Ivan Lovrenović

Izuzev Hrvatske, protiv primirja u Gazi su u Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda, uz Izrael i Sjedinjene Američke Države, bile tri europske zemlje: Austrija, Madžarska i Češka, dvije latinoameričke: Gvatemala i Paragvaj, te nekoliko pacifičkih otočnih teritorija čije državnosti bivamo svjesni samo u vrijeme Olimpijskih igara: Fidži, Maršalovi Otoci, Mikronezija, Nauru, Papua-Nova Gvineja i Tonga. Savjetnik premijera i bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić rekao je da: “Ova odluka je snažan državnički potez. Svrstali smo se uz Izrael, uz židovski narod, a protiv terorističke organizacije Hamas.“ Andrej Plenković, pak, rekao je da u toj stvari Hrvatska ne može ostati neutralna, da je ovo vrijeme opredjeljivanja, kad svatko izabere stranu. I još je rekao da bi Hrvatska “odmah glasala za da je u toj rezoluciji lijepo pisalo – osuđujemo teroristički Hamasov napad, ali toga tamo nije bilo, jer je jedan ogroman broj članica UN-a bio protiv toga”, te je zato glasala protiv.

Sve većinski muslimanske zemlje svijeta bile su za deklaraciju pod nazivom “Zaštita civila i pridržavanje pravnih te humanitarnih obaveza”, čiji je predlagač bila Hašemitska Kraljevina Jordan, osim Iraka, koji je pod faktičnom američkom okupacijom, te Tunisa, koji su bili neutralni. Kako je stalni predstavnik Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim narodima Bošnjak Zlatko Lagumdžija, tako je i ova zemlja bila za deklaraciju o primirju. Kao i Slovenija te Crna Gora, uostalom. Srbija je bila suzdržana. Od hrvatskih susjeda za rat bila je samo Madžarska.

Predsjednik vlade Andrej Plenković, njegov vanjski ministar Gordan Grlić Radman i njihov stalni predstavnik pri Ujedinjenim narodima Ivan Šimonović načinom su se glasanja, svrstavanja i opredjeljivanja prikazali kao osobe izrazito ograničene imaginacije. Preuzeli su odgovornost za rat koji, uz asistenciju Sjedinjenih Američkih Država, vodi Izrael, te su poput trojice kockara u kakvoj krvavoj kockarnici sav ulog, što znači cijelu Hrvatsku, položili na jednu boju i jedan broj. Učinili su to uvjereni u moć i snagu strane uz koju su stali, i sasvim zanemarili svaki moralni, povijesni, intelektualni, emocionalni, pa čak i svjetonazorni i religijski razlog koji bi bio na strani deklaracije “Zaštita civila i pridržavanje pravnih te humanitarnih obaveza” ili koji bi ih činio neopredijeljenim i suzdržanim. Šverceru deviza s Maršalovih Otoka je, vjerojatno, svejedno. Kao i urođeniku s arhipelaga Tonga, gdje džamija još nije viđena ni na fotografiji. Ionako su to američki teritoriji čija je nezavisnost, pa onda i članstvo u Ujedinjenim narodima, tek posljedica administrativnih poteškoća ili visokih troškova pri njihovom uklapanju u državno-pravne okvire Sjedinjenih Američkih Država. Jednako tako, Madžarska je zemlja u kojoj nema muslimana, a na vlasti je autokrat koji imaginaciju rulje naizmjence puni protuislamskim i antisemitskim sadržajima, te mu je, na kraju krajeva, ovo dobra prilika da se dopadne Netanjahuu. Ali Hrvatska, onakva kakvom ju zamišljaju ta trojica ljudi, Plenković, Grlić Radman i Šimonović, što ta Hrvatska zapravo hoće dižući svoj barjak visoko na rat, na opredjeljivanje, na osvetu?

Prvo što će nam na um pasti slavna je 369. pojačana pješačka pukovnija, koja je, sastavljena od tri bojne, prvoformirane sarajevske, pa varaždinske i zagrebačke, ispraćana s Trga svetoga Marka u borbu za novi europski poredak, koja će se odviti na Istočnoj fronti. NDH nikad nije objavila rat Sovjetskom Savezu, pa se 369. pukovnija tukla u sklopu Wehrmachta, te su njeni ostaci i pali u sovjetsko zarobljeništvo pod njemačkim zastavama. Što se dalje zbivalo, velika je priča, kao što je, općenito, 369. pukovnija jedna velika hrvatska priča, po kojoj bi vrijedilo snimiti film i napisati veliki roman, jer nešto od spoja provincijalne megalomanije, moralne tuposti i fatalno plitke i oskudne imaginacije njezinih utemeljitelja i pokrovitelja živi i traje u nama današnjima. Premda nipošto ne bismo uspoređivali Plenkovića i Šimonovića s krvolocima kakvi bijahu Ante Pavelić i maršal sa sjekiricom Slavko Kvaternik. Upravo suprotno, Plenković i Šimonović toliko su beskrvni u svom zamišljanju života i svijeta da im nikakav problem nije umočiti ruke u krv do lakata. Bez čega, da se razumijemo, nema niti može biti glasanja protiv primirja, a za rat. Treći njihov drug, Gordan Grlić Radman, podrijetlom od Bugojna, dobro će znati, makar iz jezovitih rodbinskih priča, o čemu danas govorimo. Ali znanje Bosancu slabo je od pomoći ako nema srca i ako nije svoj. Kao i svakom čovjeku, uostalom.

Nešto drugo je, međutim, mnogo važnije. Ruka koju je Šimonović digao za rat, a koju su podupirali Plenković i Grlić Radman, nije glasala samo za rat u Gazi. To je ruka za rat, gdje god i posvuda, koji će se, zasad samo na riječima i gestama, voditi između vatrenih pobornika Izraela i vatrenih pobornika Palestine. Ili, da budemo još jasniji, između onih koji su za Ameriku i onih koji su za islam. Šimonović je, možda, daleko, a možda pati od kratkovidosti, ali netko mu je mogao dojaviti. Šimonović, možda, ne zna da u Bosni žive muslimani, mnogo njih, ali i to mu je netko mogao reći. Recimo, Grlić Radman, on zna. Također mu je netko mogao reći da se među tim svijetom u Bosni, te u Srbiji i Crnoj Gori, razvila vrlo snažna identifikacija s muslimanima u Gazi. Netko tko se bavi diplomacijom, kao ni netko tko se bavi politikom, ili, recimo, netko tko se bavi ljudskom psihologijom, neće na tako snažnu identifikaciju odgovarati još snažnijom identifikacijom s onima koji ubijaju muslimane po Gazi. Nije slabost, nego je mudrost, nije slabost, nego je sposobnost imaginacije, ostati suzdržan pri glasanju o deklaraciji “Zaštita civila i pridržavanje pravnih te humanitarnih obaveza” već i samo zbog te činjenica što se u zemljopisnoj utrobi Hrvatske nalazi zemlja u kojoj je polovica stanovništva snažno identificirana s muslimanima u Gazi. A pritom je i antagonizirana sa svojim prvim susjedima, među kojima je još uvijek veliki broj Hrvata. Može li Andrej Plenković dok onako s visine, kao da je iza njega sve američko i izraelsko oružje, govori o nuždi opredjeljivanja, zamisliti kako će večeras u Žepču, Novom Travniku i Vitezu zanoćiti neki ljudi katoličkih i hrvatskih imena i prezimena, koji su tu, u tom Žepču, Novom Travniku i Vitezu, od starine? Ili od onog vremena otkada su Armenci bili u Stepanakertu i u Nagorno Karabahu. I bi li građanin Andrej Plenković govorio isto ono što govori, i bi li njegov poslužitelj Ivan Šimonović glasao isto onako kako je glasao, kada bi Ana Maslać Plenković, s njihovo dvoje slatke dječice Marijom (a je li Mario po djedu ponio ime?; ama baš ljupko!) i Milom, poživjeli u Žepču sve do kraja rata u Gazi, na toj bosanskoj ljepoti i meraji? Koliko god njegova imaginacija bila ograničena, kao što je ograničena u sve nečitajuće čeljadi, koju nije imao tko naučiti kako se i zašto saživljavaš s perspektivama onih drugih, nema sumnje da bi Plenković drukčije o svemu mislio kada bi mu se bližnji makar na dan-dva našli među Hrvatima u Žepču. I baš je to neobično: da bi stekao pojam o Gazi, trebao bi ženu i djecu slati u Žepče!

Ne trebaš biti neki naročit geostrateg, pa da znaš da u biti nema neke velike razlike između Žepča i, recimo, Imotskog, Hrvatske Kostajnice, Dvora na Uni, pa čak i Karlovca. Sve je to, čim zavlada veliko zlo, jako blizu. Već i sama činjenica prvog susjedstva, granice s nekom zemljom, nekim narodom, vjerom i civilizacijom, pametnog čovjeka, zrelu zajednicu i premijera bogate imaginacije navodi da razmišlja, postupa i doživljava svijet u skladu s time. Plenković to sigurno ne može shvatiti, a ni Šimonović, ti beskrvni, prazni i nenačitani ljudi svijet shvaćaju poput recepcionera u velikom hotelu, kao prolazno mjesto s jasnim granicama, ali u stvarnosti nekih ozbiljnijih, prisutnijih i sabranijih ljudi vi niste samo vi, nego ste vi i ono što su vaši prvi susjedi.

Politička, narodna, državna ideja da će vas u velikom ratu zaštititi i na pobjedničku stranu okrenuti bezuvjetno svrstavanje na stranu moćnijih pogrešna je i pogubna. Moć je varljiva. Ideja da će vas svrstavanje na stranu moćnijih voditi k pobjedi u vašim sitnim, krvavim ratovima sa susjedima i u vašim zamršenim etničkim, nacionalnim i jezičnim razvrstavanjima, koja nikome od velikih nisu jasna, istovremeno je samoubilačka i zločinačka. Kakav god na kraju bude ishod rata, doći će opet lordovi karingtoni i oveni, sajrusi vensovi i razni šmitovi da vas utjeruju u mir i razumijevanje. I dok vas bude u zdrav mozak jebao taj vječni osjećaj krivnje, Mario i Mila će, skupa s Katarinom Kolindinom, studirati na harvardima i oksfordima. Njihove matere i očevi, kao i svi njihovi hrvatski i balkanski prethodnici kroz dvadeseto stoljeće, imaju taj dar da naplate i na svoj bankovni račun proslijede svaku vašu suzu, svaku kap krvi.

www.jergovic.com