Ivan Lovrenović

Enes Škrgo, Travnička anahronika, Sarajevo 2025.

Svoj javni život zapisi Enesa Škrge imali su najprije na web stranici nomad.ba, gdje ih je kao smišljenu proznu cjelinu godinama sustavno objavljivao, od početka pod zajedničkim nazivom Travnička anahronika. Snažno asocijativan i višeznačan, taj naslov jasno upućuje na piščev plan i glavnu motivaciju: Travnik je tema, Andrić sa svojom Travničkom hronikom, Pričom o vezirovom slonu i drugim prozama moćan je inicijativni oslonac, a ingeniozno smišljen neologizam anahronika tu vezu istovremeno i potvrđuje, i uspostavlja blagi autorov ironijski otklon prema modelu nasljedovanja.

Travnik! I kao pisac i kao istraživač, Škrgo kao da polazi, na osviješten i kultivirano iskošen način, od poetičkog načela što ga Andrić iznosi u uvodu Priče o vezirovom slonu, gdje govori kako su „Bosanske kasabe i varoši pune priča“, ali i kako „te priče žive čudnim, skrivenim životom. U tome one liče na bosansku pastrmku. Ima u bosanskim rečicama i potocima jedna naročita vrsta pastrmke, ne velika, posve crna po leđima, sa dve-tri krupne crvene pege. To je neobično proždrljiva, ali i neobično lukava i brza riba, koja leti kao obnevidela na udicu u veštoj ruci, ali je nedostižna, čak i nevidljiva za onoga ko nije vešt tim vodama i toj vrsti ribe. Takav čovek može, sa udicom u ruci, vazdan gaziti kamenjar oko rečice pa da ništa ne ulovi, čak i da ne vidi drugo do s vremena na vreme crnu i munjevito brzu prugu kako preseca vodu od jednog kamena do drugog, a liči na svašta pre nego na ribu.“

Ništa ovdje nije slučajno. Kada nije pisac i umjetnik, Enes Škrgo je posvećeni i prosvijetljeni poštovalac prirode, ljubitelj vodā i gorā, ribar, znalac ribljih ćudi. Ni sam Andrić, valjda, nije od Škrge bolje znao koliko je tačno ono što je napisao o naročitoj vrsti pastrmke u bosanskim rečicama i potocima i o vještini potrebnoj da se uhvati - jednako riba kao i priča.

Škrgine travničke priče sve redom spadaju u mikrohistoriju, događaji, likovi i prizori iz tih priča izvan su gradskog i nacionalnog mainstreama, a svi su sol urbaniteta i civilizacije, te zato posjeduju pun život i silnu zanimljivost. Raspon im je također životan, izvan svake unaprijed zadane sheme. S jednakom privrženošću u Škrginoj anahronici oživljeni su i Titov travnički šnajder, i isusovac profesor Brandis i njegova rosa brandis, i Andrićeva „tajnica“ Vera Stojić, i doktor Rakigjija, i volšebnik Fejso, i slikar Bernard Rice, i nesretne židovske djevojke Rašela i Sunkula, i buntovni pjesnik Ilhamija, i fudbaleri travnički, i Šoša, partizanski heroj, i blaženik Katoličke crkve Petar Barbarić, i Omer-pašin slikar s fesom Karas, i Kenan Džidić, pjesnik, i naturalizirana Travničanka gospođa Köpruner sa svojom izdašnom podrškom gradskoj kulturi, i dolačka Šibicara, i Pjevački Institut Bezbrižni Rupert, i slastičar Suzi, i gitarist koji svira samo jednu pjesmu, i travnički golubari, i braća Kulenovići: pjesnik Skender, slikar Muhamed, fudbaler Muzafer, i Hrvatsko amatersko kazalište u Jankovićima, i major Petrović, „Španac“, i...

Posebno mjesto i naročita pažnja u Travničkoj anahronici posvećena je temi i fenomenu travničke underground kulturne i umjetničke scene za vrijeme rata i nešto poslije njega. Škrgo je i sam bio jedan od istaknutih protagonista te scene; njegov govor o njoj i njegove reminiscencije iz prve su ruke, a ispričane su jezikom koji je na začudan način u isti mah distanciran i pun unutarnje topline. Odgovarajućih istraživanja nemamo, ali i bez njih može se reći da je taj travnički fenomen nešto sasvim jedinstveno za ratno vrijeme u Bosni: živa i dinamična kulturna scena, multiartistička, puna entuzijasta s jakim znanjima, vještinama i talentima. Imali su i svoj izlazak na alternativne scene nekih evropskih gradova. O svemu tome Škrgo je 2018. objavio knjigu slikovita naslova (Bolan Sejo, prifati se harmonike, nije puška za tebe - Kulturni život u Travniku tokom rata 1992. – 1995). Ta je knjiga bila rezultat višegodišnjeg istraživanja arhivske i dokumentarne građe, te serije intervjua s petnaest umjetnika i kulturnih radnika koji su stvarali u Travniku. U trinaest poglavlja ispisana je kulturna fenomenologija grada, na analitičko-kritički način opservirana je produkcija i prezentacija u kazalištu, muzici, likovnosti, književnosti, plesu, kulturno-istorijskom naslijeđu, izdavaštvu, filateliji, radiju, filmu... Danas, ostalo je samo sjećanje. Svoj žal autor Anahronike izrazit će stegnuto: “Što je u ratu nastalo, u miru je nestalo.“ A na drugom mjestu iznijet će lapidarno uopćavanje, koje ima karakter prave socijalne i kulturne dijagnoze, s očiglednim uporištem u življenom iskustvu: „U malim sredinama individualno znanje i iskustvo ne nadomješta se lako i brzo. Mi nismo društvo sistematičnih rješenja, skoro da ne postoji generacijski transfer standarda i normi.“

Pisac, scenski umjetnik, i - kako smo vidjeli - hodač, ribar, ljubitelj vodā i gorā, Enes Škrgo u  svome „službenom“ životu zaposlenik je travničkoga Zavičajnog muzeja na radnom mjestu kustosa Rodne kuće Ive Andrića. Način na koji on godinama uporno i inventivno osmišljava njegovanje Andrićeve književnosti i Andrićeve uspomene, jedinstven je u našem svijetu koji je ovaj pisac osjećao sudbinski svojim. Još više i jače od toga - jedinstven je u samome Travniku. Prije mnogo godina Škrgo je koncipirao i napisao idejni elaborat Ivo Andrić kao kulturni i turistički brend Travnika, u kojemu je inventivno i detaljno opisano kako bi mogao/trebao izgledati grad Travnik obilježen toposima i likovima iz romana Travnička hronika i drugih Andrićevih „travničkih proza“. O tomu se govori u prvom zapisu Škrgine Travničke anahronike pod naslovom Elaboracija o tlapnjama, sa sjetnom poantom: „Sudbina tog muzejskog dokumenta određena je oportunističkim komentarom lokalnog turističkog djelatnika da u Travniku još nije vrijeme za Andrića. U ćutanju je sigurnost, u nedjelanju bezgrešnost. Kao što mostarske svijeće izgorješe kontajući sarajevsko blago, ovdašnji anahroničari i dalje dvoje da li je i koga Andrić mrzio.“

Važno je reći da je taj zapis prvi put objavljen 2019. godine. Danas, pet godina kasnije, ima dobrih znakova da je u Travniku počelo dolaziti novo vrijeme za Andrića. Prvi među zaslužnima za to svakako je Enes Škrgo. No, svojom knjigom Travnička anahronika Škrgo se pokazuje ne samo kao Andrićev travnički kustos, nego pokazuje i da je samosvojan pisac, s izgrađenom prozno-dokumentarnom poetikom i s prepoznatljivim stilom lapidarnoga a svježeg kazivanja.

Travnička anahronika je koncept - sretno nađen i plodno postavljen kao beskrajan work in progress. Ne samo da omogućuje, nego naprosto traži i poziva da bude nastavljen. Travnik je ozbiljan grad, s ozbiljnom historijom svakodnevnice, punom osoba, događaja, situacija, među kojima i onih s tamne strane, zatajenih, o kojima se ne govori lako ni rado. Enes Škrgo, koji bi to jedini umio i mogao, vrlo bi nas zadužio da nastavi s novim i novim anahroničarskim zapisima.