Ivan Lovrenović

Art magazin Kontura, br. 134/135, Zagreb, 2016.

Izložba krivotvorenih slika i skulptura pretežno domaćih umjetnika nedavno otvo­rena za Dan policije u sjedištu MUP-a u Za­grebu, ako govorimo “politički nekorektno”, izgledala je umalo kao izložba originala. Djela Berbera, Popovića, Pulitike, Price i ostalih, koja smo godinama sretali na aukcijama i izlo­žbama u manje ili više prestižnim galerijama, iako krivotvorine, nažalost nisu odveć oduda­rala od onoga što nam se nudilo pod originale. Naši razvikani majstori slikarstva i skulpture, da i dalje bogohulimo, pod originale su na tr­žište dostavljali neke vrste autokopija, osla­bljenih imitacija vlastita rada, što je na koncu samo olakšalo krivotvoriteljima. Rijetko je tko više mogao razaznati jeli se u nekoj galeriji pojavio original ili kopija, a čini se da za to nisu odveć marili ni sami autori, relativizirajući tako i svoj status na tržištu umjetnina lukrativnim razlozima financijske prirode. Naime, za nekog “slabijeg” Berbera ili Popovića nije trebalo izd­vojiti previše novca po onoj koliko para toliko muzike. Jedan je dugogodišnji aukcionar tako na koncu organizirao prodaju slika na neviđeno, radio vezom, zaključivši, očito, da je i tako svejedno što se vidi kad je dovoljno da se čuje koga se prodaje. Jer i tako se radi o djelima Ad usum Delphini, preradi “tekstova” za dječji uzrast, odnosno slikama za svačiji džep.

Povod, međutim, ovome tekstu nisu forenzičke istrage o origina­lima i kopijama, već jedan novinski intervju sa slavnim povje­sničarom umjetnosti Edwardom Lucie-Smithom koji je, nema tome dugo, osvanuo u jednim našim dnevnim novinama, a gdje se spominje baš najviše krivotvoreni umjetnik Mersad Berber. Povod razgovoru bila je izložba drugog korifeja naše visokotiražne slikarske produkcije, Vatroslava Kuliša, kojemu je Lucie-Smith otvorio izložbu u Trstu i napisao kataloški tekst, krcat povijesno-umjetničkim referencama od Da Vincija, Gericaulta, Delacroixa, Courbeta, do dovođenja u neposrednu blizinu s Turnerovim prikazima oluja. I domaća su pera povodom tršćanske izložbe Kulišove, na tragu slavnog Lucie-Smitha, unisono opisivala kakvih sve blaga ima na Kulišovim slikama od drame svjetla i sjene do nabijenosti iskonskom energijom, zaključno riječima Miroslava Gašparovića kako nema nikakve dvojbe da je riječ o jedinstvenom slikaru “unutar korpusa hrvatskog, ali i europskog suvremenog slikarstva”. Zanimljivo je da su zaneseni tekstopisci u Kulišovom slikarstvu otkrivali sve same spontanitete i “anarhične euforičnosti”, mada je teško zamisliti slikara koji tako racionalno premje­rava svaki pedalj slike.

Povodom Kulišove izložbe u Klovićevim dvorima 2012. Njegov je monograf Igor Zidić biranim riječima govorio o vitalizmu, hedonizmu, solarnom romantizmu i drugim krasnim stvarima, ali mu se u jednom trenu nehotice omaklo nešto što je nagrizlo slatkorječivu idilu. Zidić je lapidarnom konstatacijom da “nema tu obvezujućih, teških sadržaja” pogodio sredinu mete. Povodom te izložbe tada sam zamijetio da je kod Kuliša sve površno i površinski, retinalno i bez sadržaja, da nas u njegovu slikarstvu kromatska tvar i duktus love na prvu impresiju, odvraćajući pozor­nost od svakog zadubljivanja u sliku i traženja onoga čega i inače nema, dubine koja je prisutna i kod naizgled najplošnijih rješenja istinske apstrakcije. Nema, naime, onoga što drži prizor iznutra kao motivacija za vanjsku aberaciju gesta i oblika.

Najgore u Kulišovom slikarstvu je obmanjivanje spontanošću. Umjesto prodora instinkta tu je računica kako sve lijepo složiti, dodati malo lijevo, malo desno, nabaciti oblik ili potez na sredini, te pripaziti da se nešto ne bi otelo kontroli na rubovima, što u konačnici stvara slikarske šprance koje je moguće u nedogled replici­rati. Ono u čemu Kuliš ipak uspijeva je slika koja se intenzivno troši na površini i u tome ima stanovite ljupkosti i draži. Ali, što s takvom slikom. Ništa, pisao sam povodom Kulišova slikarstva, jer sva ta senzacija gasne nakon prvog bljeska, u sljedećem trenutku ostavl­jajući na površini “hladni barok” hinjene spontanosti. Kuliš je oči­gledno dizajner i aranžer, a ne slikar i kao takav idealan, kako sam kaže, za one “koji žive u luksuznim kućama te voze skupe auto­mobile i na zidovima žele imati adekvatnu slikarsku kvalitetu”.

Osim Kuliša, Lucie-Smith posebno izdvaja Mersada Berbera, sma­trajući ga, uz neprikosnovenog Meštrovića, jedinim koji je od naših umjetnika međunarodno prihvaćen i popularan. No unatoč dugom poznanstvu s Berberom i unatoč predgovoru koji mu je napisao za memorijalnu izložbu u londonskoj galeriji Albermarle, gdje ga dovodi u vezu s talijanskim anakronistima Pitture Colte, ipak mu u drugom tomu publikacije Art Today nema spomena niti u indeksu autora, a kamoli da je smješten recimo uz Michaela Leonarda, Carla Maria Marianija, Scialoju, Capuccia ili d’Arceviu, kojima bi po tome prirodno tendirao. Ne nala­zeći pravog razloga njegove nepopularnosti u Hrvatskoj među kritikom i povjesničarima umjetnosti, Lucie-Smith nastavlja govoriti o Berberovoj popularnosti vani, mada ni za tu popularnost, ili kako sam kaže populističku nastrojenost, ne nalazi jače razloge od balkan­ske povjesnice i egzotike bosanskog islama usred Europe.

No, da Lucie-Smith ipak nije u pravu što se tiče Berberove nepopularnosti u Hrvatskoj, dokazuje upravo ta riječ - populizam, koja mu je osigurala prisutnost praktički u svakoj galeriji, dućanu ili na aukciji. U Hrvatskoj i na prostoru bivše države Berber, međutim, vodi dvostruki život. S jedne su strane radovi u “popularnom formatu” s ulogom pseudo-oltara (dakako i zbog apliciranih zlatnik listića) u prostorima privatnih galerija i uokviraonica slika, a s druge su slike za značajne galerije i muzeje s rasko­šnim katalozima i opremom. No s vremenom restl-radovi iz malih privatnih galerija i višemetarske megalomanije iz raznih umjetničkih paviljona pozamašnih zidnih površina, stopili su se u nerazdvojno jedinstvo, gdje više nije bilo moguće povući razdjelnicu između kon­fekcije i “remek-djela”. Unatoč tome što kritičar u intervjuu izvješćuje Lucie-Smitha da umjet­nički establišment u Hrvatskoj Berbera smatra kičerom, ne spominje da Berber već dugo go­dina iskreno uzbuđuje naše sitnokolekcionarske estete koji su uvijek zazirali od svakog modernizma i sumnjivih eksperimenata u za­mjenu za trajnu solidnost orijentalne manufa­kture s prepoznatljivim dezenom a la Berber.

Daleko od toga da je Berber proizvodio neka­kve šarene sagove i egzotična pletiva po na­rudžbi, ali ostaje činjenicom da je oduvijek pra­tio ukus prosječne publike koju je pridobivao sjećanjem na velike slikarske uzore, sugerira­jući joj da je kupila nešto vječno, tehnički sol­idno, usporedivo s velikim manirama prošlo­sti. “Da, bio je populist, ali što onda”, kaže Lucie-Smith kao da je riječ o vlasniku privatne galerije koja prodaje slikarsku metražnu robu za svakoga. Ali baš je taj populizam Berbera koštao zasićenja tržišta i kupaca koji su sve češće s nevjericom zavirivali, kao oni policajci s početka priče, čak i u signature, ne bi li na mjestu vlastoručnog potpisa otkrili otisak pečata. Sve je više bilo kolaža, pretisaka iz ilustriranih časo­pisa, obilja pozlate i jeftinih filigranskih bordura, ondje gdje se očekivao istrajniji rad ruke i neponovljivost geste. Ključ uspjeha ovoga umjetnika nespornih metierskih mogućnosti, ležao je u tak­tici odmjeravanja s velikanima. Odmjeravajući snage s Velazquezom, El Grecom, Goyom, Caravaggiom, Leonardom, posuđujući literarne sižeje od Andrića, Selimovića, Krleže, Berber je suger­irao da mu skromnije usporedbe ne pristaju. Publika, pa i ona stručna, ulovila se u zamku uvjerenja da je onaj koji se uspoređuje s Velazquezom ovome valjda po nečemu sličan, a onaj koji “piše” kroniku po Andrićevu djelu osoba romaneskne širine i panoramskih vizija. No, bilo je među hrvatskom kritikom i onih koji su znali reći da je car gol. Tonko Maroević je tako za plutajuće figure Berberovih scena ustvrdio da “redovito stoje u apstraktnom, neutralnom me­đuprostoru, i ne uspostavljaju prirodne relacije ni sa svjetlošću, ni s okolinom ni sa susjednim grupama niti s konstrukcijom kadra”. Najsporniji dio Berberove produkcije svakako su djela koja čine nepregledan opus varijanti i stalnog oponašanja jednom ostva­renih prototipova. “Njegujući beskrajno povjerenje u inventar pozlaćenih, patiniranih, sretnih i turobnih šarenila, odora i svjet­lucavih opsjena umetnutih u sliku (...) tu su serijali manufakturnih produkcija koji bi naškodili svakoj vrlini i koji bi kompromitirali svaku ozbiljnost”, primijetit će Ive Šimat Banov.

S vremenom potonuvši pod teretom svakovrsnih “berberijada” koje je izvodio s takvom lakoćom i površnošću, s toliko lažne pozlate, pompozne raskoši i simulirane uzvišenosti, slikar je na koncu doveo u pitanje i ona djela u kojima je imao većih preten­zija, umanjujući ih i pojednostavljujući za potrebe galerijske trgov­ine. Na izložbama u važnijim galerijama drugorazredna je roba doduše nestajala iz postava, a kvalitetnija tkanja i finiji dezeni Berberove zlatovezne manufakture za suptilnije uživaoce, ipak su prevladavali. Berber doduše ima “zlatne ruke” prikladnije za­natu, majstoru koji bi bruseći, filigranizirajući, iskucavajući u upo­rabnoj sferi sigurno daleko dogurao. Ali umjetnost nije samo demonstriranje vještine i zato se na njegovim slikama ne zbiva ništa bitno po nju, nikakvi se problemi ne začinju u tom opusu i ni za čim se ne traga među pozlaćenim okvirima koji obrubljuju slikopis praznine. Berberova umjetnost imala je pretpostavke jedne visokoartikulirane “renesansne” i barokizirajuće geste ali se srozala do dekoracije, izrabljujući nisku razinu ukusa svoje pub­like kao prirodni okoliš za materijalističku ekspanziju u pravcu stjecanja profita i odricanja od umjetnosti kao duhovne avanture.

Što pak reći za adoracijsku hvalu koju je povodom Berbera izrekao veliki Edward Lucie-Smith? Ništa iz njegovih usta nismo saznali o umjetničkim vrijednostima Berbera, jer se tu stalno go­vori o popularnosti i publici, a na konstataciju kritičara da ga se u Hrvatskoj smatra kičerom, umjesto demantija tek lakonski doznajemo ”da bio je populist”. Zbunjujuće i svakako nedovoljno od jed­noga svjetskog autoriteta od kojeg makar i u jeseni života ne bismo očekivali takav relativizam i potišteni uzmak pred imperativima tržišta, brojnošću posjetitelja izložbi i debljinom novčanika kolek­cionara.