Enes Karić: OSVOJISMO MOSKVU, PROSLAVISMO U KURSKU

(Iz neobjavljenog romana Zime zaručnice)

 

August pa septembar četeres druge, sve isto. Zapovidnici grakću: “Od Moskve nismo daleko, manje od dvista pedeset kilometara.” Moreš kazat: pripišaj hoda! Naša esesovačka živa sila čeka zapovid za juriš i skoro osvajanje Moskve. Došlo vrime: Nama naše! Tako jest, a tako je i pravo.

A, molim te lipo, zašto smo se mi nadali da će se prolomit naša nimačka zapovid da već jednom osvojimo Moskvu, to golo ništa? Zato što smo se u Berlinu, pod onim balkonom ispod Firerove ruke koja nas blagovisno pozdravlja, prid više od jednu godinu na to zakleli malo je reć deset puta! Naše berlinske parade bile su priprava za vraćanje naše Moskve nama i paradiranje njome! Ako smo mi esesovci od Berlina do pod Moskvu mogli progulit dvi hiljad kilometara, šta je za nas ovi neznatni dvista pedeset?!

Al čekajuć odsudnji juriš ja, ovaj Hasan K., vidim da nekolko stvari iz zemlje i mršavo niču i suhonjavo rastu. A ni po tlima nikakav osin ne bacaju. A posebno motrim: Sanitet ranjene uvik odnosi jugu, novim barakama koje smo mogli pojamno vidit iza naši rovova. To je ružan znak: Rusi su nam se uklinili iza naše pozadine, morebit su je razorili i sažgali, baš kakono smo mi postupili s mlogom njihovom na otragu četeres prve.

Al  najgore je bilo vučje zavijanje čudni topova, Rusi su jim civurine  prvi put okrenuli protivu nas sprva septembra četeres druge. Od ruske strane prvo krene strašno hučanje: hau-huhu, hau-huhu, hau-huhu, hau-huhu… sve para nebom i ledi čojeku krv srid srčane žile, potlje uz orljavinske tutnje đulad okrenu padat na nas, ispudirat, ubijat i komadat. Od hau-huhu, hau-huhu… sam su rovovi bili spas, a ni oni kad hau-huhu, hau-huhu… panu srid rova. Jedno je pa tako pogođeni i zgibli sritnici budu krvavi, posve drugo što mlogi budu ispečeni! Kad je čuo hau-huhu, hau-huhu, profisur Rotaker poblidi ko krpa, išapća da u Velkom ratu četrneste do osamneste nikad nije čuo taku džinsku riku topova. Stiže esesovačka zapovid: Da bi hau-huhu, hau-huhu postalo brezopasno, soldati se moraju fatit krampe i lopate! Spas je u tom da rovove produbimo, da iskopanom zemljom puškarnice podebljamo i sve to i tako, jerbo, kako god je grob mrtvom smiraj, tako je rov soldatu spas!

Sve to bi tako, al osta ledna straha od ruske hau-huhu huke i čuđenje da niko od zapovidnika ne zna odakle Rusima to oružlje koje oglašava oluju i razvlači paklinski oganj nebom i zemljom. Ne projde ni dva dana a esesovački zapovidnici ozgor spustiše zapovide sitnim esesovačkim starišinama doli, u njima su se kulala mloga moranja:

Na šmajserima sklopku maknut sa rafalnog na jedinačno ubijanje; striljivo i tad šćedit; ne pitat ima l još plastikovni vrića za zgible, jer ji nejma u broju u kojem se zgibli roje; naše zgible, il ruske, kopat u tranšeje di no i mi živimo, tuj iza gujce nam; zagrtat ji vojničkim ašovima s kolko bilo busenja i praha, e da se u glinu s njima zakopa i parlog im i smrad; brojeve sa cukini pločica o vratovma nam, hundemarke, sa zgibli soldata viš ne skidat, nit upisivat ni u kake listine, jer nejma se to ni kad, ni di, nit više ima ikake potribe išta na papir mećat nit spisak mrtvi sritnika u Berlin slat; živim soldatima ne govorit kolko mlogo se gine, jerbo to i sami vide osim ako nisu pljunute budale i mahniti dvonošci.

O ovom i drugom, baš ko i o ruskom procipu u kom smo, svanu mi sve pojamno u ričima profisura Rotakera:

“Soldat Hasan! Već dvajes dana nejma zapovidi da čistimo rovove ni tranšeje. Ne mora bit, al more značit: Zbogom im! Prid nama je samo dvoje: Il ćemo u juriš na siver e da Ruse prognamo iz njihovi rovova i osvojimo Moskvu, pa se iz nje ondak paradno ukažemo cilom svitu! Il ćemo natrag jugu i Kursku! Treće nejma, osim smrti. A to ionako nije treće jer smrt upire u ništa. Smrt ne broji, ona guta.”

Esesovac  Hazbulatov, derviš sa Krima, u voljno vrime hoda rovovima, od soldata do soldata, u desnici pribire tespih od tisovine i redom uvirava, i svakom u mozak umeće, da se ne valja dugo gledat u mrtva lica zgibli soldata, ni nimački ni ruski. Jerbo, bililo il žutilo zgibli lica poslidnje je misto odakle je ošla duša. A u tilu čojeka od duše nejma nit šta lipše, nit šta poganije.

I tako, čim nastupe voljni sati eto ti sridinom rovova derviša Hazbulatova sa tespihom u desnici, govori nam: “Nemojte se napet što vam i ovo hoću reć”, ondak šapće kako ovo pod Moskvom neće izić na dobro, jer nijedna od dvi zakrvljene strane ne poštuje prava mrtvi vojnika, ni pravo zgiblog tila na grob, svakog brez razlike koje je vire, namire, misli ili namigivanja na Božja nebesa. A da se i ne govori o tom kako je naš borbeni žar skroz mlitav, jerbo buljimo u mrtvačka lica, gazimo po truplima koje niko nejma vrimena zakopat. A gazit po mrtvim ljudma grišnije je neg gazit po krušnim mrvama. Sve to i tako propagiro je soldat Hazbulatov i pritijo da će Bog na sve nas, i Nimce i Ruse, poslat strašni zemljotres. Il povodanj da se utuše svi. Bisnilo rata spram žesti povodnja il zemljotresa je golo ništa, smradni puh iz starački gaća!

Gleda ga jedno jutro profisur Rotaker, čudan mu krimski derviš:

“Šta ti to gnjaviš među prstima?”

“Moj muslimanski rozenkranc! Njim se lašnje sićam Boga.”

“Misliš: rozenkranc će te uščuvat od metka?!”

“Pusti metak! Uščuvaće me od srdžbena Boga!”

“Al kaku svrhu rozenkranc ima ako te metak propori?!”

“Da me podsiti da je srdžbeni Bog tako tijo!”

“Dervišu, ufaj se ti u šmajser!”

“Ufali su se i ovi zgibli, pa šta?!”

 

I tako, profisur dervišu žestoko, derviš profisuru žešće, natkonjavaju se ko dva sita i iskona čojeka. Komšo mi Mato Palavra došapta našom besidom: “Pusti ji, ne slušaj! Profisur tira svoje ovako, derviš svoje onako. Trguju ričima, ubijaju vrime. Jedan s drugim razminjuju dva ista ništa!”

Tog dana komšo Palavra pripovidi mi da ovo što nas Rusi potiskuju, i što nas rafalno zasiplju hau-huhu granatama, to je zato jerbo su svojoj vojski pridili ime, viš nisu sojuska vojska već Crvena armija. Ne zna je l to istina, al sve to i tako upriko mu pričo esesovac Janez Hočevar. A sve su Hočevar i njegovi drugovi doznali od jednog Rusa, namamili ga pa ufatili prije tri dana kraj močvara prema smerdlovskoj ravnici, tam iza. Smista jim Rus kazo da Crvena armija znači da se njezini soldati ne boje lit svoju krv baš kakono se običan čojek ne boji lit svoju pišaku.

Tuj je njima taj Rus zarobljenik, kad se najo našeg hliba ječmenjaša i sira smrdana,  pričo šta je novo hau-huhu oružlje, i smista pripovidijo da se zove  Kaćuša. A šta je ta Kaćuša, molim te lipo?! Divojka koja piva kitice svoje srčevne pisme ruskom vojniku, svom momku, jerbo je nije izdo zato što je ošo u rat, već ti on svoju Kaćušu voli ko što voli svoju domovinu Rusiju.

Al dobro, sam se mislim, to je taj hudi Rus širijo propagandu. S Kaćušom il brez nje pod Moskvom nam gore ne mere bit. Šta mi je ondak za svim ovim! Ionako se sve moje soldatsko svelo na pet stvari, ubogi i tiskobni: Pucam i ufano ubijam, tišim se da je na daljinu, tako me navrnulo na moj naprid i moje moranje, jer ako neću pucat ja ubiće me esesovački pištolji iza gujce mi, il živa crvenoarmejska sila isprid, ona nadire ko na uzmamuzanoj smrti; jidem hlib ječmenjaš i smrdljiv sir i pijem vodu kad je posluga razdili; idem na velki il mali dvor, prvo kad priberem snagu za napnjeve, drugo kad mi dogusti; spavam u zemunici kad ujagmim koji mament da me ne budi strašna cika i ugrizi miša, krtica i štakora koji razvlače komade mrtvi soldatski lešina; pričam sa soldatima onako i ni o čem, jer hiljadu puta smo sav svoj tisni svit jedni drugima u rič udili. Pravo rekav, da se stalno ne gine i ne skapava, ja bi reko da živim usrid debeli stogova dosade.

Ti oktobarski dana, ko da su Rusi znali da naši zapovidnici kroje dvi namire: na juriš osvojit Moskvu ili krenut probojem prema Kursku. I što su Rusi više jurišali, mi smo ji prid rovovima više sterali. Gusto se smrt plete, tka i zbiva isprid nas. To ubijanje, zaprav klanje, otegnu se danima, na nj smo se svikli ko na dihanje. Za vedri podneva vidim: Rusi svoje zgible odustaše brat, njihovi juriši idu priko njihovi mrtvi sritnika. I uz sablasne krikove ura, ura, ura, orljala se njihova pucnjava protivu nas. I naša odbrana protivu nji, uz pismu “Nimačka iznad svega”. Al ginuli smo mlogo tad i mi, jerbo: da bi ti onog koji smrtimice juriša na te odbijo jednakom smrtnom pritnjom, moraš mu se okrenut licem, srcem i grudma, i pucat. I tako ili ubit il ginut. Al dobro, ionako rat nije mlogo stvari već sam dvi: da smrt diliš il da ti je udile. Tu kvrgavu istinu ponijo sam sa ravnica južno od Moskve.

U tom ruskom hrljenju u sigurnu smrt profisur Rotaker vidijo je rusku namiru da posve ostanemo brez striljiva!  Jerbo, molim te sad ja lipo, sam ako si esesovac mamlaz tad ne vidiš da nam već deset dana luftvafe ne baca ništa: Nestaje hrane, sve je manje i ustajale vode, medecine, striljiva, zavoja, prašaka protivu strahe, kutija lipila za ustavljanje krvi na plićim ranama. Soldati drelje jedni u druge ko da ji u paklu mlate železnim maljevima, omršali su i zabradatili, jopet su nas sve ovladale vaši i stinice. Turiš dugonokte prste u gaće da se sritno počešeš, a otud  izmoliš ruku i na njoj vidiš smradnu sukrvicu koja nije od ruskog metka!

A u rovovima i tranšejima uskoro se namložiše oni maloprije kazani miši, potlje krtice i štakori. Jerbo, najli su se i nagutali sviža mesa i utroba od soldatski lešina, i ruski i naši, svejedno. Pod Moskvom glodari učiniše svoje pa svi mrtvi, naši i ruski, postaše jedna ujedinjena vojska. Viruj se, tad sam ja, evo ovaj Hasan K., vidijo važnu istinu: Štakori, crni il sivi,  što su sitiji to su gladniji. Ko da su ositili svoju priliku i vrime pa na se vežu salo za studenu podmoskovsku zimu koja je na pragu. Nabijaju na se salo za mrzne mećave koje idu i na štakore i  na ljude ko sudbina u vitrovima sa visova Urala.

I jopet isti dani, u njima isti život i ista smrt, nevidljiva vrebalica. Onda se ja siti: Vid molim te lipo! Na ravnicama pod Moskvom, bisni juriši, naši i ruski, gotov pa su istribili sve i jedno selo, sve kokoši, pse, magarce, konje, mazge, krave, svinje, sitne brave i marvu, rogatu il šukatu. Šta se to sad slučilo pa u hiljadama nahrupiše miši, krtice, štakori, na to pitanje zalud je trošit mozak! U svojim crnim il sivim prodorima dolazili su od ruske strane, a Rusima išli od naše esesovačke, sve pravetno da pravetnije ne mere bit! Ustrašeni od rafala i atelerije, od Kaćušinog hau-huhu, i željni nova slasna zalogaja, hitali su crni i sivi štakori sa ravnice oskale i uralski viter donosi zadah i parlog zgibli soldata. Miši, krtice i štakori uskakali su hrabro u naše rovove i kopali svoje mišje i štakorske tunele, rupe i tranšeje do zgibli esesovački sritnika. Ja tad uzvirova: Nejma tog vojničkog groba pod Moskvom u koji štakori nisu zavirili.

“Glodari, ti štakori, ti nagetire, objavili su rat do istribljenja mrtvim nimačkim i ruskim soldatima pod Moskvom” - usovno mi kaza profisur Rotaker. Al učeni Rotaker mudro je objasnijo da miši i štakori od nas nimački soldata jure prema ruskim napridima e da oglodaju neoglodano u plitkim grobovima zgibli sritnika na zaravni međ dvi vojske, na polju koje još nije ničije! Il da lasno dojdu do nepokopanog čoječjeg snoplja brez dangube zvane kopanje zemlje!

Viruj se, nisam ja pod Moskvom sam jednom vidijo: Nakon tamne noći na ravnici osvane deset i više oglodani kostura izmeđ našeg nimačkog i njihova ruskog naprida! Ni sad ja ne znam kud štakori uklone krvavu soldatsku odiću. Jednoć to pitam profisura Rotakera, a on ti usovno na me:

“Soldat Hasan! Ne pitaj! Ošta ti je da pitaš o stvarima koje će te ražalostit!”

Al, ipak, pade zapovid: Dok se drugovačije ne kaže, štakore i druge rovovske životinje, ili gmazove,  metkom je strogo zabranjeno ubijat. Metke i striljivo, to triba šćedit za odbranu od crvenoarmejske žive sile! Tu obznanu starišine su obnarodovale drugim ričima a istim namirama još u augustu četeres prve, sad je sritno zanoviše.

Hej srdžbeni Bože! Goleme li tuge pa je tu važnu zapovid zaboravijo soldat, esesovac imenom Adam Podolski, mlad ko kap, lip ko pramalitni cvit, još se čestito ni brijat nije pošo! Šta Podolskom bi pa mu u nevakat dojde želja da se šmajserom igra i lakrdijom tira drhat od smrti?! U mamentu kobno bi i Adam Podolski nanišani pa ustrili dva štakora, debela ko dva zgojena muška mačeta. I sam što to Podolski uradi eto ti zgojenog esesovačkog zapovidnika Štajnbaha, naredi soldatu Podolskom da iskoči iz rova, i mirno stane prid njeg:

“Soldat Podolski! Zašto striljaš štakore?”

“Jer me grizu za noge!”

“Zašto ji nisi umlatijo lopatom?”

“Jer sve lopate su zaručene, odnili su ji soldat Ezra Gajger i njegova grupa da zagrnu zgible.”

“Zašto ji nisi umlatijo soldatskim ašovom?”

“Ašov je mali, štakorima ne mere ništa!”

“Zašto se nisi strpijo?”

“Nisam viš mogo! Nado sam se da će luftvafe padobranima bacit mišomor!”

“Kakav mišomor! Ti izvolivaš i sa pravilima esesovačke službe šalu zbijaš!”

Na spomen mišomora krupni zapovidnik Štajnbah lati se pištolja i jednim metkom u čelo smista smrska glavu soldata Podolskog. Pade Podolski ko svića, iz vruća čela išiklja mu pet il sedam liptaja krvi, potlje krenu curak koji posve utanji za manje od dvi minute. Po strogoj zapovidi, Adama Podolskog ukopali smo profisur Rotaker i ja, ukraj našeg rova iza gujce nam, srića pa najdosmo trusan dio tranšeje, pišadijskim ašovima obavismo iskop i ukop, pošteno se oznojismo, ubijenog stavismo u tisan grob, lip je mrtvac ko pramalitni cvit sam žut ko vosak, sve ne potraja ni deset minuta. Ime Adama Podolskog, i tilo mu, zemlja zauvik zguta u podmoskovskoj ravnici.

“Ne misli o ovom, lašnje ti je. I ne pitaj se, a ni druge!” - šapće mi nujnom profisur Rotaker. “Nesritni su svi oni ljudi koji raspliću stvari koje su morale proć baš kakono su namirile doć!” A esesovački kaznitelj, starišina Štajnbah, još uvik debo od berlinskog špeka, gazi strojevnim korakom isprid nas i jamato triput ponavlja:

“Kazna Podolskom a vama drugma opomena! ..bo ja vas upriko! Kazano vam je: Zabranjeno je striljivo trošit na štakore!”

I baš niko starišini Štajnbahu ne zazbori nijedne, svakom tad bi jasno da se pod Moskvom troje: čojekov šalni poso zvan igra i čojekovo moranje zvano smrt nahode odiljeni jednom dlakom, oštrom ko sičivo sablje.

Ne projde ni kolko se more konj potkovat, eto ti meni u voljne sate komše Mate Palavre, pita me da l ja virujem dervišu Hazbulatovu. Šta ja imam ikom virovat ovdi pod Moskvom di svaki dan ginu stotine – velim. Ma, mislim, kaže Palavra, derviš Hazbulatov hoda sa muslimanskim brojanicama i širi propagandu kako se ono strahinsko rusko oružlje hau-huhu, hau-huhu ne zove Kaćuša već Stalins orgel to jes Staljinove orgulje.  

“Šta su ti te orgulje?“ – ja upriko  Palavri.

“Kako da ti ji prispodobim? Imate l vi  muslimani u džamiji orgulje?“

“Nejmamo!“

“U crkvi je to naprava, ko kaka zaostala mašina,  koja pušća uzvišene nebesne muzične krike i jauke. Virne ljude ta nebesna škripa nekad plaši, a nekad ji baca u ridanje. Imate l vi muslimani ikaki muzični sprava u džamiji?“

“Nejmamo. U nas  čoječju muku Bogu prvo išapćeš dovinskim govorom i potlje sve izdahneš na ćilim prida se. Ili pratiš hodžin avaz dok on ustima stišće ono lā ilāh...I jopet sve u muci izdahneš na ćilim.“

“Eeee, vidiš, svati nešto. Neku noć derviš Hazbulatov bijo u zemunici sa zapovidnicima Štajnbahom, Adlerom, Plesnerom i Šulcom, oni pili rusku rakiju, on nije. Sam slušo šta oni ustrašeni romore, kaže da sve esesovačke starišine šapću da se strašno rusko oružlje zove Staljinove orgulje, a ne Kaćuša!  I sad uvirava sve: nepravetno je ime divojke Kaćuše mećat uz oružlje što ga mi soldati šalno vabimo hau-huhu, hau-huhu.“

To ti meni komšo Palavra istrese, i ode na svoj naprid čekat da krenu strahinski jauci Staljinovi orgulja.

Srića, desi se nešto novo. Nekolko noći sridinom oktobra luftvafe je letila nisko, i - ko da se skrivala od ruske zračne atelerije - bacala padobranske vriće striljiva, njega najviše, nešto zavoja i prašaka za teške ranjenike i kutijice lipila za plitke rane. Ondak, jopet noću, eto ti među nas mali i velki esesovački zapovidnika, šapću a ko da zgušeno i psetinje reže i štekću:

“Upriko vam velimo to što nam luftvafe javlja: U ruskoj smo potkovici, tisnoj! Jedino usko grlo vodi stranom juga i Kurska. Busole će pokazat kud, a mi ćemo reć kad se triba i mora ić u proboj. Kad krenemo, povratka prema Moskvi viš nejma, svi koji ustuknu biće ubijeni zapovidničkim pištoljem.”

Tri noći i tri dana zaredom sitni esesovački zapovidnici brojali su i dilili nam metke i sporim nimačkim jezikom, e da jim ščupimo namiru, metali nam u mozak kud će se i kako slučit i bujično upravit naš proboj od Moskve prema Kursku. To je bilo jedno.

A drugo je rečeno kratko: U rovovima i tranšejima di smo mi sad, ostaće tolko i tolko hiljad esesovački soldata, oni će gusto pripucat na rusku živu silu e da Rusi svate kako je, ko đoja, Nimac napokon kreno osvojit Moskvu! Rusi će zgutat tu udicu, ustaće u odbranu Moskve, oslabiće njihova briga za stranama prema jugu i Kursku. Tako će se naša glavnina od devedeset hiljad soldata lakše probijat prema Kursku. A onda će ovi naši, koji ostaše u rovovima da privare Ruse, treći dan podić bile čaršafe u zrak i pošteno se i junački pridat ruskoj strani. A i ta pridaja oduzeće vrime Rusima, a dat vrimena našoj sili od devedeset hiljad esesovaca da se probiju prema Kursku.

U mamentu mi sve posta jasno iako mi osta tužno, pa odvrnem profisura Rotakera nasamo, pitam je l ufano tačno ono što mi je jasno?!     

“Profisure! Slušaj ti mene! Šta se ovo sad čini? Kaka je ovo izdaja?“

”Kako šta? Kako kaka? Osvojismo Moskvu, odosmo proslavit u Kursku!”

 

Okrenuli smo leđa Moskvi, zauvik, sedam dana nadirali smo jugu i Kursku, sve po priciznoj esesovačkoj zamisli da razmaknemo zagriz crvenoarmejske žive sile.

A o našem proboju od Moskve prema Kursku nejma se šta novo reć, nit uplitat u dugu i strašnu priču. Diciplinu je zapovidala smrt, naša nimačka il njihova ruska. Za manje od šes sati viš niko ni na koga nije mogo pucat sa daleka, pomišali smo se s Rusima i oni s nama, tukli smo ji bajonetama, šmajserima, oni nas nožima i puškama vintovkama, tako je bilo idući šes sati, po zapovidi pratili smo esesovačke starišine sa ružičastim haljinčadima na plećima im, kud su proguljivali oni stupali smo i mi, kud ovan tud i ovce.

Treći dan osvitnu nam srića, na štreki prema Kursku, u varoši Mendeljejevo, na luđački juriš zauzeli smo ruski voz  suhe šenice, trideset tri vagona, puna do vrha, proču se glas - to je ukrajinska šenica bilica, litošnja. Rusi je zarobili istočno od Belgoroda, bili je tili poslat za Sibir, al kakav Sibir, pišaj Sibir! Nije bilo sile koja bi gladnu esesovačku silu pomela prid jurišem na žito suho ko pržina!

Hej Bože, Hranioče naš! Ogradi se isipanje šenice s obi strane štreke, jili smo šenicu ko mahniti, davali je i zarobljenim Rusima, bila vaša, sad je naša, evo vam od nas milosti u šenici bilici! Ruski crvenoarmejci šenicu više gutaju neg  hrumaju, drelje u nas skočeni očiju, ko da ćemo ji pobit sve do poslidnjeg! Al prolomi se zapovid: “Rusko roblje triba živo čuvat, hiljade nji iz Kurska se već vagunira prema Harkovu i Kijevu, pa prema svitlome Berlinu.“

U Mendeljejevu sam ja prvi put vidijo: Devedeset hiljad esesovaca i morebit trijes hiljad ruskog roblja za dva ubojna dana more pojist trijes tri vaguna šenice bilice.

Al ne lezi vraže, kako se desi da tice iz ravnice oko Mendeljejeva ositiše šenićno zrnje to meni ne bi pojamno! Ali ide tica strašna mložija, golubovi, vrapci, kosovi, sve se ustrimi na vagune, s obi strane štreke, esesovci su ašovima mlatili tice, jednu ubiješ tri dolete. Džaba je na nji pucat, u nebo saspeš rafal, trideset metaka, na te iz neba eto stotine perki.

Ne znam ja više di sam, sam znam da sam međ drugim esesovcima, drugovačiji su a isti. Nejma moga esesovačkog društva: komše mi Mate Palavre, profisura Rotakera, derviša Hazbulatova, Mikloša Zoltana, Janeza Hočevara.

Hej srdžbeni Bože, jesu l moji esesovački drugovi živi progulili do Mendeljejeva, stotinu i nešto kilometara pred Kursk?

To se ja pitam a ko da ji mrtve dozivam.