Ivan Lovrenović

Kad u ogledalu prepoznam nju

Navikao sam se na tebe
Iz srčanog ožiljka druže

Čak mi nedostaješ
Kad u šetnji pružim korak
I pomislim da trčati mogu
Kao onaj mladić
Što nosio je moje zanose
U sunovrat

Navikao sam se na tebe druže
Dok mi u moždane
Ucjepljuješ strah
I mrviš nadu
Da krhotine trajati mogu
Kao mlade jabuke
Ili na livadi bor

Navikao sam se na tebe
I svaki je dan
Sunčana pučina u proljeće
Svaki korak srnin trk

Toliko si mi blizak
Da nas ne razlikujem
Kad u ogledalu
Prepoznam nju
Koja iz ništa niče
I u njega polaže
Naše sve

Sjena iz granične rijeke

Ne smetaj mi ti
Iz srčanog ožiljka druže
Čeka me moja nepokošena bašta
I dani dugih šetnji
I ljepote rodne visoravni
I blagi osmjeh NJ.

Čeka me i moja nada
Da smrt me slomiti neće
Ni u raspadanju

Ne smetaj mi ti
Iz srčanog ožiljka druže
Već krenimo skupa
Ruku pod ruku
U večernji žamor kafana
Niz duge ulice
U smijeh mladog zdravlja

Tek od tebe naučih
Da u istoj ravni života
Su proljetni behar
I moji  prsti na ruci
Pčela i onaj s nebesa
Što vječno šuti
U kruženju zemnom

Ne smetaj mi
Moja sjeno
Što iz granične
Rijeke rasteš
I bila koje preskače
I štopa na uzbrdici svakoj

Zakon materije

Nikome njegova smrt
Ne pripada
Ona je bol bližnjih
Koji se njome rasijeku
Kao jabuka  oštrim nožem

I ne traje čas ili dan
Nego onoliko
Koliko se ljubav ucijepi
U sjećanje
I peče kao trn pod zanokticom

Nikome njegova smrt
Ne pripada
Ona je zakon materije
I rodno mjesto besmrtnog bilja
U njoj mrtvi se od vremena
Spašavaju kao utopljenici
Od vala u kojem se guše

Anđeo iz sunčane rake

Probudim se a tebe nema
Iz srčanog ožiljka druže
I opet me peče moja samoća
Tražim te u očima dragih
Na poznatoj livadskoj stazi
U boru kojeg volim
Javiš se nenadano
U grču butnih mišića
Samo te bol obnavlja
Svakodnevni anđele
Iz sunčane rake
Samo smrt oblikuje
Zato i jesi moja nutrina
Ključni dokaz postojanja

Besmrtnik

U njegovom uskrsnuću
Strah i nada se dodiruju
Kao sječivo noža
I kruh naš svagdašnji
Njegovo raskovano tijelo
Očev je pečat na ljudskom licu
Dok pjeva u horu:
Neka se razapne, neka se razapne

A neuslišeni vapaj
I danas tuče u neprobojan zid
Svemoćne volje

Cvijet je u jeziku
S korijenom u nigdini
I mirisom opojnijim
Od ljepote uzaludnosti

Pobuna

Iz nje je nikla prva besmrtnost
Kao razum iz rajskoga grijeha
I vječna kazna surovog božanstva
Sve kasnije su svjedočanstvo
O moći koja će trajati
Koliko i vrijeme
Samo je istinska
Ona protiv okova tijela
Koja nam
Daruje pravo na
Vlastitu smrt

Sahrana

Oproštaj od tijela
Okružen ritualom
Da se smrću ovjeri
Svetost u jeziku
I norma milenijima ista
I hijerarhija
Nad kojom bdije
Nebeski kralj
A mrtvi u ljubavi
Našoj nježnoj žive
I riječima koje
Oblikuju njihova lica
U žig nasred srca

Vječnost

Niko ne zna
Od čega se sastoji
Ni šta je iza nje
Prastare priče
Tvrde da je iza vremena
I svijeta
I svjetla očinjeg
I da se pokornošću zasluži
I da je u ropstvu smisao
Zato je između nas i nje
Granica sa koje
Iz svega se odlazi
U beskrajno isto trajanje
Koje nije sloboda
Ni kreacija volje
Ni zanos igre
Ni pobjeda uma
Nego bestjelesni
Užitak koji se
Tjelesnosti svoje sjeća
Svoju smrt
Čeznem u riječi isklesati
Jer u njoj sloboda
I prije i poslije smrti
Istim zanosom sja

Smrt u nacionalnoj hijerarhiji

Ona na bojištu
U koncentracionom logoru
Ili nožem preko grla
Ulazi u nacionalnu hijerarhiju
I goji vođino otežalo tijelo

Ulazi i u svaki dom
I u svaku glavu hoće
I u dječije čitanke
Da se razmnoži
U pamćenju
I vođu pretvori u sveca

Traje stoljećima
I pažljivo održava
Sa znakom iznad sebe
Čija se sjenka pruža
Do najudaljenije budućnosti

Izgradi joj se i spomenik
Da bi nacija imala stožer
Oko kojeg kruži u transu
I kune se: Nikad više, nikad više
Sve dok iz zakletve
Ne proklija nova smrt
Kao na livadi gusto trnje

Ljudsko lice pretvori u broj
I izloži ga u muzeju
Tako bezobličan
Vapi za svojom
Ubijenom dušom

Zarobljena smrt

Svaka je smrt zarobljena
Društvenim poretkom
I u njemu živa
I vrijednost joj
Tržište određuje
Kao svakoj robi

Živi pažljivo uređuju
Poredak mrtvih
Cijenu  mjesta u groblju
Grobnog sanduka
Masovnost sahrane
Kvalitet nadgrobnog spomenika
I naročito dužinu pamćenja

Od smrti žive
Njeni serviseri
Grobari, političari
Vjerska birokratija
I čitave industrijske grane

Mrtvima je u nacionalnom
Poretku smrti sve tješnje
Jer se konkurencija
Za njenu vladarsku ložu
Svakodnevno povećava

Smrti moja dođi mi slobodna
Bez sahrane, izvan svakog kanona
U potpunoj osami
S busenom trave 
Za vječnost da se sjedinim

Ledeno pitanje

Ideš a smrt
U tebi raste
I svakim danom
Sve je više
Tvoja suprotnost

Uznosiš se u letu
Ljubiš drage usne
Ona stražari
Na vrhovima ruku
Pazi da njima
Ne načiniš vječnost

Udaraš u zidine
Skršenog svijeta
Ona na svakom
Oslika tvoje slijepe oči

U srcu načini kulu
Bez pokreta
Bez glasa
Bez pogleda

Ledeno pitanje
U njenom središtu
Oduvijek peče

Sjeme

Kosturima je zemlja zasijana
Iz koncentracionih logora
Iz genocida
Iz masovnih zločina
Iz paljevina
Iz ruševina
Svuda kosturi:
Od metka
Od noža
Od granata
Od bojnih otrova
Od atomske bombe

Kosturi od pradavnine
Do ubogog sutra

Bez očiju
Bez srca
Bez usana
Bez jagodica
Kojima bi dotakli
Ovo bolno proljeće
I u njemu
Svoju smrt

Kosturima je zemlja zasijana
Iz njih klija
Zgrčeno lice
S očima punim
Ubijanja
Od dna do vrha
Svakog pogleda