Ivan Lovrenović, Isakovićeva književna oklada

TAJ PISAC! 14. 3. 2017. Dvadeset godina od smrti Alije Isakovića! Dvadeset punih godina - kako prođoše, u što li prođoše! Gore je sad, nego što je bilo u martu te 1997, ni godinu i po dana nakon svršetka rata, tada se u Bosni još nečemu nadalo. A Alija je otišao kao da se ukrao, i iz nje, i između nas. Imao je ono strâšnō znanje, dano samo umnima, sabranima: „Ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa više neće biti onakvo kakvim bijaše“, pa pomišljam da mu se nije dalo čekati da vidi u što će se izmetnuti nadanja... Upoznali smo se u Mostaru u jesen 1973. godine. Bio je onaj znameniti skup o jeziku, politički koliko i jezični, oduvijek je u nas to dvoje svezano u mrtvi uzao, pojavio sam se na njemu kao anonimus iz provincije, i u neumjereno žestokoj filipici oborio se na profesore sa sarajevskoga filozofskog fakulteta i njihovo nametanje srpskoga jezičnog uzorka kao bosanskohercegovačke norme. Po bijesnim povicima „oduzmite mu riječ!“, „dolje!“ još za vrijeme govorenja shvatio sam da mi se crno piše. Bilo je to u dugačkoj dvorani neke mostarske političke organizacije, Sindikata, čega li, negdje na pola puta između hotela „Neretva“ i Staroga mosta, zaboravio sam. Hod od govornice do dna dvorane bio je hod kroz šibe, kroz mrske poglede koji proždiru... Tek što sam se svalio na stolicu u predzadnjem redu, na rame mi se spustila jedna ruka, okrenuo sam se očekujući najgore, a lice sa škrtim osmijehom izgovorilo je: „Čestitam!“, čovjek mi je pružio ruku i rekao jednostavno: „Ja sam Isaković, trebali bismo razgovarati.“ Prošao je otada cijeli jedan život. Zadnji put vidjeli smo se kratko vrijeme prije njegove smrti, mogao je biti neki dan u januaru 1997. Sjedili smo u kafani zagrebačkoga hotela „Dubrovnik“, pio je čaj, ne svoj uobičajeni konjak Cezar (Aut Cezar, aut nihil), u šali sam ga malo peckao zbog toga. Tiho je rekao da mu „ne prija“, i  požalio se na neke tegobe, kao usput. To je bilo sve što je dao da se vidi. Čudan pisac bio je Alija Isaković: s malo teksta, postigao je književno najviše. Pokušao sam to opisati i objasniti u eseju Isakovićeva književna oklada. Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća uredništvo književnoga časopisa Život pokrenulo je rubriku Portreti bosanskohercegovačkih pisaca. Po Isakovićevoj želji zapalo me je da napravim njegov portret u toj rubrici. Podrazumijevalo je to da se napiše sintetski esej o piščevu djelu, intervju s njim i izbor iz djela. Malo sam se za koji posao tako temeljito spremao! Zahvaljujući pedantnoj bibliografiji Mustafe Ćemana, koju je moguće naći i na internetu, sada znam tačan podatak: moj prilog o Isakoviću objavljen je u dvobroju Života 7-8. 1984. godine. Ponavljam ovdje taj esej kao mali lični hommage piscu. Rukopis intervjua uništen mi je u ratu sa svim ostalim rukopisima, da ga tražim po bibliotekama u starim svescima Života, ne da mi se, a sjećam se da je bio vrlo neobičan, pod karakterističnim isakovićevskim naslovom Moj zavičaj je ljudski brlog. Spomenuti esej bavi se samo Isakovićevim književnim djelom. A već tada bila su, izrazito različita, dva Isakovića - pisac u strožem umjetničkom smislu, i istraživač nacionalne (muslimanske/bošnjačke) književnosti, jezika i kulture, polihistor. Iz tih pradavnih dana, u kojima su se također postavljala pitanja nacionalne ravnopravnosti (a kada se to ona kod nas nisu postavljala?), ostao mi je živo u pamćenju način na koji mi je Isaković, tada još samo usamljeni istraživač muslimanske književnosti na vlastiti rizik i o vlastitom trošku, ni ne sluteći da će nekad postati nacionalni bard i spomenik, objasnio svoje motive: Zalažem se za afirmaciju muslimanske književnosti i kulture samo zato što je potisnuta, nepriznata i obezvrijeđena. Slabija strana! Da je koja druga u takvom položaju, zalagao bih se za nju jednako. Stjecajem mrkih historijskih okolnosti i Isakovićeve hibridne spisateljske i aktivističke biografije događa se da taj pisac danas stoji u sjeni vlastite figure nacionalnog tribuna. Napomena: kada smo pripremali portret u Životu 1984, Isaković još nije bio objavio tri književna naslova: začudni roman Pobuna materije (1985), knjigu putopisa Jednom (1987) i proze za djecu Lijeve priče (1990). Treba ih pridodati književnom popisu u tekstu koji slijedi.   Isakovićeva književna oklada Alija Isaković objavio je roman Sunce o desno rame, zbirke pripovjedaka Semafor i Taj čovjek, zbirku aforizama Prednost imaju koji ulaze i knjigu drama (To, Generalijum, Kraljevski sudbeni stol). U novinama i časopisima stoje mu pripovjetke Ta priča i To nastojanje, te niz putopisa, u kojima je Isaković veoma prepoznatljiv autor. Na radiju i televiziji realizirano je više izvornih Isakovićevih scenarija ili adaptacija njegovih pripovjedaka i drama, drame To i Hasanaginica ostvarene su i kao kazališne predstave i kao televizijski filmovi, a drama Generalijum izvedena je na sceni.[1] Roman, pripovijetka, drama, aforizam – žanrovska konfiguracija Isakovićeve literature, dakle, sadrži osim poezije sve glavne književne oblike![2] Ova konstatacija odmah izaziva drugu, prividno oprečnu: sve to Isaković je postigao minimumom kvantitete. Gotovo kao za okladu. Kada se pri tome ima na umu da je autor u svim tim žanrovima ostvario rezultate visoke književne vrijednosti i izrazite individualne obilježenosti, te da je i u kritici već odavno situiran u tokove suvremene literature kao njezin markantan predstavnik, onda se može reći da Isaković u svoju okladu s književnošću unosi ne samo smjelost stalnoga iskušavanja njezinih mogućnosti, nego i visoku mjeru dara i znanja. Jednostavan kronološki uvid u liniju kretanja Isakovićeve proze donosi još jednu neuobičajenost. Ta linija, naime, ide od romana (Sunce o desno rame, 1963), kao svojega početka, preko duže pripovjedne forme (pripovijest Semafor u istoimenoj zbirci, 1966) do karakterističnih kratkih priča u zbirci Taj čovjek (1975) i izvan nje. Izlišno je iz ove činjenice htjeti izvući bilo kakvu zakonitost.[3]  Možemo se samo poslužiti očitošću te pojavnosti, da bi se za potrebe ovakvoga predstavljanja mogla sprovesti neka logična sistematizacija, koja bi se istovremeno zasnivala i na žanrovskoj i na kvalitativnoj reprezentativnosti. U izricanju općega suda o Isakovićevoj prozi postala je već uobičajeno neizbježna tvrdnja o njezinoj modernosti. No, zbog prevelike širine i neodređenosti, ta odredba – kada nije specificirana tako da sasvim konkretno pokaže u kojemu se od brojnih načina modernosti radi – gotovo da ne kazuje ništa, osim, možda, u kolokvijalnoj upotrebi, gdje se i ne traži nikakvo odgovornije fiksiranje stvari. Čak ni u kontekstu bosanskohercegovačke literature (dakle, kada se pogled područno suzi a vrednosno veoma relativizira), Isakovićeva proza ovim atributom ne dobiva nikakvu čvrstu oznaku. Naime, već i u tom suženom kontekstu ima pisaca i ostvarenja koji svi s jednakim pravom mogu ponijeti tu oznaku, a među sobom su toliko različiti da ne može biti govora o zajedničkom nazivniku. S druge strane, kada se Isakovićeva proza izvede iz ovoga uskog i relativnog konteksta, i promatra u širokom horizontu suvremenih književnih postupaka i vrijednosti, ali se pri tome ostane – po čestoj navadi naše kritike – kod inercijske sklonosti globalnoga detektiranja „modernosti“, tada se mora osjetiti potreba da se ospori očita paušalnost kojom se oznaka „moderno“ izriče u onom prvom slučaju. Ako je ovaj nesporazum vrijedan pažnje, onda je očito da on ne leži u piscu, u njegovu tekstu, već u kritičarskoj primjeni pojma: nesporazum se sastoji u tome što se jedan neegzaktan pojam, gotovo neupotrebljiv u svojoj višesmislenosti, nastoji upotrijebiti kao ključna oznaka konkretnoga proznoga postupka. U analizi Isakovićeve proze (kao, u ostalom, i inače u pristupu književnosti) nije pretjerano produktivno pitanje: koliko je moderna?, nego: kako je drukčija, ili barem (ako se njezina modernost hoće ispitivati stvarno): kako je moderna? A ova proza (osobito ono što Isaković piše i objavljuje nakon romana Sunce o desno rame, te pogotovo sa zbirkom Taj čovjek i s putopisima) zaista je u visokom stupnju drukčija – i u suvremeničkim usporedbama, a naročito izrazito u usporedbi s dominantnim i tradicionalnim postupcima u bosanskohercegovačkoj književnosti, koji se podvode pod neprecizan ali dugom upotrebom uobičajen pojam „pripovjedačke Bosne“. Inovativnost i posvemašni alteritet s jedne, a izvedbena zrelost i koherentnost ove proze s druge strane, i jesu, čini mi se, uzroci zbog kojih bosanskohercegovačka književna kritika jest Isakovića primila afirmativno (ne mogući ne recipirati tu zrelost), ali mnogo dalje od konstatacije o „modernosti“ (sasvim paušalne, kako smo vidjeli) nije otišla. Indikativno je da je konkretni sadržaj Isakovićeve modernosti primijećen i ispitivan od kritičara sa sasvim drukčijim uvidima u književna kretanja – od kritičarke iz daleke Australije. (Vidjeti tekstove Slobodanke B. Vladiv: Gledište i koncepcija vremena, „Oko“ 13-17. rujna 1981. i Nove paradigme u savremenoj jugoslovenskoj književnosti, „Izraz“ 1-2, 1984.) U pristupu koji nema drugih ambicija nego da bude kratki opis Isakovićeva djela, svakako je svrsishodno (a gotovo i neizbježno) početi od konstatacije o njegovoj tematskoj korespondenciji sa suvremenošću. Sama po sebi, ova konstatacija ne može nositi nikakvu mogućnost uspostavljanja apriornoga vrednosnog odnosa. Kada se kod nas i danas, u prilično pravilnim razmacima, javljaju zahtjevi od strane književne kritike ili tzv. književne javnosti za suvremenom temom u literaturi i pritužbe na pisce da „bježe u prošlost“ (ili nekamo drugdje), uz podrazumijevanje da je „suvremeno“ ujedno i bolje – onda je to samo znak nesnalaženja u koordinatnom sistemu književnih vrijednosti, ili pak refleks onoga poznatog zastarjelog ideologema, načina mišljenja o književnosti kao o „odrazu svojega vremena“. Ova digresija bila je potrebna da se ne bi shvatilo kako konstatacija o Isakovićevoj tematskoj suvremenosti otvara, deplasiranu, podjelu pisaca, tj. književnosti po kriteriju tematike. Potcrtavanjem tematske suvremenosti hoće se ovdje nešto drugo: ukazati na dublji, upravo poetički smisao toga elementa. Naime, bavljenje suvremenošću u Isakovića nije stvar nikakvoga vanjskoga naloga, programskoga, racionalnoga opredjeljenja i izbora po logici nekakvoga „duga“ i „angažmana“, nego elementarno pitanje određene vrste književne konstitucije, prirođenoga nerva, imanentnoga načina opserviranja i doživljavanja svijeta. K tome, Isakovićeva preokupiranost suvremenošću zapravo se i ne očituje toliko u samom predmetnom svijetu njegovih tekstova; tačnije rečeno: nije to plan njezinoga reprezentativnog očitavanja. Ta preokupiranost najuzornije se očituje na planu autorove interpretacije čovjekova položaja, smisla njegove egzistencije u tom i takvom predmetnom svijetu. To je ono po čemu je Isaković par excellence suvremen pisac. U pitanju je, očito, specijalna kvaliteta i tip opservacijskog mehanizma. Ako je uopće moguća (i svrsishodna) takva tipologija, Isaković spada u jednu veoma rijetku kategoriju: to je pisac kojemu nije potrebno da se motiv kristalizira i sedimentira, književno verificira, posredstvom historije, ili tzv. distance u vremenu, ili kojim drugim posredništvu. U ovom slučaju između spisateljske svijesti i nascentnoga, upravo događajućega života uspostavlja se izravna komunikacija[4], ali tako što taj nascentni život na naše oči gubi sve po čemu ga i sami, empirijski, poznajemo kao sirovi podatak, a biva nam ponuđen u transponiranoj verziji koju je mogla uobličiti samo izuzetno individualizirana opservatorska logika i optika. Najreprezentativniji, iako u Isakovića vrlo čest i sasvim tipičan, jest rad te optike u priči Taj čovjek. Karakterističan je za Isakovićevu prozu visok stupanj organske podudarnosti između dvaju njezinih planova: predmetnoga i lingvističkoga, ili preciznije – gramatičkoga. Onako kako glavninu piščevih preokupacija predstavlja, rekosmo, nascentni život, tako je i gramatička dominanta njegova teksta – prezent. Izrazita međuzavisnost dvaju prezenta, prezenta promatranoga svijeta i života, i prezenta u jeziku, čini mi se jednim od temeljnih elemenata Isakovićeve poetike. Ako se ovo na pravi način ima na umu, tada se jedna generalna osobina, i zaključak, nameću sasvim logično: svijet Isakovićeve proze tematski je heterogen (upravo onako kako je suvremeni svijet heterogen u svojim manifestacijama); jedinstvo ne treba tražiti u tematskom aspektu (osim ako se, paradoksalno, može govoriti o jedinstvu heterogenosti), nego se ono otkriva, upravo nudi, u specifičnoj optici i načinu književnoga opserviranja i uobličavanja. Ako Isakoviću uspijeva praviti literaturu od nascentnoga života i pri tome ne upadati ni u reportažni deskriptivizam ni u površni „angažman“, to je zato što njegovim postupkom snažno vlada princip distance. Radi se o jednom specifičnom, individualiziranom modalitetu onoga općeg principa distance na kojemu se zasniva jedna od najproduktivnijih literarnih mogućnosti – mogućnost ironijskoga pristupa i pogleda. Operirajući tradicionalno usko shvaćenim pojmom ironije (u kojemu je obligatna pratnja humornoga elementa), ova tvrdnja o Isakovićevoj prozi može se učiniti ishitrenom, a u najboljem slučaju primjenljivom samo na jedan dio ove proze (onaj koji, recimo, predstavlja pripovijetka Također). Međutim, ako pristanemo na ponuđenu definiciju, u kojoj je za ironijski stav bitan moment distance (a sve ostalo samo pitanje mogućih ali ne i obaveznih nijansi), tada se Isakovićeva proza otkriva u jedinstvu osnovnoga stava. Tada možemo i prilično zorno pratiti kako se on razvojno profilira, od Sunca o desno rame (gdje je, moglo bi se reći, embrionalan, ali ipak vidljiv, pogotovo u nekim parcijalnim rješenjima, a sasvim jasan u razrešnici romana), preko priča kojima odsutnost humornoga ne oduzima temeljnu ironijsku postavljenost (Semafor, Taj čovjek, Pukotina, Ljubavi, Sjećanje itd.), do proza koje u različitim dozama i u raznim tonalitetima već sadrže evidentan spoj humorno ili groteskno-ironijskoga (neke priče u zbirci Semafor, Epidemija, Klicanje, Osveta, Kaskade, Također, Generalij). Na planu pripovjedačke tehnike (što je u Isakovićevu slučaju apsolutno neodvojivo od poetike) ova tvrdnja o distanci-ironiji kao temeljnoj odrednici najbolje se ilustrira prirodom pripovjedačke perspektive. Isakovićeve proze (nakon Sunca o desno rame) karakterizira izrazita pomičnost perspektive, izuzetna sposobnost projiciranja narativne svijesti u najrazličitije subjekte (i, čak, objekte), ali tako da se pomicanje, premještanje vrši ne samo od jednog do drugog teksta, nego i u okviru jedne proze. Tako, kad Isaković u prozu uvede čak i gramatičko ja (što se često dešava), nikad to nije garancija identičnosti autora i pripovjedača; dapače, to Isakovićevo gramatičko ja na neki način postaje impersonalnije i otpornije na identifikaciju od drugih subjekata naracije. U Isakovićevu proznom opusu, generalno uzevši može se pratiti evolutivna linija od transparentne jednostavnosti (kakva se manifestira u romanu Sunce o desno rame, ali i u nekim kasnijim pozama), do jedne osobine koja bi se samo uvjetno, po prvom dojmu, mogla označiti kao svojevrstan hermetizam izraza (primjerice, u prozama Taj čovjek, Sjećanje itd.). No, u malo pažljivijem iščitavanju i slijeđenju određenih zakonitosti Isakovićeva rukopisa, uviđa se kako se ta crta razvija iz elementa koji ne samo da su nesvodljivi na hermetizam, nego mu se čak u određenom smislu i suprotstavljaju. Ti elementi u Isakovića su izrazita sklonost (vidljiva od samih početaka) ka eliptičnom i lapidarnom izrazu s jedne i rigoroznoj preciznosti izraza s druge strane. Jednom riječju, za osnovno obilježje Isakovićeva proznoga rukopisa mogla bi se posuditi oznaka iz svijeta logičkog i naučnog diskursa – to je posvemašnja akribičnost, jednako sprovedena u oba tipa proze koje Isaković jednako uspješno njeguje – i u onom introspektivnom, monološkom, kao i u dijaloškom. Ovo posljednje – izrazita prisutnost dijaloga – još je jedna specifičnost ove proze. Za taj tip reprezentativne su pripovijetke Generalij i Također, izvedene skoro isključivo dijaloškim postupkom. Takve, one su ujedno zoran primjer prijelaza u dramski žanr, u kojemu se Isaković također potvrdio kao izrazito samosvojan autor. Generalij je pisac pretočio u dramu, s nešto modificiranim naslovom – Generalijum, a pripovijetka Također, uvjeren sam, samo čeka adaptatora s dovoljno sluha za njezine scenske mogućnosti, pa da taj tekst postane izuzetno atraktivan teatar. Za drame To i Hasanaginica - ako se promatraju njihova vanjska obilježja – moglo bi se reći da su udaljene jedna od druge, gotovo na suprotnim polovima. Po svojoj genezi prva drama pripada već poznatom Isakovićevom načinu – književnom oblikovanju nascentnoga života. Druga je pak – što i sam naslov već sasvim jasno sugerira – još jedna suvremenička dramska verzija, interpretacija klasične muslimanske pučke balade. K tome, Isaković ovdje prakticira postupak svojevrsne rekonstrukcije historijskoga okvira i kulturološkoga materijala, što za njega kao pisca inače nije karakteristično. (Ali se zato moramo podsjetiti na golemi Isakovićev trud oko Hasanaginice, koji je rezultirao dvama veoma dobrim književnohistorijskim zbornicima.) Ipak, i pored te prividne nespojivosti, naći će se mnogo elemenata duhovnoga svijeta koji uspostavljaju koherenciju između tih dviju drama, a obje konzekventno situiraju u cjelinu Isakovićeva opusa. Naime, nije teško vidjeti kako je u Isakovićevoj verziji Hasanaginice - uz svu nekarakterističnu „historičnost“ motiva – opet na djelu poznata preokupacija tragikom individualiteta u aspektu nemogućnosti uspostavljanja komunikacije, koju Isaković ovdje odčitava podjednako u svim glavnim likovima. Ako se pak u dosadašnjem Isakovićevom dramskom opusu traži vrhunac ostvarenosti, rekao bih da je on postignut u drami To. Rijetki su u našoj novijoj dramatici tekstovi u kojima su tako konzistentno objedinjeni svi neophodni elementi žanra. K tomu, Isaković ovdje uspijeva nešto za čim se u našem teatru oduvijek žudjelo, s ne pretjerano velikim rezultatima: jedan autentično „naš“ motiv dramski artikulirati u ključu samosvojno primijenjenih iskustava moderne drame. Tako je u ovom tekstu uspostavljen stvaran, veoma produktivan odnos između konkretnoga miljea i jezika, i općevažeće egzistencijalne situacije. Rekapitulirajući, može se, dakle, reći kako duhovni svijet Isakovićeva književnoga dijela odlikuje visok stupanj koherentnosti. Nije, naravno, riječ o utvrđivanju bilo kakvoga lajtmotiva; bilo bi to neopravdano i, uostalom, bezizgledno nasilje nad nesvodljivošću pojavnoga svijeta motiva i konkretnih rješenja. Ali, moguće je o tom svijetu govoriti u smislu njegova duhovnoga središta. Ono u ovom djelu živi ne na način teze, čak ne ni na način određeno postavljena pitanja, već na način procesa. Taj proces je ispitivanje, a predmet ispitivanja je, shematski rečeno – mogućnost individualne ostvarenosti u svijetu koji svojom zadanošću tu mogućnost, po definiciji, osujećuje. Nivoi, konteksti i relacije u kojima se to ispitivanje obavlja različiti su: psihološki, socijalni, svakodnevno životni, katkad i historijski „podloženi“ (kao u prozi Također, ili, na izravan način, u Hasanaginici). Sa stanovišta jedne od ključnih trauma epohe, odnosa pojedinačna : totalitarna svijest, visok je stupanj relevantnosti Isaković postigao u prozi  Semafor (gdje je i najavio svoje bavljenje ovom relacijom), te osobito u Generaliju. I upravo na primjeru ovoga posljednjega moguće je najzornije ilustrirati malopređašnju tezu da Isaković ne postavlja pitanja niti daje odgovore, nego – ispituje život. Narednik i Školac u Generaliju su, doduše, koncipirani više kao dva principa nego kao dvije individue, ali se pisac ne postavlja na način određenja prema tim principima, nego ih ispituje (i svaki ponaosob, i njihovu interakciju), što mu omogućuje da ispiše integralnu dramu sukoba tih dvaju principa. Što je umjetnički mnogo relevantnije i duhovno mnogo produktivnije od nekakvog kvaziangažiranoga, unaprijed postavljenog stava.    


[1] Karakteristična je u Isakovića ta intermedijska adaptabilnost tekstova: veoma lako, i veoma prirodno, njegove se pripovijetke pretvaraju u televizijske i radio-drame, i obratno, tako da se katkad teško ustanovljuje što je čemu prethodilo. Kod ovog autora ta osobina je, očito, nešto mnogo više od pukog kronološko-bibliografskoga redoslijeda; ona predstavlja jednu od unutrašnjih zakonitosti njegova stvaranja, čemu bi bilo zanimljivo posvetiti posebnu pažnju.
[2] Da bi slika bila potpuna, ovdje treba spomenuti i veoma plodan Isakovićev interes za književno-istraživački rad, koji je rezultirao zapaženim antologičarskim i priređivačkim poslovima. U blizini takvoga interesa je i njegovo bavljenje problemima jezika.
[3] Uostalom, je li ona uopće nekakva činjenica: kao što već u Semaforu ima izrazitih kratkih priča, tako u Tom čovjeku ima dužih formi, koje su zametak potencijalnoga sintetskog zahvata (Generalij, na primjer). [4] Iz ovoga, vjerojatno zakonomjerno, izlazi i činjenica Isakovićeva karakterističnog fragmentarizma, kratkoće tekstova, a, s druge strane, i njegova predanost putopisu.