Ivan Lovrenović

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 - 2023)

SNAGA ZA NEPRIPADANJE

Odgovor na anketno pitanje književnoga web portala: koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?

- Valjda nema ozbiljnog pisca koji se ovako ili onako nije mučio s tradicijom, proklinjući njezine okove, nastojeći da se iz njih izmakne, upravo zbog ultimativne potrebe da ničemu ne pripada. Umijeće nepripadanja  i snaga za nepripadanje - to je moje čvrsto uvjerenje - temeljni je uvjet za pisca, za bavljenje književnošću. Tek kada pisac ovlada tim umijećem i osvoji tu snagu, otvorene su mu mogućnosti da se, sasvim individualno, „služi“ tradicijom. Ali više ne samo onom „kojoj pripada“, nego tradicijom, tradicijama, kao beskrajnim poljem u kojemu mu je slobodno birati po volji, po afinitetu.

8. rujna 2017.

SOCIJALISTIČKI MONARH

U pamćenju koje nosim iz djetinjstva ranih pedesetih godina Dvadesetoga stoljeća upisana je jedna politička sličica. Mladići su odlazili na služenje vojnoga roka, a vraćali se s nekim spektakularno novim i neviđenim navikama, izgledom, izrazima, gestama. U to je spadalo i takozvano izjašnjavanje. Tako je našega prvog komšiju, kad se vratio iz vojske i ubrzo potom dobio zaposlenje u „državnom poslu”, što je samo po sebi bilo čudo i beneficij, odmah počeo biti strašan glas: u vojsci se izjasnio da je bez vere! Uz to je išao, naravno, i podatak da je unišao u Partiju.

Deklarativno odbacujući vjeru, pojedinac u tome novom sistemu praktično je jednu religiju zamjenjivao drugom. Sistem, naime, jest odbacio religije a njihove institucije radikalno lišio moći i odstranio od države, ali je napravio novi savez između vlasti, države i ideologije, koja je praktično funkcionirala kao državna religija, s Partijom kao „crkvom” te ideologije, s vojskom i policijom, javnom i tajnom, kao svojim stupovima. Bio je to čvrsto piramidalno ustrojen sistem s usamljenom osobom nedodirljivoga vladara na vrhu, nesmjenjivog, doživotno ovlaštenog, koji je civilni, vojni i ideološki šef u jednoj osobi. Socijalistički monarh.

Ovako ustrojen sistem očuvao je potpuno konzerviranu strukturu vjerničko-podaničkoga mentaliteta, i to favorizirajući njegove lošije psihološke, moralne i socijalne elemente: ketman, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, obavezu javnog deklariranja „vjere”... Ne bi li se, barem u obliku radne hipoteze, i time mogla objasniti masovnost pojave da je u nas nakon popasti toga sistema preko noći nestalo ateista i religijski indiferentnih, a javna se scena dupkom napunila deklariranim vjernicima. 

Veljača 2006.

STANJE BEZ BOLA

Stanje bez bola - jedino utočište, jedina vrijednost.

2022.

STARA RIMSKA GOSPODA

Sam sebi najveća nepoznanica, nikad mi to nije bilo tako jasno kao sada, kada ozbiljan čovjek mirno i sabrano, bez kajanja i vajkanja, treba misliti o odlasku. Uvijek sam se divio, sada najviše, staroj rimskoj gospodi, njihovoj tehnici i umjetnosti umiranja.

2022.

STRANAC U SVOME SVIJETU

Forma apsurdnoga ne-pripadanja: potpuni stranac u svome svijetu. U jedinom svijetu koji je tvoj, kojemu se posvećuješ cijeli život, cijelim bićem. S kojim si proizveo potpunu identifikaciju u onomu što si napisao i potpisao, po čemu te znaju i prepoznaju. Kriva identifikacija? Lažna? Tko si ti? Što je tvoj svijet?

Lipanj 2010.

STRAŠNO JE DA JESI A NE ZNAŠ ŠTO ĆEŠ S TIME

Samoća. Dubinska, zadana na početku. Ista, kao ona iz djetinjstva, kada osjećaš da je strašno to da jesi a ne znaš što ćeš s time. Uloge koje ti je nalagao život, protiv tvoje volje, uloge koje si nametao životu, svojom voljom - sve su bile, i ostale, krive, pogrešne, loše igrane. Tko si „pravi“ ti - manje znaš nego ikada. Najbliži si sebi bio u trenucima pune osame, u djetinjstvu, u djedovoj njivi, pod otvorenim nebom. Tu, i tako, trebalo bi i pro-minuti.

2022.

SUD, ZAKON, ROBIJA

Novine od prije dva-tri dana, na istoj stranici, stupac do stupca: u Zenici dvojici milicionera 4,5 i 3,5 godine zatvora za ubojstvo mladića, u Skopju četvorici Albanaca, za „iredentističku aktivnost”, 15, 13, 12 i 11 godina!

1982.

SVE JE DANO NA POČETKU

Na kraju – što? Na kraju ništa. Od svega iskustva, jedna mudrost: umjeti biti što si, koliki si, a to ti je dano odmah na početku, pa nisi morao ni tražiti, ali, eto, sve je baš u tome traženju, krivudavom, nesigurnom, punom očekivanja i još punijem poraza, da na kraju dođeš do toga da nisi ni morao tražiti, jer je sve već dano na početku.

Studeni 2010.

SVEĆENIK U GUANTANAMU

Svećenik-pukovnik američke vojske u zatvoru u Guantanamu: „Kad bih previše mislio o poštenju i pravdi, ostalo bi mi premalo vremena da se bavim svojim poslom. Svoje probleme sa savješću i Bogom rješavam sam, i ne iznosim u javnost.“ (Na pitanje tv-novinara je li postupanje s muslimanskim zatvorenicima osumnjičenim za terorizam pošteno i pravedno.) Kao dvadesetprvovjekovna verzija slavne križarske suspenzije savjesti u silnom pouzdanju u božije milosrđe: „Pobijte ih sve, Bog će prepoznati svoje!“

Listopad 2008.

ŠIROKI LAKAT VRBASA

Povratak iz Banje Luke. Svaka se stopa na tom putu doživljava kao mitologem. Podižu ogromnu branu ispod bočačke tvrđave, sve uzvodno do Crne Rijeke bit će potopljeno. Najljepši, najvažniji, najtajnovitiji dio kanjona – ode pod jezero. Zauvijek će nestati fantastični kutak s Bȅbinom gostionicom „Volan”. Nikad više vizura starog grada gledana odozdo, na horizontu. Nikada više onaj onirični široki lakat Vrbasa, koji se razlio prije nego što će ga stisnuti sutjeska ispod stare tvrđave, pa kada siđeš do njega, svega te obuzme i za tili tren  iznutra obnovi svježina i zèlen te vode.

25. svibnja 1981.

ŠTO JE MOJA DOMOVINA

Domovina? Što je moja domovina? Opisati fantoma detaljno - dijakronijski i sinkronijski, psihološki i politički. Da bi se metodično i egzaktno pokazalo da je nema(š), da je nikada nisi ni imao.

Svibanj 2023.

TAJNE ČOVJEČIJEGA SVIJETA

Tri su tajne čovječijega svijeta: rođenje, smrt, zlo. Nitko se nije približio njihovu razjašnjenju; ne možemo mu se približiti. Zlo je nedjeljivo. Kao i dobro. Ne može biti: u nas je dobro, u drugih je zlo; naši su dobri, njihovi su zli. Čovjek je i dobar i zao, sposoban za dobro i zlo, svaki. Gledaj ga (gledaj se) u graničnim prilikama i trenucima. Samo ga gledaj! Samo se gledaj!

Lipanj 2022.

TAJNI DNEVNIK

Tolstoj, „tajni dnevnik”. Kako to stoji s dnevnicima? I kad je sve već napisano, i tada, izgleda, ostaje višak nekazanoga koji se čini kao najvažnije što se imalo reći i što se nikad nije reklo. Ljudski, ti dnevnici su dramatičnija i indikativnija građa od svega onoga što se pisalo za publiku. Paradoks: za koga se piše tajni dnevnik?

5. studenoga 1975.

TAKSIST KAŽE

Kiša, niski oblaci, pritisak; kaže taksist: „Ne volim ovo vrijeme, teška depresija, izgubi čovjek volju i za samoubojstvo!“

26. prosinca 1980.

TENKOVI NA VARŠAVSKIM ULICAMA

Poljska: zemlja i formalno u ratnom stanju, tenkovi na ulicama, vojnici zametnuti mašinkama, griju ruke na ugljevlju, tapkaju čizmama, TV-spikeri u uniformama, u Katowicama pokolj. Washington javno sumnja da su „ušle sovjetske trupe u poljskim uniformama”, a na našoj televiziji dokumentarac o slavljeniku: 75 godina Leonida Iljiča Brežnjeva. Što je izlaz? Ima li ga za ovu zemlju ikako? Je li Poljska zaista tako fatalno determinirana tzv. geopolitičkim položajem? Znači li to da u ovom, ovakvom svijetu zaista nije nimalo važno što jesi, što hoćeš? Je li za sudbinu Poljske zaista trajno simboličan septembar 1939: pola Hitler, pola Staljin, kao braća?

20. prosinca 1981.

TRI SLIKE POVIJESTI

Ovdje su i prije rata, kroz dominantan dio XX stoljeća, postojale tri slike povijesti, ali je srpska predugo dominirala, pa se nije primjećivalo koliko su i one druge dvije, bošnjačka i hrvatska i same bile zasnovane na pseudohistorijskim predodžbama, pučkoj fabulaciji, ideološki fabriciranomu mitu. Rat ᾿91-᾿95. i način na koji je završen učinili su da svaka za se osvoji svoj politički, ideološki i pedagoški prostor i u njemu neograničeno vlada. Koliko su među sobom nepomirljive, najbolje se vidi po vladajućim definicijama toga rata.

Bošnjačka glasi: agresija na Bosnu i Hercegovinu, i to dvostruka, od Srbije i Hrvatske, praćena genocidom nad bošnjačkim narodom, pri čemu je Armija BiH branila suverenu i međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu. Srpska: građanski rat izazvan preglasavanjem Srba od Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata na referendumu 1992, zbog čega je srpski narod bio prisiljen na organiziranu i oružanu obranu u otaždbinskom ratu, te je, da ne bi bio izložen novome genocidu kao 1941, stvorio Republiku Srpsku kao historijsku i trajnu kategoriju. Hrvatska: domovinski rat u kojemu su Hrvati prvo obranili Bosnu i Hercegovinu od srpskoga agresora stvorivši Herceg-Bosnu i HVO, a zatim, izdani od Bošnjaka koji su započeli agresiju na hrvatske prostore, junački obranili svoju opstojnost na tim prostorima.

Sve dosadašnje iskustvo govori da će ove slike ostati trajnim sadržajem u historijsko-političkom imaginariju: tri paralelna, oštro razdvojena ideološka svijeta, čiji se simbolički i memorijalni repertoar velikim trudom i pažnjom nacionalno-vjerskih i kulturnih elita sve više učvršćuje, razvija i ritualizira. Tri mala naroda, tri male, zatvorene javnosti, sa svojim „istinama“, „historijama“, i „politikama“, koje se upućuju samo svojoj javnosti, a izvan nje nemaju ni u zemlji ni na svijetu nijednoga primatelja, nikoga tko bi ih shvatio ozbiljno, i ozbiljno uzeo u obzir. Takva kultura sjećanja i takva zloslutna popudbina za budućnost nosi u sebi žestoku psihopolitičku eksplozivnost, koju nije moguće precijeniti.

2008.

TUĐMAN JE OTIŠA

Anonimni Hercegovac na smrt Franje Tuđmana, na hrvatskoj televiziji: „Mi smo izgubili sve, nemamo više ništa. Tuđman je otiša a nije završija posa.“

Siječanj 2000.

TUĐMAN PREDSJEDNIK SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE HRVATSKE

Tuđman predsjednik (Socijalističke) Republike Hrvatske, HDZ premoćni pobjednik izbora. Na dan konstituiranja novoga hrvatskog Sabora 30. svibnja, s trijumfalnim Tuđmanovim govorom, izlazi moj članak u Danasu s dijagnozom: „u odnosu prema Bosni i Hercegovini srpska i hrvatska nacionalna ideologija jednojajčani su blizanci“. Poruke od najbližih i najdražih iz Zagreba: „izdajnik“, „sramota“.

Svibanj 1990.

TUROBNA ZEMLJA

Bosna – turobna zemlja. U njoj si uvijek bio stranac; s toliko više ljubavi si je volio i uzdizao.

2005.

TURSKI AMANET ALIJE IZETBEGOVIĆA

Prošloga tjedna u Sarajevu je raznim svečanostima obilježena desetgodišnjica smrti Alije Izetbegovića  (1925 – 2003). Govorili su uglednici i prijatelji, među njima Bernard Henry Levy i Stipe Mesić, svi pohvalno i kurtoazno, a glavni motiv svih laudacija bio je: Izetbegović je sačuvao Bosnu, sačuvao je ideju Bosne.

Turski ambasador u Bosni i Hercegovini Ahmet Yildiz, pak, izjavio je Agenciji Anadolija u Sarajevu: “Turska i Bosna i Hercegovina od davnina imaju snažne i bliske odnose na svim poljima i nastavit ćemo i u budućnosti da podržavamo BiH i bosanski narod. Također, sjetimo se da je Alija Bosnu u amanet ostavio Turskoj. Premijer Recep Tayyip Erdogan je prošle godine prilikom dodjele nagrade Isa-beg Isaković govorio o tome. Alija je ostavio Bosnu u amanet Turskoj, jer je to običaj u turskoj i islamskoj kulturi, kada se radi o bliskim kulturama i narodima”.

Ne znam jesu li ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Lagumdžija i ostali funkcioneri u Vijeću ministara te države, ostavljene u amanet, osjetili potrebu da ispitaju značenje i eventualne konzekvencije fraze „ostaviti u amanet“, i jesu li osjetili službenu potrebu da ambasadi Turske u Sarajevu upute kakvu protestnu notu, ako već ne i odluku da se gospodin Ahmet Yildiz tretira kao persona non grata?

Evo što kaže Škaljić, do danas nenadmašeni opisni rječnik turcizama u našem jeziku:

amanet (amanat, emanet) m (ar.) 1. preporuka, povjerenje, čuvanje, zavjet, svetinja. — „Amanet vi kula i kapija, / Ej! dok siđem do grada Bagdata, / Dokljen siđem i otud se vratim!“ (Lord 16). — „te bi mene ko živ ostanuo, / predaj mu ga, božij ti amanet!“(Vuk IV 106). — „Nego, Marko, amanet ti davam! / Ne pusti mi ćercu u Turaka“ (Vuk VI 226); — „Vas svijet živi na vjeru i na amanat“ (Vuk, Posl. 32).

2. predmet koji se daje na ču­vanje, na povjerenje, u pohra­nu; ostava. — „Kuća gori, a amanet stoji“ (Nar. bl. 85); „Drkću mu ruke kao da je tuđ amanet pojeo“ (Vuk, Posl. 70).

3. dar koji daje momak djevoj­ci ili djevojka momku prilikom zaruka, obilježje, biljega. — „Ev' od cure, brate, amaneta“ (K. H. I 551); „djevojka pod amanetom“ zaručena dje­vojka.

4. vrijednosna pošiljka.

˂ tur. emanet < ar. amana(t) „povjerenje, vjernost, povjereni predmet, pohrana“.

V. amanetiti, amanetnik.

U svih bosanskih vjera i naroda veoma je bogata i pitoreskna tradicija ostavljanja svoje zemlje kojekomu u amanet. Zapravo, sve do novembra 1943, kada su one noći u Mrkonjiću pod komunističkim vodstvom i u njihovome aranžmanu svoju zemlju dali sami sebi u amanet, stoljećima nisu ništa drugo ni radili nego se ponašali kao agenti dalekih političkih i duhovnih centara. Jedan od najslavnijih amaneta Bosne je, recimo, oporuka kojom kraljica-majka Katarina Kosača-Kotromanić, porijeklom Balšićka, amaneti Bosnu rimskomu papi, a tu oporuku, čija pravna valjanost nikada nije osporena, danas ljuti Hrvati-katolici uzimaju kao dokaz da je „Bosna hrvatska“, bila i ostala, iako Katarina o hrvatstvu nije ni sanjala, rimski papa još manje. Bilo bi jako zabavno da nadbiskupu Luigiju Pezzutu, papinskome nunciju u Sarajevu, jednoga od ovih maglenih sarajevskih jutara, u kojima se stvarnost tako neodoljivo miješa sa sanjarijom, padne na um da bosansku javnost podsjeti na taj amanet, baš ovih dana u listopadu, kada je Katarina, pred svoju smrt 1478, sačinila i ovjerila svoj politički testament. Da se i ne govori o svim mogućim pučko-običajnim, foklkorno-epskim amanetima u kojima Bosna figurira i kao srpska, i ruska, i hrvatska, i ćesarova (bečka) i ugarska, i čija sve ne, a sve „voljom“ njezinih vjera i naroda.

31. listopada 2013.

„UZMEM ZEMLJE U RUKU – MIRUŠI!“

Muslimanska povratnica u Kozarac: „Neki sam dan kopala krompir, sve mi nešto miruši, uzmem malo zemlje u ruku – miruši! Svoja zemlja slatka, kad si na svome ništa ne boli, imaš snagu, samo radiš...”

1. studenoga 2004.

U BANJOJ LUCI, NA VRBASU

Ljeto u Banjoj Luci, dječačka kupanja u Vrbasu. Ritual: od Studenca valja pregaziti rijeku na drugu obalu, gdje su Petraševi voćnjaci, dok je vodostaj nizak prije nego što „gore puste branu“ (a to „gore“ je u Brenici, na početku kanjona između Bočca i Krupe na Vrbasu). Dok se tijelo uspješno nosi s vodenom strujom, osjećaji pomiješani: i ponos, i strepnja, koja te tjera da kriomice poglédaš uz rijeku - ne nailazi li možda već taj golemi val. Drugi ritual: pustiti se niz buk na Halilovcu da te nosi svom svojom silinom, a do tebe je kako ćeš na njegovu završetku pogoditi tijesni prolaz između dviju oštrih sedrenih stijena. Kad ih prođeš, dočeka te mirni plićak, i ti sav ponosan izlaziš na obalu pod tvrđavom Kastel, na blago teturavim nogama.

2018.

U FOJNICI, U SAMOSTANU, NA OGLAVKU, U TEKIJI

Fojnica, samostan. Fra Miroslav priča o četrdesetpetoj i dolasku Draže Mihailovića sa četnicima: „Bilo mi drago što su došli, dodijali mi partizani. Došli u samostan tražiti kruha, gladni. Nahranio sam ih. Jesu kasnije odveli volove. Nisu palili kuće, zapalili samo magazin s municijom, a onda je planula čaršija. Svit sav uteko. Pola čaršije izgorilo.“

Fra Janko: „Ovdje ti je malo bolje nego u Bugojnu, nije bilo zločina. Jesu ubili dvojicu fratara, ali znaš ti nas: ubiješ jednog fratra, nikne drugi.“

Tekija na Oglavku. Put se odvaja desno od puta Gromiljak – Fojnica između sela Lug i Smajlovići, pokraj potoka u polju uhvaćenog u visoke betonske ploče. Zgrada tekije srušena 1993. danas obnovljena – sve kako je bilo, samo malo duža. Turbe Abdurrahmana Sirrije-Sikirića i sina mu Abdullatifa, grob mlađeg sina Šakira, grobovi drugih šejhova Sikirića i ostalih derviša – rušeno, lomljeno, obesvećivano. Nišani lomljeni, bacani okolo i po 200 m. Turbe opustošeno, po zidovima crtani križevi i mrtvačke glave. Priča mi sve to Husein Sikirić, čovjek bez glasa, s akustičkim aparatom u grlu. Suh, čist, bistar, okretan, prijatan i gospodski uslužan. Drži mi ruku, kaže: „Ma, ja vas znam, znam tačno ko ste i kakav ste čovjek. Uvijek ste dobrodošli.“

Nišane smo, kaže, skupili i, evo, plehom iskrpili, a lijepit ćemo ih – jedan naš u Njemačkoj našao je dobro ljepilo. Malter u turbetu sav sam otukao, ostavio samo arapska znamena. Najgore je što su nam to sve uradile komšije katolici – sve nas dozivali po imenu.

Siječanj 1998.

U PARIZU, BEGIĆEVI, NEVJESTIĆ

Pariz, jesen Sedamdesetosme. Večernja zakuska kod Begićevih, u malom stanu. Sve je spremno, samo nema sireva, kaže Mauricette Midhatu. On me povede po sireve, tu blizu. Sirni dućan: veliki drveni pult pun raznih sireva, profesor Begić znalački birka, pravi cijelu malu kolekciju, koju onda nosimo kući. Pri svemu tom poslu vrlo je radostan, razdragan.

Večera u nekom restoranu na desnoj obali između Tour Saint-Jacques i Centra Pompidou. Sjedim cijelu večer uz Virgilija Nevjestića. Gužva je, galama, vrućina, ne čujemo jedan drugoga, nije nam priča bogzna što. U neko doba kaže: da te nacrtam kad ne možemo razgovarati. Crta flomasterom na velikoj debeloj papirnoj salveti i poklanja mi. (Dugo sam je čuvao. Propala je 1992. na Grbavici, dodajem naknadno)

Kod Nevjestića u Rue Saint-Jacques, blizu Samuela Becketta. Ogromna prizemna prostorija koja je radionica i atelje, a napola pregrađena po visini, to je „kat“ na kojemu je spavaća soba.

U RAMI NA ŠĆITU, STARI FRATAR

U Rami na Šćitu, stari fratar, dobri fra Živko Petričević zvani Žika. Njegova kolegu Draguna zajedno sa Šimom Šimićem i Mišom Mrljićem ekskomunicirao nadbiskup Jozinović 1975. Šimić brzo umro, Dragun i Mrljić otišli u Njemačku, Mrljić se nije snašao, vratio se i do smrti živio u samostanu u Sutjesci, kao tolerirani izopćenik. Dragun sve živo pokušavao da sa svojom predstavkom prodre do pape, ništa mu nije uspijevalo. Napokon, slučajno se upozna s pilotom jumbo-jeta na međunarodnim linijama, koji je, opet, nekako imao vezu do pape. Zainteresira ga za svoj slučaj i zamoli da upotrijebi tu svoju vezu. Pilot pristane i kroz neko vrijeme Dragunovo se pismo jedno jutro nađe na papinome radnom stolu. No, kad je papa bacio pogled na nj i vidio što je, samo je srdito rukom smahnuo pismo sa stola uz gnjevno: „Što taj misli tko je on, kako se usuđuje...“ (tu stari fratar slikovito prikaže taj pokret rukom i taj ton). Nikada Dragun nije satisficiran. A Žika komentira: „Eto, to je meni Wojtyła kriv, a znam da je velik čovjek, neka je, džaba mu.“

Siječanj 2013.

UMJETNOST ELIPSE

Kako iz praktične potrebe, stiske, muke svakojake nastaje umjetnost elipse! Primjeri u narodnoj pismi. Od razvijenijih narativnih struktura, u živom pjevanju koje traži sažimanje i kraću formu, nastaju genijalne elipse: Sablja zveknu, ljuba jeknu, čedo zaplaka. Ili cijela čudesna pjesma iz stare Podgorice (H)Avuša sadi vinograd.

2013.

UPAO SAM U OVAJ SVIJET...

Sarajevo. Još u ovome gradu nisam ni započeo, a već me ispunjava odbojnošću i jezom koju ne znam kako ću i hoću li ikad prevladati i svoj odnos prema njemu pretvoriti barem u mirnu toleranciju. Upao sam u ovaj svijet s neba na glavu. Nit’ čiji učenik, nit’ čiji sljedbenik. Nit’ koga znam, nit’ poznam. I teže, ali i lakše. I bolje, ali i gore.

11. svibnja 1976.

USUD PERIFERNOSTI

Srbi, Hrvati, Bošnjaci. Usud perifernosti, akutni problem identiteta, jučer i danas, stotinama godina: ginuti za daleki centar, dokazujući centru da si pravovjeran, da si pravovjerniji od njega samog; inače ne znaš tko si ni što ćeš sa sobom samim. Činiti zločinstva prema socijalno i kulturno najbližim ne-svojima, podnositi zločinstva od socijalno i kulturno najbližih ne-svojih - za ljubav i za račun centra. Ni kad prođu ratovi i zločinstva; ni u miru, u državi koja je zajednička, ne imati pameti i hrabrosti da se taj usud preradi, promijeni. Trajna zloćudna nezrelost.

Listopad 2011.

VEĆINA I MANJINA BAKIRA IZETBEGOVIĆA

Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina – kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji, te od 1992. godine kao nezavisna država – prvi put su nedavno u politički diskurs uvedeni pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom – Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Najprije je Izetbegović u vezi s promjenom izbornoga zakona Federacije BiH, što traže hrvatske stranke kao mehanizam zaštite ravnopravnosti, novinarima izjavio da „neće biti nikakvih ustupaka“. Zatim dodao: „Ono što se sigurno neće desiti, jeste da manjina zavlada nad životom većine u Federaciji BiH. Ta stvar se neće desiti.“ Dan-dva poslije, „ta stvar“ unišla je i u zaključke velikoga programskog skupa SDA, u kojima se kaže da je neprihvatljivo usvajanje bilo kakvih zakona „kojima bi se omogućio diktat manjine nad većinom građana Federacije BiH“.

Zaglavni kamen Bosne i Hercegovine – države i društva – od ZAVNOBiH-a 1943. (u koji se sarajevski politički krug voli zaklinjati) bila je do prije koji dan nacionalna ravnopravnost i institut konstitutivnosti triju naroda. To je isključivalo kriterij većine i manjine u vladanju, u polaganju ovih ili onih većih političkih prava. Što, onda, može značiti ovaj epohalni presedan uvođenja toga kriterija u rješavanje ključnih pitanja političke konstitucije u složenoj državi kakva je Bosna i Hercegovina?

27. ožujka 2018.

VIJESTI IZ VUKOVARA

Kad se vraćam na Grbavicu s posla, majku i Veru često zatječem smućene, nekad u suzama: prate na kratkovalnom JWC-u vijesti Radio-Zagreba iz Vukovara, sve je strašnije. Na stablima duž grbavičke Zagrebačke ulice osviću smrtovnice: taj i taj „junačkom smrću pao od zločinačke ustaške ruke u borbi za oslobođenje Vukovara”.

Kolovoz 1991.

VIKTOR VIDA U SPOMEN FRANA ALFIREVIĆA

„ ... posebno je volio Bosnu u kojoj je dugo živio i sjećam se njegove kuće u Sarajevu s karakterističnom avlijom pored jednog prisnog muslimanskog groblja. Znao mi je govoriti: dragi moj, i mi Kotorani i mi smo ti Bošnjaci.“

(Hrvatska revija, Buenos Aires, lipanj 1956, vol 1-2)

2022.

VIVALDI, OBLACI S KIŠOM

Nedjelja. Tuga praznika, praznog dana. Vivaldi, oblaci s kišom, uvučenost u se. Organsko odbijanje dodira. Blokiran jezik – ne će riječi na usta. Snatriti uz muziku, sam na svijetu, ništa drugo u ovaj čas.

30. lipnja 1974.

VLADATI USAMLJENOŠĆU

Vladati usamljenošću - svaki dan iznova svladavati to umijeće, uvijek na rubu, nikad siguran da te u jednom času ne će preplaviti, oduzeti dah, zadaviti.

2022.

VOLE NARODNO STRADANJE

Hrvati vole stradanje svoga naroda, sretni su što ga je bilo, njime (misle da) se oslobađaju nepodnošljivoga grijeha - klanja koje je njihov narod u njihovo ime obavljao.

Tako svi.

Siječanj 2023.

W. G. SEBALD

„Po­mišljam na to kako je moj deda govorio. Bio je rođen 1872. i još uvek je govorio nemački koji je bio pod uticajem francuskog iz vremena Napoleonovih ratova. Proveo sam detinjstvo s njim, pošto je majka imala mnogo posla, a otac mi je bio ratni zarobljenik. Sve sam naučio od njega i još uvek razmišljam o njemu svakoga dana. Vidite, iza svih nas koji živimo, nalaze se mrtvi. Zapravo, oni koegzistiraju sa nama, samo što ih mi ne vidimo. Odučili smo se od sposobnosti da ih vidimo.“

(Polja, časopis za književnost i teoriju, Novi Sad 469/2011.)

ZNANJE GUBLJENJA

Tvoje veliko znanje - znanje gubljenja! Imao si ga oduvijek, rodio se s njim, samo ga zadugo nisi vidio jasno, licem u lice. Onaj trenutak kada gubiš, kada znaš da gubiš nepovratno, i još si očajan, sve se ruši, ali već u drugoj polovici istoga trenutka - miriš se s gubitkom, uranjaš u neko ravno mirno stanje, blisko gorkom blaženstvu.

Prosinac 2007.