Ivan Lovrenović: LJUDEVIT LAUŠ, JOŠ JEDANPUT

Fra Ljudevit Lauš, rodio se 27. veljače 1868. godine u travničkomu kraju, umro u Sjedinjenim Američkim Državama. Fratrom u Bosni postao je u onim postotomanskim, habsburškim vremenima, kada je u toj zemlji uvedena službena hijerarhija Katoličke crkve i na njezin vrh, kao sarajevski nadbiskup, postavljen Josip Stadler. O osobi Josipa Stadlera, o njegovoj intelektualnoj krutosti, ali i o tomu na koje se sve sfere širila netrpeljivost između franjevaca i sarajevskoga nadbiskupa, te o “diplomaciji” kakva se vremenom razvijala među dvjema stranama, plastično govori zgoda sa Stadlerovim prijevodom Svetoga pisma, o kojoj piše Marko Karamatić u svojoj monografiji o Bosni Srebrenoj u doba Austro-Ugarske. O nadbiskupovu prijevodu kritičku recenziju bio je objavio tadašnji franjevački lektor biblike Ljudevit Lauš. Poznavajući Stadlerovu ćud, Laušove starješine su autora ukorile a nadbiskupu se ispričale što je njihov lektor biblike “objelodanio njekakvu tobož kritiku na Vaš prijevod sv. Pisma kojom je drsko napao na osobu Vaše Presvitlosti te tim prezreo i autoritet i dužno poštovanje prema Vašoj i svima nama svetoj osobi...”. Nešto kasnije, nadbiskup zabranjuje fra Ljudevitu Laušu predavati bibliku, “jer je stanovitom sgodom javno pokazao da on u tumačenju sv. pisma omalovažava sv. Otce a oslanja se na protestantske tumačitelje”, te upozorava franjevačku upravu ako to ne sprovede u djelo, da će on tu zabranu “isposlovati od sv. Stolice”. Noseći se, odmah po svršetku studija, željom da se posvetim istraživanju i imaginiranju biografija bosanskih fratara koji su na bilo koji način proživljavali susret s “vanjskim” svijetom, u cijeloj skali psiholoških lomova i događajnih obrata koji su se u stotinu različitih individualnih slučajeva iz toga susreta morali rađati, naišao sam u zavičajnim pričama na historiju učenoga i nesretnoga doktora Lauša. Prošla su otada desetljeća, priča koju sam napisao izgubila se[1] pa mnoge detalje iz nje više ne znam ni sam, ali otkrivam da su ovaj dr. Lauš, koji osporava Stadlerovu prevoditeljsku kompetenciju, i onaj Lauš iz moje početničke proze – ista osoba. Suhi podaci do kojih dolazim danas, slažu se s onima koje sam i tada uspio iščeprkati: izvanredno darovit i sklon apstraktnom mišljenju, jezicima, pisanju, školovao se u Pečuhu od 1884. do 1890, te u Beču od 1890. do 1894, gdje je postigao doktorat iz teologije. Predavao je bibliku u Livnu, a potom u Kreševu, gdje ga je stigla zabrana. Provincijal fra Anđeo Ćurić u nekom službenom pismu upravi Reda 1899. žali se na nj da je “predvodnik svih nereda među onima koje treba sekularizirati”. Nakon podatka da je dobio sekularizaciju 16. svibnja 1899, o njemu prestaju bilo kakve službene informacije. Ne spominje se ni u generalnom Šematizmu Bosne i Hercegovine iz 1906. Kao da je u zemlju propao. Tu, sad, nastupa zavičajna priča, historija odozdo. U varcarskoj Spomenici župe, koju je s mnogo ljubavi, spisateljske strasti i nepatvorenoga dara vodio Niko Kaić, župnik varcarski od 1937. do 1958, stajalo je u rubrici Duhovni pomoćnici–kapelani zabilježeno ime dr. fra Ljudevita Lauša u nekom vrlo kratkom razdoblju na početku Dvadesetoga stoljeća, svega koji mjesec. To je i jedini izvor u kojemu se spominje mjesto i približno vrijeme njegove smrti: “Amerika, Pittsburg, oko 1912”. A priča je išla ovako: bila je u Podmahali djevojka tako neobične ljepote i tako jakoga spola, e se vidjelo da ne može dobro završiti. Kad se pojavio mlad, učen kapelan, nije šala – bečki doktor, ona je povilenila. Nije trebalo dugo... Uskoro se ustanovilo da je u drugomu stanju, i valjalo je djelovati brzo i efikasno. Kapelan je zvan u Banju Luku u biskupiju na istragu i korenje, i nije se dugo zgrijao u Bosni. Poslali su ga u Ameriku, gdje su u gradovima poput Pittsburgha, s paklenim razvojem čeličana, već rasle kolonije našijenaca iz prvih generacija ekonomske emigracije. Tamo je bečki doktor teologije fra Ljudevit Lauš i skončao, nitko tačno ne zna kako. U Podmahali ljepotica je rodila nezakonitoga sina, čiji otac je ostao mahalski tabu, osim u najpovjerljivijim šaptanjima i aluzijama. Oženio se njome, i dijete prihvatio, mlad a obudovio trgovac. Sina, bistra i okretna, samosvjesna, dali su na škole. Izrastao je u veoma uspješnoga sarajevskoga službenika visoke klase i kasnijega zagrebačkog gospodina s bogatom mirovinom. Bio je naočit i čvrst čovjek, muškarac osobite ljepote i otmjenosti, koja ga nije napustila ni u dubokoj starosti. U zavičaj je dolazio rijetko, ali redovito, a njegovi sinovi gotovo nikad i nikako. Do smrti držao je, i plaćao da bude pomno njegovana, jednu bašču podalje od kuća, ogradu u prisoju, punu raznovrsnoga voća, odakle je pogled u smiraj dana lijep do bola. Govorilo se kako žudi da tu napravi kućicu i dođe umrijeti u njoj. Nije mu se ostvarilo. Ivan Lovrenović



[1] Iskopao sam naknadno tu priču u starim svescima časopisa Život u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu. Objavio ju je 18. 9. 2010. Miljenko Jergović na svojoj web-stranici (www.jergovic.com).