Ivan Lovrenović

Art magazin Kontura, Zagreb, 166/167, 2025.

„Kameni tragovi sjećanja“, izložba fotografija Josipa Lovrenovića, Galerija „Kontura“, 20. II - 1. III 2025.

Pišu: Dora Lučić, Željka Čorak, Guido Quien

Dora Lučić

JOSIP LOVRENOVIĆ - KADROVI TIHE POVIJESTI

Jedan od plodova dugogodišnje fascinacije sepulkralnim antropomorfnim spomenicima karakterističnim za usko područje unutarnje Bosne; od Mrkonjić-Grada na sjeverozapadu, Kotor-Varoša na sjeveru, Zenice na sjeveroistoku, Livna na jugozapadu te Prozora (Rame) na jugoistoku, koji su nicali od poznog dijela petnaestog stoljeća do najrecentnijeg vremena, jest izložba fotografija Kameni tragovi sjećanja Josipa Lovrenovića predstavljena u Galeriji Kontura. Sadrže motiv antropomorfnih križeva koji se počeo javljati u Lovrenovićevim radovima još za vrijeme studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, no studiozan pristup temi došao je zbog potrebe dokumentiranja.

Naime, interes za tu povijesnoumjetničku pojavu autor dijeli s piscem i baštinskim entuzijastom Ivanom Lovrenovićem, koji je autor drugog i iscrpnijeg izdanja monografije Bosanski križ objavljene 2022. godine. Tako Josip Lovrenović postaje arhivist koji na terenu bilježi na tisuće fotografija od kojih je tristotinjak našlo mjesto u monografiji. Za ovakav opsežan projekt potrebna je pedantna metodičnost u radu te strastvena, gotovo fanatična predanost temi, koja po svoj prilici mora biti plod neke osobne sklonosti prema istoj; neka neopipljiva autorova baštinska veza.

Kameni tragovi sjećanja izbor su svega dvadeset i pet fotografija, a ono što ih definira u najširem smislu je spoj dokumentarizma i autorova umjetničkog izraza. Lovrenović gaji smisao za kompoziciju, poštujući vizualnu ravnotežu među prikazanim elementima. Redom su to harmonični, pitoreskni prizori zelenih polja među koja su smješteni nadgrobni spomenici. Neke fotografije u krupnom kadru prikazuju spomenik ili nekoliko njih te stavljaju u fokus oblik, natpise ili trenutačni stupanj (ne)očuvanosti spomenika. Na nekima se u pozadini nazire okolni krajolik, smještajući spomenik u prirodni i/ili kulturni kontekst: polja i planine, groblja ili naselja. Pojedinačni prikazi spomenika i krupni kadrovi su „žrtvovani“ kako bi promatračeva pažnja bila usmjerena na suživot prošlosti i sadašnjosti ili surovu stvarnost baštine, a motivi križeva smješteni su u korelaciju s ostalim simbolima tog mjesta. Najčešće je riječ o nadgrobnim spomenicima iz nekog drugog vremena, onim suvremenim, granitnim ili srednjovjekovnim stećcima. Takve fotografije služe kao vizualni dokaz o kontinuitetu mjesta. Kao i kompozicija, odnos svjetla i sjene prilagođava se svrsi istraživanja. Neke fotografije su podeksponirane, što stvara dojam oštrih sjena, sve u svrhu isticanja natpisa ili detalja na spomeniku. Na nekim pak fotografijama autor je odlučio fotografirati spomenike u kontra svjetlu kako bi istaknuo okolni krajolik ili brojnost spomenika na nekom lokalitetu.

Svaki kadar i kamen jednako su promišljeni, kako i opisuje sam autor: „Prvo dugo spiralno kružiš upijajući ukupan ambijent i prostor, istovremeno pokušavajući smiriti to početno uzbuđenje kako bi miran i staložen prišao svakom pojedinom kamenu. Onda pojedinačno ‘upoznavanje’, otvaraju se svojstva i karakteristike pa, na kraju, odlaziš i opraštaš se kao s najboljim prijateljima“. Prilikom bilježenja fotografija u svrhu predstavljanja povijesnoumjetničkog nasljeđa, autoru ne ostaje puno prostora za eksperiment i manipulaciju prikaza. Njegov zadatak je dosljedno zabilježiti baštinu. Stoga fotografija mora prikazati spomenik u njegovu zatečenom okruženju, prirodnom i kulturnom. Po svoj prilici to bi značilo da su sve odlike fotografije kao medija usmjerene na istinito dokumentiranje. Tako fotografija postaje svojevrsni dokaz vjerodostojnosti istraživanja ili teksta kojeg prati. Naravno, što je fotografovo poznavanje materije bolje, to će njegov prikaz biti višeslojniji i svrhovitiji.

Svoje iskustvo odlazaka na teren Josip Lovrenović približio je ovako: „Često se moraš vraćati, što rado činiš, jer položaji sunca u godišnjim dobima znaju sakriti ono zbog čega si došao. Najčešće je to slučaj s natpisima. Neke natpise znaš gdje treba tražiti ali ih, upravo zbog trenutačnog svjetla, nikako ne možeš naći. Druge natpise ili ostatke slova, otkrivaš tek kod kuće, gledajući snimljeni materijal a da pojma nisi imao da su pred tobom, da su fotoaparatom zabilježeni. Onda opet planiraš povratak i unaprijed provjeravaš pozicije sunca u odnosu na doba godine i položaj kamena kojeg želiš fotografirati“. Lovrenovićev rad može se promatrati kao fotoarhiv ponajprije povijesnoumjetničke pojave, ali i antropološke, sociološke i religijske. Riječ je o ciklusu kojemu je na prvi pogled svrha dokumentarne prirode, no svaka sljedeća misao rađa nova značenja. Kao što fotografija ima ključnu ulogu u stvaranju sjećanja današnjeg čovjeka, možemo pretpostaviti sličnu ulogu nadgrobnih spomenika. Kao posljednji spomen na nekoga, oni su dokaz o postojanju običaja koje je preminuli štovao te govore o posmrtnoj slici koju je o sebi htio ostaviti nakon odlaska s ovog svijeta. Danas često govorimo o fotografiji kao isječku vremena, no Lovrenovićeve fotografije nisu samo ponovno oživljavanje nekog prošlog vremena već i dodavanje novog značenja istom. On na svojim radovima tematizira i teret baštine te ukazuje na ispravan odnos prema istoj.

Foucault je napisao kako arhiv kao takav ne može objasniti događaj koji bilježi, niti ispričati cjelovite priče o prošlosti, ali njegova upotreba je nužna i neizbježna. Ono što nije nužno, ali je ipak prisutno na Lovrenovićevim fotografijama, osobni je umjetnički senzibilitet. Kao što su bosanski križevi postali mjesta memorije, tako i Lovrenovićeve fotografije postaju dokaz o percepciji tih istih križeva i svih njihovih značenja u današnjem vremenu. On ih je bilježio kao da se vodio riječima američkog redatelja Alberta Mayslesa: „Posao dokumentarnog snimatelja nije usmjeravati stvarnost, već pustiti stvarnosti da te usmjerava“.

Željka Čorak

DVOSTRUKI AUTORSKI RUKOPIS – DVA SVIJETA U FOKUSU

                                                                                    Kad raširim ruke i pogledam sjenu
                                                                                    Malo sličim ptici, odveć mnogo križu

                                                                                                                    Stojan Vučićević

Monografija „Bosanski križ“ djelo je dvojice autora: književnika Ivana Lovrenovića i likovnog umjetnika, ovom zgodom fotografa, Josipa Lovrenovića. Izbor fotografija iz te knjige predstavljen je u galeriji „Kontura“ pod naslovom „Kameni tragovi sjećanja“ (kuratorica povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević). Knjiga je posvećena jedinstvenoj bosanskoj grobnoj skulpturi kakvom su se obilježavala počivališta mrtvih od petnaestog stoljeća nadalje. Ivan Lovrenović i Josip Lovrenović ovoj su temi posvetili godine rada, putujući  Bosnom, onom „unutarnjom zemljom“ kako ju je nazvao Ivan Lovrenović, iscrtavajući svojim putovanjem nevidljive izohipse srodnih znakova i ustrajnih značenja. Zemljopisno, riječ je o današnjoj  srednjoj Bosni, od Mrkonjić-Grada do Prozora. Povijesno, razdoblje bosanskih križeva započinje propašću bosanskog kraljevstva, padom pod osmanlijsku vlast i vjerskom trodiobom, kasnije i četverodiobom, društva. Kako jasno i bitno zapaža Ivan Lovrenović, to je točka u kojoj je stećak zamijenjen čovjekolikim križem, odnosno napuštena je kuća da bi pod nebom ostao stanovnik. Zapravo, napuštena je kuća kad je sama na neki način otišla…

Bosna je duboka zemlja; temelje joj čine i neodgonetnute stvari; i bosanska crkva i krstjani, i stećci i njihova ikonografija, i arheološki spomenici koji svako toliko izranjaju iz tla, cijela ta drevna mreža izmičućih značenja zapravo jamči njezinu postojanost. Ali da bi značenja mogla izmicati, znakovi moraju trajati. Trajanju znakova posvetili su riječi i slike autori ove značajne knjige.

Križevi Josipa Lovrenovića snimani su kao što se sastajemo s ljudima: viđeni su izbliza, u krupnom planu, ili odmaknuti u svom širokom pripadnom prostoru. Drže se u skupinama, nagnuti u različitim smjerovima, reklo bi se stojeći u različitim pozama, pa se oko njih rasprostire zona njihova vremena; ili su pak osamljeni među hladnim susjedima novoga doba. Josip Lovrenović krupnom planu pridaje posebnu pažnju, jer na taj način posreduje dvostruke autorske rukopise, onaj ljudski i onaj prirode. U toj lišajnoj i mahovinastoj, informelnoj epidermi prisutan je pravi „užitak u tekstu“, onako kako je Borges prepoznavao Božji rukopis u šarama tigrove kože. Također, jedno od obilježja slike Josipa Lovrenovića jest pomalo zatamnjena svjetlost, koja pogoduje auri tih kamenih bića. Na neki način koji je teško iskazati – koji je svojstven samo slici – Josip Lovrenović uspio je prenijeti autoritativnost tih spomenika. Ma koliko ih bilo i ma gdje bili, rustični, sažeti i snažni, oni su neupitno svoji na svome, i to ostaju i uspravni, i nagnuti, i  kada tonu.

Premda je od dvojice Lovrenovića ovom zgodom protagonist Josip Lovrenović, i premda je on profilirani subjekt svoje samostalne dionice, nemoguće je ne spomenuti da je istraživanje bosanskog križa dio one najbolje identifikacije Bosne, identifikacije koja sve vidi, ništa ne preskače i sve razumije, koja je bespoštedna prema sebi, tolerantna prema drugima, potkrijepljena neospornim znanjem, pokrenuta stvarnom ljubavlju, pokrivena beskompromisnim životom… identifikacije kakva dolazi od Ivana Lovrenovića. A slika Josipa Lovrenovića zaslužila je da bude pratnja Ivanovoj riječi.

Guido Quien

VREMENITI TRAGOVI

Izložba fotografija Josipa Lovrenovića u Galeriji Kontura u Zagrebu Kameni tragovi sjećanja iz ciklusa Bosanski križ vrijedan je doprinos osvješćivanju ove malo poznate, još neistražene baštine stare Bosne. Kako doznajemo iz kataloga izložbe, „riječ je o prvom izložbenom predstavljanju monografije i ovoga povijesnoumjetničkog fenomena u Hrvatskoj“. Ti kameni tragovi sjećanja duhovna su poruka iz dubine vremena. Premda nagrizenih površina, često prekrivenih lišajevima, koje otkriva približena kamera, ni najmanje ne gube od svoje izražajnosti. Dapače, svjedoče o otpornosti, o zgusnutoj energiji.

Kadrirajući vremenite spomenike, Josip Lovrenović ih je dokumentirao. Zub vremena im ne šteti toliko, koliko nebriga i loše postupanje. Stoga je dokumentiranje, naročito fotografiranje, dragocjeno. Fotograf je zabilježio trenutak njihova trajanja, a istodobno predočio oblikovnu i značenjsku svojstvenost te približio njihovu tvarnost do taktilnog osjećanja. Snimao ih je u prirodi, pod krošnjom požutjelog lišća, ili zagasito smeđu patinu drevnosti istaknuo svježom pozadinom plavog neba i bijelih oblaka. Snimio ih je i uz kvrgavo staro deblo, podcrtavajući im tako dugovječnost. No te je antropomorfne križeve kadrirao i s pozadinom električnog stupa pa s time kazao da su, krenuvši od petnaestog stoljeća, stigli i do našeg vremena. Ivan Lovrenović uz ostalo ističe u tekstu kataloga da „pojava ove sepulkralne kulture, koja svojim arhajskim i rustičnim stilom i ikonografijom, s mnoštvom motiva iz pučke kulture kao da predstavlja neku vrstu otklona od normiranih oblika crkvene kulture“. Nevenka Šarčević također piše o toj baštini srednjobosanskog areala, a posebno se osvrnula na fotografiju Josipa Lovrenovića, te istaknula da „ova fotografija nije samo funkcionalna, nego autorska, omogućuje putovanje kroz vrijeme“. Sve u svemu, izložba Kameni tragovi sjećanja razložno je koncipirana i primjereno ostvarena.