Ivan Lovrenović

DIVIM SE PUŽU

Divim se pužu,
Jer sve svoje sa sobom nosi

Uvijek s domom,
Ako nije golać 
Pomiče ognjište
A nema domovinu
Za koju bi ratovao

Ponekad pomislim
Toliko je sretan
Da mu ne treba Bog
Ni neka druga utjeha

Za sobom ostavlja trag
Jer ni od koga ništa ne traži

Zato razumije slobodu
Kao ptica let
Ili ti svoj korak

Divim se pužu
Umire nesvjestan smrti
Savlada je kao ti običnu sitnicu
I prije no je rođen

Ako napravi krug oko tebe
Puž će te opasati vječnom srećom

VOĆE

Krali smo kruške kolačuše
Mi derani iz komšijinog voćnjaka
Mirisale su na Amirine ruke

Vjerovali smo da ako 
Te dodirne njima
Uzret ćeš za 
Pet jeseni odjednom

Krali smo i jabuke
Ubijeđeni da iz njihovog soka
Rastu oči djevojačke
U našim srcima

I šljive nabrekle
Kao grudi Tanine
I nismo ih jeli
Samo mirisali 
Zaslijepljeni žudnjom

Danas voće kupujemo
Na pijacama
I svako bljutavo zapne
O Adamovu jabučicu
U koju je upisana 
Evina ženskost

NJIH DVOJE

Oboljela je stara šljiva u voćnjaku
Susjed joj liječi zborano tijelo krečom
Pažljivo nanosi sloj po sloj
Na mjesta gdje nema kore
Kaže: Ovo izvana je ništa
Njoj je srčika otišla
Gotov je to život
Baš kao i moj
Nakon infarkta
Gledam ih kako se
Oslanjanju jednu na drugo
Svojim bolesnim srcima
Drvo i čovjek
Dva predsmrtna bića

SVEMAJKA

Svojim nožicama
Drži čitav planet
Od kojeg ne traži ništa
Samo daruje život

Ima savršen jezik
I krila s božijim likom
I maticu koja ljubavlju
Upravlja svime
I sve rađa

Jednom je kažu
Knjige starostavne
Prenijela poruku s neba
Iz koje je nikla 
Ljudska vjera 
U nadzemaljsko biće

Zaljubljena je u cvijet
Kao nježne dame

Od njega pravi
Jedinu nekvarljivu 
Tvar kojom se 
Hraniš i liječiš

I ti bi je pravio 
Da imaš božiji dar
A ne nemoć kojom si obdaren

Prastari su bogovi znali 
Koliko je slatka
Pa su iz nje mutili piće
Da izliječe svoje grešne duše

I ja sam ga jednom pio
S Ivanom u Plužinama
Kod šamana čije su molitve
Stale u crnački bluz

Svojim nožicama, kažem
Drži čitav planet 
Da se ne prospe 
U puku mrtvaju zemlju

Kad je sretnem
U komšijnoj bašti
Dok oplođuje bilje
Glasno joj se pomolim

Neka me svemajka čuje
Neka zna da nije 
U svemiru sama

MOJA GENERACIJA

Moja generacija
U rovovima topovsko meso
Glasačka mašina u miru

Sjebale su je dvije države
I gramzivi političari
I nevjerna vjera pusta

Moja generacija
U javnim kuhinjama
Čeka otrovnu milostinju
U bolnicama dijagnoze
Na biroima penzije
Dovoljne da se
Ne umre od gladi

Priča ratne doživljaje
I suzi nad nacionalnom tragedijom
Okreće dlanove nebu
Moli se za svoje mrtve

Moja generacija
Negdašnji garant budućnosti
Ubijala je mecima
Klala noževima
U transu slijedila
Nacionalne vođe

Danas ulazi u statističke podatke
U njima cvile njene 
Nesmirene duše
I živi se još jednom
Miješaju s mrtvima
I država ih iznova melje
U svom velikom mesnom mlinu

Moja generacija 
Zgaženi cvijet
Koji umire 
Prije nego procvjeta

VJERNOST

A gdje je onaj prsten
Kojim su se vjenčali
Mlađak i Sjevernjača
Još prije no su razdvojeni
Svjetlo i tama

Nosi li ga neki od 
Mrtvih bogova 
Na domalom prstu
Pa niko ne može
Da ga nađe otkako je
Ustoličen jedan Bog
I njegova svemoćna volja

Ili je na kraj vremena
Bačen u onu veliku šupljinu
Koja će sve progutati
I prvu riječ
I čitav jezik
I sve naše kosture

Ili je u bezdanu
Na dnu materije
Prije atoma
Skriven
Pa mu se ne vidi
Ljepota i sjaj

No i bez njega
Njih dvoje
Svaku noć se vole
Na pristojnoj distanci

Iz te ljubavi niče
Noćna svjetlost 
Pa znaš kuda ideš
I u najcrnjem mraku
I um se na rasprskava 
Od straha
I tvoja ljubav stoji
Na svom mjestu
I divi se tuđoj ljubavi

Pitam gdje je prsten
Jer ni on ni ona
Nikad ne kasne
 Na sastanak
I s istom čežnjom 
Gledaju se 
Još od prije vremena

Pitam, da iz njega naučimo
Putanje vjernosti
I ne gubimo se
U tami srca
Koju ništa ne može
Da osvijetli

SVETA SLOBODA

Od vas klevete
Laži i psovke
Primao sam
Kao zasluženi dar
I pohvalu suštu

A vaše ucjene i prijetnje
Dokaz su ljepote otpadništva

Ne pripadam rulji
Koja urla vođino ime
Ni lažnoj njenoj vjeri

Vašu sam zlatnu telad prezirao
U idealima vidio prevaru bijednu
U zakletvama laž

Vaš vođa je ogavan kao Bal
Njegove su riječi
Ljigave parole
Djela su mu sramotna 
I za suda
A lik je sotonski znak

U mojoj samoći
Sloboda u beskraj suče
I misao se bori
S nikad dosegnutim
I nevinost me bilja zove

U brlogu vašem
Mentalno ropstvo
Klon do klona 
Pod zastavom i grbom
I vlastodržačkom vampirskom elitom

Samo da mrtvog
Ne stigne me hvala
I počast vaša
I lažni govor nad grobom

Nek mi sloboda sija
S obje strane života
Sveta sloboda

TEG

Svako svoj 
U srcu nosi

Nije mu moguće
Izmjeriti težinu ni obim
Niti se zna 
Od čega se sastoji

Ali usred srca stoji
S vremenom raste 
I svaki korak
Svaku misao
Određuje i prati

Ne zna mu se 
Ni porijeklo
Ni cilj

Bez njega
Bili bi laki 
Kao leptiri u igri
Neviniji od Adama u raju
I svako bi sa svojom srećom
Znao šta da uradi

Nekome teg dobro dođe
Pa tuče njime u glavu
Sve oko sebe

A neko pod njim kleca
Sve dok ga smrt ne spasi

Ima i onih 
Koji se mole tegu
Pa načine svoje male crkve
Važnije od Boga na nebu

A ima i onih 
Koji zafrljace teg u nigdinu
I pusti svijetom hode
Sve dok u tu nigdinu
Ne zalutaju

Pazi šta ćeš 
Sa svojim tegom učiniti
On ti određuje 
Visinu i dubinu
I svaku drugu mjeru

Pazi da ga ne izgubiš
Jer ko bi te onda prepoznao
Ko bi te zavolio 
Tako praznog
Bez tega

RELJEF BEZNAĐA

            Franji Š. i Darku V.

Sinoć sam razgovarao
S mladim drugovima
Ne vide sebe u zemlji
U kojoj su rođeni

Njihova generacija je
Prepolovljena baš 
Kao moja u ratu

To je ta budućnost
Koja nam je obećana
Njena dobrota 
Koja satire

Slušam ih 
I vidim svoju 
I njihovu
I stvarnost moćnika 
Na vlasti

Prošli je rat ubijao
Izvjesnost budećeg tjera ljude
Iz zemlje podijeljene
Smrću

Nad gradom nebo tmurno
Prosut će kišu
Razgovor jedan po jedan
Ostavlja žig u jeziku

Još nas samo on drži na okupu
Taj žig svjedok poraza
Koji traje a ne vidi se
U automatiziranom strahu

Palim cigaretu
I u lelujavom dimu 
Nestaju gradovi
Planine su tek okerom
Obojene površi na karti
Ravnice bezglasne zelene mrlje
A zemlja reljef beznađa
Koji ritmički tuče
U polutamnim neboderima

GRAD

Zbir bola
Među narogušenim
Trbavim brdima

Budi se prije svitanja
Pulsira u neredu
Skriva lice
Uniformama ulica

Haotično se zbija u centar
Tamo je među istima
Znojno i toplo
I face dugo zure
U nedostižne izloge

U predgrađima povraća
Mučninu svakodnevnice
I pravi uvijek isti krug

Navečer prije lijeganja
Sakrije dnevne ožiljke
I zaspi s osjećajem
Da je zaboravio nešto važno
Bez čega ne može započeti jutro
Tako se obnavlja
Tako traje