Novi život
Sjećala se sestra: s bratom je sjedila
Na maloj uzvisini iznad kasarne na travi,
Sjećala se i rijeka da je neka mala nedaleko protjecala.
Iz paketa koji je donijela,
S njezinoga šala koji je prostrla,
Jeli su - ona malo i preko volje,
On kao mlad zagladnjeli vuk.
Nije više ni znala kako je do grada u ravnoj Bačkoj
doputovala iz Zagreba, sa svim predviđenim i
nepredviđenim presjedanjima i čekanjima po zagubljenim
željezničkim postajama na sporednim kolosijecima dok onima
glavnim ne protutnje kompozicije pune vesele vojske i mrkoga
oružja; nije joj bilo do gledanja, sva je bila u sebi, sa
svojim brigama i žalòstima. Od rata teče druga godina,
jednoga je sina sahranila, nije joj stigao ni do škole,
drugoga, jedva prohodao, poslala u Bosnu svomu ocu
i materi, za muža i za drugoga brata ne zna ni jesu li živi,
a nada da će se pojaviti ili barem javiti sve je tanja.
Za ovoga s kojim sada sjedi na maloj uzvisini iznad
kasarne, najmlađega i najluđeg, nitko nije čuo još od onoga
dana u studenomu prve godine rata, kad se vratio iz pohoda
s ustašama po varcarskim selima, i kad ga je otac u bijesu
od kojega se neće ohladiti nikada otjerao od sebe i od kuće.
Od malih nogu bio je neukrotiv. Kao da je uživao kršeći sve
zabrane, a batine i šamare primao prkosno, sa smijehom. Iz
škole bježao svaki dan, jedva nekako dogurao u četvrti razred,
a kada ga je učiteljica pred svima obasula grdnjama i porugom,
udario ju je šakom, opsovao joj mater, i pobjegao iz škole.
Kod kuće bio je bijen kaišem i šamarom, zaključan u sušnicu
kao u samicu pa mu je mati krišom dodavala hranu, ali se
pokorio nije. Jedino što ga je zanimalo, što ga je moglo
umiriti, prikovati mu pažnju, zaposliti ruke, bilo je kada ga
šofer Muftija pusti da se vrti oko njega dok posluje nad
otvorenim motorom autobusa kojim dvaput nedjeljno prevozi
putnike u Banju Luku i natrag. Brzo se pokazalo da ima đavolski
dar za mašine, naučio je voziti, pomagao Muftiji na njegovim
vožnjama. Otac se smirio: eto mu dobra zanata pa će se,
daj bože, dozvati pameti kad se istutnji.
Uto izbija rat, on je u sedamnaestoj, ionako vruća krv sad
mu je provrela – nit spava nit jede kako treba, čini mu se
da će se sve važno dogoditi tamo gdje nema njega, bez njega.
Onoga 14. travnja, na uskrsni ponedjeljak, kada se s Ključke
ceste niz čaršiju spuštaju njemački izvidničari, njih pet prema
bilješci u ljetopisu, da utanače mirnu predaju grada, dok
građani strepe, dok se župnik znoji jer je ispred ad hoc
gradskoga odbora zadužen da Nijemcima preda grad i primi
njihove naredbe – on ne vidi i ne osjeća ništa od toga. Sasvim
obenđijan, on vidi i gleda, gleda i vidi samo moćne zündapp
motocikle od 750 kubika s prikolicama na kojima su dojahali,
i gleda samo petoricu gromovnika pod njihovim šljemovima,
u gumiranim kabanicama i teškim motorističkim čizmama, s
opakim šmajserima preko prsa. Kad završe sa župnikom
i pokornim građanima, okrenu im leđa ravnodušni i sigurni
u se, pojašu svoje motore čija grmljavina ispuni cijelu čaršiju,
i odjure natrag k svojoj glavnini što nastupa tamo odnekud
od Ponora i Podbrda.
Nastupili su ljetni i jesenji dani o kojima ljetopisac, mimo
uobičajene uzdržanosti, na jednome mjestu zavapi: „Strašna se
vremena proživljuju.“ U gradu je hrvatska vlast, drže ga ustaše
i Talijani, dok srpska sela u golemim prostranstvima okolice
vriju, četnici Drenovića i Tešanovića, što će za malo vremena
postati lojalni Paveliću, Nijemcima i Talijanima, u zajednici
su s ustanicima za koje se pojavila novoskovana riječ reska
i opasna zvuka: Srbo-komunisti. Nema dana da negdje netko
ne plati glavom,
jȁ pravoslavac, jȁ musliman, jȁ katolik,
da nečija kuća ne plane,
jȁ pravoslavna, jȁ katolička, jȁ muslimanska,
da ne bude opljačkano žito, goveda otjerana na ovu ili na onu
stranu, i da se potom ne pokrene odmazda, kazneni pohod,
akcija „čišćenja“. Ni mlini ne smiju mljeti: „Poskidala je
vlast kamenje s mlinȃ u Kotlinama, da seljaci iz Tribova tu
ne mogu mljeti“ - bilježi ljetopisac. Druga bilješka, u kojoj
sumira trodnevna zbivanja, kadra je da nas uvuče u mučni
mračni ritam njihove svakodnevnice: „U noći 26-27/.XI.
jedni su četnici zapalili školu u Bilajcu, a 27./XI. četnici iz
Tribova usmrtili su starca Juru Butkovića iz Gornjih
Šehovaca. Danas su Šehovljani katolici gotovo svi dobjegli
u grad sa stokom i odjećom u strahu od četnika. 26./XI. došlo
je iz Jajca još ustaša, te su 28./XI. po Bilajcu, Gustovari,
Šehovcima odgonili stoku pravoslavnih seljaka, mnoge poubijali
i kuće im zapalili. U šumu su mnogi izbjegli. Četnici su davali
otpor više Dujića kuća, ali su se brzo razbježali. Mnogo stoke
pravoslavcima iz Gustovare, Bilajca i Šehovaca otjerali su
ustaše. Uz njih uvijek ide nešto katolika i muslimana iz grada,
neki s oružjem neki bez oružja. Isti dan uvečer zapalili su
četnici u Šehovcima kuće Dujića i Butkovića. Ustaše su zapalili
pravoslavnu crkvu u Gustovari.“ Iz kazivanja gustovarskoga
svjedoka: „... u zapaljenoj kući zatekao sam Rajković Janju
koja je još bila živa, ali sva izbodena nožem po stomaku.
Umrla je iste noći. Iz vatre sam izvukao ranjenog sina od
šest godina. I on je bio izboden po čitavom tijelu na 19
mjesta. Živio je u mukama još dva dana. Najbolje je prošao
Rajković Jovo koji je bio još u bešici – imao je samo nekoliko
mjeseci. Ostavili su ga ispod nastrešnice da polako izgori
kad se sruši krov. Zatekao sam ga kako plače, jer mu je
plamen već bio zahvatio povoje. Ugasio sam ga a žene su mu
poslije liječile opekotine na leđima. I do danas su mu, eno,
ostali ožiljci.“
U srpskim kazivanjima o tim danima stoji i ova slika: iz
gradske bolnice, koja je služila kao zatvor i mučilište,
uspio je nekako umaknuti Ilija Zečević iz Stupara, ali nije
daleko stigao, samo do bašče kroz koju se kanio dohvatiti
Crne Rike pa gazeći uz nju naći spas. Ugledao ga je vlasnik
bašče Drago M. i s merakom pripucao na nj iz lovačke puške.
Ranjena, ustaše su ga odvukli natrag, ubili, odsjekli mu
glavu i nataknuli na ogradu ispred pravoslavne crkve – za
opomenu i zastrašivanje. Dvanaest godina poslije – rat je
davno bio minuo - glavom je platio i Drago M. O tomu
izvještava ljetopisac pod nadnevkom 4. listopada 1953:
„Bilo je otvaranje lova; išao je u lov Drago M., šofer iz
Mrkonjić-Grada, te nehotice – priča se – sam sebe puškom
usmrtio.“ Ljetopiščev umetak „priča se“, diskretan ali
očevidno s namjerom stavljen, upućuje pažljiva čitaoca da
nastavku rečenice – kako je lovac Drago „sam sebe puškom
usmrtio“ – svoju vjeru baš i ne treba pokloniti bezrezervno,
nego da mu je slobodno pomišljati i na drukčije mogućnosti.
Onaj koji bilježi već se i sam toga vremena i toga događaja
dobro sjeća – kada se jedne večeri kroz ulicu pronio pun
jeze glas da je Drago M. u lovu poginuo, i kada su se malo
potom vratili lovci s njegovim tijelom. Uz glasnu priču
o nehotičnom samoubojstvu, išla su druga potiha nagađanja;
jedno je šuškalo o nekakvim nečistim poslovima oko tuđih
žena, a drugo, zlokobno i još tiše, nabacivalo je nešto o
„starim računima“, o puški iz potaje, o osveti... Istrage
bilo nije.
Do sestre su kroz cijelo to ljeto od kuće dolazili glasovi
o mučnim događajima i o ludom mladom bratu koji je
„zapristao uz vojsku, pa em će izgubit obraz, i on i mi, em će
ludu usijati glavu a na svu kuću belaj navratiti“. Pušku i
uniformu mu još nisu davali, nije ni prisegnuo, ali je
svaki put išao uz vojsku, pun nestrpljenja a živ i okretan,
da su ga časnici zapazili i govorili: vala je zreo, kao
da mu je osamnaest, i više. A onda je u studenomu došla i ta
vijest: bio je sa satnijom koja je išla „čistiti teren od
odmetnika“ sve od gustovarskih sela pa tamo do Dabraca
i Surjana, jedni su se kleli da su mu vidjeli pušku u rukama,
drugi nisu bili sigurni. Mrtvih glava bilo je dosta, paljevine
i pljačke, ali po povratku vojnici su bili mrki i nemili, bez
uobičajene pjesme i razmetanja; tražili su rakiju i pili
šuteći. Bit će da im je malo prisjela silna krv i jauk.
Otac ga je s praga otjerao ne izgovorivši ništa do: sikter!
i vratio se u kuću da ga ne gleda. On je otišao, napokon
slobodan, čulo se da su ga primili u ustaše, i po vlastitoj
želji uputili nekamo na drugu stranu, dalje od zavičaja.
A onaj junačina, kojemu je odjednom onemilio opančarski
zanat jer mu je rat otkrio mnogo bolje i brže mogućnosti,
i koji je vodio sve pohode po srpskim selima, najprvo
gledajući ličnu korist, pred kraj rata izgubio se, pa se kroz
koju godinu javio iz Argentine kao dobrostojeći vlasnik
nekakvoga gostinjca kojemu je dao ime „Bosna“.
Sve što sestra zna o bratovome ratu i o njegovim danima,
to je ovo što joj sam kazuje, dok sjede na maloj uzvisini
iznad kasarne na travi, i iz paketa koji je donijela, s
njezinoga šala koji je prostrla, jedu - ona malo i preko
volje, on kao mlad zagladnjeli vuk.
Škrto i napreskok priča sestri o svomu ratovanju po
Slavoniji, izgovara imena koja je znala i koja nije: Psunj,
Bilogora, Krndija, Dilj, Papuk, Pakrac, Brusnik, Kalnik,
Županja, Voćin... Osjeća da je nekako zavlači, da joj ne priča
otvoreno, il što krije ili što je štedi, a ona nema snage da ga
išta pita, opustošena je od gubitaka što su je stigli sa svih
strana, samo joj je važno da je živ.
Kako se je spasio? Sa zapovjednikom zakrvio se nasmrt
jer nije podnosio disciplinu a ovaj je zahtijevao slijepu
pokornost i gdje treba i gdje ne treba. Dugo je to trajalo,
dok nije osjetio da bi ga moglo i glave stajati jer ga je počeo
slati u rizične akcije bez pravoga vojničkog smisla i razloga.
A i se rat preokrenuo, nije trebala velika pamet da se to vidi.
Iskrao se jedne noći blizu sela u koje je već prije zalazio
kod jedne mlade udovice. Pokucao na prozor, nije ulazio,
samo je zatražio da mu da muževljevu odjeću i obuću koju je
sačuvala. Ona je ostala željna, a on otišao u šumu, u noć,
presvukao se, uniformu i oružje zakopao u meku zemlju i
zagrnuo šušnjem. Pješačio je što dalje od onoga sela i što dalje
od svojih, ususret drugoj vojsci, koja je nadirala sve jača.
Partizani su ga našli gladna i iscrpljena, malo su ga ispitivali,
on je vrdao, i drsko i pokorno u isti mah, uzdajući se u sreću
i u zanat. Tako je i bilo: njima je trebalo vičnih motorima
i vožnji kao suha zlata, pa kad se kazao da je dobar šofer
i mehaničar, provjerili su ga i odmah stavili u posadu tenka.
Bilo je to u završnim borbama u proljeće Četrdesetpete.
Po svršetku rata nastavio je kao i mnogi mladići služiti
vojni rok, u kasarni blizu ovoga opjevanog bačkog grada
u kojemu je svakom svega na volju. Javio se sestri u Zagreb,
jedino se njoj smio javiti. Nekako u isto vrijeme u vojni
odsjek u Varcaru stigao je upit o njemu iz vojne uprave u
Subotici. Kao i dosad, spasila ga je nezaslužena sreća.
Referenti u vojnom odsjeku bili su dalji rođak Kruno S. i
čestiti građanin Vojo T. (Srbin, ovdje je to umjesno i važno
istaknuti); ni jedan od njih nije ga htio nositi na duši.
Sastavili su i poslali pozitivan izvještaj, a privatno
poručili: recite mu neka se nikada ne vraća i ne javlja,
ovi bi ga živa pojeli...
S tom viješću, koja je najprije javljena njoj, sestra se
i krenula na ovaj daleki put da mu je prenese iz usta u uši,
a i to šaptom, na osami. Tako njih dvoje, eto, sjede na maloj
uzvisini iznad kasarne na travi, vide se prvi put poslije
pet godina, njezin svijet se srušio, ostaje joj život u njegovim
ruševinama, njegov novi život tek treba da započne.
I započeo je: poslije vojske prišao je brižnoj i vrijednoj
Vojvođanki, zaposlio se kao vozač u jakom poduzeću
čije je tražene proizvode od pravoga perja razvozio po
Jugoslaviji i zemljama srednje Evrope, jedno vrijeme
su ga kao sigurnog vozača držali direktori da ih u njihovim
limuzinama vozi na njihova službena putovanja i njihove
krkanluke o trošku firme, ali je to njemu dosadilo pa je
tražio da ga vrate na kamion, u njegovu slobodu. Vješto je
i korisno spajao poslove firme i vlastiti ćar, pa nikada
nije bio uhvaćen; svi su bili zadovoljni. Novi život otkrio
mu je da raspolaže još jednim darom, jednako đavolskim
kao i onaj prvi - darom jezičnoga prilagođavanja: iako slabo
pismen, brzo je naučio govoriti madžarski tako dobro,
da rođeni govornici toga dalekog jezika nisu primjećivali
razliku. Kada je govorio naški, govorio je vojvođanskom
ekavicom kao rođeni, s karakterističnim modulacijama
i mekim konsonantima. Tako se, sretno i mirno, ispunila
njegova sudbina: pedeset godina drugoga, u neku ruku tajnog
života, s propisnim grobom u urednome groblju dalekog
sjevernoga grada na kraju.
Mati i druga rodbina kako-tako držali su veze, uz stalnu
brigu: hoće li se netko sjetiti... Kada je novinar beogradske
Borbe napisao članak o njemu kao rekorderu koji je prevezao
milijun kilometara bez najmanje ogrebotine i bez ijednoga
prekršaja, uz njegovu mutnu i sitnu fotografiju kraj vozila,
mati noćima nije mirno spavala. Kada je došlo vrijeme da
se on i njegova Vojvođanka napokon vjenčaju, iskrsnula je nova
briga i tegoba: nije moglo bez rodnoga lista. Opet je uskočila
sestra. Kolebala se neko vrijeme, molila i priporučivala svetom
Anti Padovanskom i Majci Božijoj, onda se smirila kao da joj je
došao znak, prelomila i odlučila. Svoju školsku drugaricu iz
predratne varcarske građanske škole Nadu G., koja je vodila
matični ured, pozvala je na kafu i sve joj iskreno ispričala,
pa rekla: „Što god uradiš, neću ti zamjeriti.“ Nada G. (a nužno
je i ovdje naglasiti: Srpkinja) bez riječi je napisala i ovjerila
rodni list, koji nije zavela u knjige, da ne ostane traga.
Otac za nj nije htio znati. I umro je, dobrih trideset godina
od zadnjega sikter!, a da ga nikada nije spomenuo ni izgovorio
mu ime. Je li što mislio u sebi, je li mu dolazio na san,
kako je sve to rješavao sam sa sobom – o tomu se ništa
ne može znati, jer nikada ništa iz njega nije izašlo.
Nadživjela ga je sestra, o, sve ih je ona nadživjela, i sve je
pamtila, tiho u sebi, nikome nije sudila, nikoga osuđivala,
samo je pamtila, kao da joj je palo u dužnost da ih sve
nadživi, da sve njihovo preuzme na sebe, i da ih pamćenjem
drži na nekakvome životu, makar fantomskom. Sve njih svoje -
i one tajne, i one mrtve, i one nestale. U malome džepnom
kalendaru svetoga Ante za godinu 1997, u rubrici za bilješke,
ostao je iza nje zapis o njegovoj smrti, kratak kao šifra:
„Umro u noći od 1. na 2. IX“.
Pa je s njome nestalo i njezinoga pamćenja i njihovoga
života. Sve što je preostalo kao živo, vidljivo poput slike,
prizora, jest ovo sjećanje na njezino sjećanje, kako je
s bratom sjedila na maloj uzvisini iznad kasarne na travi,
a i rijeka je neka mala nedaleko protjecala. Iz paketa koji je
donijela, s njezinoga šala koji je prostrla, jeli su - ona malo
i preko volje, on kao mlad zagladnjeli vuk.
Pa će i toga nestati, osim u tvome zapisu, dok i njega
ne nestane. I ne zavlada mir, bez sjećanja i bola i grižnje,
napokon.
Ivan Lovrenović