Ivan Lovrenović

Odlomci iz iz knjige Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018. (IV)

Čineći hommage Ivanu fra Frani Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja, s namjerom da slijedimo putovanje što ga je opisao u Putovanju po Bosni godine 1845, krenuli smo na put - Josip sa svojom fotografskom tehnikom, ja s tefterima i mapama - osam dana a stotinusedamdeset i tri godine poslije Jukića: on drugoga lipnja 1845. iz Fojnice, mi u nedjelju desetoga lipnja 2018. iz Sarajeva, i ostali na putu šest dana. Nismo ni namjeravali a ni mogli doslovno pratiti Jukićev itinerar. Bili smo u odnosu na nj „hendikepirani“: on je putovao na konju i pješice, mi autom, a taj se na Jukićevim starinskim stazama i vrletnim planinskim putinama i krškim iznenađenjima često pokaže nemoćnim. Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali. 

Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude
ne znati, uprav znači: u vlastitoj otačbini tuđinom biti.
Ivan fra Frano Jukić (1818 - 1857)

„Tajna“ rastičevskih mašeta. U „Maestralu“, našem konaku, taman smo za večeru. Raspremljeni, osvježeni, presvučeni u suho i čisto, silazimo u restoran, tu ćemo si priuštiti moćan objed: poslije dobre rakijice, okrepljujuća goveđa juha, odlični domaću uštipci, plata sireva, sočan paradajz. Plus prohladna reska piva - kud ćeš bolje i raskošnije. A, što ne treba prešutjeti - sve zajedno po vrlo prihvatljivoj cijeni.

Sutra ćemo, napokon, u potragu za Rastičevskim mašetima. Prepoznajem tragove onoga uzbuđenja koje se javljalo u mladosti, kada sam polazio u varcarsku okolicu tražiti ostatke antičke i srednjovjekovne baštine, vodeći se samo nejasnim i nesigurnim naputcima iz težačkih priča, te oskudnim podacima iz literature. Tada, kad bi se nakon dugih pješačenja i mnogo promašenih lokacija pred očima ukazalo, recimo, veliko mramorje na Zjajićki u Gustovari, ili fantastične skupine stećaka u Baljvinama i onaj jedan usred sela na trznu iznad lokve na kojoj se napaja blago, podrtine tvrđave Prizrenac visoko iznad Sane, grad Sokol nad kanjonom Sokočnice - bili su to trenuci ispunjenja kakvo je teško s bilo čime usporediti.

O mramorju pod nazivom Rastičevska mašeta naći ćete kratku tipiziranu informaciju, stotinu puta ponovljenu i recikliranu, ali ni jedne specifične i konkretne, kao ni jasne upute o lokaciji. To je tako čak i u inače važnoj i pouzdanoj knjizi Miroslava Džaje i Krunoslava Draganovića o kupreškoj visoravni. Po svemu sudeći, poslije Šefika Bešlagića, koji je ovaj teren istraživao početkom pedesetih godina XX stoljeća i o tome objavio iscrpnu monografiju[1], nitko osim lokalnih stanovnika ova mašeta nije očima gledao, opisao, fotografirao. Da jest, ne bi to moglo ostati nezabilježeno na svemoćnom i sveimajućem internetu. Sate i sate proveo sam pretražujući sve što ima da se pretraži, nisam našao ništa pobliže osim te jedne kratke i uopćene informacije, koja se temelji na Bešlagićevoj orijentaciji: „Ako iz Rastičeva krenemo na zapad pokraj Japage i Jezera, preko kosa i brežuljaka, i spustimo se nešto jugozapadno u polje, onda ćemo na udaljenosti od oko 2.5 km naići na nekropolu stećaka koja je po broju tih nadgrobnih spomenika najveća u čitavom Kupresu. Tu nekropolu okolni stanovnici nazivaju 'Rastičevska mašeta'.“ U svome velikom kataloškom pregledu stećaka autor je ovu informaciju još više sažeo, i po svemu sudeći svi su je preuzimali odatle: „Na lokalitetu Rastičevska mašeta, blagoj humčici i ravnici do nje, oko 2,5 km jugozapadno od sela, smještena je nekropola sa 240 stećaka.“ Napokon, ipak, pomogao je Geoportal s internetske stranice katastra Bosne i Hercegovine, a na njega sam nabasao iskušavajući sve moguće internetske karte koje su mi se usput otvarale. Slijedeći okvirno Bešlagićevu instrukciju „jugozapadno od sela Rastičevo oko 2.5 km“, na Geoportalovoj mapi koja podnosi veliko uvećanje ugleda se upravo ono što Bešlagić pomno opisuje: „Na blagoj humčici i ravnici do nje smješteno je 230 stećaka raznih oblika... Ovu nekropolu na zapadnoj strani odvaja jedna uvala od male zemljane gromile na kojoj se također nalazi nekropola od 10 stećaka... Prema tome, na lokalitetu Rastičevska mašeta zapravo ima ukupno 240 srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika.“

Ali, sve je to samo globalna orijentacija. Trebat će je sutra provjeriti i konkretizirati na terenu. Dok slasno večeramo a umor se ugodno razlijeva po cijelome tijelu, opažam u dnu restorama za dugačkim stolom grupu gostiju - očigledno su svećenici. (Pokazat će se ubrzo: došli su u ispomoć mjesnom župniku za blagdan sv. Ante.) Oni se dižu prije nas, i dok idu prema izlazu, čujem kako jedan od njih tiho govori: ma, je li ono Ivan Lovrenović? Uto se drugi okrene, ugledamo se, odmah shvatim: to mora biti don Tomo Mlakić. Prilazimo, rukujemo se, i bez formalnosti odmah prelazimo na dogovor: evo, ispalo je još bolje, ne trebamo se nalaziti sutra u 10 sati, on će doći u hotel s ljudima koji će nas voditi, žao mu je što i on ne može s nama, zauzet je oko blagdana. Prolazi pokraj nas konobar, župnik Tomo ga zaustavlja: „Ti si rođeni Raščevljanin, evo, ljudi traže Rastičevska mašeta, ti sigurno znaš gdje je to.“ On se zbuni, vidi se, rado bi pomogao, ali iskreno kaže da ne zna, da za to nikada ni čuo nije. Onda mu župnik opisno objašnjava o čemu se radi, a on sav ozaren, usklikne: „A, to! Znam, to je Junačko kamenje!“ Tu se i meni stvar otvori: teško da se ovi stari nadgrobnici u pučkom govoru i mogu zvati ovako knjiški - rastičevski (uostalom, upravo smo saznali: u lokalnom govoru pridjev glasi drukčije: raščevljanski), jer junačko kamenje,  mašeta, kao i drugdje: grčko, rimsko, divsko, svatovsko..., to su „prirodni“, tradicionalno-legendarni nazivi. Konobar potom svojim opisom tačno potvrdi Bešlagićevu orijentaciju: idete cestom do sela pa onda lijevo u polje... i tu on nabraja nazive i lokalitete pokraj kojih treba proći ali koji nam sada ionako ne znače mnogo.

Rastičevo i Raščevljani. Kupres u ratovima. Rastičevo i Raščevljani: priča o strašnoj historiji jednoga sela i njegovih naraštaja. Nije jedina, mnogo je mjesta u Bosni sa sličnom sudbinom, jednako katoličkih kao i pravoslavnih i muslimanskih, i svakō na svoj način govori o historiji kao slijepoj stihiji a ne nikakvoj učiteljici. Ono što raščevljanskoj priči daje dodatnu neutješnost, jest neka  fatalna repetitivnost, neumitno doslovna do u detalj, kao da ju režira nevidljiva ruka bezvremenoga  zlog majstora, opsjednutog idejom periodičnoga ponavljanja.

Rastičevo, selo uz suvremenu cestu Kupres - Šipovo, desetak kilometara na sjever-sjeverozapad od Kupresa, u pisanim se dokumentima - kako nalazi akribični Miroslav Džaja -  prvi put spominje u izvještaju austrijskoga pograničnog oficira i obavještajca Božića iz 1785, koji je obišao Bosnu i Hercegovinu prerušavan sad u fratra, sad u trgovca ili zanatliju. U „seocu“ Rastičevu Božić bilježi deset kršćanskih kuća. Bosanski biskup fra Augustin Miletić tu 1813. godine već nalazi 327 duša. Župa sv. Ante Padovanskoga osnovana je u Rastičevu 1900. odvajanjem od župe Suho Polje, a 1920. u njemu ima 117 domaćinstava, većinom katoličkih uz manji broj pravoslavnih. Onda dolazi Drugi svjetski rat, s rasulom i okupacijom Jugoslavije, s Nezavisnom Državom Hrvatskom i paklom građanskoga rata, u kojemu su događanja po Bosni i po Hercegovini - deveti krug.

Službena historiografija druge Jugoslavije opširno je opisivala bosanskohercegovački ratni vrtlog, ali uvijek po zadanoj, crno-bijeloj ideološkoj shemi. U toj shemi, osim rijetko i strogo dozirano, nije bilo mjesta za puniju istinu o događajima koja bi je narušila. Takav događaj, ili niz događaja, možda i najkrupniji te vrste, bila je bitka za Kupres. „Žešće i krvavije bitke nisam vidio tokom cijelog rata. Bilo je kriza, poraza, odstupanja, ali ovakve strave i pakla kao pred Kupresom nikad nije bilo. Čak ni u tragičnim danima na Sutjesci. Naročito u onim časovima kada smo izbili pred ustaške rovove, bio je to pravi pakao. Sve oko nas je gorjelo i sijevalo kao u nekom golemom požaru. Neviđena strava i jeza i za najhrabrije. Kada se počela ukazivati zora moralo se misliti na povlačenje. Trebalo je odstupiti i izdržati vatru. Odstupalo se kroz žito preko ravnog polja. A to je bilo užasno teško. Mnogi su u borbi bacali rančeve i šinjele i ostajali samo s oružjem. U želji da prođu to dugačko nesretno Kupreško polje i da se iz njega izvuku“. - svjedoči partizanski prvoborac, Sandžaklija Josif Strunjoš, politički komesar Treće sandžačke brigade. Slično piše Mišo Leković, također prvoborac, kasniji historičar NOB-a, jedan od autora čiji radovi nisu lišeni vrijednosti kritičke historiografije: „... borbe za Kupres, najteže i najkrvavije borbe proleterskih brigada u njihovom nastupanju od Zelengore do Bosanske krajine, a, bez sumnje, i najveće do tada borbe partizanskih jedinica za jedno naseljeno mesto. Bila je to, kako i sam neprijatelj tvrdi, borba 'luda i užasna koja je trajala na život i smrt' i u kojoj se 'borilo na sve strane sa neviđenom hrabrošću i požrtvovanjem'.“[2]

Dakle, ljeto je 1942, Talijani su se povukli iz II operativne zone, pa Tito ultimativno zahtijeva od svojih boraca da se Kupres, silno važna strategijska tačka, mora zauzeti. No, jednako je važan i onima koji ga drže i brane - vojsci NDH. Obrana je dobro postavljena, organizira je sposoban i školovan oficir, pukovnik Franjo Šimić prema planu koji je sastavio belogardejski oficir, Ukrajinac Vsevolod Trubecki Bradica. U obrani sudjeluju domobranske snage, ustaše pod Francetićem i lokalna milicija, sastavljena, kako piše Leković, od „muslimanskog i katoličkog stanovništva toga kraja, koje im je bilo naklonjeno“. Od srpnja do polovice kolovoza traju napadi, redom odbijeni, uz mnogo poginulih na svim stranama, te uz strahovita razaranja i zločine s obiju strana nad civilnim stanovništvom. Partizani 15. kolovoza konačno sasvim odustaju od opsade Kupresa i pregrupiraju svoje snage prema Mrkonjić-Gradu. Gorčinu poraza pojačat će i to što su u borbama za Kupres poginuli neki od najpoznatijih partizanskih zapovjednika, među njima Janjani Dušan Metlić i Simo Šolaja. Šolaja je već bio stekao slavu kao vođa samostalnoga janjanskog odreda, isprva povezanog sa četnicima, a neposredno nakon što je raskinuo vezu s četničkim vojvodom Urošem Drenovićem poslije Drenovićeve izdaje i neuspjeloga zajedničkog napada na Mrkonjić-Grad, preveo je svoj odred partizanima. Kupres mu je bio prva zajednička borba. Brojčano, pak, najviše ginjenika u borbama za Kupres imale su crnogorske brigade, pa se dugo u Crnoj Gori mogla čuti kletva: „Dabogda na Kupresu bio!“

Poraz na „zloglasnom Kupresu“, gdje je „Ličilo je na Španiju - ali oštrije...“[3], ostat će, kako sami partizanski izvori navode, „najvećom mrljom u partizanskom ratovanju“, ali i snažnim motivom za revanš, koji će uslijediti slijedeće godine, s još strašnijim posljedicama za stanovništvo.

Kada je u rujnu 1943. kapitulirala fašistička Italija, ostao je u iza nje vojnom smislu prazan prostor. Brzo su ga popunili partizani, koji su u međuvremenu ojačali i sada još preuzeli veliki dio talijanskoga oružja i opreme. Isprva su zauzeli mnoga mjesta i gradove, ali su ih ubrzo potisnule njemačke i endehazijske snage - na jednu stranu prema otocima (Vis i druge), na drugu u bosanske planine. I, eto opet Kupresa kao partizanskoga cilja i želje, sada s potpuno promijenjenim odnosom snaga. S jakim jedinicama partizani su se na Kupresu iznenada pojavili 4. listopada. Slaba posada ustaša, domobrana i kupreške milicije nije ni davala otpor nego se povukla u Travnik, a s njima i mnogo civila - onoga Lekovićevog „muslimanskog i katoličkog stanovništva koje im je naklonjeno“. Uslijedila je odmazda. Sedamdesetak od preostalih civila - većinom Hrvata, ali i Muslimana, čak i nešto Srba koji su se ranije bili priključili obrani Kupresa - prijeko je osuđeno na smrt i smaknuto. Sve preostalo stanovništvo 23. listopada je prognano, a Kupres je po naredbi štaba Prve proleterske divizije 11. prosinca 1943. godine do temelja spaljen. Tu sudbinu dijeli i selo Rastičevo: potpuno je uništeno a stanovništvo protjerano do zadnjega. Prethodno, još u toku borbi 1942. godine i poslije njih, sva djeca iz Rastičeva i drugih sela preseljena su i udomljena po obiteljima u Slavoniji, a da o tome ni danas  nema skoro nikakvih informacija. Postoji pretpostavka da su to ustaške vlasti organizirale da sklone djecu od rata, ali im nije odgovaralo da se o tomu govori javno. A po uspostavi nove Jugoslavije sva kupreška historija ionako je dugo bila tabu: poraženima je šutnja bila modus preživljavanja, pobjednicima sredstvo ublažavanja teških gubitaka i poraza. Tek, u narodu je dugo kružila znakovita riječ kojom su ta djeca opisivana: „državna djeca“, dok i ona nije zaboravljena.

Prvom proleterskom divizijom, kojoj je pripala glavna uloga u konačnom partizanskom osvajanju i uništavajućoj pacifikaciji Kupresa, zapovijedao je Koča Popović. Već sutradan nakon ulaska u Kupres, 5. listopada 1943, formiran je Prvi proleterski korpus, a Popović postavljen za njegova zapovjednika. Od toga dana do spaljivanja Kupresa proteklo je više od dva mjeseca. Čime se u tom razdoblju stari-novi zapovjednik bavi, kuda se kreće? U izvorima koji su mi dostupni nema nikakvih konkretnih podataka o tome i o onome što me zanima: od koga je osobno potekla naredba, tko ju je u ime Štaba divizije potpisao, kakav je u svemu tome udio Koče Popovića? Toga samosvjesnog i neobičnog čovjeka britka intelekta, koji je bio jedna od najslikovitijih figura partizanskoga ratovanja, s biografijom potpuno netipičnom za cijeli jugoslavenski lijevi pokret kao i za kasniju političku vrhušku Titove Jugoslavije, napokon, čovjeka koji je cijelim svojim držanjem - od borbe u interbrigadama 1937. u Španjolskoj, odlaska u patizane 1941, ostavke koju je dao Titu 1972. godine, pa sve do dramatičnih dana nastupa Slobodana Miloševića i raspada Jugoslavije - potpuno dosljedno ovjerio sve svoje životne izbore.     

Jedini put kada sam s Kočom Popovićem bio licem u lice i mogao s njime razgovarati bilo je  onoga dana u predvečerje jugoslavenske katastrofe, u njegovom dubrovačkom domu iznad Lazareta. Dan je bio prevruć, teško se disalo, Popović je bio bolestan, zamolili su nas da ga ne uznemirujemo. Došli smo po izdavačkom poslu, sa sasvim konkretnim i praktičnim željama i  pitanjima. Herojske i legendarne teme nisu me zanimale, sve mislim da su i Popoviću, onakvome kakav je bio - ironičan i ciničan, već bile dosadile, a za otvaranje neke od mračnih ratnih tema koje me jesu zanimale, poput Kupresa ili pokolja u „završnim operacijama za oslobođenje zemlje“, nisam imao nikakvih izgleda.

Poslije 1946. trebalo je proći poduže političko „ledeno doba“, nakon kojega se neki od protjeranih i raseljenih Raščevljana, kao i ostalih Kuprešaka, polako vraćaju i organiziraju život na zgarištima. Izrazito privrženi svome selu, do 1992. uspjeli su se ponovo ukorijeniti na svojim baštinama, sagraditi crkvu i župnu kuću, te ih je na popisu iz 1991. godine bilo 394 osobe (sve Hrvati, uz 80 Srba i 4 „ostala“). A to je čak značilo pad, jer je selo dvadeset godina ranije, na popisu iz 1971. brojalo 530 duša. Pad je sigurno izazvan kombinacijom uzrokā: nepovoljnom političkom klimom nakon propasti „hrvatskoga proljeća“ i represijom koja je uslijedila, te ekonomsko-socijalnim trendom masovnoga odlaska na „privremeni rad“ u Austriju i Njemačku. 

I onda, tačno nakon pola stoljeća, ponovo apokalipsa, u kojoj su kontekst i uloge izmijenjene, ali ne toliko da ne bi bila prepoznatljiva gotovo ista mitska osnova antagonizma na čudesnoj i strašnoj kupreškoj visoravni - geostrateška prije svega, a potom etničko-konfesionalna. Napad jedinica JNA i srpskih dobrovoljaca u prvom tjednu travnja 1992, s velikom premoći u oklopništvu, osobito u tenkovima, rezultirao je nakon nekoliko dana borbi padom Kupresa i cijele visoravni u srpske ruke. Bosanskohercegovačke vlasti iz Sarajeva tada još nemaju jasnu predodžbu ni definiran stav prema ratnim događanjima. Hrvatske snage koje su branile Kupres, slabe, neorganizirane i nepovezane, povukle su se. I gubici pokazuju omjer snaga: na hrvatskoj strani poginulo je za tjedan dana oko 160 ljudi, na srpskoj 85. Hrvatska sela su opljačkana i spaljena, stambeni fond  potpuno uništen. Sve to pogodilo je i Rastičevo, na radikalan način - poslije 7. travnja ostalo je u ruševinama sasvim sravnjeno sa zemljom, zajedno sa crkvom sv. Ante, bez žive duše u selu.

Međutim, kupreško klatno rata ne miruje. Potpisivanjem Vošingtonskoga sporazuma u ožujku 1994. zaustavljen je hrvatsko-bošnjački rat, ustanovljena Federacija BiH s administrativnom podjelom na kantone, prešutno bošnjačke i hrvatske (s izuzetkom dvaju bez izrazite nacionalne većine - srednjobosanskoga i hercegovačko-neretvanskog), pri čemu je kupreško područje pripalo većinski hrvatskom kantonu sa sjedištem u Livnu.

Još od ljeta 1992. godine,  prema dogovoru političara, nije bilo neprijateljstava između hrvatskih i srpskih snaga u Bosni i Hercegovini. Sada nastaje nova konstelacija. Armija BiH, u nastojanju da ovlada širim prostorom vrbaske doline upućuje znatne snage i na Kupres. Srpska vojska ih s puno muke i gubitaka uspijeva zaustaviti na prilazima Kupresu, ali tada je uslijedio napad HVO-a na srpske položaje s druge - livanjske, tomislavgradske i prozorske strane. Bila je to, zapravo, vojno-politička trka za ovladavanje kupreškom visoravni, i veliko iznenađenje za Srbe nakon dugoga hrvatsko-srpskoga primirja u ovim krajevima. Ni danas nije sasvim razjašnjena pozadina političkih dogovora koji su se tih dana odvijali s jedne strane između srpskih i hrvatskih, s druge između bošnjačkih i hrvatskih predstavnika. Tek, HVO je 3. studenoga zauzeo Kupres, a u srpskoj javnosti postoji teza, s prilično uvjerljivim argumentima, da je sve dogovoreno politički i da je „Kupres predan bez prave borbe“.    

U srpskim izvorima može se naći vrlo upečatljivo svjedočenje o tim danima, kada se na obostrano iznenađenje susreću srpski i hrvatski vojnici baš u blizini Rastičeva:

Srpski vojnik: „Gdje ste se zaputili?“
Hrvatski pukovnik: „Krenuli smo do kapele. Otkud vi ovdje?“ 
Srpski vojnik: „Ovdje smo raspoređeni. Ovo nam je položaj.“
Hrvatski pukovnik: „Pa, vi ste trebali biti s onu stranu groblja i kapele. Tako je dogovoreno.“

Riječ je o kapeli i groblju na Mašetu, između Suhova i Rastičeva, dva i po kilometra od mjesta gdje je razgovor vođen. Hrvati su se prvi snašli i „omekšali“ atmosferu: iz džipova su iznijeli dva kartona sa limenkama Karlovačkog piva i cigarete. I ponudili svoje domaćine. Srpski vojnici, umorni od svega, žedni i gladni, ogorčeni zbog pada Kupresa, ubijeđeni da ga nisu izgubili vojnički već politički, prihvatili su ponude.

U zadnjim danima rata 1995. i poslije Dejtonskoga ugovora nastala je na kupreškoj visoravni još jedna nova vojno-politička situacija, s još jednom radikalnom promjenom u etničkom sastavu stanovništva, i s obnovljenim i produbljenim nacionalnim resantimanima.

U knjizi Miroslava Džaje i Krunoslava Draganovića Sa Kupreške visoravni u poglavlju o dubokim međuetničkim vezama i isprepletenostima u jeziku čitamo: „Spontano nam se na kraju nameće jedna misao: ovoliko miješanje i ovolike krvne veze među stanovništvom raznih nacija i vjera trebale bi biti, uz ostalo, još jednim, novim razlogom međusobnog razumijevanja i ljubavi, a moćnom zaprekom širenja svake nesnošljivosti i mržnje među ravnopravnom braćom.“ Napisano je to četvrt stoljeća nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i višestruke kupreške katastrofe; nemamo nijednoga razloga da ne vjerujemo u iskrenost i autentičnost autorove želje i vjere u mogućnost „međusobnog razumijevanja i ljubavi“. Isto toliko vremena dijeli nas od ponovljenoga užasa na visoravni 1992-95. Slične želje i vjere danas teško da ima i u koga; nju je zamijenilo stanje „hladnoga mira“.

Demografski pad je opći, a naročito je pogodio kupreške Srbe. Popisne usporedbe o tome rječito govore. Jukić u 1845-oj godini, recimo, navodi ovakvo stanje: „Na Kupresu najviše ima rišćana, blizu 4.000. Sveštenike imaju u Ravnome, Vukovskome, Šemanovcima i u Novom Selu; kršćana ima 2.091; župnik njiov stoji u Otinovcima; Turaka[4] jedva 200 imade.” Skoro stotinupedeset godina poslije, na popisu iz 1991. godine kupreški kraj imao je ukupno 9.618 stanovnika, od čega je i dalje Srba bilo najviše, 4.864; Hrvata je bilo 3.813; Muslimana 802. Popis iz 2013. bilježi ukupno tek 5.057 stanovnika, gotovo polovicu manje. Srba ima tek 318, i to samo u selima, iako su i neka od njih, nekad izrazito srpska poput Vukovskoga (Gornjega i Donjeg), danas gotovo bez igdje ikoga. Još tristotinjak Srba živi u malenoj novoformiranoj općini Kupres u Republici Srpskoj. Hrvata ima 4.474, a Bošnjaka 225, kao tihe manjine. Njihov slab interes za povratak, prema samim bošnjačkim izvorima, prouzročen je više nesigurnim ekonomskim izgledima nego političkim razlozima.

U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini lokalna brojčana i politička dominacija jednoga od triju naroda najčešće se i najrađe manifestira vanjskim simbolima jedne od triju vladajućih vjera-konfesija - crkvama, hramovima, džamijama. U Kupresu je na tom valu sagrađena ogromna crkva Svete Obitelji s dva tornja, kažu, najveća u cijeloj Bosni i Hercegovini. I s obzirom na stvarne potrebe, i s obzirom na mogućnosti održavanja i dovršenja ona stilski i gabaritno odudara od ambijenta i pejzaža, i od ovdašnje graditeljske tradicije.

A Rastičevo? Ono „živi“ čudan život bez stanovnika. Za razliku od vremena poslije 1946, ovaj put povratka nema. Crkvena župa na papiru postoji i dalje, crkva sv. Ante je obnovljena 2000. godine, ali danas u selu stalno obitava - jedan čovjek. Ono Raščevljana koji se jesu vratili, živi u Kupresu. Jedanput mjesečno skupe se u selu, na misi, koju obavlja župnik iz Kupresa/Otinovaca ili njegov pomoćnik. Mnogo je Raščevljana u inozemstvu, to su oni iz staroga vala ekonomske emigracije i njihovi potomci, najviše na sjeveru Njemačke. Ima ih vrlo uspješnih, mahom su vlasnici restorana. Mnogi redovito dolaze u stari kraj, naročito oko blagdana sv. Ante. Drže se - kažu ovdje - zajedno i uzajamno pomažu, pa ih u bezlobnoj šali zovu „našim Šiptarima“.

Dan je bio dug i pun. Odlazimo na konak, a već smo se prethodne noći uvjerili u istinitost tvrdnje da nigdje san nije tako zdrav i okrepljujuć kao na Kupresu.

Napokon: na mašetima. Ujutro poslije doručka, kako je i dogovoreno, čekaju nas u kafeu hotela don Tomo i još trojica - njegov kapelan Marko Slišković, iskusni policajac Anđelko Mihaljević i mještanin koji odlično poznaje put do nekropole u Polju. On zbog posla ne može ići s nama, pa potanko objašnjava Anđelku i kapelanu najkraći put do tamo. 

Raspoređujemo se - Anđelko i kapelan će svojim terencem, Josip i ja za njima u berlingu. Cesta iz grada najprije ide na zapad, kroz sela Olovo, Osmanlije i Zlosela - područje stare franjevačke župe Suho Polje.

Prisjećam se groteske kada se jedan hercegbosanski političar 1993. u jeku rata između Hrvata i Bošnjaka žesti i jedi što se njegovo rodno selo zove Osmanlije, te se javno zaklinje i obećava: „Dok ja budem živ, ono se više neće tako zvati!“ Selo se i danas zove kako se zvalo, obećanje je izvjetrilo, kao i rečeni političar. Povijesne podatke o selu, u kojemu sada, kao i 1991, žive samo Hrvati,  donosi Draganović: bilo je tu u tursko doba sjedište obitelji Huseinbegovića, kula na pet bojeva, te mala bogomolja, mesdžid. Po njemu se mali zaselak i zvao Mečet - onako kako se ta riječ u ikavskoj Bosni preinačavala po domaćem fonetizmu. (Bila je mahala Mečet i u starome Varcaru. Bogomolja je bila nestala davno, a prije nego što  su uklonjeni njezini zadnji ostaci da bi se gradio velebni Dom ZAVNOBiH-a, uspio sam fotografirati nekoliko prelijepih bašluka s groblja, pa je i toga nestalo, osim jednoga snimka koji se nekim čudom vrti po internetu, a da nitko ne zna što je ni odakle je. Ne znam ima li danas spomena ijednome Mečetu, kupreškom i varcarskom?) Draganović misli da bi Huseinbegovići mogli biti potomci velikoga osmanlijskog ratnika Malkoč-bega i njegova sina Husein-bega. Jukić, pak, 1845. godine bilježi kako „namjesnik muselimov stoji u selu Osmanlijam“, a „varoši na Kupresu nema nikakve, ima nešto, imenom što se zove grad, s jednim topom, stoji u ravnici pod brijegom Plazenice, zid je unaokolo srušen, te stupovima rastovima ograđen, koje stupove isti žitelji i stanovnici polovicu već su izgorjeli na vatri...“

Poslije Zlosela, cesta oštro zakreće na sjever pa udara na Bili Potok i Suhovu, Su'ovu u lokalnom govoru. Lijevo na zapadu je prostranstvo Polja s visovima Jarma, Kurljaja, Malovana na horizontu, desno iznad nas Velika Plazenica. Ubrzo nailazimo pokraj aktivnoga katoličkog groblja Mašet, a iza njega će Rastičevo, do kojega ćemo u povratku, jer se odmah poslije groblja lijevo odvaja put u selo Mrđebare, kojim trebamo udariti. Nakon otprilike kilometra i sto-dvjesto metara vožnje tim seoskim putom, naši domaćini se zaustavljaju, i mi za njima. Kratak dogovor: put odavde okreće lijevo, u Mrđebare, a mi bismo, prema uputama, trebali produžiti ravno preko travnatih kosa i brežuljaka, o kojima i Bešlagić piše, i tako skratiti put do nekropole. Berlingo ćemo ostaviti ovdje, pa ćemo svi u terenac jer je dalje zapravo bespuće. 

Terenac je tijesan, stiskamo se na zadnjim sjedištima zajedno s foto-opremom, vrućina je već teško podnošljiva a otvaranja prozora nema jer naši stari znanci tabanusi, obadi goveđi ili konjski, ili oboji, ne zna se, navaljuju krvožedno. Kapelan Marko ih vreba i živahno klepa čime stigne, a mirni Anđelko vozi i pomalo podsmješljivo govori: neka ajvana, bolan, neće on na te ako ga ne diraš. Kapelan se ne da: neću ga ja čekat, govori, i mlati oko sebe kud stigne, pa kad kojega dohvati, slavodobitno uzvikuje: evo ga, ovome je odzvonilo! Marko je mlad, valjda mu je ovo prva služba, razgovorljiv i nekako svjetovan, nadasve voli lov i oružje. I pričati o tome voli. Anđelko, koji se očito „nauživao“ oružja i u ratu i u miru, sluša to pa lakonski komentira: „Brzo bi ti pogino da si stigo bit u ratu!“

Vožnja se otegnula, vrlo je teško voziti, ali nervoze nema zahvaljujući Anđelkovoj mirnoći i vještini. Savladavam nekako svoju kroničnu muku od vožnje, pogotovo otraga sjedeći - ne podnosim je ni po najravnijemu, kamoli po ovim džombama. Ali pomaže mi i drži me stâlnō napregnuto izglédanje i očekivanje da ugledamo Kamenje.

I - eno! To bi moralo biti to: u ravnici koja se stere ispod nas vidi se u daljini velika skupina bijelih forma koja se izdvaja u zelenome moru prošaranom raznobojnim poljskim cvijećem. Polagano i oprezno naš vozač savladava blagu strminu, Kamenje je sve bliže, ali put do njega ipak je sporiji nego što se oku čini - kao u svakom širokom prostoru, kao, recimo, u pustinji ili na moru. Kad se napokon zaustavimo blizu nekropole, prepoznajem njezin položaj i veličinu kako ju je opisao Bešlagić u svojim radovima. Tu je i ona mala uvala koja od glavne nekropole razdvaja manju skupinu s desetak stećaka.

Udivljeni, impresionirani, razgledamo neko vrijeme sva četvorica, nasumce, uzduž i poprijeko. Čudi se mladi kapelan: nije bilo lako obrađivati i navlačiti ovo teško kamenje na grobove! Zaista: nije bilo lako. Čudi se još: je li pod svakim neki pokojnik. Jest, jest: tilo mu čeka dan uskrsnutija slavnoga.

U trenutku učini mi se da u daljini, sjeverno, vidim neko micanje. Pomislim na fatamorganu, kakvu sam davno-davno doživio jednoga ljeta u Livanjskom polju. Malo-pomalo to nam se približava, te raspoznajemo grupicu jahača na konjima. Eto ih ubrzo blizu: na čelu je domaći vodič, ostali su četvoro inozemnih turista na jahačkoj turi po Kupreškom polju, prate ih dva živolazna ovčarska psa. Sjajno! Polaze odozgor, od Blagaja, pokraj „naše“ nekropole idu i ne znajući trasom prastaroga Solarskoga puta koji prolazi uz nju. Nakon kratkoga zadržavanja odoše oni dalje, mramorje ih ne zanima ni najmanje. I jesu fatamorgana!

Dogovaramo se za povratak: Anđelko i Marko će nas sada ostaviti, pa kada nam bude dosta, nazvat ćemo ih da dođu po nas. Do onoga mjesta gdje smo ostavili berlingo neće natrag istim putom, nego južnije, na Mrđebare, jer je Anđelko nakon kratkoga orijentiranja shvatio da je to lakše od našega jutrošnjeg Dakar-rallyja, a nije mnogo dalje.

I, evo nas! Punih šezdesetpet godina poslije Šefika Bešlagića, bit će da smo doista prvi namjernici na ovoj „centralnoj nekropoli tzv. Donjeg Kupresa“. Čudan je i uzbudljiv taj osjećaj. I godi, i malo rastužuje.

Badava trud, ne može nam pomoći zamišljanje kako su ovi mramorovi mogli izgledati u svoje vrijeme, prije četiri-pet stoljeća. Već je i Bešlagić zapisao da su utonuli, isprevaljivani, oštećeni, iako je on na njima još stigao otkriti pa onda opisati mnoge čudesne simbolne, figuralne i dekorativne detalje. Od tada do danas postali su još nevidljiviji. A ipak - kao cjelina fantastični u svome uznositom ljudskom porijeklu i čvrstom svjedoštvu vlastitoga shvaćanja vječnosti, usred onoga što se nama danas čini kao pustoš a u njihovo vrijeme moralo je biti središtem snažne životne i duhovne prisutnosti neke dugotrajne ljudske zajednice, najmanje tridesetak generacija, s vlastitim običajima, egzistencijskim znanjima i orijentirima, duhovno-religijskim koordinatnim sustavom. O svemu tome znamo malo, nimalo. Samo je ovo kamenje veza između njih i nas. Nemušta, jaka.

Vjerojatno jedini opis ovih mašeta koji uopće postoji u pisanoj baštini prije Bešlagića, jest onaj u zapisima fra Grge Lozića. Piše on, a Stipo Manđeralo vjerno citira u spomenutoj knjizi: „... imade veliki mašata, i grobje starinsko, i po svemu Kupresu s različitim zlamenjim, vidiosam jedno starinsko grobje na ravnici niže Merdjebara seoca, na jednoj ploči strahovite veličine, nadgrobnoj još strahovitije veličine ruku učinjenu s razvraćenim, i pruženim perstima (tamquam manus horendi Gigantis[5]) prid dlanom su sunce i pun misec učinjen, a kraj lakta drugi misec pun učinjen.“

Nije ta „još strahovitije veličine ruka“ srećom još utonula, vidjeli smo je, Josip ju je fotografirao, ali jest pošla, a sve drugo oko nje, sunca i miseci o kojima piše Lozić, već je zašlo. Još malo, još slijedećih šezdesetak godina, ili stoljeće-dva (šta je to u njihovom računanju vremena!), mogla bi i ona sva pod zemlju, zajedno sa svima ostalim mramorovima što kao da su krenuli u donji svijet, za svojim pokojnicima.

Sami smo, u potpunoj samoći ogromnoga krškog vidika, pod nebom, žarkim suncem, među stećim mramorjem. Trave, cviće, cviće, boje. Žuta dominira. Obadi su malo popustili, iako kasnije otkrivamo da ih je kamera, nezvane a neizbježne, na mnogim snimcima zabilježila kao crne mrlje. Neugodne kao i uživo. Zamijenili su ih sitni-sitni leptiri, jedni smeđi, drugi svijetloplavi, slijeću bez straha i zazora na nas, na ruke, na prste, na odjeću, opremu. Veliki zeleni zrikavac zakačio se na Josipovu kapu i ne pometa se. Kao da nam nude prijàteljēnjē. Ovo je njihov svijet, njihovo vrijeme!

Podnevno sunce upire u tjeme, hlada nema nadaleko, voda u bocama se ugrijala, a nekako bismo, opet, da se ovaj čas produži. No, naše vrijeme otkucava. Na kraju nerado a ipak zovem Anđelka: spremni smo, dođite kad možete.

Vraćamo se kroz selo Mrđebare, brzo dolazimo do našega berlinga. Vruć je k'o šporet! Pozdravljamo se s Anđelkom i Markom, oni će natrag u Kupres, na obaveze, mi ćemo glavnom cestom na drugu stranu, pokraj Rastičeva do Blagaja. Tu se opet obaramo u Polje lokalnom putinom koja se nazire u visokim travama. Cilj nam je Čotin grob. Bio sam tu prije dvadeset godina, u nevrijeme: kasnozimsko doba, bez snijega doduše, leden vjetar probija kroz kosti, nema od njega zaštite nikakve. I kiša je ledena a vjetar je nosi vodoravno, šiba pravo u lice, u oči. Nebo se sastavilo sa zemljom - usred dana mrak. Uspjelo nam je - maloj nezavisnoj tv-ekipi - u toj danjoj noći snimiti nekoliko kadrova kapelice nad Čotinim grobom, i ništa više. Probio sam se kroz kišu i vjetar pokraj onoga drugog, pravoslavnoga groblja na vršak s velikim kamenom što je nekad mogao biti usamljeni stećak pa su ga stoljeća i vjetri otukli te ni sam više ne zna što je. Dolje je jezero, ali sam ga više naslutio nego jasno vidio. Valjalo se spašavati pred kupreškim kijametom.

[1] Šefik Bešlagić, Kupres - srednjevjekovni nadgrobni spomenici, Sarajevo, 1954.

[2] Mišo Leković, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942, Beograd 1965.

[3] Koča Popović, Beleške uz ratovanje, Beograd 1988.

[4] Kada Jukić kaže Turci, on, naravno, misli na bosanske muslimane, što je u njegovo doba, pa sve do novijih vremena, bio uobičajen naziv kojim su  i sami muslimani sebe nazivali misleći na vjeru, za koju je u afirmativnom značenju riječi uobičajeno bilo kazati turska vjera (dok su za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, imali i posprdni termin – Turkuše).

[5] Kao ruke groznog diva (lat.)