Enver Kazaz, GLASOVI (izbor iz knjige pjesama)
III
Jutros je glas došao
Jedan u me
Sa onih strana
Gdje tijelo
Sa zemljom jednači se
Jutros je glas
Jedan spojio moje
I vrijeme trava
Nacrtao anđela što miluje
Zacenjenu dušu
Jutros je glas
Jedan moje obje ruke
Moje obje noge
I jezik cijeli
U mrak materije
Odveo da tamo traže
Sunce vječnosti
IV
Nisu glasovi ovi
Izvan mene
U svakom od njih
Sadržan sam
I kad se jave
Usred beskrvne jave
I iz sna kada stignu
I kad se nenadano
Usele u me
S ulice ili u lice
Kad se sruče
Glasovi ovi
Donesu svakodnevna
Moja raspeća
Bez nade u uskrsnuće
XVI
O tebi jutros mislim
Moj glasu
O nadi što je nosiš
Da spas
Potraži
U predjelima
Izvan riječi
Za sve što se
Ne može izreći
Evo na vrhu prstiju
Stoji
I čežnjom svojom
Boji
Me cijelog
A nekad se stoglavo
U grudima
Zgužva
I ljubav proguta cijelu
Za ribu u vodi,
Šumsku jelu
I kamenjarku travu
O tebi glasu
Neizreciv što umreš
A s tobom svijet moj
Raspada se
I trune nasred srca
I svaki put
I sve iznova tako
Glasu moj mili
Moja bespomoćna
Rako
XIX
Glasove
Ove
Na dlan stavi
Pa s njima
U svijet kreni plavi
Nek budu kompas
Po kom ćeš znati
Sjever ljubavi
Istok smrti
Mjesto gdje bilje
Njeguje život
Kao čedo
Glasove
Ove
Na dlan stavi
U njima senzor
Jedan ima
Da prepozna i u stravi
Radost krvi
Što bol mrvi
Jedini pravi
Most preko rijeke
Na kome cvile
Duše mile
Sve dok ne plate
Zemne sate
Glasove
Ove
Na dlan stavi
U njima i Ti i ja smo
Isti
Toliko živi
Nalik bisti
XXII
A onaj glas
Što žanje
Mržnje
I žiletom
Gravira znak
U srčani ritam
Ne traje
Čase i sate
On je stožer
Oko kojeg
Kruži
Sve vrijeme
Drži na okupu
Svijet
I u sred srijede
Korijenje suro
Surovo zariva
Kad se rascvjeta
Miriše krvlju, ranom
Drhtavom rukom
Koja drži
Smrt na dlanu
Na kraju se pretvori
U slavu predaka
U biste
Ulice
Smiješi se
S lica vođe
XXVI
A u šapatu
Tvome draga
Dođu sva blaga
I samo se očima
Tvojim mjeriti mogu
I kad u šapat
Uđem
Da mu okusim
Prostor
Ni gore
Ni dolje
Nisam
Niti u središtu
Svijeta
Već iznad stvari
Lebdim
U kosmosu između
Naših koža
Ili sam tamo
Od jedne do druge
Zvijezde prosut
Pa me tvoj dodir
Skupi
I nježno u srcu
Drži
U šapatu
Tvom draga
Naši su glasovi isti
U njima zora blaga
Sviće i iza Lete
Gdje ćemo nevini, čisti
Ponijeti ove
Trenutke svete
XXXII
A zao glas
Otkuda dođe
Iz naših dubina
Ili je u njemu
Istina
Skrita
O ocu
Koji nas
Vreba
S neba
I svaki pogrešan
Korak
Piše
Za postojanje
Ono
Kad vremena
Neće biti
Više
U zlu glasu
Jezik
Je najbliži
Sebi
I niko ne zna
Gdje bi
Pred njim
Mogao naći
Bajalice
Da mu izvor
Raščara
A stara
Priča u njemu
Diše, raste i leti
Kad je anđeo
Jedan prokleti
Svojom slobodom
Načinio dom
U tami
Pa i mi sami
Od te žudnje
Gradimo svoje
Lice drugo
I krv na ruci
Nosimo dugo
I nosit ćemo
Vrijeme cijelo
Sve dok ne strune
I zadnje tijelo
U njemu
Otac i anđeo
Smjeli
Traju
Kao sunce
I mjesec
U kosmičkoj
Zdjeli
XXXVII
A historija
Kako se glasa
Kako je
Um prepozna
Kako se upiše
U znanje
Ima li u njoj
Ikakve svrhe
I cilja
Daje li smisao
Njenom hodu
Naš vladar dični
Jesu li knjige
Istine njene
Ili tumačenja
Smrti
A historija
Kako se glasa
Da čuješ
Otići moraš
Iza granica
Otkud se
Niko
Vratio
Nikad
Nije
Tamo
Gdje umru
Svi
Glasovi
Ljudski
XLIV
Gdje je nestao
Glas razuma
I kad
Prije šuma
Opće smrti
Dok svijet
Još je bio
Mlad
Za masovna
Groblja
Ili ga nikad
Nije ni bilo
Samo se činilo
Nekim nježnim
Da čovjek misao
O svojoj misli
Misli
A ne o moći
Obnavljamo li
Iste puteve krvi
K'o oni prvi
Što su raspeli
Jedinca
Ili jurimo
U sunovrat svijeta
Kao bića prokleta
Još od prvog
Grijeha
Gdje je nestao
Glas razuma
Gdje se skrio
Zar sve što
Živi i raste
Nema svrhu svoju
Zašto pjesnikov
Čovjek divni
Najljepše pjesme
Pjeva o boju
I slavi na rukama
Krv svoju
Gdje je nestao
Glas razuma
Sred šuma
Uma
Koji grca
U čežnji saznanja
Ili u ljubavi
Koja se klanja
Na tronu vođi
Njegovoj sviti
Što se ordenjem
Nacije kiti
Klipšu stoljeća
Gradovi rastu
Raketa
Eno doseći
Može baš tačku
Svaku
Planeta
Što se u smogu
Guši
Kao pšenica
Na ljetnoj suši
A gdje su
Proljeća
Obećana
U rađanju
Misli
Jesmo li
Stisli
U okove
Duše
Pa se zbog toga
Ruše
Sve nade
Od izgnanstva
Do bankarskog
Raja
Na njemu graja
Finansijskog roblja
Svakodnevno zbraja
Groblja
Zar se ona
Ne množe
Usred vladarske lože
O, gdje je nestao
Glas razuma
I ko se o tome
Pita
Ima li iko kuraži
Da ga traži
Da ga nađe
Sred srčane lađe
Koja u ljudskom
Mraku
Plovi u svoju
Raku
XLVII
A zašto je naš
Prvi glas
Baš krik
Baš plač
Uči li nas
Rađanje
Da bol je
Temelj
Na kojem
Raste duša
Sve dok u hropcu
Ne iskuša
Beskraj tišine
Zato se u riječi
Ne liječi
Već bol
Oblikuje
I patnja
Pamti
A svaka naša
Slika
Samo je
Prostor
Krika
U njoj dječija
Vika
Ili radosna graja
Tek pauze su
Prije kraja
Predstave smiješne
Iz koje duše griješne
Na onu stranu prte
Svoje sanje krte
LVII
U svakoj brezi
Po jedan šaman
Šapće taman
I zato pod nju lezi
Nježno
Oslušni to šaputanje
Snježno
Što se od Sibira
Pruža do tvoga mira
U svakom trenu
Po jedan predak
Skine ti mrenu
Sa kljastih riječi
I svaki redak
Šapata pamti
U njima plamti
Ekstaza
Što preko jaza
Dvije tame
Prevede duše
Same
U svakoj brezi
Rastu oči
Što vide svjetlost
Koja se toči
I nasred dlana
Gravira zvijezdu
U osvit dana
LXXXIX
Svijet na jednom
Ne počiva jeziku
Niti je prevodiv u riječi
On krcka, šušti,šumi, cvrči, huči
Dok stalno u temelju
Škripi,
I bezglasno sja
Zna li iko jezik
Sunca
Sluša li korijen
Trava
Ne postoji muk
Jer sve je u kretanju
I kamen stanac
I u zbivanju
Nevidljivom se
Oblikuje
Bezglasnih jezika
Mnoštvo
Ma kula babilonska
Oko tebe kruži
Nauči uho da sluša
Kako zrnevlje pupi
U proljetnoj zemlji
Ili govor bozona
U nemislivoj praznini
O, svi su jezici svijeta
Tebi daleki
Jer u ratu jezika
Svojih živiš od postanja
Svoje svjetove
U njemu kršiš
I zaludno ponavljaš
Prastari isti hod
U samrtne bašte
U pustare smrtne
Svijet na jednom
Ne počiva jeziku
Niti je prevodiv u riječi
Ti ne govoriš
Tajne njegovih stoma
Što u život prevode
Sunce
Niti atoma
Što istim putanjama kruže
I drže ti srce
I kosmos cijeli
Na istoj svojoj jagodici
Još od prije postanja
Ti ne razumiješ
Šta šapće, šta sanja
Kamena plamen
U materici planeta
I kako na rubu
Vaseljene pulsira
U istom ritmu
Materija i njeno
Susjedstvo Ništa
Tebe drži
Gravitacija uma
Za gole kosture
Riječi
O, ja čeznem
Beskrajan neznan
Iza tijela elektrona
Njihov orkestar na dlanu
U kojem svira vasiona