Ivan Lovrenović: Ein heiliges Land!

(2003) Priča o obustavljanju-neobustavljanju istrage protiv Dževada Mlaće i drugova za zločine nad bugojanskim Hrvatima 1993. još nema svoj jasan formalnopravni pravorijek. Počev od same tužbe famoznoga Vojnog tužilaštva iz Livna 1994, preko nejasnoće u vezi s stavom Haškoga suda, do odluke Kantonalnoga javnog tužilaštva iz Travnika da predloži Kantonalnom sudu obustavu postupka – nitko ne može reći kako stvar doista stoji. Sudeći po posljednjem tumačenju iz sarajevskoga Ureda haškoga tribunala, Haag ipak nije ovlašten za takvu “sugestiju” na osnovi koje je Kantonalno javno tužiteljstvo donijelo svoju (odjedanput promptnu i definitivnu) odluku o obustavljanju istrage. Kako ju je onda obustavilo?Posvoj prilici, i ovo je jedan od onih bezbrojnih slučajeva, kakvih smo se u postdejtonskoj Bosni nagledali, u kojemu je nekomu, tko je dovoljno zainteresiran ali i dovoljno moćan da to uredi, bilo važno da proceduralnom pometnjom adaktira i zabašuri jednu tako krupnu stvar kakva su – ljudski životi i odgovornost za njihov nasilni kraj. Kasno u zimu 1995. obreo sam se u Bugojnu bizarnim stjecajem okolnosti. Neki brižni ljudi iz Stuttgarta i Reutlingena, među njima i moj dobar poznanik Vinko Stjepandić, skupili su dva kamiona hrane i lijekova, te namijenili stanovništvu Bugojna. Spiritus movens akcije bio je dr. Rieder, profesor teologije i svećenik stutgartske biskupije. Osim te konkretne pomoći, intencija je bila da se na djelu pokaže solidarnost bez religijskih i etničkih ograničenja. Bio sam pozvan da se pridružim mješovitoj ekspediciji iz Njemačke, te smo u dva volkswagenova kombija i s dva kamiona krenuli iz Splita preko Hercegovine put Bugojna. Nekom ću drugom, dokonijom prilikom opisati sav čemer i stravu, ali i neku mračnu ljepotu toga mučnoga putovanja s konvojem pomoći za Bugojno (“Pa zar baš tamo, njima?” – sijevalo je mrko pitanje na svakom check-pointu) kroz Herceg-Bosnu, Mostar, uz Neretvu, preko Makljena… Malo što iz rata pamtim tako živo i u svakom detalju kao ta tri bugojanska dana. Ljudi s kojima smo došli u dodir, priče koje smo čuli (sve izgovorene napola, ustvari pregrižene a ne ispričane), cijela atmosfera – sve je odisalo potmulim očajem i teškim strahom. Ako se to uopće može razdvajati, očaj je bio više konkretan i ticao se egzistencije, a strah je je već “metafizički” metastazirao. Nikad nisam iskusio takvo nešto. Bugojanski strah nije se iskazivao riječima, čak ni pogledima. Neverbalan i negestualan, on je kod ljudi naprosto bio postao sastavnim dijelom habitusa i prožimao cijelu njihovu pojavu, nastup, način komunikacije. Tu vrst straha dotada sam mogao tek naslutiti u literaturi; naći ćete ju samo u vrhuncima logorske književnosti (Štajner, Solženjicin, Šalamov, P. Levi...), ili u najboljim trenucima filmova Koste Gavrasa. A nad svime time carevala je jedna pojava, jedno ime – načelnik Mlaćo. Način na koji su ljudi izgovarali te dvije riječi,davao im je zvuk i značenje vrhunaravnoga svedršca, a od tih ljudi pravio je ponižene kreature što žive od njegove milosti, od jednoga njegova pogleda, jednoga pokreta ruke. Fra Janko, župnik bugojanski, naš domaćin (čije pothvate i zasluge, tipično franjevački, možda nikada neće imati tko unijeti u povjesnicu, a one od toga neće biti ni zeru umanjene, jer su upisane u konkretne ljudske živote), savjetovao je: nemojte zaobići Mlaću, svakako tražite susret s Mlaćom, nemojte mimo Mlaće… Tako, evo nas, sjedimo u jednoj od manjih dvorana hotela Kalin, studenoj i ustajaloj, dočekali smo dolazak načelnika, oko kojega se njegovi suradnici i dvije gospođice (tako ih službeno tituliraju) kreću po pažljivo izučenim putanjama, kao sporedna nebeska tijela oko središta. Dr. Rieder objašnjava svrhu dolaska, izražava toplu simpatiju za grad, zemlju, i, nadasve, ljude koji pate, želi što bliži kraj toj patnji i što brži oporavak zemlje. Uzvraća načelnik. Nakon nekoliko škrtih i gotovo iznuđenih riječi zahvale, on započinje govor, sasvim neočekivano – o islamu, o apsolutnosti islamske tolerancije i o njegovoj duhovnoj i civilizacijskoj superiornosti. Fanatičnošću tipičnom za čovjeka jedne knjige i nepokolebljivošću neofita, on u metodičnom, mirnom i predugačkom govoru izlaže onu pregršt osnovnih stvari o islamu, koje poznaje svaki solidnije obrazovan akademski građanin, bio musliman ili ne. Pomalo žalostan, pomalo ljut, pomalo zastiđen zbog gostiju iz Njemačke, a pomalo nekako i uvrijeđen zbog mnoštva svojih dobrih prijatelja muslimana, slušam ovoga čovjeka, koji je tako beskrajno odan a premalo uvjeren (po sjajnoj maksimi iz Poslanice o evropskoj truleži Mirka Kovača), gdje svojom komesarskom i propagandnom frazom zapravo profanira i unižava temu o kojoj govori. Kako je počeo, tako i završava – ukočen, nedohvatljiv, uzvišen u osjećaju svoje moći i samodovoljnosti, osjećaju koji može izvirati samo iz potpune vlasti nad ljudima i njihovim sudbinama. Iste večeri nakon kalinskoga predavanja o toleranciji, skupilo se kod fra Janka šareno društvo s koca i s konopca, prava multikultura, čak i Srbin iz Čipuljića. Ako i jedan, ali – pravi Srbin. Doduše, pokušavao je “umekšati”, izjašnjavajući se kao Jugoslaven, i ne videći svu ironiju i kontraproduktvnost takvoga umekšavanja. Ono što sam čuo te večeri, bili su isječci prave ratne historije Bugojna: i kako su u početku, za vladavine HVO-a, Muslimani bili osuđeni i apsolutno zatvoreni, ne mogući izaći nikamo iz grada, osim na front prema četnicima, i kako se situacija obrnula nakon poraza HVO-a u sukobu s Armijom BiH, o vjersko-etničkoj strahovladi koja je tada nastala, o općem poremećaju odnosa i vrijednosti, u kojemu su itekako stradavali i Muslimani koji po novoideološkom kratkom kursu nisu bili dovoljno Muslimani. Tada sam saznao i istinuti priču o Čipuljićima, kompaktnom pravoslavnom prigradskom naselju, nastalom u doba austrougarske uprave kolonizacijom Rumuna iz Podunavlja, ubrzo etnički srbiziranih, koji su bili vješti kalajdžije. Do rata o Čipuljićima se moglo čuti tek kao o lokalitetu na kojemu su pronalaženi vrijedni arheološki ostaci prethistorijskih kultura: to je ono naselje koje vidite na lijevu ruku kad izlazite iz Bugojna i zaputite se put Koprivnice i Kupreških vrata. Kada je Karadžić zaigrao krvavo kolo po svoj Bosni, pa i na Kupresu, tukući odozgor po Bugojnu, Čipuljići i njegovi stanovnici našli su se između dva mlinska kamena. Pod pritiskom prvo hrvatskih vlasti, a zatim muslimanskih, malo pomalo, naselje je brzo opustjelo, a onda postalo svojevrsna “samoposluga”: iz njega je uzimao štogod je tko htio i trebao... Kada sam nekoliko godina kasnije s Ahmedom Imamovićem snimao seriju kratkih putopisa za tv-magazin Fresh, unišli smo u Čipuljiće i prokrstarili kroz njih uzduž i poprijeko. Bila je to slika pustoši, kakve sigurno u cijeloj opustošenoj Bosni nije bilo. Od najmanje dvije tisuće kuća, sve samih solidnih obiteljskih katnica, ostali su samo goli, termitski očišćeni zidovi. Sve je to bio čist ručni rad, samo je crkva, smještena usred naselja, bila srušena ritualno, eksplozivom. Ne znam da je u bosanskohercegovačkoj javnosti o Čipuljićima itko ikada išta kazao, ni političar, ni novinar, ni vjerski službenik, ni kakva intelektualna udruga, najmanje da je netko tražio istragu. Te večeri pod fra Jankovim krovom moglo se ponešto autentično čuti i saznati i o interesnom, istinski transetničkom bratstvu i jedinstvu bošnjačkih i hrvatskih lokalnih moćnika, koje nije jenjavalo ni usred najžešćih ratnih sukoba i mračnih zločina. Repovi jednoga i drugoga – tih interesa i tih zločina - vuku se i danas, nerazjašnjeni i bez volje da budu razjašnjeni. A već sutradan mogli smo vidjeti još jedno oličenje toga perverznoga bratstva i jedinstva – u bijelom pajeru-mitsubishiju, praćen vjernim novinarskim opslužiteljima, pojavio se Tuđmanov tadašnji “savjetnik za odnose s Bosnom i Hercegovinom” Bosiljko Mišetić. Kako su izgledali njegovi razgovori s načelnikom, to znaju samo njih dvojica. Kako stvari stoje danas, sedam i pol godina od opisane bugojanske ekskurzije, a devet od nestanka bugojanskih Hrvata o kojima se ni danas ne zna ništa službeno, ali svi znaju da su pobijeni? Neko politički kretensko hercegbosansko Vojno tužilaštvo iz Livna dignulo je tužbu 1994, vjerojatno pravno invalidnu, taman onakvu da jednoga dana mogne biti lako osporena. Tada je tzv. hrvatskim vlastima, od Gruda do Zagreba, ionako bilo mnogo važnije baviti se skrivanjem vlastitih zločina i zločinaca (ili barem njihovom bezbolnom isporukom Haagu, ako već nije moglo drukčije), nego se istinski brinuti o nekim nestalim Bugojancima i bolom njihovih obitelji. Što nam, pak, danas radi načelnik Mlaćo? Na sve upite o nestalima, pobijenima, on mirno, potpuno nedodirnuto, kao da se radi o kamenju a ne o ljudima, kaže: sve je to haranga. Napisat će knjigu i sve objasniti, kaže još. U ovoj zemlji katkad se čini kao da je doista sve dovedeno do potpunoga apsurda. Spominjao sam već negdje slutnju budućih belfasta u Bosni, misleći na primjere Stoca, Drvara, Banje Luke... Zar i Bugojno može biti išta drugo nego neki budući belfast, ako se takvom posvemašnjem sistemskom prijeziru izvrgava pitanje o životima i grobovima. Ono pitanje, koje od Sofokla, i još dublje i dalje u ljudsku povijest od njega, pa na ovu stranu do nas današnjih, uvijek ima istu težinu – težinu sudbine i neisplakane ljubavi. Puno bi bolje i predanije obavio svoju ljudsku i islamsku dužnost Dževad Mlaćo kada bi kratko i konkretno objasnio javnosti ono što on sasvim sigurno zna, ili može znati bolje nego itko: gdje su Bugojanci što su pod njegovom svevlašću nestali s lica zemlje. A potom neka piše što ga volja, makar odmah i u komadu - sabrana djela! Jednu sliku s povratka iz Bugojna u zimu 1995. neću zaboraviti nikada. Krenuli smo kroz Koprivnicu, na Kupres, iako je to službeno još bila nesigurna zona a put zatvoren i pod vojnom kontrolom. Bila je ciča zima a snijeg, kako dublje i naviše u Koprivnicu, sve dublji i neugaženiji. Na kakav kilometar do Kupreških vrata prvi volkswagen je stao, naprosto potonuvši u sniježni nanos na cesti. Dok su se čeljad u kolima unezvijereno zgledala, pa počela nervoznu tehničku diskusiju o najlakšim načinima izvlačenja, vidio sam da je dr. Rieder, inače sasvim praktičan i priseban čovjek, odjednom nekamo odlebdio: gledao je kroz prozor, silno koncentrirano i nekako ozareno. Zatim je zamolio da mu se otvore bočna vrata. Netko se potiho usprotivio: uvalit će nam se snijeg, ionako nije sigurno dokle ćemo stajati, hoće li biti grijanja... Dr. Rieder je samo strpljivo pričekao da mu se ipak otvori, te izašao u snijeg. Stajao je u njemu skoro do pojasa, gledao u ogromne jelike kraj ceste, grana lijepo i pravilno natrpanih svježim snijegom od vrha do dna. Akustika je bila posve pogušena, i u tom najedanput začaranom trenutku svi smo zašutjeli, čujući sami sebe kako dišemo. Rieder je, očevidno unutarnjim impulsom gonjen, dignuo ruke u molitveni položaj, i nekoliko puta tiho izgovorio: “Ein heiliges Land!” Ivan Lovrenović