ovoj 2024. godini, nakon gotovo stotinu i pedeset godina od smrti Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (1821 - 1881), teško je kazati nešto novo, posve nepoznato, o odnosu slavnoga pisca prema islamu, Kurʼānu, muslimanima i poslaniku Muhammedu, alejhiselam. Krčenje kroz njegove knjige  i knjige o njemu, plijevljenje studija i analiza koje oslovljavaju zakučaste tajne ʼpoetike Dostojevskogʼ, surfanje internetskim portalima i stranicama, sve to dovodi nas do mnogo toga već istraženog o stranicama i pasažima gdje je sve to Dostojevski, i kako,  u svojim djelima, dnevnicima i pismima spominjao islam, Kurʼān, muslimane i poslanika Muhammeda, i kako je na njih aludirao u monolozima i dijalozima svojih junaka.

Stranice koje slijede rezultat su višemjesečnih  istraživanja ovih tema u vezi sa Dostojevskim. Nije zagonetka znade li se to kakve i koje muslimane je Dostojevski susreo u svome životu, kada je dobio francuski prijevod Kurʼāna od Kasimirskog (1808 – 1887) i šta je u njemu pretežno čitao, šta ga je oslovilo iz islama kao vjere, kulture i civilizacije. To sve niti je nepoznato, niti se negdje drži u nedostupnim arhivama zakračunatim sa sedam pečata,  nego se teškoće javljaju kako danas, nakon gotovo stotinu i pedeset godina od smrti Dostojevskog, svu tu građu predstaviti i opisati na način da ogled o ovom piscu  prožima jedno skladno značenje i uvjerljivo kazivanje koje neće krivotvoriti davne intencije sa kojima je Dostojevski govorio o muslimanima, poslaniku Muhammedu, Kurʼānu i islamu. Jednako tako, važno je i pitanje: zašto je Dostojevski imao te i takve stavove o islamu u vremenima kad je živio?   

O odnosu Dostojevskog i spomenutih ʼislamskih temaʼ napisana je bogata literatura i obavljena su temeljita istraživanja. Michael Futrell je u svojoj studiji Dostoyevsky and Islam (and Chokan Valikhanov) [1]  [“Dostojevski i islam (i Čokan Valihanov)“],  pribjegao jednoj plodonosnoj kompilaciji. Ova Futrellova studija, i druge slične njoj, mogu biti sigurna vodilja da se ponudi još jedan pregled pogleda Dostojevskog na muslimane, islam i poslanika Muhammeda. Futrellovoj analizi, napose njezinoj dokumentarnosti, ovdje mnogo dugujemo, ona nas je uredno upućivala na ruske izvore.  U tom smislu za nas je ne manje važan i zbornik The Cambridge Companion to Dostoevskii (Kembridžski priručnik za Dostojevskog) koji je priredio William J. Leatherbarrow,[2] u kojem je za svrhu nastajanja našeg eseja najvažnije poglavlje Dostoevskii and religion (Dostojevski i religija).[3] Kad je posrijedi Dostojevski i življenje vjere (čitaj: ruskog /nacionalističkog/ pravoslavlja), važna je i studija Religious Portraiture in Dostoevskyʼs “Notes from the House of the Dead“: Representing the Abrahamic Faiths[4] (Religijsko portretiranje  u /romanu/ Dostojevskog ʼZapisi iz mrtvoga domaʼ: predstavljanje abrahamskih religija).

S druge strane, studija Jamesa L. Ricea o dijagnozi i dijalektici medicinske /zdravstvene/ historije kod Dostojevskog (Dostoevskyʼs Medical History: Diagnosis and Dialectic),[5] itekako je važna, napose u onim njezinim pasažima gdje pronalazimo dosta podataka o fenomenu epilepsije i napada padavice kod Dostojevskog, zapravo kod njegovih junaka sa kojima se pisac poistovjećuje u manjoj ili većoj mjeri.

Očekivati je da su i literatura i studije na ruskom o islamu i odnosima Dostojevskog prema islamu itekako  brojne. Dovoljno je na internetskim portalima pregledati priloge Достоевский и Коран[6]  (Dostojevski i Kurʼān), Достоевский и Ислам[7] (Dostojevski i islam), Мусульманский Восток в поэтике Ф. М. Достоевского[8] (Muslimanski Istok u poetici F. M. Dostojevskog)...  Mnoga naša pozivanja na izvorne ruske tekstove i knjige Dostojevskog ili njegovih savremenika omogućila nam je i stranica http://dostoevskiy-lit.ru,[9]  na kojoj su njegovi romani i eseji, k tome, i  piščevi dnevnici, uspomene drugih o njemu, iscrpna biografija, korespondencija...  S dužnom pažnjom ovdje spominjemo i knjigu Mihaila Bahtina, Problemi poetike Dostojevskog,[10] koja govori, između ostalog, i  o vrstama pripovjedačkih umijeća kod Dostojevskog.

Za razliku od Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799 – 1837), Mihaila Jurjeviča Ljermontova (1814 – 1841) i Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828 – 1910), Dostojevski nema ʼuravnoteženʼ odnos prema   muslimanima, islamu i poslaniku Muhammedu. Sve od prve godine tamnovanja u Omsku 1850., potom oslobađanja iz Sibira 1859., te pošavši prema godini njegove smrti 1881., predodžbe Dostojevskog o islamu, muslimanima, poslaniku Muhammedu i Kurʼānu prisutne su, ali i promjenljive  smjerom hoda nagore i njišu se na vjetrovima njegova teškog života, ili, pak, tonu u njegovim dubokim mističkim poniranjima i epileptičkim stanjima. Nećemo pogriješiti ako kažemo da su ʼislamske temeʼ Dostojevskog saopćene u jednom čvoru ranog i zrelog oduševljenja i traganja, te potonje, kasne i hladnopozne mržnje i gađenja.

Ono što od Dostojevskog imamo o ʼislamskim temamaʼ treba tražiti u razmjerno velikom broju njegovih romana i djela, kao i u vrlo razuđenim formama raznolikih napomena, aluzija i migova, te iz napomena njegovih savremenika o njemu. A tu su i oni njegovi pogledi na ʼnešto islamskoʼ, obično kazani kroz usta njegovih kompliciranih junaka koji na stranicama njegovih romana izgovaraju duboke istine o pozornici svijeta i tajni Boga kojima Dostojevski daje svoje književne komentare. Ti pogledi pisca daju se autentično protumačiti samo ako se prethodno zna onaj nestalni i ambivalentni odnos Dostojevskog prema Kurʼānu i poslaniku Muhammedu, to jest ako se zna onaj čvrsto svezani čvor spleten od ranog i zrelog oduševljenja prema ʼislamskim temamaʼ,  zatim pomnoga traganja i potonjeg kasnog i, rekli bismo, poznog zgražanja prema njima.

 Sa stranica romana i knjiga Dostojevskog vide se, prije svega, dublje ili pliće impresije Dostojevskog o muslimanima i poslaniku Muhammedu, i ne može se reći da nam se nudi jedna cjelina koju je on ikada imao namjeru oblikovati u nešto čemu  bi on kao veliki književnik dao završni, da ne kažemo testamentalni izraz. Bilo kako mu drago, u ovom što jeste na ovim našim stranicama posrijedi je neka vrsta višemjesečnog vraćanja romanima Dostojevskog te plijevljenja njegovih knjiga, dnevnika, uspomena, sjećanja, ukratko,  raznolikih  izvora, pri čemu često krećemo  od ovdje spomenutih studija, ali se njima i vraćamo.  

 

ʼZapisi iz mrtvoga domaʼ –  Nuri i Alija, dva piščeva muslimanska tamnička druga

U ʼZapisima iz mrtvog domaʼ, radnja kojeg se događa u zatvoru u Omsku gdje je  pisac dospio sprva 1850. godine, nakon što mu je kazna od smrtne presude na samom stratištu, gdje je imao biti strijeljan, preinačena u četiri godine teškog tamnovanja,  Dostojevski  –  kao autor u ulozi naratora –  opisuje mnoge zatvorenike, svoje drugove, sa kojima je ostvario neku vrstu ako ne prisnoga prijateljstva onda poznanstva.

Opisujući njih, Dostojevski opisuje sebe; četiri godine tamnovanja u Sibiru,  u gradu Omsku (od januara 1850. do februara 1854),[11] sačinjavaju glavni ne samo narativni sadržaj   u ʼZapisima iz mrtvog domaʼ.  Nakon februara 1854., Dostojevski  je prebačen u Semipalatinsk u Kazahstan gdje je služio dugih pet sibirskih godina u ruskoj vojsci, pod režimom koji se nije mnogo razlikovao od tamničkog. To je to piščevo desetljeće dugo skapavanje u tamnicama i pod strogom vojnom komandom, bez slobode i providna dana.

Vratimo li se ʼZapisima iz mrtvoga domaʼ, djela objavljenog 1861., od zatvorenika muslimana u Omsku najsnažnije su opisana dvojica, Nuri koji je bio iz naroda Lezgina na Kavkazu te mladić Alija, jedan od ʼtrojice dagestanskih Tataraʼ,  rođene braće koji su dospjeli u zatvor zbog teškog zločina – drumskog razbojništva i ubojstva.

Opisujući Nurija kao ʼjednog od Lezginaʼ koji je, kako kaže Dostojevski, “ostavio na mene već prvi dan najugodniji, najljepši dojam“,[12] pisac ʼZapisa iz mrtvoga domaʼ povezuje dobrotu zatvorenika Nurija sa njegovim muslimanskim držanjem i dostojanstvom, na primjer to da ga je

“do bjesnila (...) uznemiravao svaki lopovluk, prijevara, pijanstvo i uopće sve što je  bilo nečasno; ali [Nuri] svađe nije zapodijevao i samo se s negodovanjem udaljavao. On sam u toku cijele svoje robije nije ništa ukrao, nije učinio nijedno zlo djelo.“[13]

Piscu je zatvorenik Nuri ostao u sjećanju i po svojoj vidljivoj pobožnosti:

“Bio je izvanredno pobožan. Molitve je obavljao iskreno; u dane posta pred muslimanske blagdane postio je kao fanatik i cijele bi noći prostajao u molitvi. Svi su ga voljeli i vjerovali u njegovo poštenje. ʼNura je lavʼ – govorili su zatvorenici; tako mu je i ostao nadimak lava. Bio je čvrsto uvjeren da će ga po završetku određenog roka na robiji vratiti kući na Kavkaz i živio je samo u toj nadi.“[14]

Ipak, na Dostojevskog je najdublje zatvorske uspomene ostavio mladi zatvorenik Ali/ja/, koji ʼnije imao više od dvadeset i dvije godineʼ.[15]  U svom prvom opisu zatvorenika Alije, Dostojevski kaže:

ʼNjegovo je mjesto na prični [zatvorskom ležaju] bilo pored mene. Njegovo predivno, otvoreno, pametno, a u isto vrijeme dobroćudno–naivno lice na prvi je pogled privuklo moje srce, i bio sam radostan što mi je sudbina za susjeda poslala njega, a ne nekog drugog.[16] Cijela mu se duša ogledala na lijepom, može se čak reći – predivnom licu. Njegov je osmijeh bio povjerljiv, tako dobroćudan; velike crne oči bile su tako blage, tako umiljate, da sam uvijek osjećao osobito zadovoljstvo, štoviše i olakšanje u tuzi i u radosti, gledajući ga.“[17]

Potom svoje čitateljstvo Dostojevski, vrlo kratko, informira o tome otkuda ovi Tatari u zatvoru, napose otkriva svoje žaljenje kad kaže da su starija braća, njih pet,  povela mladoga Aliju, okrenulo se tako da su svešesterica ubili ʼbogatog armenskog trgovcaʼ nakon što su ga opljačkali. Naravno, uhvaćeni su, a najmlađi Alija, zato jer je bio mlad, dobio je četverogodišnju kaznu koju je sa Dostojevskim izdržavao u Omsku u Sibiru. Sa mladim zatvorenikom Alijom bila su još dva njegova brata, koji su ga pazili. (O dva druga brata Dostojevski kratko kaže da su ʼdospjela u neku tvornicuʼ).

 Potom Dostojevski na ovim stranicama Zapisa iz mrtvoga doma, dojmljivo prepričava kako je on zaimao poštovanje prema svome tamničkom drugu Aliji. U neku ruku, edeb ili islamski vjerski odgoj – koji je Dostojevski primijetio kod Alije – ono je što se ovaplotilo u jednu snažnu uspomenu koju je Dostojevski o njemu ponio iz zatvora. Na jednom mjestu Dostojevski svoga druga Aliju opisuje ovako:

“Teško je shvatiti kako je taj mališan za cijelo vrijeme svoje robije uspio sačuvati u sebi tako meko srce, izgraditi u sebi tako strogo poštenje, takvu srdačnost, takvu privlačnost, a da ne ogrubi, da se ne iskvari. To je, uostalom, bila jaka i postojana priroda, bez obzira na svu prividnu mekoću. Poslije sam ga dobro upoznao. Bio je nevin kao čista djevojka i nečiji ružan, cinički, prljav ili nepravedan, nasilan postupak u kaznionici zapalio bi vatru negodovanja u njegovim predivnim očima, koje bi od toga postajale još divnije.“[18]

Dostojevski prisno kazuje kako je lijepo ponašanje mladića Alije kod njega izazvalo veliko poštovanje: “Uopće, reći ću unaprijed: smatram Alija sasvim neobičnim bićem i sjećam se susreta s njim kao jednog od najljepših susreta u svome životu“.[19] (“Вообще скажу заранее: я считаю Алея далеко не обыкновенным существом и вспоминаю о встрече с ним как об одной из лучших встреч в моей жизни.“).

Dostojevski se prisjetio kako je, nekom prilikom u tamnici, “razmišljao o nečem vrlo teškom“,[20] primijetio je da mu je bilo neuobičajeno vidjeti da Alija nije ništa radio. Potom je zaključio da su Alija i njegova braća imali ʼsvoj muslimanski praznikʼ (свой мусульманский праздник), pa ništa ne rade. Potom pisac prenosi glavne akcente razgovora koji je tada imao sa mladićem Alijom, primijetio je da je i Aliji teško, utonuo je u misli,  pretpostavio je da je to zato jer svetkuje svog blagdan u zatvoru i daleko od rodnoga kraja, potom se obraća zamišljenom Aliji:

“...sigurno si mislio o tome kako kod vas u Dagestanu sada svetkuju ovaj blagdan? Tamo je posigurno lijepo?“[21]

Alija je odgovorio da upravo o tome razmišlja. Slijedi potom razgovor Dostojevskog i Alije, o cvijeću koje cvate u Dagestanu. Dostojevski pita Alija: ʼ...jesi li imao sestru?ʼ[22] (ʼ...у тебя была сестра?ʼ). Na pitanje Alije zašto ga Dostojevski to pita, pisac odgovara da, ako je suditi po Alijinoj ljepoti, i njegova sestra je isto tako lijepa. Na to mu Alija ponosno odgovara:

“Ona je takva ljepotica da u cijelom Dagestanu nema ljepše. Oh, kakva je ljepotica moja sestra! Takvu ti još nisi vidio! I moja je majka bila ljepotica.“[23] (“Она такая красавица, что по всему Дагестану нет лучше. Ах, какая красавица моя сестра! Ты не видал такую! У меня и мать красавица была.“).

Nakon ovog razgovora, mladić Alija je zaimao veliko povjerenje u pisca, “uvijek je tražio priliku da razgovara sa mnom,“[24]  kaže Fjodor Mihajlovič Dostojevski i dodaje:

“I zato mu je bilo veoma drago kad bih mu se ja obratio. Ispitivao sam ga o Kavkazu, o njegovu prijašnjem životu. Braća mu nisu branila da razgovara  sa mnom, to je čak i njima bilo drago.“[25] (Зато очень был рад, когда я обращался к нему. Я расспрашивал его про Кавказ, про его прежнюю жизнь. Братья не мешали ему со мной разговаривать, и им даже это было приятно.).

Malo po malo, Dostojevski je u mladome Aliji stekao bliskog sagovornika s kojim je mogao razgovarati i o vjerskim temama. Jednoga dana Dostojevski mu je rekao: “... zašto ne naučiš čitati i pisati ruski?“[26] (ʼ...отчего ты не выучишься читать и писать по-русски?ʼ).  Alija oduševljeno prihvata da ga Dostojevski nauči čitati i pisati ruski. Novi Zavjet bila je knjiga iz koje je Alija učio čitati i pisati ruski:

“Prihvatili smo se učenja već slijedeće večeri. Imao sam kod sebe ruski prijevod Novog zavjeta – knjigu koja nije bila zabranjena u kaznionici. Bez azbuke, samo po toj knjizi, Ali je u nekoliko tjedana naučio izvrsno čitati. Za tri mjeseca već je dobro shvaćao književni jezik. Učio je sa žarom, sa zanosom. Jednom smo prilikom zajedno pročitali cijelu Propovijed na gori. Zapazio sam da je neka mjesta u njoj izgovarao nekako s osobitim osjećanjem“.[27]

Dostojevski na ovom mjestu u Zapisima iz mrtvoga doma pokazuje veliko oduševljenje pri sebi kao pravoslavnom kršćaninu kada je vidio da  mladić Alija pažljivo čita Propovijed na gori (Нагорная проповедь). Dostojevski kaže:

“Upitao sam ga: sviđa li mu se to što je pročitao.“ On me letimice pogleda i na njegovu licu pojavi se crvenilo. – Ah da! – odgovori on. – Da, Isa je sveti prorok. Isa je govorio Božje riječi. Kako je sve to lijepo! – Što ti se najviše sviđa? – Ono kad govori: praštaj,  ljubi, ne vrijeđaj i neprijatelje ljubi. Ah, kako lijepo govori!“^[28]

Nema sumnje da je Dostojevski, opisom ovog oduševljenja koje Alija kao musliman iskazuje prema visokom statusu ʻĪsāa al-Masīha u islamu, dotakao ono jedno važno i osjetljivo područje između kršćanstva i islama. Kad muslimani u ʻĪsāu vjeruju da je  “святой пророк“, da je “ Иса божий слова говорил“, da je govorio: “прощай, люби, не обижай и врагов люби“, štaviše, da je Božijom privolom ʻĪsā “oživio pticu“ – “он сделал из глины птицу, дунул на нее, и она полетела“ – sve to jeste prepoznavanje u ʻĪsāu al-Masīḥu jednog muslimansko-kršćanskog zajedništva. Tog zajedništva Dostojevski je bio itekako svjestan 1861., štaviše njime je bio oduševljen kad je objavio Zapise iz mrtvoga doma.

Pisac potom prenosi kako se Alija okrenuo svojoj starijoj braći, nešto im je razdragano govorio na njihovom jeziku, “dugo [su] i ozbiljno razgovarali i potvrdno klimali glavama“.[29]  Pisac u velikom oduševljenju prenosi sljedeće detalje:

“Potom su se [Alijina braća] s važno blagonaklonim, to jest posve muslimanskim osmijehom (koji tako volim, a osobito volim značajnost tog osmijeha), okrenuli meni i potvrdili da je Isa bio Božji prorok i da je stvarao velika čudesa; da je stvorio od gline pticu, puhnuo u nju i ona je odletjela...[30] i da je to i u njihovim knjigama zapisano. Govoreći to, oni su bili čvrsto uvjereni da mi pružaju veliko zadovoljstvo hvaleći Isu, a Ali je bio potpuno sretan što su braća odlučila i učinila meni to zadovoljstvo.“[31]

 Dostojevski posvećuje dvadeset i nekoliko redaka tužnoga i duboko dirljivog oproštaja od svoga tamničkog druga Alije, koji je iz zatvora izišao tek nekoliko vremena prije pisca:

“Nikada neću zaboraviti kako je izlazio iz kaznionice. Odveo me je iza kasarne i tamo mi se bacio oko vrata i zaplakao. Nikad me prije nije ljubio, niti je plakao. – Ti si za mene toliko toga učinio, toliko učinio – govorio je – da ni otac moj ni majka moja ne bi toliko učinili za mene: ti si me stvorio čovjekom, Bog će ti za to platiti, a ja te nikad neću zaboraviti...“[32]

U Zapisima iz mrtvoga doma dionicu o Aliji Dostojevski završava pitanjem punim sjete:

“Gdje li je, gdje li je sada moj dobri, mili, mili Ali!...“[33]

 (“Где-то, где-то теперь мой добрый, милый, милый Алей!..).

 

Poslanik Muhammed i knjiga  Kurʼāna u fragmentima života Fjodora Mihajloviča Dostojevskog

Pouzdani izvori govore da je Dostojevski oslobođen iz zatvora u Omsku krajem februara 1854. godine. Tada, u jednom pismu svome bratu Mihailu, Dostojevski usrdno traži da mu брат pošalje Kurʼān. Između ostalog, Dostojevski traži i neke druge knjige te je ovdje uputno navesti dio pisma koje je Dostojevski iz Omska uputio bratu Mihailu 22. februara 1854. godine. Tih dana Dostojevski je  znao da ga prebacuju na služenje vojske u Semitopalatinsk u Kazahstan.

“Pokušaću vam pronaći drugu adresu iz Semipalatinska, gdje ću otići za sedam dana. Još  uvijek mi je malo loše i zato sam neko vrijeme zadržan [u Omsku]. Pošalji mi Kuran, ʼCritique de raison pureʼ [Kritiku čistog uma, na francuskom] od  Kanta, a ako nekako budeš u mogućnosti da mi je pošalješ ne službeno, onda svakako pošalji mi Hegela, posebno Hegelovu ʼPovijest filozofijeʼ. S tim je povezana cijela moja budućnost!“[34]

Iz arhiva njegovih pisama vidi se da su Dostojevskog prebacili u Semipalatinsk, odakle on 27. marta 1854. traži od brata Mihaila da mu pošalje djela od historičara, ekonomista, kršćanskih duhovnjaka, traži klasičnu i savremenu književnost, ali traži opet – kako tvrdi Michael Futrell, da mu se pošalje Kurʼān (ʼbut also again for the Quranʼ).[35]  Na ruskom dio tog pisma iz pera Dostojevskog glasi:

“А теперь попрошу у тебя книг. Пришли мне, брат. Журналов не надо; а пришли мне европейских историков, экономистов, святых отцов, по возможности всех древних (Геродота, Фукидита, Тацита, Плиния, Флавия, Плутарха и Диодора и т. д. Они все переведены по-французски). Наконец, Коран и немецкий лексикон. Конечно, не всё вдруг, а что только можешь...“ 

(ʼSada ću te zamoliti za knjige. Pošalji mi to, brate. Nema potrebe za časopisima; i pošalji mi evropske historičare, ekonomiste, svete oce, ako je moguće sve drevne (/pisce/: Herodota, Tukidida, Tacita, Plinija, Flavija, Plutarha i Diodora, itd. Svi su prevedeni na francuski). Konačno, [pošalji mi] Kurʼān i njemački leksikon. Naravno, ne sve odjednom, već onoliko koliko to možeš.ʼ)  

Zajedno sa Michaelom Futrellom možemo pitati: Da li je tada Dostojevski primio prijevod Kurʼāna poštom od brata Mihaila? Iz godina koje je proveo u Omsku (1850 – 1854) i u Semipalatinsku (1854 – 1859), ne vidi se da mu je stigao prijevod Kurʼāna. Međutim, izvori govore da je izvjesni Aleksandar Petrovič Miljukov (Александр Петрович Милюков, 1816 - 1897), prijatelj Dostojevskog, poslao piscu francuski prijevod Kurʼāna od Kasimirskog (1808 - 1887), te da mu je temeljna knjiga islama stigla  dok je boravio nekoliko mjeseci u Tverju,[36] nakon toga piscu je bilo dopušteno da se vrati u Petrograd.

Kad su posrijedi stavovi i mišljenja Dostojevskog o Kurʼānu i poslaniku Muhammedu, važno je na pameti imati najmanje dvije stvari, prvo, kad je nešto o Kurʼānu i poslaniku Muhammedu rekao sam Dostojevski, a kad to nešto govore njegovi junaci u književnim djelima. To dvoje nije isto, iako se oboje pojavljuje na stranicama knjiga koje je napisao Dostojevski. I drugo, u kojem vremenu je Dostojevski govorio o poslaniku Muhammedu to što je govorio, ili što je odlučio da o poslaniku Muhammedu pro/govore njegovi junaci u njegovim književnim fikcijama? I tu, na planovima ʼislamskih temaʼ u djelima Dostojevskog vidimo vješto impregniranu polifoniju o kojoj govori Mihail Bahtin.  K tome, dobro je poznato da je Dostojevski imao i jednu snažnu nacionalističku, rekli bismo ultrarusku /tamnu mističkopravoslavnu/, etapu u svome mišljenju i pisanju, ona se pomalja sve jačom od objavljivanja Idiota (Идиот, 1868)  i Zločina i kazne (Преступление и наказание, 1866). O tome ćemo reći ono najnužnije što je važno za ovaj esej.

Dostojevski je bolovao od epilepsije, to se dobro zna, ali je, istovremeno, u njezinim napadima i uživao. To da je svoju epilepsiju Dostojevski pokušavao prepoznati i kod drugih važnih ljudi u svjetskoj povijesti nije nikakva tajna. Upravo je francuski prijevod Kurʼāna od Kasimirskog sa sredine XIX stoljeća, kojeg je Dostojevski intenzivno čitao nakon 1859. godine,  uvjerio pisca da je poslanik Muhammed bio ʼepileptičar, padavičarʼ. Naravno, takvo shvatanje o poslaniku Muhammedu tradicionalni muslimanski vjernici s gađenjem odbacuju. Nažalost, u prvim izdanjima tog francuskog prijevoda Kurʼāna sredinom devetnaestog stoljeća, Kasimirski je objavio, između ostalih, ove svoje /komentatorske prevoditeljske/ napomene:

“La tradition raconte que celui-ci etait sujet a une maladie dont on ne pouvait pas se rendre compte, mais quʼon attribuait a lʼaction du demonʼ, adding a footnote: ʼCette maladie pouvait etre lʼepilepsie. En effet, le vulgaire en Orient croit que les epileptiques sont possedes du demon.“[37]

[“Predanje kazuje da je dotični [to jest Muhammed] bio osoba sa oboljenjem koje se nije moglo objasniti, ali se ono pripisivalo djelovanju demona“, /dodajući fusnotu/: “Ta bolest je mogla biti epilepsija. Zapravo, obični ljudi na Orijentu su vjerovali da su epileptičari osobe opsjednute demonom.“][38]

Kasimirski nije samo ovim mjestom u svome prijevodu Kurʼāna pomogao da se Evropom još više proširi – tu i tamo već stoljećima prisutno – mnijenje o poslaniku Muhammedu ʼkao epileptičaruʼ. I tada kad Kasimirski tumači početak sūre Noćno putovanje (17:1), on sugerira da su posrijedi ʼMuhammedove vizijeʼ ili ʼsnatrenjaʼ:

“Ovdje je riječ o vazdušnom putovanju koje je Muhammed morao proći najprije od hrama u Mekki do hrama u Jeruzalemu, a onda kroz sedam nebeskih sfera proputovati sve do Prijestolja Božijeg.  Muhammed je bio prenesen u obzorja nebeska po anđelu Gabrielu na jahalici po imenu Buraq, kako ga predanje prikazuje u smislu krilatog bića sa likom žene, tijelom konja i repom pauna. U ranim razdobljima islama se dugo raspravljalo o autentičnosti ove činjenice/izvješća; jedni su držali da se ovo noćno uznesenje dogodilo isključivo u viziji;  drugi su smatrali  da ga je Muhammed navlastito i tjelesno doživio . . .  Jedno od danas univerzalno prihvaćenih uvjerenja kod muslimana je i to da se ovo uznesenje uistinu dogodilo. K tome još se dodaje da se nebesko putovanje, tokom kojeg je Muhammed vidio sedam nebesa i razgovarao s Bogom, dogodilo takvom brzinom da je vjerovjesnik zatekao svoj krevet, kojeg je netom napustio, posve toplim,  lonac u kojem bijaše zagrijavao vodu na svom polasku zateče skoro prevrnutim, stigavši taman na vrijeme dok se još ni kap vode nije prolila.“[39]

Interesiranje Dostojevskog za poslanika Muhammeda (ali kao navodnog epileptičara!) vidljivo je i iz memoara  Sofije  Vasiljevne Kovalevske (Софья Васильевна Ковалевская), koja je rođena 1850., stasala je u intelektualku, bila je profesorica u Štokholmu 1884. godine, tu je  umrla 1891. godine.[40]  

U svome djelu Uspomene i pisma (Воспоминания и письма),[41] ona donosi živo svjedočenje o tome kako se Dostojevski, na jednom susretu sprva 1865. godine, neuspješno udvarao njezinoj sestri  Anni Korvin-Krukovskoj (Анна Корвин-Круковская), “koja je također bila intelektualka i spisateljica“.[42] Na iznenađenje svih, nastavlja dalje Michael Futrell, Dostojevski je tada počeo da govori na šta je nalikovao njegov /vjerovatno/ prvi epileptički napad. Nakon njegova utamničenja u Sibiru, on je jedne uskršnje noći bio obuzet strasnom raspravom o religiji sa nekim svojim prijateljem ateistom. Profesorica Софья Васильевна Ковалевская na ruskom (vidi fusnotu 43) ovako prenosi šta je tada Dostojevski rekao:

  ʼBog ima, On jeste!ʼ - povikao je Dostojevski na kraju, izvan sebe od uzbuđenja. U tom trenutku su zvona sa obližnje crkve počela da zvone za Uskršnju misu. Cijeli zrak je zastrujao i zaigrao.

ʼI ja sam osjetioʼ, pričao je Dostojevski, ʼda je nebo sišlo na zemlju i progutalo me. Ja sam doista spoznao Boga i Njime sam bio prožet. ʼDa, Bog jesteʼ,  kriknuo sam, i ničega se više ne sjećam.ʼ

ʼSvi vi zdravi ljudiʼ, nastavio je Dostojevski, ʼnemate pojma šta jeste sreća, ta sreća koju mi epileptičari iskušavamo, jedan tren prije tog napada. Muhammed izjavljuje u svome Kurʼānu da je vidio raj i bio u raju. Svi vi pametne budale uvjereni ste da je on [Muhammed] bio lažov i varalica. Ali nije! On ne laže! On je doista bio u raju u napadu epilepsije, od koje je trpio, kao što i ja trpim. Ja ne znam da li ta sreća traje sekundama, ili satima, ili mjesecima, ali vjerujte mi, ja ne bih uzeo sva uživanja koja život može ponuditi u zamjenu za to [epileptičko iskustvo]!ʼ[43]

Iz ovog svjedočenja Dostojevskog vidi se, nedvojbeno i  posve jasno, da je Kasimirski, svojim komentatorskim bilješkama u prijevodu Kurʼāna koji je bio u opticaju u Evropi sredinom XIX stoljeća, utjecao na Dostojevskog u njegovom formiranju predstave o poslaniku Muhammedu ʼkao epileptičaru.ʼ  Srećom, iz Flammarionova izdanja Le Corana od Kasimirskog iz 1970. godine, odstranjene su spomenute bilješke Kasimirskog koje bi mogle sugerirati čitateljstvu da je poslanik Muhammed bio epileptičar ili ʼdemonom opsjednuti čovjekʼ. Također, ovo izdanje Kasimirskog iz 1970. godine za svoj predgovor ima tekst uglednog profesora univerziteta Sorbonne Mohammeda Arkouna (1928 – 2010), Kako čitati Kurʼān – Comment lire le Coran.[44]

Ne samo iz navoda koji donosi Софья Васильевна Ковалевская, već i iz nekih drugih mjesta, vidljivo je da Dostojevski svoju epilepsiju voli spominjati sa ʼepilepsijom Muhammedovomʼ. Kao da na tim mjestima piščevo spominjanje Božijeg poslanika Muhammeda pokazuje nastojanje Dostojevskog da ne samo u sebi, već i u Muhammedu, prizna osobu vrijednu poštovanja jer, navodno, i ona boluje od iste ʼuzvišeneʼ bolesti u kojoj sam Dostojevski uživa!

Dostojevski se u svojim romanima vraćao poslaniku Muhammedu još nekoliko puta. Kao što ćemo vidjeti, i dalje je prisutan njegov ambivalentni odnos prema poslaniku Muhammedu, vidljiv je onaj čvor zavezan od višestruke niti: oduševljenja, potom čuđenja, kasnije osude i zgražanja. Ta polifonija je vješto upletena i porinuta u fabule i diskurse njegovih romana i eseja, a poglavito u ono što govore njegovi junaci.

U romanu Idiot (objavljenom 1868), Dostojevski se vraća Isrāu i Miʻrādžu (Poslanikovom Noćnom putovanju i Uzdignuću na nebo). Pobuđen napomenama Kasimirskog koje smo spomenuli, Dostojevski literarno i fikcionalno uspoređuje vremenska trajanja na Zemlji i ona na Nebesima, njega kao da fascinira to da ona voda iz vrča kojeg je, kako mistička predanja kazuju, gurnuo Buraq, nije ni pala niti se prosula na zemlju, a Poslanik se već vratio sa Nebeskog uzašašća. Naime, ʼneće više biti vremenaʼ[45] - dio je misli koju izgovara Lav Nikolajević Miškin, inače epileptičar, koji želi da taj ʼtren vremenaʼ, to jest epileptičkog iskustva u napadu, potraje što duže, ali, nažalost, za to ʼneće više biti vremenaʼ:

“Šta bi zaista da učini sa zbiljnošću? [kad nastupi tren epileptičnog napada]. Ta baš je to bivalo, ta baš on je sam znao kazivati sebi baš u tom trenu da bi taj tren po beskrajnoj sreći koju on potpuno osjeća mogao možda i vrijediti sav život. ʼU tom trenuʼ, govorio je [Miškin]  jednom u Moskvi Rogožinu, za njihovih tamošnjih sastanaka, ʼu tom mi trenu postaje nekako razumljivom neobična riječ da neće više biti vremenaʼ. ʼValjda je to onaj isti trenutakʼ, nadovezao je smiješeći se, ʼu kojem nije dospio da se izlije prevaljeni vrč s vodom epileptiku Muhamedu, koji je ipak za taj isti tren dospio da pregleda sve darove Alahove.ʼ“[46]

Dostojevski na ovom mjestu spaja muslimanske mističke doživljaje i interioriziranja kurʼānskog kazivanja o Noćnom putovanju (početak XVII sure) sa biblijskim kazivanjem iz Otkrivenja, odjeljak 10., stavci 6 – 7:

“Neće više biti odlaganja [neće više biti vremena], već će se u vrijeme kad se čuje glas sedmog anđela, kad zatrubi, dovršiti ʼtajna Božjaʼ prema Radosnoj vijesti koju dade ʼsvojim slugama – prorocima.ʼ“[47]

Govor Dostojevskog o Puškinu (Речь о Пушкине), koji je on održao 20. juna 1880. godine, pred svoju smrt, posebno pokazuje  sklonost pisca da naglasi ʼduh Kurʼāna, naivnu veličinu vjere [islama], njezinu strašnu, krvavu moćʼ.

Taj zastrašujući odjeljak iz govora, gdje Dostojevski na svoj način ʼupućuje prijekorʼ Puškinu što je oduševljeno oponašao Kurʼān,  glasi:

“Кстати: вот рядом с этим религиозным мистицизмом религиозные же строфы из Корана или ʼПодражания Корануʼ: разве тут не мусульманин, разве это не самый дух Корана и меч его, простодушная величавость веры и грозная кровавая сила ее?“[48]

“Zatim stavite religiozne stihove Kurana ili  “Imitacije Kurana“ pored Puškinovog protestantskog verskog misticizma. Nije li on ovde muhamedanac [musliman]? Zar nije uhvatio sam duh Kurana i njegovog mača, naivnu veličinu vere i njenu strašnu, krvavu moć?“[49]

Još ćemo se vraćati onim važnim mjestima u djelima Dostojevskog, napose njegovim  romanima, gdje on spominje Kurʼān /često kroz usta svojih junaka/. Ali u većini tih spomena ima jedna konstanta, jedno podmnijevanje da je Kurʼān rijek Muhammeda ʼepileptikaʼ koji je ʼpotpomogao mač, naivnu veličinu vjere, strašnu i krvavu moć islamaʼ. Iako nigdje, doista nigdje, u Kurʼānu nema ni spomena riječi ʼmačʼ (as-sayf),  to Dostojevskom ne smeta da na sav glas govori o ʼduhu Kurʼāna i [duhu] njegovog mačaʼ,  podmečući Aleksandru Sergejeviču Puškinu kako je  taj pjesnik upravo to ʼuhvatioʼ u svojim stihovima ʼOponašanja Kurʼānaʼ (Подражания Корану).

 

Zločin i kazna – Likurg, Solon, Muhammed, Napoleon

Dostojevski je svoj roman Zločin i kazna (Преступление и наказание) objavio 1866. godine. Pisac je tada već imao četrdeset i pet godina, uveliko se približavao godini svoje smrti, 1881. godine. To je period u njegovom spisateljstvu koji sve više obiluje tematiziranjem krajnjih dilema i teških pitanja smisla čovjekova života i smrti, dobra i zla, svijeta i Boga, ali i jedne teodiceje, onakve kakvu je Dostojevski razumijevao u ruskom pravoslavlju, napose u njegovim mističkim tokovima koje je on pomno istraživao.

Dakako, roman Zločin i kazna oslovljava mnoge teme, a jedna od njih, makar ona bila i sporedna,  jeste  pravac, ili put, kojim će Rusija krenuti u drugoj polovini XIX stoljeća. Glavni likovi Zločina i kazne  o tome raspravljaju, ponekada sa polazišta moralne filozofije, a često iz mnogih uklona političkih filozofija i rigidnih ideologija koje su u to vrijeme kvasale u Evropi, pa i u Rusiji. Naravno, u ovom eseju sve to ne možemo šire oslovljavati, iako bi bilo dobro obraditi socijalno mišljenje (socijalizam?) pisca, mišljenje i kontempliranje  pobuđeno pravoslavljem ili u njemu pronađeno.

Za nas je ovdje  važno to na koji način je Dostojevski impregnirao tri ili četiri znakovita spomena poslanika Muhammeda u Zločinu i kazni. Moglo bi se reći da  pisca Dostojevskog u ovom, zašto ne reći užasnom danteovskom tretiranju poslanika Muhammeda u Zločinu i kazni,  unekoliko amnestira književni postupak  kroz koji se vidi da  sudove o Muhammedu, alejhiselam,  izriču junaci toga romana, na primjer onaj najgori od svih, sam Raskoljnikov,  koji svoje poglede o ljudima, svijetu i Bogu iznosi iz ljudske drame jednoga zločinca i ubice. Baš ubica takvog formata  nastoji i u drugim ljudima vidjeti ubice e da bi ʼublažio radʼ svoje progoniteljske savjesti.  

Gdje je tu, onda, pisac Dostojevski? Govori li Raskoljnikov u njegovo ime? U svome komentaru romana Zločin i kazna   Aleksandar Flaker dobro primjećuje da se pisca Dostojevskog, rekli bismo, ne može posmatrati iza nekog zastora zvanog Raskoljnikov, već da se samog Dostojevskog ne treba gledati odvojeno od onog šta Raskoljnikov govori. Flaker kaže:

 “Pripovjedač [Dostojevski] se u ovom romanu, doduše, posebno ne naglašava kao literarni lik, ali je to, svakako, pripovjedač novog tipa koji ne izvješćuje toliko niti opisuje zbivanje nego se prvenstveno saživljuje sa sviješću predočenog karaktera i najčešće promatra svijet iz Raskoljnikove perpektive.“[50]

Bilo kako mu drago, dotični Raskoljnikov u jednoj dionici romana, sa svojim sagovornicima raspravlja o tezama koje je iznio u jednom svome objavljenom članku, kaže:

“Dalje, sjećam se, u svom članku razvijam misao da svi... naprimjer, zakonodavci i organizatori čovječanstva, počinjući od najstarijih pa preko Likurga, Solona, Muhammeda, Napoleona i tako dalje, da su svi do posljednjeg bili zločinci već samim tim što su, dajući novi zakon, gazili stari, koji je društvo od svojih otaca naslijedilo i kao svetinju poštovalo i, naravno, nisu se ni pred krvlju zaustavljali samo ako im je ta krv (ponekad sasvim nevina i junački prolivena za stari zakon) mogla pomoći. Značajno je i to da su ti dobrotvori i stubovi čovječanstva bili neobično strašni koljači. Jednom riječju, ja dolazim do zaključka da svi, ne samo veliki nego i oni koji samo malo stoje više, to jest oni koji su u stanju da kažu bar nešto novo, već po svojoj prirodi neminovno moraju biti zločinci – razumije se, više ili manje.“[51]

Tako što ove užasne kvalifikacije o poslaniku Muhammedu stavlja u usta Raskoljnikova, ubice kojem pogoduje da u svim ljudima gleda stvarne ili potencijalne ubice i zločince,  Dostojevski sebe kao pisca povlači u drugi ili treći plan radnje romana.

Na stranicama Zločina i kazne (259 – 267)  nastavlja se dijalog (ili polemika) između Raskoljnikova i njegovih sagovornika: Porfirija, Zamjotova, Razumihina...  I ovdje Raskoljnikov uživa u ʼdistribuiranju zla i zločinaʼ na druge, zločina kao nečeg naravnog i prirodno pripadnog čovjeku i čovječanstvu. Porfirije se obraća Raskoljnikovu, pita ga šta je sa tim kad neki ljudi hjednu oponašat velike zakonodavce svijeta?! Tada Porfirije pred Raskoljnikovim i drugovima izjavljuje:

“...ali... mene još uvijek zabrinjavaju razni praktični slučajevi! Recimo, neki zreo čovjek, ili mladić, uobrazi da je Likurg ili Muhammed... – budući, razumije se – i počne da uklanja sve što mu smeta... Predstoji, biva, neki daleki pohod, a za pohod su potrebne pare... i poče tako da pribavlja pare za taj svoj pohod... znate“[52]

Raskoljnikov na ova razmišljanja Porfirija odgovara ovako: “Nisam ja za to kriv“ [ako neki ljudi i mladići uobraze da su Likurg ili Muhammed]. Domalo dalje, Raskoljnikov, da bi završio ovu raspravu sa Porfirijem, Razumihinom, Zamjotovim, govori:

“Dozvolite da vam napomenem (...) da ja sebe ne smatram ni za Muhammeda ni za Napoleona... niti za bilo koju sličnu ličnost, pa prema tome, ne spadajući u takve ličnosti, ne mogu vam dati ni zadovoljavajuće objašnjenje o tome kako bih ja postupio.“[53]

Jedno znakovito spominjanje Božijeg poslanika Muhammeda u Zločinu i kazni donosi se u sklopu teških i zločinačkih meditacija Raskoljnikova o svome djelu ili zločinu ubojstva stare žene ili ʼbabe lihvarkeʼ,  žrtve koja je pala od sjekire ubice Raskoljnikova.  Na trenutak se Raskoljnikovu učini da zapovijed da se neko ubije dolazi od više instance, od Boga. Evo tog mjesta iz Zločina i kazne, iz strašnih samovanja Raskoljnikova:

“O, kako ja shvatam ʼprorokaʼ [Muhammeda] sa sabljom, na konju: Allah zapovijeda, a ti se pokoravaj, ʼdrhtava ništarijoʼ. Pravo, pravo ima ʼprorokʼ kada negdje nasred ulice postavi do-br-r-ru  bateriju i briše i pravog i krivog ne udostojivši ga čak ni da se objasni! Pokoravaj se, drhtava ništarijo, i – nemoj da se zanosiš nekom željom – to nije tvoja stvar!...“[54]

“О, как я понимаю  ʼпророкаʼ, с саблей, на коне. Велит Аллах, и повинуйся ʼдрожащаяʼ тварь! Прав, прав  ʼпророкʼ, когда ставит где-нибудь поперек улицы хор-р-рошую батарею и дует в правого и виноватого, не удостоивая даже и объясниться! Повинуйся, дрожащая тварь, и — не желай, потому — не твое это дело!..“

Nažalost, nisu samo stranice Zločina i kazne poslužile Dostojevskom za mrštenje prema poslaniku Muhammedu i Kurʼānu. Valja nam ovdje spomenuti još neka mjesta u njegovim romanima.

 

Spomen Kurʼāna i poslanika Muhammeda u romanima Mladić i Dvojnik

Roman  Подросток   (Mladić)  objavljen je 1875., to djelo po sebi nastavlja poruku niza romana u kojima Dostojevski, po nekom pravilu,  razvija svoje meditacije o čovjeku i čovječanstvu, o njihovoj iskonskoj naravi, ako je saznanje nečega takvog uopće moguće. Dakako, Dostojevski ovu svoju zapitanost i dalje povezuje sa temama: Rusija i Evropa, teisti i ateisti, i tako dalje. Pasus koji sada navodimo iz romana Mladić  scenski govori Versilov svome sinu Arkadiju:

“Dragi prijatelju, voljeti ljude takvi kakvi su, to je nemoguće. A ipak moraš. I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči (ovo posljednje je neophodno). Podnosi zlo od njih, ne ljuti se na njih ako možeš, ʼsjeti se da si i ti čovjekʼ. Naravno, moraš s njima biti strog, ako ti je dato da budeš iole pametniji od osrednjeg. Ljudi su po prirodi svojoj niski, i spremni su da vole iz straha; ne daj se takvoj ljubavi, i ne prestani prezirati. Negdje u Koranu naređuje Alah proroku da na ʼnepokorneʼ gleda kao na miševe, da im čini dobro i da prođe mimo. Ovo je malo gordo, ali tačno. Budi u stanju da ljude prezireš čak i tada kad su dobri, jer tad su najčešće i rđavi. O, dragi moj, to sam ti rekao sudeći po sebi! Tko iole nije glup, taj ne može živjeti a da sebe ne prezire, bio čestit ili ne – svejedno. Ljubiti bližnjega svoga, a ne prezirati ga – to nije moguće.“[55]

“Друг мой, любить людей так, как они есть, невозможно. И однако же, должно. И потому делай им добро, скрепя свои чувства, зажимая нос и закрывая глаза (последнее необходимо). Переноси от них зло, не сердясь на них по возможности, ʼпамятуя, что и ты человекʼ. Разумеется, ты поставлен быть с ними строгим, если дано тебе быть хоть чуть-чуть поумнее средины. Люди по природе своей низки и любят любить из страху; не поддавайся на такую любовь и не переставай презирать. Где-то в Коране Аллах повелевает пророку взирать на ʼстроптивыхʼ как на мышей, делать им добро и проходить мимо, - немножко гордо, но верно. Умей презирать даже и тогда, когда они хороши, ибо всего чаще тут-то они и скверны. О милый мой, я судя по себе сказал это! Кто лишь чуть-чуть не глуп, тот не может жить и не презирать себя, честен он или бесчестен - это все равно. Любить своего ближнего и не презирать его - невозможно.“[56]  

Čuvajući granice pristojnosti u potrazi razloga zašto je  Dostojevski u relativno velikom broju svojih djela na njihove stranice unosio izjave nedostojne njegove piščeve reputacije, ovdje treba tek  napomenuti to da tvrdnja Dostojevskog:

“Где-то в Коране Аллах повелевает пророку взирать на ʼстроптивыхʼ как на мышей,...“ 

 “Negdje u Koranu naređuje Alah proroku da na ʼnepokorneʼ gleda kao na miševe...“[57]

 – nigdje, ama baš nigdje, nema nikakvog uporišta u Kurʼānu. I u samoj Evropi (i evropskoj orijentalistici) dobro su proučene i flora i fauna spomenute u Kurʼānu. Treba li podsjećati da Kurʼān uopće ne spominje ni miša (al-faʼr) ni miševe (al-fīrānu)!  Ali, šta se može!

U ranim svojim djelima, na primjer u Dvojniku (Двойник) koji je izišao 1846.,

kad je Dostojevski navršio dvadeset i pet godina,  pisac je pokazivao makar neku vrstu opreza spram izricanja proizvoljnih tvrdnji o poslaniku Muhammedu, Turcima i tome slično. To vidimo upravo iz jednog mjesta u djelu Dvojnik (Двойник):

“Tu gospodinu Goljatkinu-starijem dođe na um da su Turci donekle u pravu kad čak i u snu prizivlju ime Božje. Pa onda, pošto reče da se ne slaže s pojedinim naučenjacima u klevetama koje se dižu protiv turskog proroka Muhameda, nego ga priznaje za velikog političara svoje vrste – gospodin Goljatkin prijeđe na veoma interesantno opisivanje alžirske brijačnice, o kojoj je čitao u nekoj knjizi, svaštari. Gost i domaćin su se vrlo mnogo smijali turskoj prostodušnosti; uostalom, nisu mogli da ne odadu dužno priznanje njihovom fanatizmu, koji izaziva opijum...“[58]

 “Тут господин Голядкин-старший заметил, что турки правы в некотором отношении, призывая даже во сне имя божие. Потом, не соглашаясь, впрочем, с иными учеными в иных клеветах, взводимых на турецкого пророка Мухаммеда, и признавая его в своем роде великим политиком, господин Голядкин перешел к весьма интересному описанию алжирской цирюльни, о которой читал в какой-то книжке в смеси.  Гость и хозяин много смеялись над простодушием турков; впрочем, не могли не отдать должной дани удивления их фанатизму, возбуждаемому опиумом...“[59]

Pisac ovdje pribjegava oslovljavanju nekoliko stereotipa, prvo o islamu kao nekoj vrsti turkstva, o poslaniku Muhammedu kao turskom poslaniku, o spominjanju Boga ili zikru (ḏikr) kao rezultatu ʼuživanja opijumaʼ...

Dostojevski – prijateljstvo sa Čokanom Čingisovičem Valihanovim

Kao po nekom pravilu svoje polifonije, Dostojevski je opisao nekoliko pojedinačnih muslimanskih likova kao dobre i moralno uzorne osobe. Uz već spominjane robijaše Nūrija i Aliju (Zapisi iz mrtvoga doma) tu je i zagonetni Čokan Čingisovič Valihanov (Чокан  Чингисович  Валиханов).

Osoba Čokana Čingisoviča Valihanova (umro 1865)[60]   javlja se u vezi sa Dostojevskim u nekoliko izvora. U svojoj studiji Dostoyevsky and Islam o  Valihanovu Michael Futrell kaže da je

“bio Kozak, rođen oko 1837. godine, bio je unuk posljednjeg Hana Srednje Horde (the last Khan of the Middle Horde). Valihanov je bio ʼprvi Kozak geograf, etnograf, lingvist i historičar... jedan od najistaknutijih tumača svoje vlastite kulture Rusima,ʼ[61] bio je vjerni prijatelj Dostojevskog i njegova osoba od pouzdanja u Semipalatinsku, Baron A. E. Wrangel[62] smatra Valihanova ʼnajšarmantnijom... dobro odgojenom, pametnom i obrazovanom osobomʼ“[63]

Ovi izvori preko Futrella navode da je Čokan Čingisovič Valihanov   završio oficirsku školu u Omsku,

“tu je čitao ne samo rusku već i englesku književnost,  kao oficir u ruskoj armiji mladi Valihanov putovao je diljem srednje Azije u godinama 1855 – 1860., povezujući vojničko znanje sa istraživanjem, te sa pionirskim izučavanjem turskoga folklora i kulture; njegove su sposobnosti privukle pažnju, a na preporuku velikog geografa P. P. Semyonov-Tyan-Shanskyja, bio je izabran za člana Ruskog Geografskog Društva, koje je objavilo neke od njegovih izvještaja. Provodeći 1860-tu godinu u Petrogradu kao pridruženik u Azijskom odjelu Ministarstva vanjskih poslova, Valihanov je uzeo učešća u intelektualnom, književnom i društvenom životu prijestonice; ali njegovo zdravlje već je bilo narušeno tuberkulozom te je nakon povratka u svoj rodni kraj umro 1865. godine.“[64]

U opsežnoj literaturi o Dostojevskom, napose onoj koja ga biografski situira u književni, ali i izvanknjiževni, kontekst, Valihanov je značajan kao čovjek sa muslimanskim zaleđem koji je, moguće i na nagovore Dostojevskog, bio prozapadno orijentiran i kao takav, bio Bogom darovan za širenje prosvjetiteljskih ideja među svojim muslimanskim sunarodnicima.  To svjedoči izvjesni autor po imenu K. Beysembiyev koji u jednom svome djelu navodi da je Valihanov tvrdio da je za njega evropska civilizacija “bila novi Kurʼān njegovog života“ (это был новый Коран эго-жизни).[65]

Ovdje nama nije moguće posve objasniti spoj rusofilstva Valihanova i njegovu snažnu proevropsku orijentaciju, te pritom vidljiv odmak od muslimanske tradicije. Moguće je da se ovdje radi o dvije etape u kratkom životu tog ʼprosvijećenog muslimanaʼ. U tim kontekstima moguće je tražiti razloge “prozapadnog, vesternizirajućeg držanja Valihanova prema narodima srednje Azije“ (“... in his attitude to the peoples of central Asia, Valikhanov was a Westernizer“), također bio je “kritičan prema utjecaju islama“ (“... critical of the influence of Islam“).[66]

Posve je jasno da su se neke od ovih karakteristika u intelektualnim držanjima Valihanova mogle sviđati Dostojevskom, a moguće da ih je Dostojevski i razbuđivao u nadarenoj osobi Valihanova. Ipak, kako Futrell navodi, “u svojim poznim godinama on [Valihanov] postao je sve više uznemiren ruskom vojničkom surovošću“.[67] Izvan vidokruga ovog našeg eseja ostaju mnogi aspekti prijateljstva Valihanova i Dostojevskog, kao i prijedlozi i savjeti kojim je pisac obasipao ovog Kozaka da se posveti mnogih istraživanjima. Ovdje nam je mnogo zanimljivija njihova korespondencija, naime,  14. decembra 1856.,  iz Semipalatinska Dostojevski  piše Velihanovu, kako kaže Michael Futrell, “jedno od svojih najentuzijastičnijih pisama koje je ikad napisao“.[68] Štaviše, Dostojevski mu tvrdi da “nikada ni prema kome, čak ni prema svome rođenom bratu, nisam osjetio takvu privlačnost kao prema Vama, a Bog znade kako se to desilo.“[69]  (“Я никогда и ни к кому, даже не исключая родного брата, не чувствовал такого влечения как к Вам, и бог знает как эта сделалось“).[70]

U istom pismu poslatom svome prijatelju Valihanovu 14. decembra 1856., Dostojevski   nagovora Valihanova šta bi to sve trebala da bude njegova intelektualna zadaća, kaže:

“Zar nije veliki cilj, sveti zadatak, biti pravedan prvo prema Vašem narodu da objasnite u Rusiji šta jesu stepe i njihovo značenje i da date objašnjenje o svome narodu u odnosu na Rusiju, i da istovremeno služite  svojoj rodnoj grudi  posredstvom prosvijećenog posredovanja spram nje sa Rusima. Sjetite se da ste Vi prvi Kirgiz cjelovito obrazovan na evropski način...[71] Nemojte se smijati mojim utopijskim idejama i proročanstvima o Vašoj sudbini, moj dragi Valihanove. Ja Vas toliko volim, da sam danima sanjao o Vama i Vašoj sudbini...“[72]

Također, musliman modernista Valihanov se i u djelima u vezi sa Dostojevskim pojavljuje u nekoliko navrata, posebno je zanimljiva jedna uspomena  A. G. Dostoyevskaye o Valihanovu iz 8. novembra 1866. godine. Naime, A. G. Dostojevskaja, tada dvadesetogodišnja stenografkinja,  u svojim uspomenama piše:

“Osmi novembar 1866. godine bio je jedan od velikih dana moga života. To je bio dan kad je Fjodor Mihajlović [Dostojevski] rekao da me voli i zamolio me da budem njegova žena.“[73] 

Prema uspomenama mlade stenografkinje, tada joj je Dostojevski rekao:

“Sinoć sam imao predivan san... Ja snovima pripisujem veliko značenje. Moji snovi su uvijek proročki... Vidiš li onu veliku kutiju od palisandra? To mi je dar od moga sibirskog prijatelja Čokana Valihanova i ja je vrlo cijenim. U njoj ja čuvam svoje rukopise i pisma, te druge stvari koje su vrijedne za pamćenje. A, evo, ovo je bio moj san: Sjedio sam ispred te kutije i u njoj raspoređivao papire. Najedamput nešto zaiskri posred papira, neka vrsta sjajne male zvijezde. Bio sam listao moje papire a ta zvijezda stala je da se javlja i nestaje. To me je zaintrigiralo. Počeo sam polahko stavljati sve papire na jednu stranu. I tu, među papirima, nađoh jedan mali dijamant, sitan, ali vrlo blještav i svijetao.“[74]

Kako kaže Michael Futrell, za Dostojevskog je njegova druga žena bila zapravo blještava zvijezda i dijamant. Ova Анна Григорьевна Достоевская, na čije se uspomene (Воспоминания)[75] poziva Futrell,  živo je opisala poštovanje koje je Dostojevski imao prema Čokanu Valihanovu.

 

Riječ na kraju

Temi “Fjodor Mihajlovič Dostojevski o muslimanima, islamu,  Kurʼānu i poslaniku Muhammedu“ ovdje smo prišli u dionicama koje nagovještavaju cjelinu. Tema se sa stranica ovog eseja ukazuje, iako se njezino detaljno prezentiranje  (kao i prezentiranje same njezine cjeline) mora ostaviti za jednu monografiju od pet i više stotina stranica.  

Na pitanje: Zašto Dostojevski,  i on  i njegovi junaci, često imaju itekako prijeke sudove o muslimanima, islamu, Kurʼānu i poslaniku Muhammedu, treba imati na umu  njegovo pristajanje uz desno orijentiranu rusku pravoslavnu ideju koja se posve poistovjetila sa ruskom nacionalnom idejom. Kao da Dostojevski iz svoje duboke pravoslavne vjere u Boga nije mogao, ili nije htio,  makar pokušati sagledati islam kao vjeru u Boga, mimo i ponad tadašnje geopolitičke razmreženosti svijeta. Ovo se najbolje vidi kad imamo suočenje sa Dostojevskim kroz njegove Dnevnike, potom uspomene drugih o njemu, kao i njegove vrlo oštro intonirane političke oglede, one date u njegovim Političkim napisima.[76]

U svome Dnevniku  Dostojevski  je posve iskren, tamo ga ne obavezuju obziri prema njegovim junacima, on sam sebe svjedoči mimo i izvan polifonije koju vješto unosi u svoje romane. Tako on u Dnevniku iz mjeseca marta  1877. godine  prvo poglavlje naslovljava riječima:  

“Еще раз о том, что Константинополь, рано ли, поздно ли, а должен быть наш“ (“Još jednom o tome da Carigrad, prije ili kasnije, mora biti naš“).

Tu pisac kaže vrlo jasno sljedeće:

“Prošle godine, u mjesecu junu, 1. juna u svom “Dnevniku” rekao sam da Carigrad, ʼprije ili kasnije, mora biti našʼ. Tada je bilo vruće i slavno vrijeme: sva se Rusija dizala duhom i srcem, a narod je odlazio  ʼdobrovoljnoʼ  da služi Hristu i pravoslavlju protiv nevjernika, za našu braću po vjeri i krvi, Slovene.[77] Iako sam tada svoj članak nazvao ʼutopijskim shvaćanjem povijestiʼ, sam sam čvrsto vjerovao u svoje riječi i nisam ih smatrao utopijom, a i sada sam ih spreman doslovno potvrditi. Evo što sam tada napisao o Carigradu...“[78]

Ovakvih i sličnih mjesta u djelima Dostojevskog, napose onim poznim,   pisanim u šezdesetim i sedamdesetim godinama XIX stoljeća, vidimo sve više. Pisac se itekako angažirano, vrlo često emotivno, posvetio analiziranju ʼtriju idejaʼ,[79]  kako on kaže, koje su na sceni u njegovoj sadašnjosti. Naime, tu postoje: 1) ʼideja katoličkaʼ,  2) ideja ʼstarog protestantizmaʼ i 3) ʼideja slovenskaʼ. Dostojevski u svom eseju ʼTri idejeʼ podrazumijeva da je ʼturski svijetʼ njegove epohe u definitivnom uzmicanju i propasti, stoga on ushitno i bodro govori o ʼideji slovenskojʼ,  pisac njoj namjenjuje zastavu spasenja:

“Međutim je na Istoku zapalila se, i zasijala svetlošću nečuvenom, i treća svetska ideja – ideja slovenska, ideja koja se tek rađa – možda treća naredna mogućnost rešenja sudbine  čovečanstva i Evrope. Svima je sad jasno da će se sa rešenjem istočnog pitanja utisnuti u čovečanstvo nov elemenat, nova sredina, koja je ležala dosad pasivno i tromo, i koja, u svakom slučaju, i da ne kažemo mnogo, ne može ne uticati na sudbinu sveta neobično snažno i odlučno. Kakva je ta ideja koju nosi sobom ujedinjenje Slovena? – to je još i suviše neodređeno; ali da će stvarno nešto biti uneseno, i rečeno novo – u to već više niko ne sumnja.“[80]

Kroz svoje Političke napise Dostojevski i dalje prati ko to iz Evrope, i kako, ʼočijuka s Turskomʼ, on uočava kako u Francuskoj ima onih koji su se  “od svega srca okrenuli Turskoj“, a iz redova “borbenog katolicizma“, kako kaže Dostojevski, ima i takvih “da se jedan pretstavnik te [klerikalne katoličke]  partije   izrazio o Koranu sa mnogo jasne nežnosti...“[81] Na istoj stranici Dostojevski govori kako se od takvih “izjavljuju simpatije za Islam“.[82]

Posve na kraju treba reći da bi bilo dobro kad bi se djelo i djelovanje Fjodora Mihajloviča Dostojevskog proučili u jednom odgovornom i nepristranom kompariranju sa djelom i djelovanjem Lava Nikolajeviča Tolstoja. Tada bismo mogli jasnije vidjeti dvije Rusije, dva pravoslavlja, dva pogleda na islam i poslanika Muhammeda.

 

[1] Usp. Michael Futrell, Dostoyevsky and Islam (and Chokan Valikhanov), The Slavonic and East European Review, Jan., 1979., Vol. 57. No. 1 (Jan., 1979), pp. 16 – 31.

[2] Vidi The Cambridge Companion to Dostoevskii, uredio William J. Leatherbarrow, Cambridge, 2004.

[3] Usp. Malcolm V. Jones, Dostoevskii and  religion, u: The Cambridge Companion to Dostoevskii, ibid., 148. i dalje.

[4] Gary Rosenshield, Religious Portraiture in Dostoevskyʼs “Notes from the House of the Dead“: Representing the Abrahamic Faiths, objav. u: The Slavic and East European Journal, Vol. 50., No. 4 (Winter / Zima), 2006., pp. 581 – 606. (Ovaj časopis objavljuje American Association of Teacher of Slavic and East European Languages).

[5] Usp. James L. Rice, Dostoevskyʼs Medical History: Diagnosis and Dialectic, objav. u: The Russian Review, Vol. 42., No. 2 (April, 1983), pp. 131 – 161.

[6] Usp. https://voplit.ru/article/dostoevskij-i-koran/     - pristup stranici 3. novembar 2024.

[7] Usp.  https://islam.ru/content/kultura/31274 -  pristup stranici 3. novembar 2024.

[8] Usp. https://cyberleninka.ru/article/n/musulmanskiy-vostok-v-poetike-f-m-dostoevskogo - pristup stranici 3. novembar 2024.

[9] Usp. http://dostoevsky-lit.ru – pristup stranici tokom oktobra i novembra 2024.

[10] Usp. Mihail Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog, prevela Milica Nikolić,  izd. Nolit, Beograd, 1967.

[11] Navedeno prema: Michael Futrell, p. 17.

[12] Sve navode iz  Zapisa iz mrtvog doma  preuzimamo iz prijevoda Vladimira Gerića, izdanje: Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004., str. 64 – 68. (...Нурра, произвел на меня с первого же дня самое отрадное, самое милое впечатление). Napomena: Sve navode sa ruskog izvornika Записки из Мертвого дома preuzeli smo sa stranice: Ф. М. Достоевский, Записки из Мертвого дома, https://ilibrary.ru/text/61/p.5/index.html, pristup 28. oktobar 2024.

[13] Zapisi iz mrtvog doma, str. 63. (ʼ...и возмущался до ярости всяким воровством, мошенничеством, пьянством и вообще всем, что было нечестно; но ссор не затевал и только отворачивался с негодованием. Сам он во всё продолжение своей каторги не украл ничего, не сделал ни одного дурного поступка.ʼ)

[14] Zapisi iz mrtvog doma, str. 63 – 64. (ʼБыл он чрезвычайно богомолен. Молитвы исполнял он свято; в посты перед магометанскими праздниками постился как фанатик и целые ночи выстаивал на молитве. Его все любили и в честность его верили. «Нурра — лев», — говорили арестанты; так за ним и оставалось название льва. Он совершенно был уверен, что по окончании определенного срока в каторге его воротят домой на Кавказ, и жил только этой надеждой.ʼ).

[15] Kako smo već rekli, sve navode iz  Zapisa iz mrtvog doma  preuzimamo iz prijevoda Vladimira Gerića, izdanje Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004., str. 64 – 68.

[16] U originalu: “... и я так рад был, что судьба послала мне его, а не другого кого-нибудь в соседи.“ Usp.  Ф. М. Достоевский, Записки из Мертвого дома, https://ilibrary.ru/text/61/p.5/index.html, pristup 28. oktobar 2024.

[17] Zapisi iz mrtvog doma, str. 64.

[18] Zapisi iz mrtvog doma, str. 65. (“Он был целомудрен, как чистая девочка, и чей-нибудь скверный, цинический, грязный или несправедливый, насильный поступок в остроге зажигал огонь негодования в его прекрасных глазах, которые делались оттого еще прекраснее.“).

[19] Zapisi iz mrtvog doma, str. 65.

[20] Zapisi iz mrtvog doma, str. 65.

[21] Zapisi iz mrtvog doma, str. 66.

[22] Zapisi iz mrtvog doma, str. 66.

[23] Zapisi iz mrtvog doma, str. 66.

[24] Zapisi iz mrtvog doma, str. 66.

[25] Zapisi iz mrtvog doma, str. 66.

[26] Zapisi iz mrtvog doma, str. 67.

[27] Zapisi iz mrtvog doma, str. 67. (“Мы принялись с следующего же вечера. У меня был русский перевод Нового завета — книга, не запрещенная в остроге. Без азбуки, по одной этой книге, Алей в несколько недель выучился превосходно читать. Месяца через три он уже совершенно понимал книжный язык. Он учился с жаром, с увлечением.

Однажды мы прочли с ним всю Нагорную проповедь. Я заметил, что некоторые места в ней он проговаривал как будто с особенным чувством.“).

[28] Zapisi iz mrtvog doma, str. 67. (Я спросил его, нравится ли ему то, что он прочел.Он быстро взглянул, и краска выступила на его лице.— Ах, да! — отвечал он, — да, Иса святой пророк, Иса божий слова говорил. Как хорошо!— Что ж тебе больше всего нравится?— А где он говорит: прощай, люби, не обижай и врагов люби Ах, как хорошо он говорит!).

[29] Zapisi iz mrtvog doma, str. 67.

[30] “... что он сделал из глины птицу, дунул на нее, и она полетела...“.

[31] Zapisi iz mrtvog doma, str. 67 – 68.

[32] Zapisi iz mrtvog doma, str. 68. (...Никогда не забуду, как он выходил из острога. Он отвел меня за казарму и там бросился мне на шею и заплакал. Никогда прежде он не целовал меня и не плакал. «Ты для меня столько сделал, столько сделал, — говорил он, — что отец мой, мать мне бы столько не сделали: ты меня человеком сделал, бог заплатит тебе, а я тебя никогда не забуду...»).

 

[33] Zapisi iz mrtvog doma, str. 68.

[34] (“Я постараюсь тебе найти другой адресе из Семипалатинска, куда я отправлюсь через неделю. Я еще немного нездоров и потому на некоторое время задержан. Пришли мне Коран, ʼCritique de raison pureʼ [ʼКритику чистого разумаʼ (франц.] Канта и если как-нибудь в состоянии мне переслать не официально, то пришли непременно Гегеля, в особенности Гегелеву ʼИсторию философииʼ. С этим вся моя будущность соединена!“). Navedeno prema: http://dostoevskiy-lit.ru/dostoevskiy/pisma-dostoevskogo/dostoevskij-dostoevskomu-30-yanvarya-22-fevralya-1854.htm -     

Pristup: 28. oktobra 2024.

[35] Michael Futrell, p. 19.

[36] Aleksandr Petrovič Miljukov u:  F. M. Dostoyevsky v vospominaniyakh  sovremenikov, tom I, Moskva, 1990., str. 274.

[37] Le Koran, preveo Kasimirski, Paris, bez godine izdanja, str. vii. (Usp. Michael Futrell, p. 25., bilješka 22).

[38] Zahvaljujem se profesoru Rešidu Hafizoviću koji je ljubazno preveo ovaj navod od Kasimirskog.

[39] “Il sʼagit ici du voyage aerien que Mahomet aurait fait d'abord du temple de la Mecque au temple de Jerusalem, et ensuite a travers les sept cieux jusqu'au trone de Dieu. Mahomet aurait ete transporte dans les regions celestes par lʼange Gabriel, sur une monture nommee Borak, que la tradition represente comme un etre aile, a la figure de femme, au corps de cheval, a la queue de paon. On a longtemps dispute, dans les premiers temps de lʼIslam, sur lʼauthenticite de ce fait; les uns soutenant que cette ascension nocturne eut lieu en vision seulement; dʼautres, quʼelle fut effectuee par Mahomet reellement et corporelle- ment ... Cʼest une des croyances universellement resues aujourdʼhui chez les musulmans, que cette ascension a eu lieu en realite. On ajoute que ce voyage celeste, ou Mahomet a vu les sept cieux et sʼest entretenu avec Dieu, sʼest fait si rapidement, que le prophete trouva son lit quʼil avait quitte, tout chaud, et que, le pot oiu il chauffait de l'eau etant pres de se renverser a son depart, il revint assez a temps pour le relever sans qu'il y eut une goutte d'eau de repandue.“ Le Koran, Kasimirski, pp. 219 – 220. (Usp. Michael Futrell, p. 25). (Ljubazno se zahvaljujem  Rešidu Hafizoviću koji mi je preveo ovaj fragment Kasimirskog na bosanski jezik).

[40] Podatke uzimamo od Michaela Futrella, p. 22.

[41] Софья Васильевна Ковалевская, Воспоминания и письма, (S. V. Kovalevskaya, Vospominaniya i pisʼma), Moskva, 1951. [na str. 106-107. navodi se njezino osvjedočenje u opis Dostojevskog kako on pada u epileptična stanja).

[42] Michael Futrell, p. 22.

[43] Софья Васильевна Ковалевская, Воспоминания и письма (S. V. Kovalevskaya, Vospominaniya i pisʼma), Moskva, 1951., str. 106 – 107:

- Есть бог, есть! - закричал наконец Достоевский вне себя от возбуждения. В эту самую минуту ударили колокола соседней церкви к светлой Христовой заутрене. Воздух весь загудел и заколыхался.

- И я почувствовал, - рассказывал Федор Михайлович, - что небо сошло на землю и поглотило меня. Я реально постиг бога и проникнулся им.

Да, есть бог! - закричал я - и больше ничего не помню. - Вы все, здоровые люди, - продолжал он, - и не подозреваете, что такое счастье, то счастье, которое испытываем мы, эпилептики, за секунду перед припадком. Магомет уверяет в своем Коране, что видел рай и был в нем. Все умные дураки убеждены, что он просто лгун и обманщик. Ан нет! Он не лжет! Он действительно был в раю в припадке падучей, которою страдал, как и я. Не знаю, длится ли это блаженство секунды, или часы, или месяцы, но верьте слову, все радости, которые может дать жизнь, не взял бы я за него!“

[44] Usp. Le Coran, (Traduit de lʼarabe par Kasimirski; Chronologie et préface par Mohammed Arkoun),  GF Flammarion, Paris, 1970.

[45] Usp. Idiot, preveo Iso Velikanović, izd. “Otokar Keršovani“, Rijeka, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1964., str. 271.

[46] Usp. Idiot, str. 271.

[47] Biblija, izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., str. 1158.

[48] Ruski original naveden prema: https://russian.cornell.edu/russian.web/courses/309/Dostoyevsky-o-Pushkine-speech.html   - pristup stranici 6. novembar 2024.

[49] Navedeno prema: https://www.glif.rs/blog/govor-dostojevskog-na-komemoraciji-u-cast-puskina-ii-deo/  - pristup stranici 6. novembar 2024.

[50] Aleksandar Flaker, “Zločin i kazna“ F. M. Dostojevskog, predgovor za izdanje  “Zločina i kazne“, prijevod Derviš Imamović, Svjetlost, Sarajevo, 1999., str. 6.

[51] Fjodor Mihajlović Dostojevski, Zločin i kazna, prijevod Derviš Imamović, izd. Svjetlost, Sarajevo, 1999., str. 259 – 260.

[52] Zločin i kazna, str. 263.

[53] Zločin i kazna, str. 265.

[54] Zločin i kazna, str. 274 – 275.

[55] Mladić, preveo Miloš Ivković, izd. “Otokar Keršovani“, Rijeka  / Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1964., str. 269.

[56] Usp. Подросток  na: http://dostoevskiy-lit.ru, pristup stranici 5. novembar 2024.

[57] Mladić, str. 269.

[58] Bijedni ljudi (Dvojnik), preveo Iso Velikanović, izd.  izd. “Otokar Keršovani“, Rijeka  / Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1964., str. 220.

[59] Usp. Двойник  na: http://dostoevskiy-lit.ru, pristup stranici 5. novembar 2024.

[60] Engleski izvori o Dostojevskom ovo ime donose kao Chokan Chingisovich Valikhanov. Usp. Michael Futrell, p. 19.

[61] Ovdje se Michael Futrell poziva na Winnera  p. 101. (Futrell ima u vidu sljedeće djelo: Thomas G. Winner, The Oral Art and Literature of the Kazakhs of Russian Central Asia, Durham, N. Carolina, 1958., pp. 101 – 107).

[62] Na ovom mjestu Michael Futrell poziva se na: F. M. Dostoyevsky v vospominaniakh sovremenikov, I, p. 259.

[63] Michael Futrell, p. 20.

[64] Michael Futrell, p. 20.

[65] Usp. Бейсембиев К., Из истории общественной мысли Казахстана второй повины XIX века (Ч. Велиханов, И. Алтынсарин), Alma-Ata, 1957., str. 79. (“For Velikhanov,  European civilization represented ʼthe new Quran of his lifeʼ, usp. Futrell, p. 19 – 20).

[66] Futrell, p. 20.

[67] Futrell, p. 20. (“...in his last years he become increasingly distressed by Russian military ruthlessness.“)

[68] Futrell, p. 21.

[69] Futrell, p. 21.

[70] Ove riječi Dostojevskog preuzeli smo iz njegovih pisama sa stranice http://dostoevskiy-lit.ru, pristup stranici 8. novembra 2024.

[71] U ruskom izvorniku: “Вспомните, что Вы первый киргиз - образованный по-европейски вполне.“

[72] Ovo pismo Dostojevskog navedeno je prema engleskom prijevodu, usp.  Michael Futrell, p. 21.

[73] Navedeno prema: Futrell, p. 21.

[74] Navedeno prema: Futrell, p. 21.

[75] Ove uspomene ili memoari koje je napisala Анна Григорьевна Достоевская, druga žena Dostojevskog,  izišlo je na ruskom u Moskvi 1971. godine. Na engleski ga je prevela Beatrice Stillman, Reminiscences, New York, 1975.

[76] Usp. F. M. Dostojevski, Politički napisi, s ruskog preveli Sergije Slastikov i Nikola Ljuljka, Narodna prosveta, Beograd, 1933.

[77] Ovim retkom Dostojevski aludira na ruske dobrovoljačke skupine koje su odlazile na Balkan i pridruživale se ustaničkim pokretima protiv Osmanske imperije.

[78] “Прошлого года, в июне месяце, в июньском Љ моего ʼДневникаʼ, я сказал, что Константинополь, ʼрано ли, поздно ли, должен быть нашʼ. Тогда было горячее и славное время: подымалась духом и сердцем вся Россия, и народ шел ʼдобровольноʼ послужить Христу и православию против неверных, за наших братьев по вере и крови славян. Я хоть и назвал тогдашнюю статью мою ʼутопическим пониманием историиʼ, - но сам я твердо верил в свои слова и не считал их утопией, да и теперь готов подтвердить их буквально. Вот что я написал тогда о Константинополе...“

[79] Usp. Politički napisi, str. 73 – 94.

[80] Politički napisi, str. 82 – 83.

[81] Politički napisi, str. 146.

[82] Politički napisi, str. 146.