Pavle Goranović, Tri pjesme

  Ponoć u Lastvi Pakovao sam kofere dok je muzika bila najbučnija. Nekako volim, još uvijek volim da odlazim. Da odlazim kad to ne primjećuju. Ostavljam još jedno ljeto. I avgust kasni ostavlja mene. Još jedan avgust. Ona, sve rjeđa, svjetla na drugoj pučini – to su nečiji daleki životi. Svjetla ona tamo, što drugi tek naziru, a ja ih po usudu svom osjećam – ona svjetla u obližnjim brdima, koja savršene sjene prave, – to smo mi, to sam ja, to su soli naših života. U moru, samo se u moru ogledaju naša, zajednička nestajanja. U moru, nekad i u vjetru. Ostavlja me još jedno ljeto. A sve mislim da to ja nekud odlazim. Miruju barke. I ponoć je. Ponoć u Lastvi, Donjoj. Još me jedan avgust ostavlja. Kolovoz još jedan. Opet po nevidljivom putu. Tako je valjda, tješim se, i u pjesnika s juga Italije. Tako je svuda gdje miruju zvijezde i barke. U ovo doba godine. Sad, kad smo sve bliži jeseni života. Tako je i tamo, baš u ovo doba godine. U ovo doba noći. U ovo doba svijeta. Kolovoška me tuga redovno osvaja. Tako je, mislim, i u Valoni i južnije još. U gradovima koje ne znamo i čija nam imena ne znače. Ne padaju li i tamo južne zvijezde? U ono doba kad se pakuju koferi i kada su barke usamljene. Kao bura što talasa brodske dnevnike Jorgosa Seferisa i svih velikih pjesnika Aleksandrije. Papire i gradove do kojih samo ovako stižem. U Donjoj Lastvi je sklad voda i slova. Običaja i vremena. Sklad suglasnika. Još me jedno ljeto napušta… A kao da sve to vidim po prvi put. Jer ta svjetla što talasaju po moru možda to zbilja nijesu moji odlasci. Moj avgust i kolovoz moj. To nestaje svijet, to ja nestajem: niti je to smrt, niti je život. A čekam da makar nešto od toga dođe. Nekako volim, još uvijek volim da odlazim. Još me jedno ljeto ostavlja i u moru gledam naša, zajednička nestajanja, u moru i u jugu, u dalekom ogledalu, u vjetru sjutrašnjem. I opet u moru, u zvjezdanom moru. Miruju barke. I ponoć je. Ponoć u Lastvi, Donjoj.   Klub boćara

Mladenu Lomparu

Volim često da budem posljednji gost (znaju to moji prijatelji) u klubu boćara ili sličnim objektima koji polako odumiru. Ono doba kada se sve tiho posprema i kada se zijeva do naredne nesanice. Tada najviše prepoznajem preuranjenu jesen. U sebi i u plavim vodama Adriatika. U gradovima koje pohodim, nikad prilagođen smjenama vremena koja su sve češća: sva su tuđa ona. Tivat: raspored slova usklađen. Ime koje zvoni u glasovima lijepih mještanki. Muzika punih usana: Tivat. Kada odu ovi bučni ljudi, s neobičnom šarenom odjećom, kada nestane ovog cirkusa, tada sve miriše po melanholiji, po nekoj sjutrašnjoj kiši. Već vidim pohabane karte i razbacane boce od pola litra, iščekivanje nečeg što se neće ni primijetiti kada dođe. To je život, ljeto, to su nečiji rasuti dani… Ima vremena za još jedno piće. Još će jednom umorni vlasnik pažljivo vodom natopiti teren. Taj glasnik ničega. Ti lijepi gestovi neminovnog rastanka. Tivat, riječ koja je snažna kao dolazeći brod. Istovremeno i nježna kao biljka za koju ne znaju stranci. Volim što ova pjesma odlazi. U purpurni vazduh nad gradom u koji zbog nečega idem. u nikud – koje je tako moje. Kao ono nikad, naše nikad. Posljednji gosti su uvijek najiskreniji, reče mi taj čovjek, čija je rutina dopirala ne do narednog gosta, koga još nije bilo, nego do narednog mjeseca valjda. Kakvo li je tek gospodstvo onog gosta koji pristiže. Kakav li je život njegov, do neizlječive nostalgije. Do Tivta, do soli naše pogubljene. A kada odu ovi bučni ljudi, sjetimo se Tivta, onog mjesta koje se nikome ne nameće, Tivta, kao riječi u kojoj i valovi skriveno plešu. More i ljubav. Jedno dugo, lijepo iščekivanje.   Ljeto, kasno ljeto Kao da smo u kasnom ljetu, osjećam. U onom vremenu koje na oči iz sebe samog čili. Kao što nestaju ljudi, nekadašnji ljudi, sad čak i bivša imena, svima nevažna imena već. Koliko ih samo ima kojih se niko ne sjeti, – koliko samo onih kojih se niko ne sjeti. I što bi neko s tim brojevima, njihovi dani su u tuđim sjećanjima, a i ta sjećanja su već sjutra mrtva. I mi, koji još to nijesmo saznali. Ali, još je nekako mirno more. Jadran tihuje sa nama. Kao da odjednom ima nade. Baš tiho je more i usamljeni svjetionici najavljuju drugačije dane. Varka nečijeg iznenadnog dolaska. Tišina je kasnog ljeta ipak neumoljiva. Boćari završavaju za noćas, nema više graje. Tako i životi naši, samo utihnu. Posljednji zvuk, na kojeg se niko ne poziva. Sjećam se da smo ih na Cetinju zvali drugačije: u bulinama nikad nijesam izgubio. Ni od mnogo starijih. Ta usamljenička, zapravo pomalo i gospodska igra, bez dodira. Opet taj reski zvuk, kugla u kuglu. Puf. Kraj. Život više ne ide. Puf, puf… Ili tako nekako. Zvuk koji je jezik. Pravo u dušu, u srce pravo. To samo tišina može razumjeti. Zaustavlja se trajanje i prije nego što smo ovdje došli. Taj uski prostor udaranja – život u život. Praznina o prazninu. I rano odzvanja, uvijek prerano. Kad mislimo da je igra tek počela. A odmah je kraj. Završavaju i boćari. Odlazi ljeto. Još jedan potez ili dva, oči nam odlaze na kraj terena i povlače se u sebe. Naše oči. Oči ne slušaju zvuk bulina. Te oči koje nevidljivo čile, ne znajući za vrijeme. (A kažu da oči najkasnije stare.) Čak i prije kasnog ljeta, tihi boćari odlaze. Svako na svoju stranu. Odlazi ljeto, život odlazi. Ali nekako smo još živi… U onom zvuku koji hita ka moru, nenametljivo, mirno, naše… Kasno ljeto koje smo mi sami u riječima i praznini koja večeras odzvanja kroz Boku i dalje, mnogo dalje… Odlazi ljeto. I boćari završavaju za noćas. A oči su sive kugle nestajanja. Krugovi što su tek minuli. Odlazimo ljeto i ja. Svako na svoju stranu.