Ivan Lovrenović

  1. Plemkinja Karoline von Günderrode – kratak i tragičan život Prema izvorima[1] koji su nam dostupni,  plemkinja, književnica, pjesnikinja i filozofska spisateljica Karoline von Günderrode (1780-1806) bila je najstarija od šestero braće i sestara. Porijeklo vodi   iz aristokratske porodice, ali koja nije bila bogata. Godine 1797.   njezine životne okolnosti su se odvijale tako da je Karoline von Günderrode stupila u jedan protestantski samostan   u Frankfurtu na Majni. Samostanom je upravljala dobrotvorna fondacija, a svrha je ovog domskog ili samostanskog smještaja bila posve specifična:  naime tu su boravile i stanovale siromašne i neudate plemkinje koje su  mogle ugodno živjeti i, ako im se ukaže zgodna prilika za brak, i udati. Kako njezin boravak u ovom protestantskom konviktu vremenski slijedi u godinama nakon Francuske buržoaske revolucije (1789), to se u njezinim djelima vidi neka vrsta  “revolucionarne“ želje da prevlada tradicionalnu sputanost (naročito onu nametnutu ženama), da zakorači u nepoznate svjetove koji su raskrivani, također, i sa pokretom romantizma u Evropi. Mnogi tvrde da je to razlog što se ona u svojim književnim djelima (npr. u historijskoj drami  “Mahomed, der Prophet von Mekka“ -  “Muhammed, poslanik iz Mekke“) okreće, kao i veliki broj romantičara tadašnjeg vremena, svjetovima i znamenitim ličnostima  izvan Evrope. Osim   historijske drame “Mahomed, der Prophet von Mekka“, poznata su joj i djela “Hildgund“, zatim  “Piedro“,  “Udohla“,  “Die Pilger“ (Hodočasnici),  itd. Dakako, veliki broj drugih i izuzetno vrijednih pjesničkih ostvarenja Karoline von Günderrode je posebna dionica u njezinoj sabranoj pisanoj zaostavštini (za to treba posebno konsultirati npr. Gesammelte Dichtungen kao i Gesammelte Werke der Karoline von Günderrode) u tri opsežna sveska.[2] U njezinim djelima poezije istaknuto mjesto zauzima pjesma Mahomets Traum in der Wüste (“Muhammedov san u pustinji“),[3]  koja je zapravo i glavni povod pisanja ovog našeg eseja. Karoline von Günderrode  isticala se kao iznimno talentirana i temperamentna osoba,   mnogo je čitala, izučavala i pisala. Također, njezino dopisivanje sa prijateljima vjerno i nepatvoreno odražava njezine snažne duhovne nemire i uzbuđenja. U njezinoj književnoj zaostavštini vidljiv je, do neke mjere,  utjecaj njemačkog duhovnog i književnog pokreta “Sturm und Drang“  (“Oluja i nagon“), a i same životne prilike dovodile su je često do melanholije i svojevrsne duhovne samozatajnosti. S jedne strane, melanholija je dala svoj učinak u Karolininoj inspiraciji za pisanje pjesama i drama, ali,  s druge strane, dovodila ju je na ivicu depresivnih stanja iz kojih se vadila daljnjim čitanjem, studiranjem i samostanskim kontempliranjem. Treba spomenuti i to da su Karolini von Günderrode propale dvije izgledne prilike za brak, prva sa pravnikom Friedrichom Carlom von Savigny-jem, a druga sa  filologom i  arheologom po imenu Georg Friedrich Creuzer. Čak je njezina veza sa Creuzerom završila tragično. Nakon što je od njega primila pismo da od sklapanja braka nema ništa (jer je Creuzer već bio oženjen), Karoline von Günderrode  se probola nožem na obali Rajne, u mjestu Winkel. Tako je  ona, u svojoj dvadeset i šestoj godini, skončala ovozemni život i ostavila djela po kojoj je pamte kao talentiranu pjesnikinju,   obrazovanu književnicu, filozofsku spisateljicu i ličnost čija poezija i proza nosi duboke poruke koje nas i danas moćno oslovljavaju. Među djelima književnice Karoline von Günderrode  ističu se radovi  “sa ženama junakinjama u glavnoj ulozi“. Nesumnjivo je da je plemkinja i pjesnikinja Karoline von Günderrode  time htjela ostaviti poruku o svome viđenju položaja sebe kao žene u svojoj epohi. Nekoliko djela ona je objavila pod pseudonimom  “Tian“ koji je, kako kaže njezina proučavateljica Anna C. Ezekiel, “za Günderrodine savremenike zvučao muški ili dvospolno“ (which to Günderrode's contemporaries sounded male or androgynous).[4] Ovom prilikom nemamo namjeru govoriti o njezinoj (od muslimana neopravdano i nepravedno zanemarivanoj) drami pod naslovom  “Mahomed, der Prophet von Mekka“,  “Muhammed, poslanik  iz  Mekke“, koju je nedavno Anna C. Ezekiel prevela na engleski i sa drugim radovima objavila u knjizi pod naslovom “Poetic Fragments“. Anna C. Ezekiel objavila je dramu “Mahomed, der Prophet von Mekka“ u njemačkom izvorniku i sa naporednim engleskim prijevodom, stranicu za stranicu.[5]  Prema izvorima, dramu  “Mahomed, der Prophet von Mekka“   Karoline von Günderrode  objavila je 1805. godine uz neka svoja druga vrijedna djela  koja je    skupno naslovila  “Poetische Fragmente“ (“Poetski fragmenti“). Nije isključeno da su ova i druga njezina djela bila objavljivana i koju godinu prije, u posebnim publikacijama ili separatima.   2. Mahomets Traum in der Wüste (“Muhammedov san u pustinji“) Po izvorima koje donosi Anna C. Ezekiel,   vidi se da je Karoline von Günderrode svoju slavu stekla sa knjigom (zbirkom pjesama i historijskih drama) pod naslovom  “Poetische Fragmente“ (“Pjesnički fragmenti“).  O “Poetische Fragmente“ doprla je vijest i do slavnoga Johanna Wolfganga von Goethea (Gete, 1749-1832),  čitao ih je i tako čuo za pjesnikinju Karoline von Günderrode i pohvalno se izrazio o njezinom  pjesničkom umijeću. Naime, djela objavljena u zbirci  “Poetische Fragmente“ privukla su njegovu značajnu pažnju, vidi se to iz jednog pisma koje je Goethe napisao i poslao 1804. godine.  U njemu izjavljuje da su pjesme/djela iz njezine zbirke “Poetski fragmenti“    “zbilja poseban fenomen, posebna pojava“.[6]   Ima mišljenja da je Karoline von Günderrode   svojim djelima o Muhammedu, alejhiselam,  htjela, dakako na svoj način, da se uključi u društvo Voltairea (Voltera) i Goethea, koji su upravo tokom osamnaestog stoljeća napisali i objavili svoja djela (drame)  o Poslaniku Muhammedu, a.s.. Ali, to su stvari koje prelaze u nagađanja. Bilo kako bilo, iz njezine (historijske) drame o Muhammedu, kao i iz njezine pjesme “Mahomets Traum in der Wüste“ (“Muhammedov san u pustinji“) vidljivo je da Karoline von Günderrode uvažava islamskog poslanika i dodjeljuje mu posebnu vrstu štovanja.  Naime, Karoline von Günderrode pravi veliki otklon od srednjovjekovnih evropskih predstava o Muhammedu, a.s.,  koje su često bile iznimno uvredljive i neprihvatljive za muslimanska viđenja i osjećanja svoje vjere.  Karoline von Günderrode u Muhammedovoj pojavi,  i u samome islamu, vidi životnu snagu, i uglavnom ima  “pozitivno prikazivanje Muhammeda“ (“...positive portrayal of Muhammad...“).[7]  U Muhammedovom, a.s., ujedinjenju plemenske Arabije Karoline von Günderrode vidi korake koje čini jedan reformski preteča opredijeljen  za “novi svjetski poredak koji izmiruje kulture i narode“ (“a new world order that reconciles cultures and peoples...“).[8] Praktički, u sintagmi  “zalaganje za mir među kulturama i narodima“  vidi se itekako snažan utjecaj Immanuela Kanta na djelo pjesnikinje Karoline von Günderrode. Kant je angažirano raspravljao o “svjetskom miru“, kao i mnogi drugi znameniti Evropljani toga vremena: Fichte, Novalis, Schlegel, Lessing... Naime, sagledamo li ovdje stvari realno (i bez  “naših muslimanskih emocija“),  posve je jasno da pjesnikinji Karolini von Günderrode  Poslanik Muhammed i njegovo osnivanje islama služe kao (pjesnička i filozofska) metafora za pisanje o  svojim “domaćim evropskim i njemačkim stvarima“, o “preporodu i preobražaju Evrope“. Pjesnikinja Karoline von Günderrode u pojavi Muhammeda, a.s.  (posebno  u njegovom nadilaženju i prevladavanju politeističkog i idolopoklonskog fragmentiranja u Arabiji)  vidi preporoditelja, donositelja nove religije i jedne svježe opće vjerske i kulturne sinteze. Prema Karolini von Günderrode, potrebna je neka vrsta ujedinjenja religija, prema njezinom tumačenju (ili, kako kaže Anna C. Ezekiel, prema “Günderrodinom Mumammedu“)[9] islam je zapravo u sebi i po sebi  jedna “sinteza judaizma i kršćanstva“.  Evo jednoga mjesta iz njezine historijske drame o Muhammedu, u kojoj autorica Karoline von Günderrode, dakako u svojoj književnoj fikciji, navodi Muhammedove, a.s., riječi: “Kršćanstvo se otcijepilo od svoga začetnika judaizma, napustilo je svoju roditeljsku kuću i odlutalo na sve četiri strane svijeta. Iz daljina odašilje zatrovane strijele progona protiv svete glave svoga oca. U isto vrijeme je u protivrječju sa sobom, njegovi dijelovi se žučno raspravljaju i njegovo, inače dobro izgrađeno tijelo, je ispunjeno divljim čudovišnim ekscesima. Tako je zbunjen osjećaj ljudi, tako su protivrječna njihova najsvetija osjećanja i mišljenja, i tako su zgađena vremena i religije. Mir, sklad i zdravlje će se vratiti na zemlju, jer je za ovo mene Bog poslao. Narodi će se okupiti u jednom hramu, paganstvo će se žrtvovati na novom oltaru kao žrtva koja je ugodna Bogu, kršćanstvo će se vratiti natrag judaizmu i pomiriti se i ujediniti sa njim u mojim učenjima...“[10] Karoline von Günderrode je upravo u ovom smjeru razvijala svoja književna zdanja o Muhammedu, alejhiselam. Iz svoga samostana u Frankfurtu bila je zagledana u svjetska obzorja i razmišljala o harmoniji čovječanstva, onoj religijskoj prije svega. Dakako, nije to njezina jedina romantičarska ideja, niti je bila jedina kod drugih romantičara koji su se javljali krajem XVIII. i tokom prve polovine XIX. stoljeća diljem Evrope. Naime, tada se u mnogim evropskim krugovima snažno začinjala ideja “kosmopolitizma i svjetskoga mira“.  Ta i slične ideje bile su prvotni podsticaj da se u Evropi toga vremena o islamu i Muhammedu, a.s.,  domisle i napišu brojna vrijedna djela. Nema sumnje da u takva djela spadaju mnoge stranice   historijske drame Karoline von Günderrode “Mahomed, der Prophet von Mekka“ -  “Muhammed, poslanik  iz  Mekke“,  a jednako tako, pa i više,   cijela njezina pjesma  “Mahomets Traum in der Wüste“ (“Muhammedov san u pustinji“).   3. Karoline von Günderrode – protestantska redovnica? Kroz djela Karoline von Günderrode o Poslaniku Muhammedu, a.s., vidi se, dakle,  jedan tadašnji evropski romantičarski književni običaj ili  narativni  postupak. Naime, “likovi i okviri radnje sa Istoka često su korišteni kao analogije za evropske ličnosti, događaje i probleme.“[11] Također, Anna C. Ezekiel navodi i mogućnost da je za Karolinu von Günderrode islamski poslanik Muhammed, a.s., bio  “metafora za Luthera“ (a metaphor for Luther).[12] Naime, ona na nekim mjestima u svojim djelima o Muhammedu, a.s., na dirljiv način donosi, dakako, posežući za svojom književnom imaginacijom, kako Muhammed uvjerava svoje pristalice u Mekki ovim riječima: “Darum hat er mich zu euch gesandt, daß ich euch berufen soll in seinem Namen, und euch, die ihr verschmachtet in der dürren Wüste der Zeitlichkeit, tränke mit dem frischen Brunnquell des ewigen Lebens.“[13] “Zato me on [Bog] poslao k vama, da vas pozovem u njegovo ime, i vas koji vehnete u suhoj pustinji prolaznosti, zalijem svježim vrelom vječnog života.“ Da li su ova posezanja Karoline von Günderrode za Muhammedom, a.s., kao književnim likom, ali i kao “metaforom za pojavu Luthera“ (koji će, navodno,   Evropu preporoditi pitkim i svježim vodama svojih reformi!), opredijelila jednu drugu autoricu, Minou Reeves, da u svojoj knjizi  “Muhammad in Europe“ (Muhammed u Evropi) ustvrdi kako je Karoline von Günderrode bila (protestantska) redovnica?  Ovo je pitanje na koje mi ne možemo dati pouzdan odgovor. Naime, Minou Reeves u svome djelu  “Muhammed u Evropi“ tvrdi da je Goetheova pjesma “Mahomets Gesang“ napisana   još 1772. godine, “oko 20 godina prije Napoleonovih uspjeha i gotovo 60 godina prije nego što su objavljene Hegelove teorije o ulozi svjetskih historijskih ličnosti. Goethe je hvalio Muhameda kao izuzetnog čovjeka koji je u svom Kurʼānu ostavio naslijeđe koje će trajati cijelu jednu vječnost.“[14] Minou Reeves još tvrdi da “Goethe nije bio usamljen u prepoznavanju elementa genijalnosti kod Muhameda. U ranim godinama 19. stoljeća, još jedan veliki Napoleonov simpatizer, Karolina fon Ginderode (Karoline von Günderrode), napisala je dramski komad i poemu, predstavljajući Muhameda kao izuzetnu ličnost kolosalnih proporcija.“[15] Minou Reeves posebno govori o pjesmi Karoline von Günderrode o Muhammedu, a.s., i kaže sljedeće:   “Njezina poema pod naslovom Mahomets Traum in der Wüste (“Muhammedov san u pustinji“), objavljena je 1804. godine. Günderrode je bila časna sestra koja je čitav život provela izolirana od običnog života. Ali to je nije izoliralo i od obožavanja heroja koje je počelo sa njemačkim pokretom Sturm und Drang 1770-tih i postalo glavna karakteristika senzibiliteta 19. stoljeća. Kao i kod mnogih drugih, njezino divljenje je potaknuo Napoleon, pa je Günderrode, čak iz njemačkog ženskog samostana, gledala njegov daleki lik sa obožavanjem. U djelu Mahomets Traum in der Wüste, (“Muhammedov san u pustinji“), Muhamed je napoleonski lik, čija se velika ambicija da osvoji svijet i da izmijeni njegove postojeće zakone idealizira.“[16] Napokon, Minou Reeves zaključuje:  “Ovo je moćna poema koja povezuje slike Muhamedovog doživljaja božanske objave u pustinji sa aspektima Isusovih molitvi u Getsemanskom vrtu, prije raspeća, i sa pojmovima drevne perzijske religije Zaratustre odnosno Zoroastre, kroz opise četiri elementa: zemlje, vode, zraka i vatre. Muhamed, seher, odnosno vizionar, pati u čežnji da spozna tajne života i vlastite budućnosti. On želi da meditira, da sluša vlastito srce i da dozove duh Stvoritelja za kojeg vjeruje da je u njemu. Ali, što više gleda, što više sluša, tim više njegova muka i konačni slom – njegov untergang – postaju očigledniji. Njegov san se uskoro pretvara u košmar. Pred njegovim očima se odvija svijet haosa i prokletstva. Njegovo djelovanje je poremetilo harmoniju elemenata. Oni postaju divlji i nasilni. Zemlja počinje da se trese, Sunce se okreće naopako i bijesni plamenovi vatre gutaju litice i stijene, uništavajući sve što je stvoreno na zemlji, ne ostavljajući ništa osim žestokog mirisa sumpora u zraku. Duboko potresen, Muhamed se budi ispunjen osjećanjem zbunjenosti i užasa. Kao da se digao iz boli užasne, bezbožne smrti, ali odjednom začuje glas koji se spušta sa zvijezda. To je glas Stvoritelja koji najavljuje da je Muhamed uistinu uzburkao svjetsku historiju, nastojeći da prodre u prostor božanske stvarnosti. To što je vidio, potvrđuje Bog, bila je ljudska povijest u nastajanju. Rat elemenata je pokrenuo neprekidnu kišu koja je trebala očistiti zemlju od svih njenih nečistoća, ne ostavljajući ništa za sobom, osim svjetlosti. Ta svjetlost će ostati zauvijek, i svijetliti prema svom vječnom izvoru. Potom su tamu noći zamijenili valovi zasljepljujuće jutarnje svjetlosti koja preplavi Muhamedovu dušu.“[17] Na kraju,  recimo da je ovo   književno  tretiranje Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. od strane Karoline von Günderrode, te tragične plemkinje i pjesnikinje,   vrlo značajno i za nas u Bosni i Hercegovini. Tumačenja, viđenja i recepcije se mijenjaju tokom vremena, ali ostaje zauvijek ona prijatna opčinjenost velikim ljudima čovječanstva, napose ako su odabrani od Boga kao Božiji poslanici i glasnici.   Karoline von Günderrode  (1780.-1806.) MAHOMETS TRAUM IN DER WÜSTE      Bei des Mittags Brand     Wo der Wüste Sand Kein kühlend Lüftchen erlabet, Wo heiß, vom Samum nur geküsset, Ein grauer Fels die Wolken grüßet Da sinket müd der Seher hin.     Vom trügenden Schein     Will der Dinge Seyn Sein Geist, betrachtend hier, trennen. Der Zukunft Geist will er beschwören, Des eignen Herzens Stimme hören, Und folgen seiner Eingebung.     Hier flieht die Gottheit,     Die der Wahn ihm leiht, Der eitle Schimmer verstiebet. Und ihn, auf den die Völker sehen, Den Siegespalmen nur umwehen, Umkreist der Sorgen dunkle Nacht.     Des Sehers Traum     Durchflieget den Raum Und all' die künftigen Zeiten, Bald kostet er, in trunknem Wahne, Die Seligkeit gelung'ner Plane, Dann sieht er seinen Untergang,     Entsetzen und Wuth,     Mit wechselnder Fluth, Kämpfen im innersten Leben, Von Zweifeln, ruft er, nur umgeben! Verhauchet der Entschluß sein Leben! Eh' Reu ihn und Mißlingen straft.     Der Gottheit Macht,     Zerreiße die Nacht Des Schicksals, vor meinen Blicken! Sie lasse mich die Zukunft sehen, Ob meine Fahnen siegreich wehen? ob mein Gesetz die Welt regiert?     Er sprichts; da bebt     Die Erde, es hebt Die See sich auf zu den Wolken, Flammen entlodern den Felsenklüften, Die Luft, erfüllt von Schwefeldüften, Läßt träg die müden Schwingen ruhn.     Im wilden Tanz,     Umschlinget der Kranz Der irren Sterne, die Himmel; Das Meer erbraußt in seinen Gründen, Und in der Erde tiefsten Schlünden Streiten die Elemente sich.     Und der Eintracht Band,     Das mächtig umwand Die Kräfte, es schien gelöset. Der Luft entsinkt der Wolken Schleier Und aus dem Abgrund steigt das Feuer, Und zehret alles Ird'sche auf.     Mit trüberer Fluth     Steigt erst die Gluth, Doch brennt sie stets sich reiner, Bis hell ein Lichtmeer ihr entsteiget Das lodernd zu den Sternen reichet Und rein, und hell, und strahlend wallt.     Der Seher erwacht     Wie aus Grabesnacht Und staunend fühlt er sich leben, Erwachet aus dem Tod der Schrecken, Harr't zagend er, ob nun erwecken Ein Gott der Wesen Kette wird.     Von Sternen herab     Zum Seher hinab Ertönt nun eine Stimme: »Verkörpert hast du hier gesehen Was allen Dingen wird geschehen Die Weltgeschichte sahst du hier.     Es treibet die Kraft     Sie wirket und schafft, In unaufhaltsamem Regen; Was unrein ist das wird verzehret, Das Reine nur, der Lichtstoff, währet Und fließt dem ew'gen Urlicht zu.«     Jetzt sinket die Nacht     Und glänzend ertagt Der Morgen in seiner Seele. Nichts! ruft er, soll mich mehr bezwingen: Daß Licht nur werde! sey mein Ringen, Dann wird mein Thun unsterblich seyn.   Karoline fon Günderrode MUHAMMEDOV SAN U PUSTINJI       Na podnevnoj pripeci     Gdje pustinjski pijesci Ni zračka svježine ne puštaju, Gdje vrelinu samo samum ljubi, Siva stijena oblake pozdravlja Tu gledalac umoran tone.     Od varljivog privida     Njegov duh se nada Da bit stvari će, gledajući ovdje, razlučiti. Duh budućnosti on želi prizvati, Glas vlastitog srca čuti, I nadahnuće njegovo slijediti.     Ovdje božanstvo pobježe     Koje mu iluziju užeže Tašti bljesak nestade. I njega, u koga narodi pogledaju, Samo palme pobjede zapahnjuju, Brige mrkle noći okružuju.      Gledaoca san      Prelijeće dan I sva buduća vremena, Uskoro, u opojnom bunilu, kuša Blaženstvo čudesnih planova, Onda on svoj zalazak gleda,      Zaprepaštenje i užas      Uz nestalni talas U dubini duše bore se, Okružen samo očajanjem, on zove! Odluči napustiti svoj život zemni! Prije nego ga kajanje i neuspjeh kazni.       Božanska moći      Rasprši noći Sudbine, pred mojim očima! Neka me pusti da vidim budućnost, Da li moje zastave pobjedonosno viju? Da li moj zakon svijetom vlada?      On to izgovori; zatrese se      Zemlja tada, diže se More do pod oblake, Plamenovi se uz klance uskovitlaše, Zrak mirisima sumpora ispuni, Nek umorna krila smire se, pusti.      U divljem plesu,      Zvijezde se tresu U ludom vijencu okružujući nebo; More tutnji u svojim dubinama A u najdubljim grotlima Zemlje Svađaju se osnovna počela.       I uže sloge,      Koje je mnoge Sile vezalo, čini se, popustilo je. Iz zraka izranja veo oblaka I iz ponora diže se vatra, I sve zemaljsko poždera.       Sa varljivom plimom      Prvo se upali žar s njom, No ona se raspiruje sve jasnije Dok se iz nje snop svjetlosti ne uzdigne Koji plamteći do zvijezda dosegne I čist, i svijetao, i bukteći vrije.       Gledalac se probudi      Kao da iz mrkle noći hodi I u čudu osjeća se živim, Probuđen iz smrti strahova, Oklijevajući čeka, da li će sada Bog đerdan bića da probudi.       Od zvijezda naniže      Gledaocu pobliže Odzvanja sada jedan glas: „Ovdje si očigledno vidio ti Šta će se sa svim stvarima desiti Ovdje si povijest svijeta vidio ti.       To snaga pokreće      Ona stvara i premeće,  U nezaustavljivoj kiši; Što nečisto je, to će da nestane, Samo ono čisto, svjetlost, ostaje I uz vječno svjetlo pristaje.“       Sad noć tone i nestaje      I blještavo se razdanjuje Jutro u njegovoj duši. Ništa! uzvikuje on, ne može me pobijediti više: Da svjetlo samo bude! Bude li borbe moje, Tad besmrtno bit će zalaganje moje. 

Prevod sa njemačkog: Sidik Spahić